Ožujak 2012.

A da Higgsov bozon, kad ga otkrijemo, pitamo za vrijednost življenja?

Posted in CAMUS, GREEN, KNJIŽEVNOST - PROZA, Mit o Sizifu, Tkivo svemira, ZNANOST tagged , , , at 3:08 pm autora/ice Magičar

Brian Green: TKIVO SVEMIRA
Albert Camus
: MIT O SIZIFU

Idem se s ovog mjesta još jednom naljućeno pitati: zašto nam djeca danas ne nose majice s motivom Higgsova bozona umjesto  majica s motivima svojih omiljenih, priglupih zvijezda iz svijeta showbiza? Zašto, recimo, ne bi nosila majicu s foto snimkom raspada čestica u CERN-ovu sudaraču i jednim jednostavnim malim crvenim krugom narisanim oko jedne mrljice koji će ponosno ukazivati na misteriozni bozon, a ne s prekrasnim licem Angeline Jolie, koje iako „popločano dobrim namjerama“, ne posjeduje sposobnost othrvati se učinku svojeg primarnog poslanja na Zemlji – medijima i narodu izgledom biti zavodljiva. Tako se pitam kad sam u duhu loše raspoložen. Tada mi je potrebno spustiti se na znanstvenu razinu, trebam upravo znanost kao tabletu pred spavanje, da je branim i sažaljevam u ovom glupom vremenu. Jedina živa sestra duha koja još uvijek igra kakvu-takvu ulogu u današnjem društvu, već doživljava ignoriranje kakvo doživljavaju stari ljudi. U osvit najvećeg znanstvenog otkrića samu znanost pripremaju otpravit u grob. Ali o čemu je uopće riječ?

Sasvim slučajno, temeljna čestica od koje cjelokupna masa u svemiru crpi svoju bit, posjeduje intrigantno, misteriozno ime. Peter Higgs, škotski znanstvenik, još tamo 1964. domislio je na koji način objasniti težinu naših tijela odnosno po čemu se sva tijela koja imaju masu razlikuju od, primjerice, svjetlosti. Sve nas je lijepo uronio u jedan lijepi nevidljivi ocean i kazao da se osjećaj težine naših tijela poklapa s osjećajem otpora koji taj ocean pruža našoj kretnji. Zamisao je to koja se na kraju čini i elegantna i logična. Nakon nevjerojatno sitnog djelića vremena od trenutka Velikog Praska, svemir je prošao faznu transformaciju; poput one iz leda u vodu. Temperatura u tom sitnom djeliću vremena uspjela je čudesno pasti i stvorili su se uvjeti za stvaranje Higgsova oceana. Prije tog trenutka ništa nije posjedovalo masu, iza tog trenutka sve se osjećalo teškim. Drugim riječima, Higgsov ocean uzrokuje osjećaj mase, težine u ruci koju podižem. Dakako da je Higgsov ocean ili u stručnoj literaturi Higgsovo polje onda sazdano od tih malih bezličnih bozona oko kojih se danas već raspredaju bajke. Ali, postoji li Higgsov bozon, uistinu?

Tetka i ja svalismo se pred kompjutor. Nagnem se i pomoću miša kliknem na ikonicu YouTube-a.
– Sad će se opet pojaviti lice onog tvog izluđenog znanstvenika… Kako mu je ime? – protisnu tetka kroz zube.
– Brian Green.
– Da, to je onaj malac kojeg je, ako se ne varam, prilično zatekao početak jedne Camusove knjige…
Ustao sam se i s police dohvatio Tkivo svemira i pronašao odlomak odmah na početku knjige na koji je aludirala tetka. Izgleda da joj se pamćenje spomenutog ili pročitanog bitno popravilo. Počeo sam čitati:

Posegnuo sam za tom knjižicom, stresao prašinu s nje i otvorio je na prvoj stranici. Prve rečenice su me, da se blago izrazim, zaprepastile: „Samo je jedan filozofski problem, a to je samoubojstvo“, počinjao je tekst. Ustuknuo sam. „Tek poslije dolaze pitanja ima li svijet tri dimenzije“, slijedilo je, „ili ima li um devet ili dvanaest kategorija“; takva pitanja, objašnjavalo se u tekstu, dio su igre (op. moj kurziv) koju čovječanstvo igra, ali ona zaslužuju pozornost tek nakon što se riješi jedino istinsko pitanje. Ta knjiga bila je Mit o sizifu.

Malo kasnije, Brian Green uvjerit će sebe kako je shvatio što je nadobudni francuski pisac alžirskih korijena mislio:

Možemo razmišljati i analizirati ovo ili ono […], ali pravo pitanje glasi hoće li nas sva ta promišljanja uvjeriti da život vrijedi živjeti. […][A ja] kao nadobudni fizičar držao sam da je za obaviještenu procjenu življenja nesumnjivo potrebno puno razumijevanje životne arene – univerzuma.

Naposljetku, pustio sam film.
– Dobro, ali samo da znaš, meni u pet kreće moja sapunica… – progunđa tetka.

Želite biti u trendu i prijateljima opisati najnovija dostignuća fizike? Pozabaviti se, recimo, pitanjima kao što su: što je prostor ili što je vrijeme; i osim ‘mrak čestice’ Higssova bozona, spomenuti misterioznu tamnu energiju, lamentirati oko uskrsle Einsteinove kozmološke konstante, nagađati oko ideje univerzuma kao holograma, upuštajući se čak u umovanja o tzv. informacijskoj površini crne rupe (engl. The Information Surface of Black Hole) – sve će te to lijepo pronaći u dokumentarcu fizičara po mom ukusu, Briana Greena, koji je nastao na temelju njegove, u mom čitanju gusto ispodvlačene, knjige Tkivo svemira.

Međutim, nakon nekog vremena provedenih u tišini, dok smo pratili film preuzet s YouTube-a na OpenCulture portalu, pade mi na pamet užasna pomisao.

Džaba nam sve: znanost će svršiti sa svojim postojanjem, baš kao što je to već učinio Bog i bilo kakvo čovjekovo umjetničko djelovanje u kolektivnom smislu. Preostale su još samo „uzvišene razvaline“, pojedinci, povučeni od svijeta, društva u kojima ‘duhovno’ još kako-tako preživljava. Mogu pisati koliko god hoću, mogu imati uzvišenih misli koliko hoću, ali promjenu u globalnu načinu čovjekova bivstvovanja neću moći spriječiti. Ona se već danas događa. Boga, suvremenu umjetnost ili vječna filozofska pitanja dobro odgojen postmodernist ismijat će bez većih problema. Iako će priznati da je sada krivo okrenuti se materijalnim dobrima, za većinu ljudi na ovom planetu tu nema zbora. Ako ne postoji nadređeno biće koje nagrađuje i kažnjava, čovjek se hvata za ono što vidi i što može držati u rukama. Vrijednost, stoga, za njega neproblematično počiva jedino još u materijalnim dobrima. Zato smo ekonomisti, bankari i burzovni meštri. Ako nema života iza smrti, zašto bi se zanosili nekakvim uzvišenim mislima, pitali bi se oni manje zainteresirani za financijske prijevare i malverzacije s dionicama i zašto naprosto ne bi gluvarili, zabavljajući se video igricama i gledanjem televizijskih trač emisija. Ništa ničeg nije vrijedno. Zvuči poznato? Nihilizam u svojem najboljem, nepatvorenom izdanju, od vrha do dna.

To je i zato što se u postmoderni nenadano otkrilo da je čak i znanost samo ljudski izum, da je spoznavanje samo način postojanja, ali da svijet, sa svoje strane gordosti, u svom bitku ne posjeduje ništa takvo. Svijet bivstvuje spoznat ili nespoznat, odnosno spoznaja ima vrijednost samo za čovjeka. Tako i mračni Higgs, postajao ili ne postojao, zavlači se samo u dubine ljudske duše i nigdje više.

Za koje stoljeće čovječanstvo će počivati na drugim zasadama. Promjena se već sada događa. Neće mu trebati religija, filozofija, umjetnost i znanost, vjerojatno, čak ni književnost. Postojat će na druge zanimljive ili nezanimljive načine. Na osnovu nečeg drugog, nama u potpunosti nezamislivog, uvjerit će sebe da život vrijedi živjeti. Ili ga uopće neće trebati uvjeravati u bilo što. Zaboravljam da je i to Greenovo ‘uvjeriti’ proizišlo iz istog duhovnog vrela odakle i Camusovo ‘strašno’ pitanje kojim je započeo svoju knjigu Mit o Sizifu, i da izvan njega vjerojatno gubi svaki smisao. Ne znam kako bih to kazao, ali ne mogu si dočarati postojanje čovjeka bez oslanjanja na njegove duhovne moći. Svijet bez duha za mene bi bio stran i nepoželjan svijet. Međutim, sve ukazuje da upravo idemo prema tom svijetu.

A opet, nekad sjetno pomislim: „Možda će jednog dana… (ah, to „jednoga dana“!) – duhovne moći u čovjeku ponovno zaživjeti“ Ljudsku gramzivu prirodu uplašit će nekim novim bogom, glavama će se ponovno započeti rojiti pitanja bez odgovora (poput onog iz Smisla života „Zašto smo ovdje, na ovom planetu?“)“, a zbog nagomilanih osjećaja straha i znatiželje, čovjek će opet snažno osjetiti potrebu za stvaranjem. Možda će se ista igra ponoviti, a možda će biti drugačija, možda će biti veći ulog u njoj, a možda manji, možda se neće ići na samo jednog Boga, možda će, recimo, u religioznoj igri ostati mjesto samo za osjećaj ali ne i vjerovanje, a možda će znanost postati sklonija i tolerantnija prema umjetničkom pogledu na zbilju, magiji i činu zamišljanja nego što je to sada. Možda.

Tisuću onih ‘možda’ od kojih se, naravno, ne živi, već samo razotkriva jedna slabost pisanja. Naravno, da to ne ide tako! Dosta samosažaljenja i žala za prošlim. Valja nam natrag u život, po uobičajenu dozu patnje i naslade, obveze prema drugima i beskrajno vrijednih trenutaka slobodnog vremena. Ničemu se ne nadati, nikoga ništa moliti. Pogotovo se ne pitati za vrijednost življenja! Pisati i odolijevati, samo to.

Učinilo mi se da se tetka poodavno premjestila na svoj trosjed u svom kutu sobe i da gleda televizor; naravno, tursku sapunicu – onu u pet. S obzirom na ovakvog mene danas, čini se i da nije imala izbora.

2 komentara »

  1. bornaija said,

    Ja mislim da se Higssov bozon rodio iz sapunice. Gospodin Peter, nakon što je cijelog dana ispunjavao papire silno nerazumljivim slovima bez brojaka, odluči leć u kadu pune tople vode obogaćene mirišljavim uljima i solima, tek da razmisli o smislu i besmislu života. I brčkajući ustima pod vodom (onako: brrbljrrrbljrr) krene stvarati balone. I kad se jedan od balončića podigne iznad vode, pomisli: ‘eh, da mi je bit u njemu!’ Balončić prsne i nešto nevidljivo iz njega pogodi gospodina Petera u oko. A on u hipu uvidi kako se osjećaj lakoće njegove duše poklapa s osjećajem otpora koji taj balončić pruža njegovoj misli. I da ga je pogodio bozončić.

  2. Magičar said,

    Eh da, dragi bornaija, lijepo ga je i danas vidjeti, gospodina Petera, doživio je duboku starost i mislim da mu je na vrh jezika bila priča koju si upravo ispričao… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: