Siječanj 2012.

‘Pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti

Posted in ON KAWARA, One Million Years, Today Series, UMJETNOST - KONCEPTUALNA tagged , , , , at 11:40 am autora/ice Magičar

Jonathan Watkins: ON KAWARA

“Zahvatiti u bitak ljudske vrste i ljudske jedinke kroz njihovo najobičnije, najtipičnije. Čini se da upravo takav trud ulaže japanski konceptualni umjetnik On Kawara“, zaključio sam nakon što sam pročitao njegovu monografiju koju sam kupio putem interneta. Teško se odlučujem za kupovinu kakve umjetničke monografije. Reprodukciju djela tek nekoliko umjetnika rado vidim u ukoričenom izdanju na svojoj polici. Pored Anselma Kiefera, Paula Cezannea i još ponekog slikara, uglavnom, radi se o minimalistima poput Donalda Judda ili konceptualnim umjetnicima poput On Kaware.

Tetki je to, naravno, svejedno. Njena „mašina s pokretnim slikama“ odnosno televizor u potpunosti ju zadovoljava. Neki dan, prišla mi je i započela pričati o nekakvim malenim elektroničkim stvarčicama, e-čitačima, koji bi u najskorijoj budućnosti trebali preuzeti mjesto tiskanih knjiga. Gledala je na televiziji kako funkcioniraju. Nije im potreban izvor napajanja. Dnevno je svjetlo dovoljno kako bi se osvijetlila tzv. elektronička tinta kojom su na ekranu ispisane riječi magičnih djela. Pa, ništa, velim joj. Magičnost djela nije sadržana u obliku u kojem se prikazuju, magičnost je u konceptualnosti, našoj moći zamišljanja koju upravo tematizira i On Kawara kroz svoj umjetnički opus. Usput, iskoristio sam situaciju da ju uvedem u priču o japanskom umjetniku.

Za to vrijeme Kolo je šutjelo, vrtjelo se u svom uobičajenom polaganom ritmu, malo na jednu stranu, malo na drugu. Na kraju sam zaključio da pojava e-čitača ne predstavlja neki poseban događaj u bivstvovanju svijeta. Odsad ćemo duhovnim dostignućima pristupati u jednom novom obliku i to je to. Neki će odmah prihvatiti promjene, neki ne. Mahom, ljudi rođeni prije pojave ovih elektroničkih stvarčica ostat će do kraja života skeptični u pogledu njihova korištenja. Na kraju, dogodit će se da će na životu ostati samo ona ljudska bića koja su otpočetka koristila samo elektronički oblik pristupa duhovnim dostignućima i kraj priče – e-čitači će zaživjeti u potpunosti. Već vidim ovo svoje Kolo koje će umjesto sadašnjih, nerazumljivih natpisa masnim flomasterom na tko zna kojem jeziku, jednog dana osvanuti s digitalnim ekrančićima po sebi. Ipak, stari problemi će ostati. Prisilna proračunatost života, primjerice; ili nespoznatljivost prostora i vremena, a ako se ti problemi i čine nekomu rješivim, u rezervi su još prolaznost čovjeka, besmisao ljudskog postojanja itd.; na koncu, tu je i upitnost kvantne pa i svake druge znanstvene teorije koja se ne želi u potpunosti osloniti na, za mene neupitnu, stvaralačku snagu svijeta itd.

Svijet dolazi zajedno sa stvaralačkom energijom, a to se, čini mi se, u znanstvenim i filozofskim kalkulacijama, uporno previđa. Sav naš duhovni napor svodi se na interakciju sa stvaralačkom energijom, odatle i na stvaranje svijeta prema našoj mjeri. Prostor i vrijeme samo su pozornica za vječni proces stvaranja i rastvaranja svijeta pred našim očima.

Vraćam se japanskom umjetniku. Banalizirajući pojedinačni ljudski život do krajnosti On Kawara se odmah na početku svoje umjetničke karijere odlučio za odveć bizaran umjetnički projekt: izradu, na dnevnoj bazi, pločica s ispisanim datumima njihove izrade. Samo to je bitno. Živio sam 22. travnja 1968. kao što sam još uvijek bio na životu i 30. ožujka 2001, kao što sam to i danas. Najmanji mogući trag postojanja jednog konkretnog ljudskog bića, rekli bi. Svaki dan je pokriven i podsjeća umjetnika na njegov poziv. Svaki dan je trošenje tople vode opravdao jednom doista banalnom radnjom. Zamislite ovog konceptualnog umjetnika da baš svaki dan izrađuje po jednu ovakvu pločicu. Pločice same po sebi nemaju umjetničku vrijednost, radi se najčešće o crnim pravokutnim pločicama, koje se ponekad javljaju i u nekoj drugoj boji, s ispisanim datumima izrade pločice. Međutim projekt, koji nosi naziv Today Series, predstavlja paar excellance konceptualne umjetničke prakse. Nabijen simbolikom, metaforom, kojom god hoćete figurom, neprestano nas nuka na razmišljanje. A što sam ja radio taj dan? Malo-pomalo počnete razmišljati o svakodnevnim radnjama koje ljudi obavljaju u svom životu. Pomišljate, primjerice, da Nicole Kidmann baš u ovom trenutku sjeda na stolicu u nekom restoranu ili da Bruce Willis odlazi na WC. Svi dani su u neku ruku i važni i beznačajni; kao da nam to želi prenijeti On Kawara dok oslikava svoje pločice.

Ideja ovog projekta u potpunosti je komplementarna s idejom drugog projekta u kojem se umjetnik odlučio na slanje razglednica prijateljima širom svijeta u kojima ih doslovno obavještava da je još uvijek živ. Pločice i razglednice se ovdje javljaju kao svjedoci njegova života, ali i kao opravdanje ili čak ispričnica za daljnje življenje, iako ostaje nejasno komu i zbog čega.

Velika bitka s Vremenom s velikim V za On Kawaru tako traje od početka njegova umjetničkog puta i kulminirat će u kolosalnom projektu od kojeg doslovno zastaje dah, u kojem je borbu s vremenom odlučio voditi, čini se, u ime cijelog ljudskog roda, potpunoma sam. One Million Years sastoji se od dvadesetak tomova knjiga u kojima se nalaze ispisane godine ljudskog postojanja koje su prošle iza kojih slijede i godine pretpostavljenog čovjekovog postojanja u budućnosti. Otprilike milijun godina prije sadašnjeg trenutka i milijun godina nakon njega. I ako je za prvih milijun godina dostojanstveno ispisao posvetu: „Za sve one koji su živjeli i umrli“ (All Those Who Have Lived and Died) tako ispisanih milijun godina u budućnosti posvećuje riječima od kojih se čovjeku mora naježiti kosa na glavi – za posljednjeg (živućeg) čovjeka (For The Last One).

Tako je, poručuje On Kawara, ova priča o čovječanstvu koja je imala svoj početak imat će i svoj kraj i ne trebamo se previše zanositi. Svi mi živimo u jednoj bajci koja će se možda vremenski protegnuti i na nekoliko milijuna godina, ali nekog većeg smisla iza toga jednostavno nema. Tu najveću i zastrašujuću tajnu umjetnosti a odatle i cjelokupnog ljudskog postojanja On Kawara izriče na tako banalan, burleskan način da bi mu i moj Plavi noj morao pozavidjeti.

On Kawaru tetka nikako nije mogla razumjeti.
–    Kažeš tolike knjižurine ali samo s ispisanim godinama ljudskog postojanja? Taj mora da je stvarno lud. Pa tko će to čitati?
–    To se i ne treba čitati, tetka… – pokušao sam objasniti.
–    Ma pusti ti to! I kažeš Japanac? Onda mi je sve jasno. Japance nikad nisam mogla probaviti; sva ta njihova staloženost, tankoćutnost, pogled kao kroz vodu… Sigurno će na kraju počinuti samoubojstvo, tako to kod njih ide; onu sepuku, znaš.
Pokušao sam zamisliti način na koji će On Kawara naslikati pločicu iz Today Series posljednjeg dana svog života. Hoće li uopće u tome uspjeti ili će cijeli projekt morati privesti kraju prije svoje smrti? Naježim se pri pomisli da bi se doista mogao odlučiti na sepuku kako bi ostao dosljedan svom umjetničkom projektu. To je tako japanski, kako bi kazala tetka. Na posljednjoj pločici, uz datum izrade, možda će stajati nešto poput Died u analogiji s onim „For the Last One“. Tako to ide s umjetnicima. Oni doista ne brinu koliko će živjeti, kad će umrijeti. Primjećujete i da već dulje vremena ravnodušno razgovaramo o smrti? Što reći, osim – to je taj ‘pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti na suvremenog pojedinca. 🙂

4 komentara »

  1. zlatko said,

    On Kawara u svom radu itekako provlači duhovnost zen-budizma kao što je primjerice “nepovijesnost” ili misao u krugu(ciklička slika svijeta).Paradoksalna je ta situacija u kojoj umjetnik na slikama ispisuje pojedinačne datume,što je zapadnjački,dok je nizanje istih je ipak ono istočnjačko.Dakle,budistički kozmički pesimizam sa znatnom količinom imanentne mu”indiferentnosti naspram socijalnih nevolja čovjeka”umjetnik izmiruje s činjenicom da je u svom životu duže vrijeme boravio i na Zapadu.
    Ono što je meni najvrijednije u svemu tome upravo je samokritična spoznaja stvarnog ili zbiljskog svijeta kroz prizmu vlastite duhovne ukorijenjenosti(japanac,budist) i na taj način ukazao na ono što zapadnjaci odbijaju ,a to je da se močvara postmodernističkog eklekticizma može nadići jedino kroz razum kao povijesnu kategoriju.

    Dakle,i kršćanska objava ne posreduje čovjeku -vjerniku razrađeni kodeks normi ponašanja za sve situacije u svim vremenima,već od čovjeka traži odgovor i to od čovjeka čije su svijest i savjest rezultati povijesnih dosega te novog čitanja temeljnih kršćanskih poruka.
    Karl Rahner tako će reći da mi nismo poput ceste kojom prolazi beskrajna povorka trenutaka ,pa ona ostaje prazna kao i prije kad ti trenutci prođu.naprotiv,mi smo nalik riznici u koju svaki trenutak na svome izmaku ostavlja ono što je u njemu bilo vječno,dobro i zlo.ta vječna dobrota ili zloća naših prolaznih djela taloži se na vječnom dnu naše duše,prodire u nj, oblikuje taj skriveni(nama,a ne Bogu skriveni)temelj duše.I tako se polako u prolaznosti stvara nešto vječno,vječni lik naše duše.
    Dakle,(moje osobno stajalište!)umjetnost (kojom se bavim!)ne može dalje bez “drevnih tankova” koji su uvijek puni goriva-religija.Ali religija koje pozivaju na ontološku opravdanost kontra milijarda “individualističkih apsoluta”.

    • Magičar said,

      Da, Zlatko, dosljedan si u svom stavu, i zanimljivo svaku priču o umjetnosti promatraš kroz religijsku prizmu. Ni ja ne poričem da su “religija i umjetnost dvije rijeke koje teku iz istog izvora”, ipak razlikujem ono religiozno ili religijsko, kako god to nazvali, kao imanentnu moć čovjekova duha od, recimo, baš “kršćanske objave” koju često spominješ. Snagu, međutim, vidim u religioznom u čovjeku, a ne u objavi i u tome je bit našeg vječnog prijepora na zadanu temu s posljedicom neiscrpnih rasprava. 🙂

      Što se tiče On Kaware njegova umjetnička hladnoća mi nekako briše svako svrstavanje, a to znači i da nadilazi poziciju zen-budizma. Hoću reći da mi se čak čini da njegov pesimizam nije od ovoga svijeta…

      • zlatko said,

        U pravu si u pogledu On Kaware jer i ja mislim da njegov “budistički pesimizam” teži(ipak!)prema zapadnjačkoj socijalnoj osjetljivosti s tim da se vjerojatno nikad neće presjeći(matematički rečeno!)

        Na mjestu i u vremenu-Krist zbiljski i povijesni čovjek

        “A Krist?Kafka prignu glavu.To je ponor ispunjen svjetlošću.Valja zažmiriti da se ne padne”
        G.Janouch,”Gespräche mit Kafka”

  2. toshimir said,

    Bar nam je na jednostavan način objasnio da: ‘…Svi mi živimo u jednoj bajci koja će se možda vremenski protegnuti i na nekoliko milijuna godina, ali nekog većeg smisla iza toga jednostavno nema…’.

    Bravo


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: