Travanj 2012.
Staro krležijanstvo protiv duha provincijalizma
Charles Baudleire: JADNA BELGIJA
Charles Baudelaire me razoružava kratkim bilješkama koje je kanio iskoristiti za pisanje putopisa iz Belgije. Osupnut sam načinom na koji se jedan književni tekst porađa. Ogoljene natuknice, natruhe misli, nekad sastavljene i od samo dvije riječi, u meni izazivaju euforiju. Čak i samim nabrajanjem natuknica Baudelaire je stvorio stil. Pročitajte samo ovu jezično rapsodičnu, stilski savršenu, uvodnu bilješku o Bruxellesu, (i doslovno) – „jednoj prijestolnici majmuna“:
Kažu da svaki grad, svaka zemlja ima svoj miris. Kažu da Paris ima, ili je imao, miris kupusa. Capetown ima miris ovce. Neki tropski otoci mirišu na ružu, mošus ili kokosovo ulje. Rusija ima miris kože. Lyon ima miris ugljena. Istok obično ima miris mošusa i strvine. Bruxelles ima miris crnog sapuna. Hotelske sobe imaju miris crnog sapuna. Ubrusi imaju miris crnog sapuna. Pločnici imaju miris crnog sapuna. Pročelja i pločnike peru i kad pljušti kiša. Nacionalno, opće ludilo. Sav je život bljutav. Cigare, povrće, cvijeće, voće, kuhinja, oči, kosa, sve je bljutavo, sve je otužno, neukusno, uspavano… Jedino su psi živahni; psi su belgijski robovi.
Nesuđeni putopis trebao je nositi naslov Jadna Belgija; bilo kako bilo, barem ga nose sačuvani pabirci u formi zabilješki objavljeni u izdanju Europskog glasnika br. 9. iz kojeg je navedeni citat i preuzet. Osim što se Belgijci i njihova država u zabilješkama svode na narod kokošara i život u kokošinjcu, Baudelaire nas slobodom pisanja, formiranja zabilješki, igrom riječima, krasnim i dubokim poredbama, ipak čini iznenađujuće ravnodušnim na činjenicu da je ovim tekstom izrečen moralni sud o narodu i državi smještenoj sjeverno od Francuske – vrlo negativan.
Je li treba glasno ili šaptom reći, kao što to čini stidljivi re-izdavač Baudelairovog teksta, kako je „Jadnu Belgiju“ moguće danas čitati i kao „Jadnu Europu“, i kako je Baudelaire, zapravo, vizionar koji nam je u amanet ostavio futuristički pamflet o samoj Europi odnosno o onome u što se sama vremenom pretvorila? Ja ću biti stroži i u geografskom smislu ograničeniji. Nikad dovršeni putopis „Jadna Belgija“ može se odnositi, manje-više, na sve male državice koje u svom duhu njeguju duh provincijalizma a koji Baudelaire, na samo sebi svojstven način, poetskim majstorstvom napada iz svih smjerova. Pritom uz nj veže najgore moguće izraze kojih se može dosjetiti poput prostaštva, neuljudnosti, konformizma i sveopće bljutavosti; a tu su i oni nešto ‘profinjeniji’ poput “prijeteća tupost”, “čudovišna pretilost” i „močvarna nabreklost“. Neki možda naslućuju da se približavam samoj srži onoga što želim reći. Da, drage moje sugrađanke i sugrađani, manite me hrvatske kulture, progovara iz mene staro krležijanstvo kao gorak usud; duh provincijalizma odavna je zavladao i našim, hrvatskim društvom, putopis „Jadna Belgija“ odavno se može čitati i kao „Jadna Hrvatska“, ali da me ne bi proglasili vječitim nezadovoljnikom pridodat ću da ne smatram da je to oduvijek bilo tako.
Postojalo je doba na ovim prostorima, u ovoj državi, kojih se u znanstvenom i kulturnom smislu nikada nećemo sramiti. Doba, koje je u različitim poljima djelovanja čovjekova duha ostavilo neizbrisive tragove i dalo naslutiti da se u njemu provincijalizam nikako nije mogao ukorijeniti. Pokušat ću navesti tek nekoliko meni poznatih primjera po granama djelatnosti čovjekova duha s mišlju da ostajem nepravedan prema onima koje neću spomenuti, a koji su u njemu također bili izrazito plodni. U slikarstvu je, primjerice, to doba iznjedrilo jednu Gorgonu, umjetničku avangardnu skupinu koja je, na neko vrijeme, uspjela okupiti velika umjetnička imena na hrvatskoj umjetničkoj sceni i doslovno, u svom okrilju, neko vrijeme stvarati izrazito visoku umjetnost. O Gorgoni, o kojoj zasada na Wikipediji postoji zapis samo na engleskom jeziku, i u koju su bili uključeni umjetnici poput Ivana Kožarića, Julija Knifera, Đure Sedera i dr. moj prijatelj slikar Zlatko mogao bi, vjerujem, danima pričati. U filozofiji, recimo, to je doba oblikovalo mislioce poput Branka Bošnjaka, Milana Kangrge, Danka Grlića i dr., okupljenih u tzv. praxisovačkoj školi, kojima je pošlo za rukom afirmirati, usudio bih se reći, filozofsku poziciju s koje se odsad moglo izricati začuđujuće nepristrano mišljenje o prijeporu uvijek zavađenih mišljenja, onog Istoka i Zapada. Na koji je samo dubok i očaravajući način Danko Grlić napisao knjigu o Friedrichu Nietzscheu to će i piscu ovih redaka ostati zadivljujuće i uznemirujuće nejasno; dovoljno je reći da se upravo sada po drugi put spremam istu knjigu uzeti u ruke… U znanosti, to se doba, između ostalog, očitovalo i kroz izgradnju i potom strelovit razvoj Instituta Ruđer Bošković pod vodstvom, a što reći, našeg genija – Ivana Supeka; i tako dalje i tako dalje…
A eto, danas, možemo se pronaći tek u čitanju „Jadne Belgije“ i pisanju sličnih putopisa iz vlastite zemlje dok smo, istovremeno, i sami dio te “jadnosti”. Ako se nekome ovaj post učinio angažiranim u bilo kojem smislu – ne poričem.
Travanj 2012.
Poziv Ništavilu
Friedrich Nietzsche: ZORA/OSVIT
U jednom trenutku odlučim nazvati starog prijatelja – Ništavilo. Nervira me što je njegov broj beskonačno dugačak, pa mi treba čitava mala vječnost da ga utipkam i dobijem poznat hrapav glas s druge strane.
– Pozdrav prijatelju! Šta ima? – upitao sam ga preko telefonske linije koja je prolazila kroz tko zna koliko svjetova.
– Niš’ – drugačije nije ni mogao odgovoriti moj prijatelj. – Sjedim i čamim, a što bi drugo. Iako čujem da mi popularnost ponovno raste, i ne mogu se pohvalit nekim posjetima.
– Nema čovjeka koji se barem jednom u životu nije susreo oči u oči s tobom – trudio sam se ohrabrit ga.
– Imaš pravo – reče odsutno. – Ja, Ništavilo, ipak sam važan.
– Tu je i Nietzsche… – nemarno pridoda – … pa igramo šah.
– Oho-ho, nije li to malo predaleko od mjesta u kojem obitavaju ljudske duše nakon smrti?
– Nije, svaki dan dolazi na šah, pa utrnemo misli; nema se bog zna o čemu misliti ako si u Ništavilu da ne kažem da si sam Ništavilo. I lijepo se osjećamo. Šah je jedna od rijetkih stvari koja ovdje začudo ima smisla.
– Što priča Nietzsche?
– Ma ništa, samo šuti. Nekad mi se učini da bi nešto htio reći, ali u posljednji tren odustane. Misli mu vjerojatno stvaraju galamu a meni se ne da prespajat na njih. Što bih mogao čuti? Odu o smislenosti, vjerojatno sada, naspram one o besmislenosti koju je ponavljao za života…
Tišina potraja nekoliko stoljeća prije nego li će me prijatelj upitati za razlog mog poziva. Moram priznati da sam se zbunio. Kroz telefonsku slušalicu dopiralo je nešto što bi čovjeka ostavljalo u vječnoj šutnji. I pretvorena u elektromagnetske valove, praznina je ostavljala upečatljiv dojam beznađa.
– Zapravo, zovem te zbog novog posta na blogu, trebala mi je neka tema a ti mi se neprestano vrzmaš po mislima. Odlučio sam te nazvati i vidjeti imaš li što za mene.
– Vidiš da nemam. – suvo je odgovorio.
– Da, ali od tebe je i to puna kapa. – našalio sam se.
– Hej, ipak imam nešto… – iznenada se oglasi stari prijatelj preko telefonske slušalice. – Nietzsche te hoće na telefon!
Nietzsche!? Trenutak kasnije hrapav glas njemačkog filozofa poljskih korijena začuo se u slušalici. Teško da sam ga mogao razumjeti. Glasovi više nepostojećih ljudi u sebi zadržavaju i nešto od zadaha ništavila koje ih prožima. Dovoljno da omete jasno razumijevanje. Nekako sam uspio razabrati da zapravo izgovara rečenice iz svojih knjiga kao da sam sa sobom razgovara. U ništavilu čovjek očito ne napreduje, ne evoluira, jer nisam mogao čuti ni jednu novu misao kontroverznog mislioca. Ali to što sam čuo, bilo je nesumnjivo upućeno meni i samo meni. Kako li je samo znao da mi u ovom trenutku mog života treba upravo podrška rečenica iz njegove knjige Zora koja je predstavljala i prijelomni trenutak njegova filozofskog puta? Dadem znak Kolu da započne s dešifriranjem Nietzscheova glasa s onog svijeta a zatim se i sam prepustim opojnim rečenicama Dionizova apologeta.
Mudrost bez ušiju
Svakodnevno slušati šta/što se o nama govori, ili čak dokučivati što se o nama misli – to satire najjačeg čovjeka. Drugi nas ostavljaju da živimo zato da bi svakodnevno zadržavali pravo nad nama! Oni nas ne bi izdržali ako bismo poželjeli da smo protiv njih imali ili čak imamo pravo! Ukratko, prinesimo žrtvu općoj miroljubivosti, ne osluškujmo, ako se o nama govori, ako nas hvale ili kude, žele i nadaju nam se – i nijednom na to ne pomišljajmo!Sopstveni/vlastiti put
Ako načinimo odlučujući korak i stupimo na put što se naziva „sopstveni/vlastiti put“: onda se nenadano raskriljuje tajna: ma ko sve da nam je bio prijatelj i prisan – svi su oni uobražavali kako su nadmoćni prema nama i uvrijeđeni su tom našom odlukom. Najbolji od njih su popustljivi i strpljivo čekaju da nađemo „pravi put“ – oni ga dobro poznaju! Drugi se podruguju i ponašaju se kao da smo prolazno pobudalili, ili zlurado ukazuju na zavodnika. Oni gori nas proglašavaju taštim budalama i pokušavaju ocrniti naše motive, a najgori vidi u nama najljućeg neprijatelja što žudi da se osveti za dugu zavisnost, te zazire od nas. – Šta/što, dakle, činiti? Savjetujem: svoju nezavisnost započeti time što ćemo za neku godinu unaprijed svim svojim poznanicima obezbijediti/osigurati pomilovanje za grijehe svake vrste.
Ponavljam, ovoga puta Nietzscheove riječi upućene su samo meni, i očigledno nekomu tko se ujedno odlučuje za vlastiti put… Zbog toga sam, dakle, nazvao Ništavilo. Zbog toga se vratio na izvor bića kako bih uzeo zalet – za skok. Kuda? U svoju vedrinu, kazao bi stari njemački filozof!
Travanj 2012.
Aktivno i reaktivno zalijevanje i okopavanje cvijeća
Luc Ferry: NAUČITE ŽIVJETI: FILOZOFIJA ZA POČETNIKE
U rukama mi je napokon jedan svjetski bestseler, debeljuškasta knjižica s bijelo-plavim omotom (naprijed bijela, odostraga plava) i očekivanim populističkim naslovom Naučite živjeti: filozofija za početnike. Jedno „ma nemoj“, otrgnu mi se ravno iz kolopleta moga uma. Međutim, ubrzo pogled mi pade na ime autora knjige: Luc Ferry. Nisam mogao suspregnuti iznenađenje. Nije li to francuski filozof kojeg sam svojedobno slušao na III. programu Hrvatskog radija, odnosno njegov tekst o aktivnim i reaktivnim silama kojim je, moram mu to i danas priznati, vrlo dojmljivo istumačio Nietzscheovo učenje? Sjećam se da sam tekst smjesta transkribirao i objavio u samizdat underground listu kojeg smo, s vremena na vrijeme, objavljivali moj kum (prije faze postajanja obrnutim Diogenom) i ja. Tekst je nosio naziv Je li Nietzsche najveći filozof 20. stoljeća, međutim, sada, kad sam ga pronašao i otvorio na svojem prijenosnom računalu, u njemu se nisu spominjale nikakve aktivne i reaktivne sile. Ferryjev se tekst temeljio na tri podnaslova u uobičajeno dosadnom analitičkom stilu. Ali u samoj bijelo-plavoj knjižici naišao sam na poglavlje koje je nosilo naziv Postmodernizam. Slučaj Nietzsche koje je u potpunosti bilo posvećeno učenju mog omiljenog učitelja; i što je bilo još važnije – spominjale su se aktivne i reaktivne sile.
Pogledao sam oko sebe. Prostorija s Kolom ispunila se proljetnim mirisima. Na svom prozoru, tetka je zalijevala je cvijeće u saksijama. Njeni cvjetovi bili su u raznim bojama, bilo je tu visibaba, tratinčica i maslačka, čak i ljubičica i jaglaca, a pogled mi pade i na grm forzicije smješten na posebnoj prozorskoj dasci povrh tetkine glave. Učinilo mi se neobičnim da tetka u saksijama drži cvjetove koji su se mogli pronaći na svakoj livadi.
U mojem dijelu prostorije nisam držao cvjetove koji su cvjetali. Držao sam filodendrone, fikuse i kaktuse. Iz nekog razloga nisam mogao podnijeti da me nešto rascvjetano promatra.
Kolo se, čini se, odmaralo. Jutros se požalilo na proljetni umor i utonulo u ravnodušno dremuckanje. Vrtjelo se lagano između francuskih klasicista i njemačkih idealista, kad sam mu prišao i predložio mu da se ponovno okrene na Nietzschea.
– Nemoj opet Nietzschea! – kao da mi je htjelo poručiti.
Slegnuo sam ramenima i sam podesio mehanizam. Ako je postojalo nešto što nisam trpio to je bio lijen duh; ne više, otkako sam sa svojom lijenošću duha raskrstio. A u posljednje vrijeme svakomu je valjda jasno da se Kolo Duha Svijeta ulijenilo. Mrtvo-hladno, u tražilicu sam upisao „aktivne i reaktivne sile“ i Kolo Duha Svijeta bi prisiljeno prikazati mi odgovore na moj upit iz knjige Luc Ferryja.
Počnimo analizom reaktivnih sila: to su one koje se mogu raspršiti po svijetu i u njemu proizvesti sve svoje učinke samo ako potisnu, ponište ili preobraze druge sile…
Nietzsche smatra da je [Sokratovo] ponašanje suštinski negativno i reaktivno ne samo zato jer se istina koju traži ukazuje isključivo pobijanjem ostalih istina, nego i zato jer ne izjavljuje ništa rizično, ne izlaže se, ne predlaže ništa pozitivno.
[Odatle] filozofija i znanost mogu „funkcionirati“ samo suprotstavljajući „razumski svijet“ „osjetilnom svijetu“, na način da prvi neizbježno obezvrijedi drugi.
Za razliku od reaktivnih sila, aktivne sile pojavljuju [se] u svijetu i djeluju u njemu bez potrebe za oštećivanjem ili potiskivanjem drugih sila. One pronalaze svoj životni prostor u umjetnosti, a ne više u filozofiji i znanosti… umjetnik postavlja vrijednosti ne raspravljajući … smišlja nove svjetove bez potrebe pokazivanja zakonitosti u onome što nudi. … Mogu ti se sviđati Chopin, Bach, rock ili techno, flamanski ili suvremeni slikari i nitko te ne može prisiliti da biraš. Što se tiče istine, naprotiv, u određenom trenutku treba odlučiti.
Tetka je započela s okopavanjem zemlje u lončanicama s velikim žutim cvjetovima kojima nisam znao imena kad sam dovršio čitanje. Iz drugog pokušaja uspjelo mi je na prijenosnom računalu pronaći traženi tekst o aktivnim i reaktivnim silama objavljenom u našem underground listu. Međutim, kao autor tog teksta navodi se neki André Comte-Sponville. K tomu, tekst ima drugi naslov: Ključevi za čitanje i razumijevanje Nietzschea (kratko tumačenje). Zagooglam André Comte-Sponvillea i na Wikipediji saznam da se također radi o francuskom filozofu koji je, između ostalog, napisao jednu knjigu s Luc Ferryjem. Tu smo! Vjerojatno sam pogriješio u vezi autorstva tog kratkog tumačenja Nietzscheova učenja. U tom malom tekstu pronašao sam sve bitne momente koji se javljaju i u bijelo-plavoj knjižici populističkog naslova koju sam sada držao u rukama. Nedvojbeno, barem kao koautor teksta Ključevi za čitanje i razumijevanje Nietzschea (kratko tumačenje) javlja se i Luc Ferry. Naposljetku, u underground listu nailazim i na treći tekst, Zašto (ni)sam Ničeanac, autor je ponovno André Comte-Sponville ali sa svim primjesama Ferryjevog duha iz knjižice Naučite živjeti: filozofija za početnike.
Razmišljam o tome da sva tri teksta objavim na zasebnim stranicama bloga. Vjerojatno ću to i učiniti. Usporedo, nastavljam gledati tetku u svom poslu okopavanja i zalijevanja cvijeća. Proljeće je i kao da je nastupilo malo mira u našoj nastambi.
O Duhu i njegovim Moćima 