Ožujak 2012.
Osjećati mislima
Fernando Pessoa: POETIČNE MISLI
Knjižica Fernanda Pessoe privuče moju pažnju na polici. ‘Poetične misli‘ čine se kao dosjetljiv naslov urednika. Na poleđini knjige pronalazim i druge knjižice u ediciji: Kafkine Crne misli, Einsteinove Genijalne misli, Wildeove Zločeste misli; bio sam u pravu. Urednik je bio taj koji se dosjetio misli Fernanda Pessoe prozvati poetičnim. Ali sada sam se i ja nečeg dosjetio. Na jednom književnom portalu imao sam priliku pročitati osvrt na tu knjižicu portugalskog mislioca nastalu preradom njegova mnogo poznatijeg djela – Knjige nemira. Tada sam naišao na misao koja je umnogome utjecala na to što danas o Fernandu Pessoi pišem ove retke.
Većina ljudi misli o svojim osjećajima, dok ja osjećam mislima.
(Zapravo, radi se o mojoj prepravci prijevoda Pessoine misli koja je u samoj knjižici, prema mom sudu, nezgrapno prevedena kao: „Većina ljudi misli svojom osjećajnošću, dok ja osjećam mislima.“ Moje je stav da se Fernando Pessoa mogao izraziti jedino onako kako sam to ja preveo, jer između “misliti svojom osjećajnošću” i “osjećati mislima”, po meni, nema razlike; osim toga, to „većina ljudi“ i ne čini. Zbog ove ozbiljne prijevodne omaške razmišljam čak kontaktirati izboriteljicu tekstova Marinu Šur Puhlovski i upozoriti je na učinjen propust koji može imati za posljedicu jedno i suviše površno razumijevanje istinskog bića ovog portugalskog pustinjaka. Čak i da to ne odgovara istini i da se svi prevoditelji svijeta s portugalskog na hrvatski slože da se Pessoina misao može prevesti samo onako kako je to i učinjeno u maloj smeđoj knjižici naslova Poetične misli – ne bih popustio. U tom slučaju, uvjeren sam da bi sam Fernando Pessoa, kratko provirivši iz svog groba, potvrdio kako je svoju misao, zapravo, i želio oblikovati onako kako sam ju ja preveo i nikako drugačije. Pih!)
Sasvim dovoljno da Fernanda Pessou primim u svoje odabrano društvo Magičara od zanata. Nazovem tetku i dam joj upute u skladu s tim. Kolo se začudilo kako ono samo nije primijetilo jednu tako ingenioznu misao.
– To je zato što je čovjek slabo objavljivao za života. – rekao sam – Više manje, želio je zadržati anonimnost pišući pod raznim heteronimima.
„Osjećati mislima“, nad tim izrazom čovjek se uistinu mora zamisliti. Uzimam knjigu i listam je. Prekrasno uobličene misli slijede jedna iza druge:
Za svakog filozofa, Bog je u njegovu mišljenju.
Nepostojanje bogova također je jedan Bog.
Možda… postojimo samo da bismo stvarali.
Željeti znači ne moći. Tko je mogao, htio je to tek pošto je mogao, a ne prije. Tko hoće, nikada neće moći, jer se gubi u htijenju. Vjerujem da su ova načela osnovna.
U današnjem životu svijet pripada samo glupima, bezosjećajnima i buntovnicima. Pravo na život i na pobjedu osvaja se danas gotovo istim osobinama kojima se osvaja smještaj u nekoj ludnici, a to su: nesposobnost da se misli, nemoralnost i hiperuzbuđenje.
I, zasvagda, slavom ovjenčana misao koja na najsažetiji način izriče i smisao ovog bloga:
Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi težili svi ljudski napori…
Tu su i neke potpuno otkačene misli koje u sebi kao da sadrže i nešto od ovog našeg, u mislima raspuštenog, dvadeset prvog stoljeća:
Boli me glava i svemir.
Potrebno je imati malo Europe u duši.
Kada pišem, veličanstveno stižem sebi u posjet.
Kad god vidim mačku na suncu, podsjeti me na čovječanstvo.
Duša mi je danas tužna čak do tijela.
Oko uskogrudnog, samozatajnog lika muškarca sa šeširom na glavi i tankim brčićima neprestano je plovio oblak ingenioznih misli. Michel Houellebecq spominje Fernanda Pessou kao književnika koji je odlučio za života ništa ne izdavati, pronaći neku službicu i samo pisati. Usput je kazao da taj način ne preporuča pjesnicima. Morate barem nešto izdati, kazao je, kako bi vaše djelo jednog dana mogli iskopati „literarni arheolozi“. Iako mi se svidio upotrijebljen izraz „literarni arheolozi“, na ovom se mjestu ne bih u potpunosti složio s Houellebecqom. Izdavati umjetnost je isto što i nametati svoj način osjećanja svijeta drugima. Pessoa kaže:
Objavljivati znači dati [svoj unutarnji] svijet drugima… Što drugi imaju sa svijetom koji je u meni?
Biti shvaćen znači prostituirati se
Jedina dostojanstvena sudbina pisca koji objavljuje ona je u kojoj on ne postiže zasluženu slavu. Ali prava dostojanstvena sudbina je sudbina pisca koji ne objavljuje.
Malo kasnije, ipak, prihvaća pravila igre:
Pišem da bih se rasteretio življenja, i objavljujem jer je to pravilo igre.
Drugim riječima, radije neka jedan od prikazivača djela jednog dana obradi vašu umjetnost u nekakav oblik prihvatljiv svima, ako je to društvu uopće korisno i potrebno. Možda će to biti i sasvim novo djelo, ali će se naslanjati na vaše i vi ćete to znati, ako vam je uopće potrebno to znati… jer vi već imate svojih briga, poput:
Nema umjetnikova djela koje bi moglo biti savršenije. Teško umjetniku koji to primjećuje, koji makar jedan dan pomisli na to.
Iza toga, nema više razmišljanja i idete na „posao“! Izraz “formiranje svog djela” umjetniku je sinonim za živjeti.
O Duhu i njegovim Moćima 
zlatko said,
Ožujak 2012. u 4:18 pm
Ako postoji sinonim za umjetnost ,onda je to dokonost(„Dokonost je početak svake ljubavi“,kako kaže Ingenborg Bachmann).Dokonost podrazumijeva polaganost, svjesnost svakog trenutka, a neki ju nazivaju umijećem intenzivnog života.
Magičar said,
Ožujak 2012. u 10:37 pm
Volio bih kad bi jednog dana svaki čovjek u sebi pronašao umjetnika. A da bi ga pronašao mora uronit u tu dokonost, dokolicu, kako god; pustiti stotinu praznih dana da prođu pored njega da bi naišao jedan plodan. Biti, postojati, to je i stvarati. Ali nađi danas čovjeka u ovom dobu tko je spreman nešto takvo učiniti. Za većinu ljudi vrijeme je novac i teško da će u svom životu upoznati dokonost.
bornaija said,
Ožujak 2012. u 11:40 am
Ima jedna njegova (F. Pessoa) kratka priča, zove se ‘Automobilska boja’. Od srca sam se smijao čitajući je, ali još više kad sam pročitao da je to reklama koju je napisao za proizvođača automobilske boje.
“Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine” – reče jedan gospodin koji je također rekao da je ‘istina vrsta zablude bez koje određena vrsta živih bića ne bi mogla živjeti’.
A propos formulacije ‘većina ljudi misli svojom osjećajnošću’, i ja mislim da to nije točno, ali mislim da Pessoa nije htio reći ni da ‘većina ljudi misli o svojim osjećajima’ već da ‘misle svojim osjećajima’, a da pri tom osjećaje smatra nosiocima sjećanja, koja se pak pretvaraju i iskustva, iz čega onda izniknu ‘misli’ koje su u biti ‘nestvarne’ za razliku od osjećaja koji su ‘stvarni’.
Čovjek koji osjeća mislima, u želji da prikaže svoju unutrašnjost, hipostazira svoje misli i osjećaje i piše:
‘Ćutjeti sve na sve načine,
živjeti sve sa svih strana,
biti ista stvar u svim mogućim oblicima u isto vrijeme,
ostvariti u sebi čovječnost svih trenutaka u samo jednom trenutku rasplinutu, rasipnu, potpunu
i daleku…’
Umnožih se da bih se ćutio,
da bih mogao ćutjeti sebe, bilo mi je potrebno ćutjeti sve,
prelio sam se, samo učinio da iscurim,
razodjenuo, odao
Magičar said,
Ožujak 2012. u 2:49 pm
Uh, ovo je prekrasno, bornaija, nikad nisam pročitao ništa toliko sveobuhvatno u bilo kojem smislu od ovih riječi: “Ćutjeti sve na sve načine, živjeti sve sa svih strana…”, a zapravo, u tome je poanta najvišeg života, ili barem najpoželjnijeg života, ako je dopušteno još tako misliti i govoriti.
Slažem se s tvojom interpretacijom Pessoina aforizma. Ipak, na to je mislio: većina ljudi misli svojim osjećajima čak i kad misli o njima, ali meni je, čisto u književnom smislu, trebalo neko trevljenje, pa sam iskoristio sve svoje misli-plamičke na tu temu kako bih raspalio raspravu… 🙂
I da, ja znam koji je gospodin rekao da imamo umjetnost da ne bi propali zbog istine… Najveća mu slova u cloudu oznaka bloga! 🙂
viviana said,
Srpanj 2013. u 5:56 pm
Bravo za ovaj tekst o Pessoi! I naročito za onu ispravku netočnog prijevoda. 🙂
Magičar said,
Srpanj 2013. u 9:49 pm
Hvala, viviana! 🙂
Lademar said,
Lipanj 2017. u 3:10 am
Zapisano na nekoj knjizi ostavljenoj na putovanju
Dolazim iz pravca Beja.
Idem prema središtu Lisabona.
Ne donosim ništa niti ću išta naći.
Unaprijed sam umoran od onoga što neću naći,
nujnost koju ćutim nije ni u prošlosti ni u budućnosti.
Na ovoj knjizi ostavljam zapisanu sliku moje mrtve nakane:
Bio sam, kao trave, i nisu me isčupali.
Alvaro de Campos