Svibanj 2012.
Tko je bio Friedrich Nietzsche II. (ili “Sjena filozofa” u filozofu)
Danko Grlić: FRIEDRICH NIETZSCHE
U životnom sam dobu kada se duboko pitam kako pomiriti život i duh, prozaične životne potrebe i uzvišenost vlastitih misli; barem ih ja takvima uzimam. Zamislite sljedeću scenu: prije nego li će dovršiti svoj slavni aforizam o volji za moći u „S onu stranu dobra i zla“ Nietzsche je možda morao na zahod. Ostavio je olovku i sjurio se u nužnik koji se nalazio dva kata ispod njegovog sobička u ljetnikovcu na Sils-Mariji. Dok se malo kasnije brisao toaletnim papirom (ako je takav u to doba postojao) zasigurno je morao misliti o nedovršenom aforizmu. Ali nakon nužde morao se i papirom obrisati! Tu je otvoren taj jaz. Nietzscheov stvaran život u ljetnikovcu na Sils-Mariji nije se razlikovao od života obična čovjeka koji u životu, po pravilu, u ničemu bitnom ne uspijeva. Zajedno sa svojim crijevima i želucem, svojom nesanicom, svojim živčanim smetnjama i nadasve lošom probavom Nietzsche je pisao svoja znamenita djela. Dok se Zarathustra objavljivao seljacima u dolini, na štednjaku je kuhala voda za zeleni čaj koji je probavu filozofu činio mnogo lakšom.
„Jadni i ništavni“ smo u ‘šestovljevskom’ smislu svi mi koji smo ostavljeni da se batrgamo sa svojim mislima, da iz života izvodimo „i ovo i ono“ dok on – život, pored nas prolazi gotovo neprimjetno, „bučno“ se manifestirajući samo kroz te kratke epizode bjesnila bioloških potreba. To je bio i Nietzscheov slučaj. Koliko god da je bio na strani života, i slavio ga pisanom riječju i mišlju, sam život kao da mu se narugao, ostavljajući ga „jadnim i ništavnim“ u odnosu na svoju okolinu, prepuštenim njegovu i samo njegovu „carstvu misli“. A što je, onda, Nietzsche tako epohalno učinio? Učinio je da to „carstvo misli“, taj dar umjetnosti, nepojmljive stvaralačke snage, postavi upravo kao najveću vrijednost tog istog života! Poruka Danka Grlića, koju kao testament pronalazim ostavljenu u njegovoj knjizi o Friedrichu Nietzscheu, i kao odgonetnutu i na sunce izvučenu osobnu tajnu filozofa nakon godina proučavanja, glasi: došlo je doba u kojem se umjetnost približava životu, više mu ne želi biti utjeha, niti njegovo uljepšavanje – želi biti njegova najafirmativnija mogućnost, njegovo najintimnije biti. U ovom se smislu nedavno, kroz jedan čitav roman izrazio i francuski spisatelj M. Houellebecq (inače, slova njegova imena su u cloudu oznaka ovoga bloga druga po veličini, odmah iza Nietzcheovih): karta postaje zanimljivija od teritorija; nedvojbeno i umjetnost od života.
Kao što se u postmodernom dobu nenadano razgolitilo da svoju najveću sreću ljudsko biće povezuje sa životom u velikoj, prozračnoj, suncem obasjanoj, i skupo namještenoj kući (sjetimo se reklama!), a što, onda, u privilegiran položaj postavlja preduvjet ‘materijalnog’ naspram svakog ‘duhovnog’ osjećaja, a u koje spada i osjećaj sreće, tako je i Nietzsche, samo u obrnutom smislu, zavalio pljusku prozaičnom životu, kazavši mu: tu si samo kako bih ja mogao stvarati.
Ali daleko smo još od tog da razotkrijemo cjelovitu bit učenja njemačkog filozofa.
Na osnovi izrečenog želio bih vam otkriti još jednu tajnu vezanu uz ime ovog filozofa. Njegova riječ, misao, nekad i šutnja namijenjeni su pojedincu, ali samo onom pojedincu koji se osjeća drugačije u odnosu na druge, na svoju okolinu. Vidite! Prepisao sam svrhu bloga iz vlastita tumačenja Nietzscheove ostavštine! Poanta učenja njemačkog Zarathustre tako je samo jedna: izgraditi samo sebi svojstven umjetnički svijet i na njemu temeljiti svoj život. I kad napada institucije, poput kršćanske crkve, najviše zbog morala, to čini samo zbog toga kako bi vas otjerao iz stada, osjećaja pripadnosti zajednici. Njega i doslovno ne trebaju čitati svi. Koliko je truda samo uložio u to da ga ne razumiju! Probajte krenuti s čitanjem Zarathustre i ubrzo ćete otkriti na što mislim. Probijte se kroz šumu tih simbola oružjem razumijevanja, dođite i ispričajte mi što je pisac time želio reći i predat ću vam korisničko ime i lozinku ovog bloga te ga, ukoliko to budete željeli, možete nastavite dalje uređivati. Jasno je da pogotovo Nietzsche nije želio biti popravljač čovječanstva, pa ipak, njegovim se opusom poput aveti provlači sjena „nekakvog“ Nadčovjeka, duboko zagonetni Vječni Povratak Jednakog poigrava se na vjetru neke nove religije dok Volja za Moći mnogima danas služi kao životni princip. Avaj, usamljeniče, što si to učinio? Narod, stado si zaveo! Zašto?
Odgovor je jednostavan i vraća nas na početak priče: zbog filozofovih “crijeva i želuca”. Da je bio zdraviji, i manje usamljen, da je naišao na barem jednog čovjeka sličnog njemu s kojim bi svoju muku mogao podijeliti, možda mu ne bi trebala ta mala nesvjesna osveta čovječanstvu: da mu, adresirano na njegovo ime, zada ono nerješivo. Dok god se obraća čovječanstvu, filozof je u krivu, nigdje ne stiže osim do nekog novog farizejstva, lakomog opovrgavanja starih ploča, udaranja po moralu nekim novim moralom. Kao da je u igri svojevrsna anomalija u mišljenju našeg filozofa, neka njegova davna osobnost koja se samo povremeno vraća i tjera ga da se obraća čitavom čovječanstvu a ne samo pojedincu. Slutim da se radi o sjeni onog filozofa koji je kao jadan i ništavan propatio u onoj đenovskoj zimi 1879, i koji je u jednom trenutku, ipak, morao potpisati privremenu kapitulaciju, i tim činom izgleda zapečatio nekakav nerazjašnjen dug čovječanstvu. O tom psihologijskom momentu Nietzscheova životna puta možda je pisano, možda ne, ali ja ga smatram važnim za objašnjenje niza ideja koje, u stilu „novih ploča“, izgledaju kao da su namijenjene cijelom čovječanstvu, a ne pojedincu koji je iznad sebe „objesio svoju volju i svoj zakon“.
Zbog te „sjene filozofa“ u filozofu, koju neki poput Karla Schlechte razotkrivaju tek kao bezočno falsificiranje (od strane Nietzscheove sestre Elisabeth Förster Nietzsche), Nietzscheovog Nadčovjeka započinju svojatati svakojaki slabići, između ostalih i oni u nacističkim uniformama, dok volju za moći čitavo jedno doba, kao što je ovo postmoderno, proglašava svojim životnim principom. A zapravo, za Nietzschea, stvarnog Nietzschea „bez sjena“, Nadčovjek je biće koje se u potpunosti umjetnički ostvaruje i nikako drugačije, koje ima moć kako nad samim sobom tako i nad svim životnim potrebama, kojem jedna osveta a kamoli stid više ništa ne znače. Stoga će se autor monografije o Nietzscheu, u završnom dijelu prvog poglavlja knjige, duboko zapitati:
… ili je Nietzsche bio bolestan i cijela je njegova filozofija samo patološki eksces, ili je njegova pojava svjetski povijesna veličina; u takvom se prosuđivanju ni na trenutak ne pomišlja da je oboje istodobno moguće.
Tom mogućnošću neočekivanog i dubokog zaključka Danko Grlić, dakako, pred nas postavlja još jednu zagonetku. Ali tragati za njezinim rješenjem čini mi se, barem u ovom trenutku, svrhom ovoga mog malog i jadnog života…
O Duhu i njegovim Moćima 
bornaija said,
Svibanj 2012. u 8:11 am
Jedan dobar trenutak. Izvrstan, da ne pretjerujem baš 🙂
Uživao sam.
Magičar said,
Svibanj 2012. u 10:45 pm
Eh, da, borna, ali namučio sam se s ovim tekstom. I sad mi se čini da nisam sve napisao što sam htio napisati. Recimo, u jednom odlomku kojeg sam na kraju izbacio, zapitao sam se:
“…zašto je Nietzsche tako ‘malo’ živio? Zašto je pomračio umom u svojoj četrdeset i četvrtoj godini života? Ako je život ono najviše u njegovoj filozofiji zašto nije činio tako da što dulje živi? Na ovom mjestu se otvara provalija za sve pristaše ovog filozofa uključujući tu i tvorca ovog teksta. Nietzsche je zaboravio jednu stvar, zapravo i nije. Ali ta stvar je bitna za dugovječnost, za potvrdu vlastite filozofije i života kojem je težio, to su prijatelji, žena koju voli.”
Nastavljam, nije li se trebao vratiti se u svijet, započeti s predavanjima po sveučilištima jer je upravo bio na rubu priznanja svoga djela i doslovno pokazati kako živjeti na ovoj ubogoj planeti? Ono što je zaboravio bilo je pokazati kako oformiti “društvo pojedinaca”. Samoća ga je na kraju dotukla, ne bih rekao da je to bila njegova oholost. Prava mudrost sigurno se ne zadržava u planinama ako ne mora…
Tu sam, vidiš, već nastavio s pisanjem trećeg posta zaredom o ovom filozofu, ali, u redu, nećemo više, idemo dalje!
bornaija said,
Svibanj 2012. u 11:04 am
Mi normalni kažemo da je netko pomračio umom. Vjerojatno zato jer on više ne poima ovaj svijet u kojem živimo onako kako treba.
Ne znam što je bilo Friedrichu osim onog što su u 19. stoljeću eminentni stručnjaci zaključili da mu jest. Mogao bih se i vulgarno- banalno, usput nalakćen na šank, izraziti da mu je bilo pun kufer svega pa je odlučio sve poslati… da, to je oholo. Što bi bilo da je umro od srčanog udara? Bi li to promijenilo moje razmišljanje o njegovim ‘ludim’ teorijama? Ili da je umro u tridesettrećoj? Kao Ha-Nocri, tvrdeći da je ‘kralj’? U svakom slučaju, sve to što je on napisao ja ionako ne shvaćam pa kog vraga da mi još i govori kako da živim. Ja ionako znam bolje za sebe.
Spoznaja je sloboda, sloboda je usamljeništvo; mudrost se ne može zadržati ni u planinama, ni u nizinama; može je se grabiti – pa tko ima veću posudu – ja ću nagrabiti koliko mi stane u tu moju kanticu i čuvati je k’o suzu na dlanu, ti ćeš napuniti svoje bure pa se kupati u njemu, onaj tko će roniti u njoj, gutati je, disati je – vjerojatno će pomračiti umom. Mislim, pa čovjek je.
Što, zar neće biti još postova o Nietzscheu? 😀
blarcsy said,
Svibanj 2012. u 12:12 am
Govoreći o bolestima kršćanski će mislioci reći da je bolest mjesto gdje je zakopano blago.Kopajući duboko u potrazi za blagom, nestajemo u rupi,na površini ostavljamo sve izvanjsko i dolje u mraku gubimo sve naše slike, predodžbe i planove ali dobivamo mogućnost da se otvorimo za Neizrecivo.I tako u tami mi postajemo Marija i rađamo Krista kako kaže Angelus Silesius.Božić – svaki dan,smo nam treba malo boli da se ne utopimo u častohleplju ili kako je Ivan Kožarić na jednom svom crtežu napisao:”Uspjeh je nešto najgore što čovjeka u životu može zadesiti!” (Drugi put kad dođe vrijeme čestitanja,ne izgovarajmo “Sretan Božić” tek tako- nesvjesni)
Magičar said,
Svibanj 2012. u 10:51 pm
Da, blarcsy, odnos N. s kršćanstvom nije nimalo jednostavan. Koristiš divne poredbe u duhu kršćanstva, sve ono što je N. prošao nalazi se već u kršćanskoj tradiciji, a Kožarićeva izjava me nekako miri jer znam da Nietzsche nikada ne bi stvorio tako grandiozan opus da je u međuvremenu ‘uspio’….
Magičar said,
Svibanj 2012. u 6:52 pm
“onaj tko će roniti u njoj [slobodi], gutati je, disati je – vjerojatno će pomračiti umom.” E, ovaj ti je komentar, borna, stvarno izvanredan! To je upravo zadesilo Nietzschea. Kao ne poznaješ ga, a znaš ga bolje od ikoga koga ja znam da se hvali poznavanjem N.!