Siječanj 2012.
‘Pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti
Jonathan Watkins: ON KAWARA
Teško se odlučujem za kupovinu kakve umjetničke monografije. Reprodukciju djela tek nekoliko umjetnika rado vidim u ukoričenom izdanju na svojoj polici. Pored Anselma Kiefera i Paula Cezannea, sada je tu i monografija japanskog konceptualnog umjetnika On Kaware.
Tetki je, naravno, svejedno. Njena „mašina s pokretnim slikama“ – televizor, u potpunosti ju zadovoljava. Neki dan smo razgovarali i o, njezinim riječima, “nekakvim malenim elektroničkim stvarčicama” – e-čitačima, koji bi u najskorijoj budućnosti trebali preuzeti mjesto tiskanih knjiga. Gledala je na televiziji kako funkcioniraju. Nije im potreban izvor napajanja. Dnevno svjetlo dovoljno je kako bi se osvijetlila elektronička tinta kojom je na ekranu ispisan tekst magičnih djela.
Za to vrijeme Kolo je šutjelo, i vrtjelo se u svom uobičajenom polaganom ritmu, malo na jednu, malo na drugu stranu. Kako će ono provariti priču o e-čitačima? Hoće li jednoga dana zaista umjesto sadašnjih, nerazumljivih natpisa ispisanih guščijim perom na nepoznatu jeziku, osvanuti s digitalnim ekrančićima na svojim šarkama? Ako se to i dogodi, svejedno, stari problemi će ostati. Postanak svemira ili nespoznatljivost prostora i vremena, na primjer, ili, ako se ti problemi nekomu čine rješivim, tu su prolaznost čovjeka, besmisao ljudskog postojanja, i mnogi drugi. U konačnici, u svima nama postoji tajnovita stvaralačka energija koju koristimo kako bi stvorili svijet po našoj mjeri s rješivim i nerješivim problemima u njemu. Prostor i vrijeme samo su pozornica za vječni proces stvaranja i rastvaranja svijeta pred našim očima.
Vraćam se razgovoru s Tetkom. Pa, ništa, velim joj. Magičnost djela nije sadržana u obliku u kojem se prikazuju, magičnost je u konceptualnosti, našoj moći zamišljanja koju upravo tematizira i tip čiju sam monografiju upravo kupio na interentu. Njegovo ime je On Kawara. Nakon toga, iskoristio sam situaciju da ju uvedem u priču o japanskom umjetniku.
Već na početku svoje umjetničke karijere On Kawara se odlučuje na pomalo bizaran umjetnički projekt: izradu pločica s ispisanim datumima njihove izrade – na dnevnoj bazi. Samo to je bitno. Svaki dan izraditi po jednu pločicu na kojoj će stajati datum kad je napravljena, i to je sve. To je kao da kaže: živ sam 22. travnja 1968. kao što sam živ i 30. ožujka 2001., i kao što sam to i danas, sve do svoje smrti. Rekli bi da On Kawara dokumentira najmanji mogući trag postojanja jednog ljudskog bića. Svaki dan je pokriven i podsjeća umjetnika na njegov poziv. Svaki dan je trošenje tople vode opravdano jednom, čistom, banalnom radnjom. Zamislite ovog konceptualnog umjetnika u svom poslu. Znate što točno radi svaki dan – izrađuje jednu ovakvu pločicu. Pločice same po sebi nemaju umjetničku vrijednost, najčešće se radi o crnim pravokutnicima, koji se ponekad javljaju i u drugoj boji s datumima izrade. Međutim projekt, koji nosi naziv Today Series, predstavlja paar excellance konceptualne umjetničke prakse. Nabijen simbolikom, metaforom, kojom god hoćete figurom, neprestano nas nuka na razmišljanje. A što sam ja radio taj dan? Što ste vi radili taj dan? Malo-pomalo počnete razmišljati o radnjama koje ljudi svakodnevno obavljaju u svom životu. Svi dani su, u neku ruku, i važni i nevažni; kao da nam upravo to želi priopćiti On Kawara dok oslikava svoje pločice.
Velika bitka s Vremenom s velikim V za On Kawaru tako traje od početka njegova umjetničkog puta i kulminirat će u kolosalnom projektu od kojega zastaje dah, i u kojem je borbu s vremenom odlučio voditi, čini se, u ime cijelog ljudskog roda, potpunoma sam. One Million Years sastoji se od dvadesetak tomova knjiga u kojima se nalaze ispisane godine ljudskog postojanja koje su prošle iza kojih slijede i godine pretpostavljenog čovjekovog postojanja u budućnosti. Otprilike milijun godina prije sadašnjeg trenutka i milijun godina nakon njega. I ako je za prvih milijun godina narisao dostojanstvenu posvetu: „Za sve one koji su živjeli i umrli“ (All Those Who Have Lived and Died), ispisanih milijun godina u budućnosti posvećuje riječima od kojih se čovjeku diže kosa na glavi – za posljednjeg (živućeg) čovjeka (For The Last One).
Tako je, poručuje On Kawara, ova priča o čovječanstvu koja je imala svoj početak imat će i svoj kraj i ne trebamo previše o tome razmišljati. Svi mi živimo u jednoj bajci koja će se vremenski protegnuti možda i na nekoliko milijuna godina, ali nekog većeg smisla iza toga jednostavno nema. Tu najveću i zastrašujuću tajnu umjetnosti a odatle i cjelokupnog ljudskog postojanja On Kawara izriče na tako banalan, burleskan način da bi mu i moj Plavi noj mogao pozavidjeti.
On Kawaru tetka nikako nije mogla svariti.
– Kažeš tolike knjižurine, ali samo s ispisanim godinama ljudskog postojanja? Taj mora da je stvarno lud. Pa tko će to čitati?
– To se i ne treba čitati, tetka… – pokušao sam objasniti.
– Ma pusti ti to! I kažeš Japanac? Onda mi je sve jasno. Japance nikad nisam mogla probaviti; sva ta njihova staloženost, tankoćutnost, pogled kroz vodu… Sigurno će na kraju počinuti samoubojstvo, tako to kod njih ide; onu sepuku, znaš.
Pokušao sam zamisliti način na koji će On Kawara naslikati pločicu iz Today Series posljednjeg dana svog života. Hoće li uopće u tome uspjeti ili će cijeli projekt morati privesti kraju prije svoje smrti? Naježim se pri pomisli da bi se doista mogao odlučiti na sepuku kako bi ostao dosljedan svom umjetničkom projektu. To je tako japanski, kako bi kazala tetka. Na posljednjoj pločici, uz datum izrade, možda će stajati nešto poput Died u analogiji s onim „For the Last One“. Tako to ide s umjetnicima. Oni doista ne brinu koliko će živjeti, i kad će umrijeti. Primjećujete li da već dulje vrijeme ravnodušno razgovaramo o smrti? Što reći, osim da je to taj ‘pogubni’ utjecaj konceptualne umjetnosti o kojem vam govorim i koji sam uzeo za naslov ovog posta… 🙂
O Duhu i njegovim Moćima 
zlatko said,
Siječanj 2012. u 9:08 pm
On Kawara u svom radu itekako provlači duhovnost zen-budizma kao što je primjerice “nepovijesnost” ili misao u krugu(ciklička slika svijeta).Paradoksalna je ta situacija u kojoj umjetnik na slikama ispisuje pojedinačne datume,što je zapadnjački,dok je nizanje istih je ipak ono istočnjačko.Dakle,budistički kozmički pesimizam sa znatnom količinom imanentne mu”indiferentnosti naspram socijalnih nevolja čovjeka”umjetnik izmiruje s činjenicom da je u svom životu duže vrijeme boravio i na Zapadu.
Ono što je meni najvrijednije u svemu tome upravo je samokritična spoznaja stvarnog ili zbiljskog svijeta kroz prizmu vlastite duhovne ukorijenjenosti(japanac,budist) i na taj način ukazao na ono što zapadnjaci odbijaju ,a to je da se močvara postmodernističkog eklekticizma može nadići jedino kroz razum kao povijesnu kategoriju.
Dakle,i kršćanska objava ne posreduje čovjeku -vjerniku razrađeni kodeks normi ponašanja za sve situacije u svim vremenima,već od čovjeka traži odgovor i to od čovjeka čije su svijest i savjest rezultati povijesnih dosega te novog čitanja temeljnih kršćanskih poruka.
Karl Rahner tako će reći da mi nismo poput ceste kojom prolazi beskrajna povorka trenutaka ,pa ona ostaje prazna kao i prije kad ti trenutci prođu.naprotiv,mi smo nalik riznici u koju svaki trenutak na svome izmaku ostavlja ono što je u njemu bilo vječno,dobro i zlo.ta vječna dobrota ili zloća naših prolaznih djela taloži se na vječnom dnu naše duše,prodire u nj, oblikuje taj skriveni(nama,a ne Bogu skriveni)temelj duše.I tako se polako u prolaznosti stvara nešto vječno,vječni lik naše duše.
Dakle,(moje osobno stajalište!)umjetnost (kojom se bavim!)ne može dalje bez “drevnih tankova” koji su uvijek puni goriva-religija.Ali religija koje pozivaju na ontološku opravdanost kontra milijarda “individualističkih apsoluta”.
Magičar said,
Siječanj 2012. u 10:57 pm
Da, Zlatko, dosljedan si u svom stavu, i zanimljivo svaku priču o umjetnosti promatraš kroz religijsku prizmu. Ni ja ne poričem da su “religija i umjetnost dvije rijeke koje teku iz istog izvora”, ipak razlikujem ono religiozno ili religijsko, kako god to nazvali, kao imanentnu moć čovjekova duha od, recimo, baš “kršćanske objave” koju često spominješ. Snagu, međutim, vidim u religioznom u čovjeku, a ne u objavi i u tome je bit našeg vječnog prijepora na zadanu temu s posljedicom neiscrpnih rasprava. 🙂
Što se tiče On Kaware njegova umjetnička hladnoća mi nekako briše svako svrstavanje, a to znači i da nadilazi poziciju zen-budizma. Hoću reći da mi se čak čini da njegov pesimizam nije od ovoga svijeta…
zlatko said,
Veljača 2012. u 11:59 am
U pravu si u pogledu On Kaware jer i ja mislim da njegov “budistički pesimizam” teži(ipak!)prema zapadnjačkoj socijalnoj osjetljivosti s tim da se vjerojatno nikad neće presjeći(matematički rečeno!)
Na mjestu i u vremenu-Krist zbiljski i povijesni čovjek
“A Krist?Kafka prignu glavu.To je ponor ispunjen svjetlošću.Valja zažmiriti da se ne padne”
G.Janouch,”Gespräche mit Kafka”
toshimir said,
Siječanj 2012. u 3:54 pm
Bar nam je na jednostavan način objasnio da: ‘…Svi mi živimo u jednoj bajci koja će se možda vremenski protegnuti i na nekoliko milijuna godina, ali nekog većeg smisla iza toga jednostavno nema…’.
Bravo