Ožujak 2012.
Postati ‘obrnuti’ Diogen
Diogen Laertije: ŽIVOTI I MIŠLJENJA ISTAKNUTIH FILOZOFA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA (DIOGENES IZ SINOPE – ČOVJEK-PAS, FILOZOF, NIŠTARIJA)
Dok izvodim jutarnju gimnastiku volim da je uključen radio. Hrvatski Drugi program posebno mi je drag. Dobra, umjerena glazba, umjereni i profesionalni glasovi spikera za razliku od glazbe i spikera nekih drugih, najčešće lokalnih stanica, koje držim napornim. Ipak, sve češće prisiljen sam svoj Radio-CD player i s HR2 prebaciti na CD s Bachovom glazbom. I danas se događa nešto slično. Odličnu kompoziciju Ane Oxa, pobjednice festivala San Remo iz 1999., prekidaju dioničarskom emisijom. Dok marljivo određujem dvadesetak trbušnjaka na podu svog dnevnog boravka jedino još mogu čuti glas koji priča o izdašnim dividendama nekog državnog poduzeća.
Drugačije i ne može biti u bivšim socijalističkim društvima u kojima se državna poduzeća igraju kapitalizma. Bach je već krenuo sa svojim 4. Brandenburškim koncertom a ja s posebnim vježbama za razgibavanje ruke koja je prošla operaciju. Međutim, još uvijek razmišljam o naravi vremena u kojem živim.
Čini se da je ekonomiji pošlo za rukom pokupiti sve vrijedne umove u svim državama svijeta. Dioničarska filozofija se, tako, danas može pohvaliti najinteligentnijim pristalicama. Recimo, moj kum, jedno nadasve inteligentno biće, nakon odricanja od svakog umjetničkog djelovanja, poput Rimbauda koji je svu svoju poeziju napisao do osamnaeste a zatim se otisnuo put Afrike na nekom trgovačkom brodu, danas prati kretanja na burzama, čita i povremeno mi šalje članke s Banka Magazina; uostalom i zaposlen je u jednoj od banaka korporacijsko-globalnog tipa. S jedne strane, razumijem potrebu da se prate aktualnosti, vrlo dobro shvaćam da je moć danas pohranjena u globalnim korporacijama bankarskog tipa, ali i dalje ne razumijem da čovjeka može samo to zanimati.
Tko stoji uz bitak vremena, nekad se pitam, ja koji kako-tako još uvijek držim do neprolaznih stvari poput Bachove glazbe koju i po osamtisućiti put preslušavam – ili moj kum – koji se drži prolaznih izvjesnosti koje danas vladaju na burzi a sutra se mogu pročitati u Banka Magazinu?
Diogen, poznati grčki filozof iz bureta, imao je zanimljivu biografiju. Prvo se bavio financijama, pokušavajući živjeti od novčanih prevara, a potom se prometnuo u filozofa lutalicu kojeg pamtimo i danas. Moj kum, a vjerujem i mnogi drugi inteligentni pojedinci u današnjem društvu, svoju su mladost obilježili na vrlo umjestan način, kakvim umjetničkim angažmanom ili barem prijateljskim druženjima protkanim znatiželjama za znanjem svakog tipa. A onda su krenuli u život Diogenovog tipa – ali iz njegove prve faze; one zbog koje samog Diogena ne bismo nikad zapamtili.
Možda su i samo nepretenciozni pojedinci koji ne žele da ih se zapamti zbog bilo čega, razočarani u poredak svijeta. Možda, ali mi se nekako čini više ono prvo.
Na ovom mjestu donosim nekoliko Diogenovih izreka preuzetih iz knjige jednog drugog Diogena – Laertija. Nemojte reći da tu knjigu – Životi i mišljenja istaknutih filozofa – nemate na svojoj polici!? Pored onih, vjerujem svima dobro poznatih izjava poput “Makni mi se sa Sunca!” (Aleksandru Velikom) i “Tražim čovjeka!” (sa svijećom u ruci na atenskom trgu u pol bijela dana) Diogen Laertije spominje i sljedeće:
Kad su Diogena pitali kakvu korist ima od filozofije odgovorio je: “Ako ništa drugo onda da budem spreman na svaki udarac sudbine”
A kad su ga pitali zašto ga smatraju psom rekao je: “Onima koji mi nešto daju mašem repom, onima koji mi ne daju ništa – na njih lajem, a ujedem one koji ne valjaju”…
[… ili kad su ga kanili prodati kao roba a on uskliknuo pokazujući na jednog kupca: “Prodaj me ovom; ovom treba gospodar!”]
[… ili kad ga je neki čovjek jednom poveo u nekakvu raskošnu kuću i zabranio mu da u njoj pljuje na što je Diogen pljunuo čovjeku ravno u lice pravdajući se kako nije našao prikladnije mjesto za to.]
Diogenu iz Sinope Peter Sloterdijk u svojoj knjizi Kritika ciničkog uma posvećuje cijelo jedno poglavlje:
Svijet on ne osjeća ni tragično ni apsurdno. Oko njega nema ni traga melankolije, koja prianja uz sve novovjekovne egzistencijalizme.
Građanin se bori sa utvarama taštine i teži za bogatstvom, s kojim on i ne može započeti ništa više od onoga, što je u elementarnim užicima kiničkog filozofa samorazumljivost, što se ponavlja iz dana u dan: ležati na suncu, promatrati zavrzlamu svijeta, njegovati svoje tijelo, radovati se i ništa ne očekivati.
Za samog Diogena, pak, piše:
Približiti se sa smiješkom “punim razumijevanja” već bi bio nesporazum.
Na nj ostavljaju dojam samo karakteri, koji se s njim mogu nositi u pogledu prisutnosti duha, spremnosti za uzvraćanje udaraca, budnosti i neovisna čuvstva života.
Slobodan od potreba, kako Diogen nastupa, on bi prije mogao sloviti kao praotac misli o samopomoći, dakle asket u smislu samopomagalaštva distanciranjem i ironiziranjem potreba, za zadovoljavanjem kojih većina ljudi plaća slobodom.
Njegovo spektakularno siromaštvo je cijena slobode, to valja ispravno razumijeti. Da je mogao biti imućnim a ne izgubiti neovisnost, on zacijelo ne bi imao ništa protiv. No, nijedan se mudrac ne smije dati izludjeti takozvanim potrebama. Diogen je naučavao da i mudrac jede kolače, premda jednako može i bez njih.
Dovoljno da ga pokušam dovući u Prostoriju s Kolom i upoznam s tetkom. 🙂
Ožujak 2012.
A da Higgsov bozon, kad ga otkrijemo, pitamo za vrijednost življenja?
Brian Green: TKIVO SVEMIRA
Albert Camus: MIT O SIZIFU
Pitam se zašto nam danas djeca ne nose majice s motivom Higgsova bozona umjesto s motivima svojih priglupih zvijezda iz svijeta showbiza? Zašto, recimo, ne nose majicu s foto snimkom raspada čestica u CERN-ovu sudaraču i jednim malenim crvenim krugom narisanim oko jedne mrljice koji će ponosno pokazivati svojim prijateljima, ukazujući na misteriozni bozon, a ne na svom pametnom telefonu razmjenjivati slike prekrasnih lica instant zvijezda iz svijeta čiste zabave. Tako se pitam kada sam u duhu loše raspoložen. Tada mi je potrebno spustiti se na znanstvenu razinu, trebam upravo znanost kao tabletu pred spavanje, kako bih je branio i sažaljevao u ovom glupavom vremenu. Jedina živa sestra duha, koja još uvijek igra kakvu-takvu ulogu u današnjem društvu, već doživljava ignoriranje kakvo doživljavaju stari ljudi. U osvit najvećeg znanstvenog otkrića samu znanost pripremaju otpravit u grob. Ali o čemu je zapravo riječ?
Temeljna čestica zahvaljujući kojoj cjelokupna masa u svemiru crpi svoju bit – težinu, posjeduje intrigantan, misteriozan naziv. Peter Higgs, škotski znanstvenik, još je 1964. domislio način kako objasniti težinu naših tijela odnosno odgovoriti na pitanje zašto se sva tijela koja imaju masu razlikuju od, primjerice, svjetlosti. Sve nas je uronio u jedan nevidljivi ocean i kazao da se osjećaj težine naših tijela poklapa s osjećajem otpora koji taj ocean pruža našoj kretnji. Ta se zamisao na kraju čini i elegantnom i logičkom. Nakon nevjerojatno sitnog djelića vremena od trenutka Velikog Praska, svemir je prošao faznu transformaciju; poput one iz leda u vodu. Temperatura u tom sitnom djeliću vremena uspjela je čudesno pasti i stvorili su se uvjeti za stvaranje tzv. “Higgsova oceana”. Prije tog trenutka ništa nije posjedovalo masu, no nakon tog trenutka sve se osjećalo “teškim”. Drugim riječima, Higgsov ocean stvara osjećaj mase, odnosno težine u ruci koju podižete. Dakako da je “Higgsov ocean”, koji je u stručnoj literaturi dobio ime Higgsovo polje, sazdan od tih malih bezličnih bozončića oko kojih se danas podiže prašina. Ali, postoji li Higgsov bozon, uistinu?
Tetka i ja se svalismo pred kompjutor. Nagnem se i pomoću miša kliknem na ikonicu YouTube-a.
– Sad će se opet pojaviti lice onog tvog zaluđenog znanstvenika…? – protisnu tetka kroz zube.
– Brian Greenea.
– Eh da, onog malca kojeg je, ako se ne varam, prilično zatekao početak jedne Camusove knjige…
Ustao sam se i s police s knjigama dohvatio Tkivo svemira, sivkastu knjižurinu začudo tvrdih korica i u njoj pronašao odlomak na koji je aludirala tetka.
Posegnuo sam za tom knjižicom, stresao prašinu s nje i otvorio je na prvoj stranici. Prve rečenice su me, da se blago izrazim, zaprepastile: „Samo je jedan filozofski problem, a to je samoubojstvo“, počinjao je tekst. Ustuknuo sam. „Tek poslije dolaze pitanja ima li svijet tri dimenzije“, slijedilo je, „ili ima li um devet ili dvanaest kategorija“; takva pitanja, objašnjavalo se u tekstu, dio su igre (op. moj kurziv) koju čovječanstvo igra, ali ona zaslužuju pozornost tek nakon što se riješi jedino istinsko pitanje. Ta knjiga bila je Mit o Sizifu.
Malo kasnije, Brian Greene uvjerit će sebe kako je shvatio što je nadobudni francuski pisac alžirskih korijena Albert Camus mislio:
Možemo razmišljati i analizirati ovo ili ono […], ali pravo pitanje glasi hoće li nas sva ta promišljanja uvjeriti da život vrijedi živjeti. […][A ja] kao nadobudni fizičar držao sam da je za obaviještenu procjenu življenja nesumnjivo potrebno puno razumijevanje životne arene – univerzuma.
Naposljetku, pustio sam film.
– Dobro, ali samo da znaš, u pet kreće moja sapunica… – progunđa tetka.
Želite biti u trendu i prijateljima opisati najnovija dostignuća fizike? Pozabaviti se pitanjima kao što su što je prostor ili što je vrijeme; i osim ‘mrak čestice’ Higssova bozona, spomenuti misterioznu tamnu energiju, lamentirati oko uskrsle Einsteinove kozmološke konstante, nagađati oko ideje univerzuma kao holograma, upuštajući se čak u umovanja o tzv. informacijskoj površini crne rupe (engl. The Information Surface of Black Hole) – sve to ćete pronaći u dokumentarcu fizičara po mom ukusu, Briana Greena, koji je nastao na temelju njegove, u mom čitanju gusto ispodvlačene, knjige Tkivo svemira.
Međutim, nakon nekog vremena provedenih u tišini, dok smo pratili film preuzet s YouTube-a na OpenCulture portalu, pade mi na pamet užasna pomisao.
Džaba nam sve: znanost će svršiti sa svojim postojanjem, baš kao što je to već učinio Bog i bilo kakvo čovjekovo umjetničko djelovanje iza toga. Preostale su još samo „uzvišene razvaline“, pojedinci, povučeni od svijeta, društva u kojima ‘duhovno’ još kako-tako preživljava. Mogu pisati koliko god hoću, mogu imati uzvišenih misli koliko hoću, ali promjenu u globalnu načinu čovjekova bivstvovanja neću moći spriječiti. Ona se već danas događa. Boga, suvremenu umjetnost ili vječna filozofska pitanja dobro odgojen postmodernist ismijat će bez većih problema. Iako će priznati da je sada krivo okrenuti se materijalnim dobrima, za većinu ljudi na ovom planetu tu nema zbora. Ako ne postoji nadređeno biće koje nagrađuje i kažnjava, čovjek se hvata za ono što vidi i što može držati u rukama. Vrijednost, stoga, za njega neproblematično počiva jedino još u materijalnim dobrima. Zato smo ekonomisti, bankari i burzovni meštri. Ako nema života iza smrti, zašto bi se zanosili nekakvim uzvišenim mislima, pitali bi se oni manje zainteresirani za financijske prijevare i malverzacije s dionicama, i zašto naprosto ne bi gluvarili, zabavljajući se video igricama i gledanjem televizijskih trač emisija. Ništa ničeg nije vrijedno. Zvuči poznato? Nihilizam u svojem najboljem, nepatvorenom izdanju, od vrha do dna.
To je zato što se u postmoderni nenadano otkrilo da je čak i znanost samo ljudski izum, da je spoznavanje samo način postojanja, ali da svijet, sa svoje strane gordosti, u svom bitku ne posjeduje ništa takvo. Svijet bivstvuje spoznat ili nespoznat, odnosno spoznaja ima vrijednost samo za čovjeka. Tako i ‘mračni’ Higgs, postajao ili ne postojao, zavlačit će se u dubine samo ljudske duše i nigdje više.
Za koje stoljeće čovječanstvo će počivati na drugim zasadama. Promjena se već sada događa. Neće mu trebati religija, filozofija, umjetnost i znanost, vjerojatno, čak ni književnost. Postojat će na druge zanimljive ili nezanimljive načine. Na osnovu nečeg drugog, nama u potpunosti nezamislivog, uvjerit će sebe da život vrijedi živjeti. Ili ga uopće neće trebati uvjeravati u bilo što. Zaboravljam da je i to Greenovo ‘uvjeriti’ proizišlo iz istog duhovnog vrela odakle i Camusovo ‘strašno’ pitanje kojim je započeo svoju knjigu Mit o Sizifu, i da izvan njega vjerojatno gubi svaki smisao. Ne znam kako bih to kazao, ali ne mogu si dočarati postojanje čovjeka bez oslanjanja na njegove duhovne moći. Svijet bez duha za mene bi bio stran i nepoželjan svijet. Međutim, sve ukazuje da upravo idemo prema tom svijetu.
A opet, nekad sjetno pomislim: „Možda će jednog dana… (ah, to „jednoga dana“!) – duhovne moći u čovjeku ponovno zaživjeti“ Ljudsku gramzivu prirodu uplašit će nekim novim bogom, glavama će se ponovno započeti rojiti pitanja bez odgovora (poput onog iz Smisla života „Zašto smo ovdje, na ovom planetu?“)“, a zbog nagomilanih osjećaja straha i znatiželje, čovjek će opet snažno osjetiti potrebu za stvaranjem. Možda će se ista igra ponoviti, a možda će biti drugačija, možda će biti veći ulog u njoj, a možda manji, možda se neće ići na samo jednog Boga, možda će, recimo, u religioznoj igri ostati mjesto samo za osjećaj, ali ne i vjerovanje, a možda će znanost postati sklonija i tolerantnija prema umjetničkom pogledu na zbilju, magiji i činu zamišljanja nego što je to sada. Možda.
Postoji tisuću tih ‘možda’ od kojih se, naravno, ne živi, već samo razotkriva jedna slabost pisanja. Naravno, da to ne ide tako! Dosta samosažaljenja i žala za prošlim. Valja nam natrag u život, po uobičajenu dozu patnje i naslade, obveze prema drugima i beskrajno vrijednih trenutaka slobodnog vremena. Ničemu se ne nadati, nikoga ništa moliti. Pogotovo ne pitati se za vrijednost življenja! Pisati i odolijevati, samo to.
U trenu shvatim da se tetka premjestila na svoj trosjed i da gleda onu svoju sapunicu. S obzirom na ovakvog mene danas, čini se i da nije imala izbora.
Ožujak 2012.
Osjećati mislima
Fernando Pessoa: POETIČNE MISLI
Knjižica Fernanda Pessoe privuče moju pažnju na polici. ‘Poetične misli‘ čine se kao dosjetljiv naslov urednika. Na poleđini knjige pronalazim i druge knjižice u ediciji: Kafkine Crne misli, Einsteinove Genijalne misli, Wildeove Zločeste misli; bio sam u pravu. Urednik je bio taj koji se dosjetio misli Fernanda Pessoe prozvati poetičnim. Ali sada sam se i ja nečeg dosjetio. Na jednom književnom portalu imao sam priliku pročitati osvrt na tu knjižicu portugalskog mislioca nastalu preradom njegova mnogo poznatijeg djela – Knjige nemira. Tada sam naišao na misao koja je umnogome utjecala na to što danas o Fernandu Pessoi pišem ove retke.
Većina ljudi misli o svojim osjećajima, dok ja osjećam mislima.
(Zapravo, radi se o mojoj prepravci prijevoda Pessoine misli koja je u samoj knjižici, prema mom sudu, nezgrapno prevedena kao: „Većina ljudi misli svojom osjećajnošću, dok ja osjećam mislima.“ Moje je stav da se Fernando Pessoa mogao izraziti jedino onako kako sam to ja preveo, jer između “misliti svojom osjećajnošću” i “osjećati mislima”, po meni, nema razlike; osim toga, to „većina ljudi“ i ne čini. Zbog ove ozbiljne prijevodne omaške razmišljam čak kontaktirati izboriteljicu tekstova Marinu Šur Puhlovski i upozoriti je na učinjen propust koji može imati za posljedicu jedno i suviše površno razumijevanje istinskog bića ovog portugalskog pustinjaka. Čak i da to ne odgovara istini i da se svi prevoditelji svijeta s portugalskog na hrvatski slože da se Pessoina misao može prevesti samo onako kako je to i učinjeno u maloj smeđoj knjižici naslova Poetične misli – ne bih popustio. U tom slučaju, uvjeren sam da bi sam Fernando Pessoa, kratko provirivši iz svog groba, potvrdio kako je svoju misao, zapravo, i želio oblikovati onako kako sam ju ja preveo i nikako drugačije. Pih!)
Sasvim dovoljno da Fernanda Pessou primim u svoje odabrano društvo Magičara od zanata. Nazovem tetku i dam joj upute u skladu s tim. Kolo se začudilo kako ono samo nije primijetilo jednu tako ingenioznu misao.
– To je zato što je čovjek slabo objavljivao za života. – rekao sam – Više manje, želio je zadržati anonimnost pišući pod raznim heteronimima.
„Osjećati mislima“, nad tim izrazom čovjek se uistinu mora zamisliti. Uzimam knjigu i listam je. Prekrasno uobličene misli slijede jedna iza druge:
Za svakog filozofa, Bog je u njegovu mišljenju.
Nepostojanje bogova također je jedan Bog.
Možda… postojimo samo da bismo stvarali.
Željeti znači ne moći. Tko je mogao, htio je to tek pošto je mogao, a ne prije. Tko hoće, nikada neće moći, jer se gubi u htijenju. Vjerujem da su ova načela osnovna.
U današnjem životu svijet pripada samo glupima, bezosjećajnima i buntovnicima. Pravo na život i na pobjedu osvaja se danas gotovo istim osobinama kojima se osvaja smještaj u nekoj ludnici, a to su: nesposobnost da se misli, nemoralnost i hiperuzbuđenje.
I, zasvagda, slavom ovjenčana misao koja na najsažetiji način izriče i smisao ovog bloga:
Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi težili svi ljudski napori…
Tu su i neke potpuno otkačene misli koje u sebi kao da sadrže i nešto od ovog našeg, u mislima raspuštenog, dvadeset prvog stoljeća:
Boli me glava i svemir.
Potrebno je imati malo Europe u duši.
Kada pišem, veličanstveno stižem sebi u posjet.
Kad god vidim mačku na suncu, podsjeti me na čovječanstvo.
Duša mi je danas tužna čak do tijela.
Oko uskogrudnog, samozatajnog lika muškarca sa šeširom na glavi i tankim brčićima neprestano je plovio oblak ingenioznih misli. Michel Houellebecq spominje Fernanda Pessou kao književnika koji je odlučio za života ništa ne izdavati, pronaći neku službicu i samo pisati. Usput je kazao da taj način ne preporuča pjesnicima. Morate barem nešto izdati, kazao je, kako bi vaše djelo jednog dana mogli iskopati „literarni arheolozi“. Iako mi se svidio upotrijebljen izraz „literarni arheolozi“, na ovom se mjestu ne bih u potpunosti složio s Houellebecqom. Izdavati umjetnost je isto što i nametati svoj način osjećanja svijeta drugima. Pessoa kaže:
Objavljivati znači dati [svoj unutarnji] svijet drugima… Što drugi imaju sa svijetom koji je u meni?
Biti shvaćen znači prostituirati se
Jedina dostojanstvena sudbina pisca koji objavljuje ona je u kojoj on ne postiže zasluženu slavu. Ali prava dostojanstvena sudbina je sudbina pisca koji ne objavljuje.
Malo kasnije, ipak, prihvaća pravila igre:
Pišem da bih se rasteretio življenja, i objavljujem jer je to pravilo igre.
Drugim riječima, radije neka jedan od prikazivača djela jednog dana obradi vašu umjetnost u nekakav oblik prihvatljiv svima, ako je to društvu uopće korisno i potrebno. Možda će to biti i sasvim novo djelo, ali će se naslanjati na vaše i vi ćete to znati, ako vam je uopće potrebno to znati… jer vi već imate svojih briga, poput:
Nema umjetnikova djela koje bi moglo biti savršenije. Teško umjetniku koji to primjećuje, koji makar jedan dan pomisli na to.
Iza toga, nema više razmišljanja i idete na „posao“! Izraz “formiranje svog djela” umjetniku je sinonim za živjeti.
Ožujak 2012.
Bog uistinu postoji, ili postoji sumnja?
Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA
U prostoriji me dočekao muškarac zalizane kose, odjeven u smoking. Sjedeći za nekakvim uredskim stolom kemijskom je olovkom doticao desno uho neprestano se svladavajući da nešto kaže. Najednom, kroz otvoren prozor, na mojoj strani Prostorije, uđe daljinski vođena filmska kamera na pokretnom stalku. Muškarac zalizane kose u smokingu podiže svoj pogled, okrenu se kameri i na čistom engleskom s jakim londonskim naglaskom kaza:
– And Now for Something Completely Different!
Sada sam prepoznao muškarca, zapravo njegovu masku; nepoznati lik držao je na svom licu masku možda najpoznatijeg montypythonovca Johna Cleesea što je značilo samo jedno: da sam se sa svojom Prostorijom, Kolom i nepripremljenom tetkom našao u središtu jedne od epizoda Letećeg cirkusa Montya Pythona.
– Što imamo? – retorički se najprije upitao lik s maskom Johna Cleesa na svom licu – Jednog momka u crnoj rolci s uvijek istih dvadeset i devet godina, jednu tetku u crvenoj minici i nekakvu skalameriju koja se izdaje za Kolo Duha Svijeta, pa da vidimo… Na početku jedno lagano pitanje za vas – tu se “John Cleese” okrenu prema nama – Zašto smo ovdje? Mislim, na ovoj maloj ubogoj planeti, a ne u ovoj ektaplazmičnoj prostoriji nečijeg uma? Vjerojatno ćete brzo odgovoriti pa da možemo brzo prijeći na drugo pitanje…
Tetka i ja razmijenismo dug i neodlučan pogled; kao da mi se učinilo da je i samo Kolo učinilo isto.
– Ovaj… – rekoh
– Ovaj… – ponovi za mnom tetka, a Kolo se oglasi tupim udarcem.
– Mmmmmm… u redu, vrijeme je isteklo! – oglasi se montypajtonovac. – Bili ste vrlo blizu odgovora, ali što se može. Idemo na sljedeće pitanje, ništa lakše: Što nam je činiti? Vrijeme za odgovor je ovoga puta ograničeno na šezdeset sekundi…
Prođe tridesetak sekundi nakon kojih se tetka nesigurno oglasi :
– Pa možemo, valjda, činiti što god nas je volja… – tu me gurnula laktom kako bih valjda i ja pripomogao davanju odgovora na ovo besmisleno pitanje.
Lik s maskom Johna Cleesea pogleda je ispod oka.
– Je li to vaš konačni odgovor?
– Hm, pa da. – odgovori tetka.
Na to se montypaytonovac okrenu kameri i u svojstvu prekaljenog TV voditelja najavi:
– Reklame, pa se vraćamo u studio!
Kad je to izrekao lik Letećeg cirkusa Montya Pythona zaustavi se u vremenu. Potom se na tetkinom televizoru započe izvoditi isječak iz filma Smisao života leteće družine koji problematizira postavljeno pitanje kao i općenito – filozofiju i filozofe. U isječku, uglađeni konobar (ponovno John Cleese) sredovječnom paru za restoranskim stolom (Michel Palin i Eric Idle) iz menija za razgovor ponudi, pogađate, filozofiju…
– Filozofija.
– Je li to sport?
– Ne, to je pokušaj stvaranja uvjerljive hipoteze kojom bi se objasnio SMISAO ŽIVOTA.
…
– Zgodno. Bi li razgovarala o smislu života, dušo?
– Zašto ne?
– Filozofija za dvoje?
– Da.
– Soba?
– 259.
– Kako…
– Želite da ja započnem?
– Voljeli bismo.
– U redu. Jeste li se ikad zapitali zašto ste ovdje?
– Pa, lani smo bili u Miamiju, a preklani u Kaliforniji…
– Ne, zašto smo mi ovdje, na ovom planetu?
– Ne.
– U redu. Je li vas ikad zanimalo o čemu se uopće radi?
– Ne.
– Fino. Tijekom povijesti mnogi su muškarci i žene pokušavali riješiti tajnu postojanja.
– Divno.
– Njih nazivamo filozofima.
– A o tome je sad riječ!
– Tako je.
– Baš zgodno!
– Čini se da shvaćate. Evo vam kartice za razgovor. Na njima su zapisane filozofske metode, imena. Evo. Želim vam ugodan razgovor.
– Najljepša hvala.
Lik koji nam je na početku postavio dva pitanja sada je skinuo masku i stajao pred nama u šarenoj košulji i hlačama s tregerima. Bijelu bradicu je zagladio prstima.
– Dobro večer, dopuštate da se predstavim… – počeo je – Ja sam Monty Python!
– Vi nas zajebavate – osorno reče tetka – Monty Python kao lik uopće ne postoji.
Ali samoprozvani Monty Python se samo jetko osmjehnu.
– A kao da je to uopće bitno! Možete o tome misliti što hoćete, da postojim i da ne postojim, ali ne možete poreći da sa mnom razgovarate. Uzmite me kao duha glasnogovornika same serije Leteći cirkus Montya Pythona i riješen problem. Vidim da ste ovdje, u ovoj Prostoriji, redovito zainteresirani za glasnogovornike toga tipa. Svako magično djelo, svakog Magičara tjerate da unajmi svog glasnogovornika s kojima biste komunicirali. Ah ta, postmodernistička narcisoidnost, no, sve je dopušteno. Stoga, opustimo se i razgovarajmo!
Shvatio je bit naše Prostorije s Kolom za manje od šezdeset sekundi. Ne bismo ga smjeli podcijeniti.
– Onda, mogu li…? – upitao je.
– Da, svakako… – odgovorio sam i učinio da ovaj neobični lik koji je baštinio ono najbolje od britanskog humora druge polovine 20. stoljeća preuzme trenutačno kontrolu zamišljanja u našoj Prostoriji.
Prvo što je po tom pitanju učinio bilo je to da je naše ozbiljno Kolo Duha svijeta pretvorio u obični ringišpil kakav se viđa po zabavnim parkovima. Na Kolu-ringišpilu ubrzo su se pojavile nekakve šare i čudni likovi velikih glava, a tobože božji prst svako se malo s neba spuštao i okretao ga. Monty Python nas pozva da se popnemo u jedna kolica i zajedno s njim provozamo na ringišpilu. Pomislio sam kako je cijelu stvar s našim Kolom izokrenuo naglavce i učinio nas smiješnim.
– Ali u smijehu je spas, ne brinite. – kazao je kad se ringišpil zavrtio. – Ionako vas, preko svake mjere, optužuju za crnilo koje svojim postojanjem širite svemirom. U ovom blesavom vremenu Smijeh je samo odraz one ‘svete tuge’ koju svako malo ovdje spominjete. Znate li da je Nietzsche proglasio smijeh svetim? U postmoderni ne možemo drugačije nego se neprestano smijati ako želimo, kako tako, na svijet još gledati ozbiljno. To je taj paradoks postmoderne.
– A na bilo kakav smisao ste pogotovo kivni… – rekoh. – U Smislu života ste od pitanja u njemu napravili pravu smijuriju…
– Ali vjerujte mi, to je bio najozbiljniji mogući pristup jednom takvom pitanju u našem vremenu. Vidite, pitanje o smislu života dosad je bilo pitanje kojim se najviše manipuliralo ljudima. Uporno se previđalo se da moglo živjeti i ne pitajući se na tako bizaran način…
– Ali ako želimo nešto od svog života postići…?
– Postići…!? Eto ti ga na! Opustite se mladiću! Dosta više s tim ‘postizanjem’. Čega se plašite? Smrti? Ma dajte! Čovjek se može samo plašiti vlastitih misli koje je iskonstruirao o bilo čemu pa tako i o smrti. Vjerujte mi na riječ.
Tu je Monty Python ponovno zagladio svoju bijelu bradicu.
– Ne znam, nekad sam tako shrvan patnjom i spoznajom da na svijetu postoje stvari koje je najbolje ne znati… – rekao sam pognute glave.
Monty Python više ništa nije rekao. U trenutku kad se na tetkinom televizoru nastavio prikazivati isječak iz filma Smisao života Letećeg Cirkusa ovog ovdje čovjeka s kojim smo razgovarali – ringišpil se zaustavio.
– Baš je zgodan.
– Vrlo susretljiv.
– Nisam znala da je Schoppenhauer bio filozof.
– Pa da! Ime mu počinje sa S.
– Da, kao i Nietzsche.
– Počinje li Nietzsche sa S?
– Postoji S u Nietzsche.
– Tako je! Imaju li svi filozofi S u imenu?
– Mislim da većina ima.
– Zar je i Selina Jones filozof?
– Moguće.
– Pjeva o SMISLU ŽIVOTA.
– Imaš pravo.
– No zar sama piše pjesme?
– Ne. Možda joj ih piše Schoppenhauer.
– Ne, nego Burt Bacharach.
– On nema S u prezimenu.
– A ni Hal David.
– Tko je on?
– Tekstopisac.
– Burt sklada. No sad je oženjen s Carol Beyer Seger.
– Konobar, ovaj nam razgovor ne odgovara.
– Žao mi je.
Ožujak 2012.
Noć neizdrživih misli (ili zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?)
Thomas Mann: SMRT U VENECIJI
U sobi sam visokog stropa s crvenim zastorima na prozorima i vjerojatno ću uskoro umrijeti. Četiri sata su popodne i kroz otvoren prozor čuje se zvonik s obližnje crkvice. Mjesec je studeni, a ja sam došao na more kako bih završio sa svojim životom. Zadnjih dana bolovi su se pojačali do nesnosnosti. Odlučio sam se spakirati i doći ovdje, u sobu s crvenim zastorima na prozorima. Zašto? Možda zato što sam sanjao da ću u jednoj ovakvoj sobi jednoga dana umrijeti.
Nakon nekoliko dana ispostavilo da sam bio samo iscrpljen. Smrt je odgodila svoj dolazak. No u mojim mislima ona je sada postala izvjesnija i neizostavnija. Od sada na nju u svakoj prilici moram računati. I ispod šarenila i blesavoće postmodernog doba u koji je svijet dospio, i dalje se nalazi strah od smrti kao pokretač svih viših stvari čovječanstva. Mi ga možda na prvi pogled nismo svjesni, ali on je neprestano tu i bdije nad nama poput Mjeseca.
Obukao sam tamnoplavi pulover i hlače od crnog samta. Okrenuo sam ključ u bravi i nestao iz sobe s visokim stropom i crvenim zastorima na prozorima. Spustio sam se u aulu hotela, ostavio ključ sobe na recepciji i izišao u prohladnu noć. Sada sam mogao dobro promotriti i crkvicu pored hotela. Bila je dražesna, u turističkom smislu, pravi mali religiozni ukras u turističkoj ponudi mjesta. Odjednom, opet me spopala misao o kapitalizmu. Zašto se umjetnost i kapitalizam ne vole?
Već sasvim uživljen u ulogu Gustava Von Aschenbacha, koji je, umjesto u Veneciju, došao umrijeti u Opatiju, pružio sam svoj korak po prekrasnoj stazici uz more. Noć je bila tamna, bez mjeseca i čuo se samo šum valova uz umjetnu obalu. Poput Gustava Von Aschenbacha sada bih se trebao i zaljubiti, možda u kakvu zgodnu usamljenu damu na koju ću sada naići. Možda je i ona odlučila svršiti sa svojim životom. Tim bolje, kratkotrajna ljubav će biti tim strasnija. Ali ne mogu i neću se zaljubiti iz jednostavnog razloga – jer o tome mislim. Mislim kako ću se zaljubiti i kako je to poželjno. Takvi se ljudi nikad ne zaljubljuju. Na takve ljude Bog baca prokletstvo emocionalne hladnoće.
U mrklini noći prema moru naziru se slaba svjetla udaljena otoka. Prostor između podsjeća me na prazninu koju sam udomio u sebi, poput kakve bolesti uz odgodu kraja. Na kraju, moram sebi priznati da je ovo bila samo noć neizdrživih misli koje svakog čovjeka (duha) s vremena na vrijeme spopadne…
O Duhu i njegovim Moćima 