Veljača 2012.
Sudbinski besmislena smrt
William Shakespeare: HAMLET
Hamlet – obiteljska, ali i civilizacijska tragedija na djelu. Tako će svršiti Zapad. Započet će s tim da će Engleska otrovat Njemačku, Francuska usmrtit Španjolsku, a Italija dokrajčit Skandinavske zemlje, osim male Danske koja će se nekako uspjeti izvući i na spavanju ubiti Italiju te prije vlastitog samoubojstva smrtno raniti Francusku a da bi ova, zadnjim svojim snagama, nekako uspjela na drugi svijet poslati Englesku. Zapadni duh će tako nestati s međunarodne scene, osim što će Sjedinjene Američke Države, poput Bizantskog carstva, potrajat još hiljadu godina.
Hamlet kao osvjedočeni mizantrop. Tragedija tragedije je u tome što Hamlet ima pravo. Ljude se ne može voljeti. Hamletov duh dubi do te grozne istine u kojoj nitko ne predstavlja izuzetak pa tako ni on sam koji Ofelijinu smrt svakako mora nositi na duši.
Williama Shakespeara nikada nisam doživljavao kao svog magičara, čak ni u ovom trenutku u kojem mu poklanjam ovaj zapis. No, kako duh zapadnoeuropskog mišljenja oduvijek osjećam kao vlastiti, a koji je sa Shakespearom povezan kao krpa i zakrpa, tako neumitno da se čini da će u trenutku propasti zapadne civilizacije nepovratno biti zagubljena i sva djela ovog dramskog pisca, tako moram prihvatiti i neželjeni hamletovski položaj.
*
* *
Najednom nekakav glas se prolomi prostorijom. Tetka pade na pod.
– Podignite ruke visoko u zrak i potom napustite prostoriju. – ponovio je dvaput.
Tetka i ja smo se grozničavo gledali. Nije bilo ničeg strašnog u tom glasu osim što je bio iznimno snažan i glasan. Stakleni zidovi sobe podrhtavali su od njega.
Kad bih znao kuda izići, poslušao bih glas.
– Ne pravite se pametni, podignute ruke visoko u zrak i napustite prostoriju! – ponovio je isti glas.
Odakle je dopirao? Iz neke šupljine mog ili tetkinog uma? Tetka se ustala s poda, popravila minicu i zatim podigla ruke visoko iznad sebe. Pritom, kao nezainteresirano, žvakala je svoju žvaku.
– A ti glupane! Zar ne razumiješ što ti se kaže! – prodera se ponovno glas.
Podignem i ja svoje ruke u zrak.
– Sada napustite prostoriju!
Ne znam kako se dogodilo da sam zatvorio oči, ali kad sam ih ponovno otvorio tetka i ja smo bili okruženi nekakvom skupinom vojnika. Vojnici su bili tu valjda da paze na nas, ali ona je već koketirala s jednim. Momak je već odložio pušku i zadovoljno se prepuštao mislima kako već miluje tetkine obline. Ona mi namignu da pokušam srediti drugu dvojicu koja su stajala sa strane ne radeći ništa. Kako ih srediti?
– Sudbina je neumitna, je li momak? – obrati mi se jedan od te dvojice.
– E, ako je neumitna uskoro ćeš to osjetiti i na svojoj koži – pakosno ustvrdi drugi.
– Ne kažem da je neumitna – kazao sam.
– A što smo onda to čuli, tamo kod vas u onoj čudnoj kući? – upita prvi. Bio je za dlaku promućurniji od drugoga.
– Jeza me prođe svaki put kad moram proći kraj te vaše kuće. Što ste joj učinili? Normalan čovjek je se plaši.
Nisam znao kako odgovoriti pa sam samo šutio. Drugi vojnik pogleda na sat a onda u svog suborca.
– Vrijeme je Antone, 1. je rujna 1939. Moramo u rat.
– Imate sreće, gospodičiću, mi zbog tih vaših ideja moramo sada poginuti i nemamo više vremena se s vama zajebavati, iako mi nekad zna biti žao.
Prvi vojnik doviknu trećeg koji je u tom trenu stigao do toga da je mogao milovati tetkinu kosu.
– Idemo Adrijane!
Adrijan kao najobičniji poslušnik proburazi se odmah u vojnika.
Trojica vojnika objesiše svoje puške na ramena i krenuše. Uskoro nestadoše u magli koja se počela spuštati. Tetka mi priđe ne odvajajući pogleda od puta kojim su se vojnici izgubili. Blagim pokretom ruke dlanovima oblikova nevidljivu kuglu i podiže je u smjeru vojnika. Uskoro smo mogli vidjeti njihovu pogibiju. Kod Staljingrada, sva trojica su izginula od granate koja je nesretno doletjela u njihov rov, 1942. Kakva sudbinski besmislena smrt, pomislim.
Veljača 2012.
Melankolija koja kažnjava
Lars von Trier: MELANCHOLIA
Ima li išta uznemirujuće od saznanja da nam se iz dubokog svemira približava planet-skitnica s ozbiljnom prijetnjom sudara s našim planetom? Film Melancholia Larsa von Triera tematizira upravo jednu takvu ne-mogućnost. Zapravo, takav katastrofičan scenarij režiseru ovog filma bio je potreban za nešto drugo: izricanje, pa barem, dvije strašne tvrdnje o čovječanstvu koje su, kazao bih – preko reda – njegov umjetnički uradak uvrstili u iznimna magična dostignuća čovječanstva i zavrijedila poseban post na ovom blogu. Strašne tvrdnje o ljudskom postojanju, pritom, Lars von Trier stavlja u usta jedne od junakinja filma, depresivne – u našem jeziku kazati ‘melankolične’ je već eufemizam – Justine koje ona izriče svojoj ne-depresivnoj, ali zato društvenim konvencijama sklonoj, sestri Claire, upravo u trenutku kada njih dvije ozbiljno posumnjaju da se planet-skitnica ipak nepovratno sunovratio u smjeru našeg planeta i da je sudar gotovo pa postao neizbježan. Tvrdnje se izriču u sljedećem dijalogu sestara:
JUSTINE: Zemlja je zlo. Ne trebamo tugovati zbog nje.
CLAIRE: Što?
JUSTINE: Nikome neće nedostajati.
CLAIRE: Ali gdje će Leo odrasti. (Clairein sin, op.)
JUSTINE: Sve što znam je … Život na zemlji je zlo.
CLAIRE: Možda postoji život još negdje.
JUSTINE: Ne, ne postoji.
CLAIRE: Kako znaš?
JUSTINE: Budući da znam stvari.
CLAIRE: Da, ti uvijek zamišljaš…
JUSTINE: Znam da smo sami.
Saznati da je život na zemlji zlo i da, zbog toga, ne treba previše tugovati za njim kao i to, da smo sami u svemiru, sigurno ne može nijedno ljudsko biće ostaviti ravnodušnim. Lars von Trier, i sam vrlo depresivna osoba, koji je prije snimanja filma prošao tretman liječenja od depresije, pa je u skladu s tim Justine neka vrst njegova altera-ega, pokušava osvijestiti naš sadašnji trenutak, stepenicu ljudskog razvoja koja kao da ne vodi nikamo drugdje osim u veće zlo. Do tad, nježna i depresivna Justine, odjednom se preobrazi u osobu koja se itekako zna nositi s nastalom situacijom dok praktična i pragmatična Claire, postaje nesnosna u svojoj nemogućnosti prihvaćanja iste te pomalo započinje sličiti sestri prije razotkrivanja strašnog usuda.
Kako biste se vi ponašali u takvoj situaciji? Jeste li tip ‘Justine‘ ili ‘Claire‘, umjetnički hladno pita vas Lars von Trier, propitujući tako našu čovječnost na najdubljoj razini. Zbog toga je, čini se, i film podijelio u dva dijela i nazvao ih, pogađate – Justine i Claire…
U prvom dijelu filma melankolična Justine nastoji se udati. Film započinje scenom zapinjanja luksuzne limuzine na putu za ljetnikovac u kojem se vjenčanje treba održati; na zavoju uskog puta, obična stijena pored puta pokaže se nepremostivom preprekom za luksuzno i nezgrapno vozilo. Justine i njezin izabranik sjede pozadi, na zadnjem sjedištu automobila i gestikulacijama svoga lica pokazuju kako se dobro glumi iskazujući upravo onu dozu nervoze i zabrinutosti zbog kašnjenja na vjenčanje koju bi uobičajeno svatko od nas iskazao u takvim prilikama. Njihovo je ponašanje toliko obično, toliko nesvjesno kamere, da ostajete pomalo zatečeni njihovom glumom prisjećajući se svog onog izvještačenog glumljenja u američkim filmovima. Naravno, na kraju će dvoje mladenaca s primjetnim kašnjenjem ipak stići na vjenčanje. Usprkos početnom raspoloženju, Justine ubrzo zahvaća val depresije. Scene u kojima se razotkriva očigledan jaz u odnosima s roditeljima, zatim beskrupuloznost njezina šefa, u ulozi vjenčanog kuma, koji se ne libi s njom razgovarati o poslu čak i na dan njenog vjenčanja i sl., ubrzo Justine dovode do bezizlazne situacije i spremnosti da od svega odustane. To i ne bi bio neki problem, vjerojatno bi sve poslala u finu materinu da nije sestre i njenog muža koji su financijski i materijalno pokrili troškove njezina vjenčanja. Njima se Justine mora svaki put lažno osmjehnuti a na njihova opetovana i dosadna pitanja „Jesi li sad napokon sretna?“ neprestano tupavo potvrđivati glavom – a tu upravo leži korijen svake depresije. Lagati sebe i druge u pogledu svojih stvarnih osjećaja, biti bolesno prijatan prema svima oko sebe, a ako u tome ne izdržiš onda zbog toga okrivljavati sebe – tu je već riječ o prikazu ustaljenog mehanizma depresije koji danas pustoši zapadnoeuropskim društvima. Vjenčanje propada, cijela večer poprilično loše završi a u jednoj od posljednjih scena prvog dijela filma Claire priznaje sestri da je ponekad ‘toliko mrzi’…
A onda na scenu stupa ‘naš’ planet, planet-skitnica, ‘izbavitelj’. U drugom dijelu filma saznajemo sve o dotičnom planetu koji se iznenada pojavi iz sjene Sunca, prođe pored Merkura i Venere te krene prema Zemlji. John, Clairin suprug, amaterski se bavi astronomijom i objašnjava Claire kako se najgori mogući scenarij ipak neće dogoditi – sudar dvaju planeta. Ipak, Claire, na internetu ubrzo pronalazi sajtove koji upozoravaju na „ples smrti“ uljeza u Sunčevu sustavu koji bi se prema svim proračunima ipak trebao sudariti sa Zemljom. John popušta pod pritiskom najnovijih saznanja da je sudar ipak neizbježan i počini samoubojstvo; Claire ostaje sama sa svojim sinom i depresivnom sestrom i u tom trenutku odvija se i spomenuti dijalog sestara… Doista, morate imati hrabrosti pogledati ovaj film u cijelosti. Na ovom mjestu moram čak i zaustaviti svoje pisanje… Teško je ići u susret neminovnoj smrti čak i preko filmskog platna…
Ali iznenada, dosjetim se da je sam redatelj filma smislio način kako se nositi s neugodom koja vas polako zahvaća gledajući drugi dio filma. Sjetim se da vam uopće nisam spomenuo njegov prolog! Hvatam daljinski DVD playera i vraćam film na sam početak. Lice Kirsten Dunst u ulozi Justine pojavljuje se poput lica Venere s Botticellijovog platna. Glazba Richarda Wagnera, uvertira Tristana i Izolde, kao da najavljuje filmski uradak iz devetnaestog stoljeća što, naravno, nema nikakva smisla. Lars von Trier će kasnije priznati da je slow motion u uvodu filma trebao poslužiti kao priprema gledatelja na njegov kraj koji i doslovno završava scenom kolizije dva planeta. Ali zato što se ta scena prikazuje i u uvodu filma, iako umjetnički maskirana, gledatelju je trebala omogućiti da se lakše nosi s neugodnim scenama u drugom dijelu filma, za koje, kad ih nadvlada, biva nagrađen potpunom katarzom. Uvod u film, tako, pogledajte pa barem dvaput… jednom ili čak više puta, zbog čistog umjetničkog sladostrašća, a jednom, barem jednom, eto, zbog privikavanja vašeg duševnog bića na neugodno katastrofičan rasplet…
*
Pogledao sam kroz prozor Prostorije. Vječna crvenkasta sumaglica spuštala se na okolno zemljište. Nigdje nikog na vidiku. Pustoš i praznina koje i kad se izreknu donose više nego što je to stvaran slučaj na koji se ove riječi preslikavaju. Ipak, na nebu uočavam zamjetnu promjenu. Nedaleko Mjeseca, kroz jedan majušni kumulus, provirivala je sada i lopta planeta-skitnice, upravo nalik na planet iz filma Melancholia. Kako je samo dospio ovamo? Nije li se već sudario sa Zemljom u svom filmu, i što sad hoće?
– Hoće nas ispitati, kako se nosimo s kataklizmičkim događajima koji će uskoro uslijediti… – reče suvo tetka.
Dogodilo mi se da sam s tetkom zamijenio uloge. Sam sam udrvenio, postao kućanica koja se drži televizora i pinokolade dok se tetka pretvorila u pravog pustolova.
– Nema veze. Naručila sam rakete zemlja-zrak. Stižu za koji sat. Raznijet ćemo gada! – povikala je tresući se kao prut.
– Što ti je tetka!? – povičem. – Počela si sličiti onim američkim generalima iz sci-fi filmova, s bezbroj odlikovanja na svojoj uniformi, kojima kompetenciju za ratovanje na Zemlji nikakav problem nije prenijeti i u svemir. Ipak, ne čini li ti se da ratobornost u svemiru ne prolazi?
Nije ništa odgovorila. Nastavila se tresti kao prut i tu je prvi put nježno zagrlim.
– Hej tetka, sve će biti u redu. – kažem joj na uho. – Taj je planet naš prijatelj. On prijeti i uništava samo ono što se razotkriva i našim neprijateljem.
– A što se razotkriva kao naš neprijatelj? – upitala me je pretvorena u uplakanu četverogodišnju curicu.
– Pa, recimo, nastojanje oko uspijevanja u društvu u bilo čemu i na račun drugih ljudi umjesto da radimo samo ono što volimo raditi. Zbog takvih je stvari koje se neprestano ponavljaju u ljudskom društvu čika Lars kazao da je život zlo. Dobro, on je u tim svojim stavovima poprilično ekstreman, ali mi to ne moramo biti.
Za to vrijeme Melancholia se približila našem prozoru na udaljenosti manjoj od metra, i tu se zaustavila.
– Vidiš – kazao sam tetki – Nije to onaj rogobatni planet iz filma, došao nas je samo pozdraviti. Svijet duha mu nije neprijatelj; ionako, ne bi mu mogao ni nauditi. ‘Naše kraljevstvo nije od ovoga svijeta’ čini mi se da je kazao i jedan naš prethodnik.
Nagnem se kroz prozor i rukom pogladim pristigli planet. Površina planeta bila je neizmjerno i začuđujuće glatka. Potom se još više nagnem kako bih planetu mogao šapnuti riječi pozdrava:
– Znam da svugdje gdje u svom lutanju naiđeš na materijalističke vrijednosti i gramzivost moraš djelovati. Isto tako, znam da ti je i najžalosnije što u tom trenutku i čistoj nevinosti moraš oduzeti život odnosno mogućnost da se divi ovom svijetu. Onog dječaka iz filma oplakivao sam cijelu noć… ali, takvo je kretanje svijeta. Idi i sudaraj se s kim već moraš!
Potom sam s planetom-skitnicom “opalio” jedan selfi, u skladu s vremenom u kojem sam živio. Njegova i moja slika odsad krasit će našu Prostoriju s Kolom. Na neki način, planet Melancholia uklapao se s nama, čudnim bezvremenim likovima iz Prostorije s Kolom Duha Svijeta. Još neko vrijeme planet-skitnica se odlučio zadržati u našem svijetu. Postavio se na nebu točno na mjestu na kojem smo ga svaki put mogli vidjeti kad bismo pogledali kroz prozor u tetkinom dijelu Prostorije. Ubrzo je i tetka pristala mahnuti mu kad bi otvorila prozor. Sada i mnogo manje gleda televiziju.
Veljača 2012.
Na deset Mjesečevih udaljenosti od Zemlje
Stanley Kubrick: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Aram Khachaturian: SVITA IZ GAJANE BR. 3 (ADAGIO); J. S. Bach: 2. BRANDENBURŠKI KONCERT
Netko je zatvorio poklopac. Čuo se samo zvuk, tup udarac, ništa više. Kad sam otvorio oči već sam trčao. Trčao sam u prstenu svemirskog broda Discovery One s podešenim neznatnim bestežinskim stanjem, upravo kako bih mogao besciljno kružiti bez stajanja i okretanja. Povremeno bih rukama napravio pokoji boksački potez, zauzeo gard ili uputio udarac, tek toliko, da bih i ruke održao u kondiciji. Svemirski brod vodio me je na daleko putovanje. Klizio sam u ništavilo svemira, u prazninu, bez znanja o pravom smislu misije, i pritom, spokojno trčkarao. Tko zna što me može dočekati tamo, u tami bezdana. Morao sam biti spreman na svakojake iznimne napore, a tu sam ponajviše pretpostavljao upravo one – tjelesne.
U pozadini svira glazba, Aram Khachaturian, ledeni tonovi baletne Svite iz Gajane br. 3 prate me u stopu, onako kako se prati izdvojena i osamljena životinja. Dvije violine se blago isprepliću, svita se zahuktava; ako je itko uspio osamljenost pretvoriti u glazbene tonove, onda je to pošlo za rukom ovom armenskom kompozitoru. Neobično, nije jedna violina, već dvije, ali zato mi se osamljenost koju izražavaju čini tim veća, može ih biti i na stotine, tisuće, čak i sedam milijardi, jer ovo je ipak zapis o osamljenosti ljudske vrste…
U brodu je još jedan astronaut, možda si to ti koji ovo čitaš; moraš biti isto tako osamljen kao i ja u ovom trenutku da bi postao on. Pazi! Udaljeni smo od majčice Zemlje deset udaljenosti Mjeseca od Zemlje i krećemo se prema Jupiteru samo zato što je neki manijak, navodno, iz oblaka plinovitog gorostasa detektirao nekakav signal možebitno izvanzemaljskog porijekla. I što da se radi!?
O monolitu ne znam još ništa, o njemu ne smijemo pričati. Zna ga samo HAL, naš brodski kompjutor, koji mi upravo javlja da imam uspostavljen video link. Uzimam ručnik i brišem se, nehajno ga prebacujem oko vrata i pokrećem vezu. Na ekranu se pojavljuje tetkino lice.
– Pa jesi li ti lud!? Samo tako si nestao…
– Ne brini, tetka. Trenutno sam u sceni filma Odiseja u svemiru 2001. Zamolio bih te da me neko vrijeme ne prekidaš…
– Da te ne prekidam?! Znaš što ću ti reći? 2001. je davno prošla. Dosta te igrarije. U prostoriji je postalo hladno, moraš se vratiti i vidjeti što je s grijanjem…Budi malo muš…!
Ugasio sam video link. Nisam mogao prekidati ovu čaroliju pod ravnanjem Stanleya Kubricka u kojoj sam sam postao sudionikom. Tako će se, uostalom, jednog dana moći činiti u budućnosti. Moći će se odabrati knjigu, film ili čak neki stvarni povijesni događaj i sudjelovati u njemu. Moja Prostorija s Kolom mi je omogućila da to činim već danas i to je ta prednost imanja Prostorije s Kolom. Možda želite i vi jednu za sebe?
Opet sam na deset mjesečevih udaljenosti od Zemlje – od Zemlje. Igram se riječima, mogu raditi i činiti što god me volja. Krajičkom misli okrznem spravice za koje mi se čine da su u ovom trenutku jedine u moćnijem položaju od mene – Voyager-1 i 2 – svemirske letjelice, danas na rubu Sunčeva sustava, na gotovo sigurnoj udaljenosti od čovjeka, u prilici za dosezanjem nesagledivog stupnja slobode i pustoši. Nasreću ili nesreću Voyageri nisu ljudska bića, oni svoje prilike ne doživljavaju kao čovjek ili pak doživljavaju, samo što mi to ne znamo. Možda u društvu s Bachom, kojeg svako malo zavrte na svojim Zlatnim pločama, podosta nauče o čovjeku…
Zamišljam kako ogroman oblak radio-signala jednog dana zasipa zemlju. Na svim radio-frekvencijama odjednom čuju se taktovi Bachova 2. Brandenburškog koncerta. Negdje, u svemirskoj pustoši su se odbili, od nekakav ravan meteor ili čak planet, i ponovno završili na Zemlji. Međutim, ono što su donijeli na zemlju ovoga puta je, osim same glazebe, i taj osjećaj osamljenosti, „izvođenja za nikoga“ u svemirskoj pustoši…
Sve mi to pada na pamet dok se nalazim u jednoj sceni filma Odiseja u svemiru 2001., dopuštam si da mi to pada na pamet. Čak pomišljam da se na Voyageru-1 ili 2 baš u ovom trenutku uključila glazba, da 2. Brandenburški pokušava osvojiti pažnju prvih meteora i svemirskog kamenja unutarnjeg ruba Kuiperovog pojasa… Ali tu već svojim načinom razmišljanja dolazim u sukob s dobro poznatom teorijom relativnosti. Ona nalaže da ne mogu razmišljati na taj način, razmišljati o istodobnosti s događajem koji je od mene, kao motritelja, udaljen više od 300 000 km, a Voyager-1 ili 2, usamljene lutajuće mašine, to svakako jesu. Mi tek pomoću svjetlosti otkrivamo prostor i vrijeme, prostor i vrijeme nama otvara svjetlost, kaže mi tutorski teorija relativnosti, a svjetlost je u tom pogledu ograničena. Ograničena je upravo tom svojom fantomskom brzinom; svedena na tih, u svemirskim okvirima, mizernih 300 000 km/s.
Nakon problema s HAL-om koji su uspješno riješeni (kompjutor je ušutkan), iznad tvoje i moje glave pojavljuje se monolit, kvadrasta crna gromada koja kruži oko broda, a potom nas odvodi do ulaza zastrašujuće crne rupe. Propadamo u crvotočinu čiji oblik u SF filmovima godinama neće biti nadmašen. Vrtimo se u svemirskom kaleidoskopu kao da stvarno putujemo kroz vrijeme.
I evo me u poznatoj bijeloj sobi koja se javlja pred kraj filma. Ali, nisam li malo preuranio? Nitko nije zakuhao kavu. Nema više ni tebe u blizini. Sam sam. Iznenada otkrivam da čitavo vrijeme sjedim pred kompjutorom u svom stanu. Ista osamljenost, isti osjećaji, isti besmisao. Tipkam slova na svom kompjutoru i duboko udišem i izdišem kao što je to činio i Frank Poole dok je mijenjao onaj pokvareni dio na Discovery-ju. Kubrickova vizija je samo uljepšana stvarnost. Poslao nas je na put do Jupitera s bolesno narcisoidnim kompjutorom, naše odveć nejasno osjećanje Boga vizualizirao u crnu kvadrastu gromadu te nas, na koncu, ušuškao u krevet u čistoj bijeloj sobi nalik laboratoriju i još k tomu učinio da razmišljamo o smislu života; ali zašto? Samo zato da bi pojačali dojam ovih istih osjećaja koje imamo u našoj sobi u Nadstvarnosti dok sjedimo za računalom i dopisujemo se s poluznancima na Facebooku. Samo zato da bi se hvatao i grizao za rep, uvijek iznova; ali i samo zato da bi približio umjetnost stvarnom životu. Vječno vraćanje istog, kazao bi Nietzsche.
Osjetim nečije ruke na sebi. Tetkine su. Drmusala me je dok se u potpunosti nisam razbudio. Ali odmah razaznam da se još uvijek nalazim u čistoj bijeloj sobi s kraja filma Odiseja u svemiru 2001.
– Hej, što tu radiš? – upitam je.
– Ti ne razumiješ, jel’ da!? – podrugljivo prozbori tetka – Ti si u našoj prostoriji, samo što je ona sada postala to bijelo sranje iz tog tvog filma iz 2001… ili koje već godine…
– Ali što se dogodilo s Kolom…? – jedva sam stigao izustiti.
Na to se tetka samo okrenu prozoru, u čijem se okviru, mogao sam to sada dobro vidjeti, upravo na mjestu Kola, slavodobitno smjestila ta kvadrasta gromada – crni monolit.
Veljača 2012.
Neutkana sveta tuga
F. M. Dostojevski: BJESOVI/DEMONI/ZLI DUSI
Fjodora Mihailoviča Dostojevskog zamišljam kao duha-zaštitnika čovječanstva. Isto, primjerice, ne mogu reći za jednog Turgenjeva ili Čehova, a kamoli Tolstoja. Dostojevski je oduvijek bio moj prvi izbor među ruskim piscima ili onom književnom klišeju koji se naziva “ruski roman“. Osim toga, on je jedan od rijetkih pisaca kojeg sam čitateljski pratio od samog početka njegova književnog puta. S Bijednim ljudima krenuo sam još tamo sredinom devedesetih. Uslijedila je neobična pripovijest Dvojnik, a onda sam u biografiji autora pročitao da je završio na robiji. U Sibiru Dostojevski je proveo deset godina koje će se pokazati ključne za njegovo stvaralaštvo. O zatvorenicima koji zajedno s njim služe kaznu iznenađujuće pozitivno piše u Zapisima iz mrtvog doma. Svoju ljudsku i književnu dubinu Dostojevski zaprima čini mi se, upravo u sibirskom getu, o kojem piše kako bi mnogi iz njega htjeli pobjeći dok u njemu ostaju samo oni koji su spoznali pravi smisao života. Uslijedili su Zapisi iz podzemlja koji sve više upućuju na izvanrednu psihološku intuiciju samog pisca. Dalje sam čitao Ponižene i uvrijeđene, Kockara i Idiota, zaljubivši se već nakon prvih četrdesetak strana romana u Nastasju Filipovnu; naposljetku, po drugi put sam (nakon srednje škole) pročitao, po meni, možda i precijenjenu Zločin i kaznu i onda stigao do najmračnijeg piščeva razdoblja…
I tu je odjednom, niotkud, zapuhao snažan vjetar. Prozori u prostoriji su se zatresli. Pretpostavio sam da nam je netko pred vratima, ali netko tko je bio vrlo snažan; njegovo pojavljivanje narušavalo je konzistentnost stvari u čistom prostoru. Tko bi to mogao biti? Vrtnja Kola se ubrzala dok se kroz njegove utore započeo provlačiti vjetar stvarajući neobične zvukove. Naglo, jedan prozor se otvori i hladnoća zapuhnu unutrašnjost prostorije. Tetka dotrča do prozora i pokuša ga zatvoriti, ali nalet vjetra je bio toliko snažan da joj to ne pođe za rukom. Osvrnula se nemoćno prema meni:
– Zar ne bi mogao pomoći, pametnjakoviću!
– Ne shvaćaš – rekao sam joj mirno. – Upravo primamo gosta! Vjetar nam ga donosi…
Kad to izrekoh vjetar se smiri a pred nama se doista pojavi figura stasita čovjeka prorijeđene brade. Njegov pogled bijaše i vatren i hladan u isto vrijeme. Definitivno, čovjek nije potjecao iz našeg vremena. Na sebi je imao izlizan kaput koji se pružao do zemlje, ali ispod njega, zato, vrlo skupocjene, košulju i prsluk, kakvi su se nosili u Petrogradu u drugoj polovici 19. stoljeća u bogatim kućama ruskih vlastodržaca. Stajao je pred nama stavivši ruke na leđa, izbočene glave, tek nemirno vrludajući očima po prostoriji.
– Čuo sam za ovo mjesto i danas poslijepodne, nakon samovara, odlučim ga posjetiti – reče neznanac s jakim ruskim naglaskom. – Vidim, lijepo ste ga sebi uredili… – ogledao se oko sebe devetnaestostoljetnim smiješkom.
– U ovom vremenu moramo voditi računa i o izgledu a ne samo o smislu – uzvrati mu tetka koja je dolazila iz jednog smjera.
– Smisao je danas čak u svemu pomalo suvišan, nije li tako Magičaru? – pridodala je nehajno se okrećući k meni. Imala je na sebi smeđi džemper obučen preko jarko crvenog kostima; bez obzira, stala je puhati u svoje dlanove.
U prostoriji je temperatura naglo pala ispod nule. Nisam znao što da joj odgovorim pa sam samo ostao stajati kao ukopan. Gost ju odmjeri pogledom za kakvim je tetka oduvijek žudjela, a onda se okrenu meni.
– Da pređem na stvar, već znate da ON nije mogao doći, ali, eto, našao je za shodno poslati mene. Nadam se da vam to ne smeta… Sinoć ga je ponovno uhvatio napad, i obećao je to učiniti čim prije… Samo, kazao je da vas pitam, koliko sada to sve ima smisla…
– Rekosmo da više nema smisla! – viknu tetka. – Nastupa vrijeme čiste estetike…a tu onda na scenu stupate… Vi!
Na tetkine riječi pridošlica sijevnu očima, zatim spusti svoj pogled i okrenu se prema prozoru.
Ja sam svuda ogledao svoju snagu. Ali u što snagu staviti – to je ono što nikad nisam vidio, ne vidim ni sada, i ako sam dobivao vaše pohvale… kojima [eto, sada, vjerujem]. Ja mogu, isto tako kao i uvijek dosad uvijek poželjeti da učinim dobro djelo i osjećam od toga zadovoljstvo, usporedo s tim, ja želim i zlo, i također osjećam zadovoljstvo. Kod mene nikad ne može biti srdžbe ni stida, pa dakle, valjda ni očajanja.
– Upravo nam takvi trebate … – izustih. – za jedno ovako bešćutno vrijeme… Samo, ne zamjećujem ili ne vidim na vama…
… svetu tugu, koju kad neka izabrana duša jednom okuša i pozna neće je docnije nikad zamijeniti jeftinim zadovoljstvom.
– Da, tu svetu tugu… – izustih tiho – Ne vidim je na vašem licu…
– Ha, ha, ha! Vi ste me, onda, sigurno s nekim zamijenili, možda s mojim ocem, Stepanom Trofimovičem? – jetko se nasmija pridošlica. – Iako dobro zvuči, ja nemam ništa s njom…uostalom, ona se u romanu i spominje u njegovu kontekstu.
Ugrizoh se za usnu. Možda smo pogriješili. Prizivati lik romana koji ne baštini ono najvrijednije iz književnog opusa ruskog književnog kralja – svetu tugu – nije bilo dobro rješenje. Ali kad sam prvi put čitao Bjesove, u prijevodu su to bili Zli dusi, Nicholas mi se bio svidio, a vidi ga sad. On bi morao biti taj čovjek kojem je „svejedno živio – ne živio“, ali kako se moglo dogoditi da Naručitelj (Dostojevski) zaboravi u njega utkati svetu tugu, taj književni biser nad biserima?
Nicholas (Nikolaj Vsevolodovič) Stavrogin, lik romana Bjesovi kojeg smo ugostili u našoj prostoriji s Kolom, sada se nervozno vrtio na potpeticama svojih cipela. On, kao čisto oličenje snage bez moralnog posvećenja, stajao je pred nama spreman da nas ubije ili nagradi – „divlje spokojno“… Bilo je očigledno da se odluka u njemu spremala.
– Stvoren sam da uplašim. – reče naposljetku hladno.
– Tako je, ali vi svakako niste samo ono što su o vama pisali kritičari – kazao sam – U vašeg Naručitelja uvijek su prisutne i te pozadinske misli koje svoje likove, ako su bili prethodno napadnuti, opravdavaju i itekako im daju za pravo. Od tih pozadinskih misli sastoji se vaša veličina. Bjesovi na površini jesu politički roman, i tako ih shvaća većina kritičara, to ne mogu poreći. Za nekolicinu nas, međutim, u ovakvim prostorijama s Kolima, Bjesovi su odvažno istraživanje ljudske prirode u slučaju kad joj fizička i duševna snaga narastu do neslućenih granica.
Rus me je gledao, ne trepnuvši.
– Da, Nicholas, vi ste prvi pokazali Nadčovjeka u svom liku koji se desetak godina kasnije ukazao Nietzscheu, ali i to, da individualni razvoj pojedinca zapravo nikud ne vodi. Ostajete sa starim problemima koji samo poprimaju nova lica. U životu se nikad ništa ne rješava.
Kao da se zaledio u prostoru i vremenu Nicholas Stavrogin je ostao samo tako stajati neko vrijeme. Ubrzo je postalo jasno da je doista samo lik romana, satkan od misli, a ne ljudsko stvorenje od krvi i mesa. Niotkud, onaj isti vjetar koji ga je donio otvori prozor pored Kola. Lik Nicholasa Stavrogina obujmi pijavica i on uskoro iščeznu pred našim očima. Otišao je kako je došao, s vjetrom ektaplazmičnih misli.
Tetka potrča zatvoriti prozor.
– Što jest – jest! – odahnula je – Gledao me je onako kako bih uvijek voljela da me gledaju muškarci, ali nek’ je otišao. Čitavo vrijeme osjećala sam neku nelagodu. I daj više prestani s tim 19. stoljećem! Znaš, nekad imam osjećaj da si fasciniran njime!
O Duhu i njegovim Moćima 