Svibanj 2012.
Neprolazna misao je iluzija – bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA
U svibanjsko jutro neobično tmurnih boja Kolo je zaškripalo zvukom koji dotada nisam imao prilike čuti. Dok sam pristavljao vodu za kavu ono je izvodilo svoj mali show; škripalo je, šuštalo, šumilo, a čak se u jednom trenutku moglo reći – i zakreketalo. Prišao sam mu i u trenutku shvatio što mi želi poručiti. Kolo Duha Svijeta željelo me je podsjetiti na nekoga, na koga sam vjerojatno zaboravio… možda upravo svog Tvorca, Oswalda Spenglera i njegovu Propast Zapada pod čijim sam se jakim utjecajem nalazio u vrijeme u kojem se Kolo Duha Svijeta prizemljilo u našu prostoriju. Tko je bio Oswald Spengler? Vrhunski ‘morfološki’ filozof, kako bi vjerojatno volio da ga nazivaju ili još jedna nervozna osoba koja se svojim pisanijama osvećivala društvu uz koje nikad nije prianjala? Ako ništa, očekuje se da barem jednu obrvu podignete u čudu kad pročitate sljedeći citat:
Neprolazna misao je iluzija. Bitno je kakav čovjek u njoj dobiva lik. Što je veći čovjek to je istinitija filozofija – naime u smislu unutrašnje istine umjetničkog djela, što ne ovisi o tome mogu li se pojedini stavovi dokazati i čak biti neproturječni.
Stoga, i ne čudi površno čitanje Spenglera od strane mnogih europskih intelektualaca, i prije i poslije, bilo na vrhuncu ili na izmaku snage svoga intelekta a koji su, dakako, redovito uvjereni da upravo njihova misao pogađa bit svijeta neovisno o perspektivi gledanja na isti kroz osobite i zauvijek osobite ‘ljudske’ naočale. Dobar primjer za to je Frank Furedi, jedan od vodećih europskih filozofa danas, čiji sam članak Kraj Europe? imao prilike pročitati u najnovijem broju Europskog glasnika. Furedi bez dlake na jeziku piše o mogućem kraju starog kontinenta prisjećajući se apokaliptičnih riječi ‘njemačke filozofske mašine’ (kako od milja nazivam Oswalda Spenglera) iznoseći pritom jednu potpuno proizvoljnu tvrdnju prema kojoj je sam Oswald Spengler za propast Zapada okrivio, između ostalih gluposti, čak i neobrazovanost masa. Spengler, za razliku od Nietzschea nije ostao nimalo dvosmislen. To mora biti jasno svim njegovim iole boljim poznavateljima. Kraj Europe odnosno Zapada Spengler je vidio kao što se vidi nužan kraj svakog života i za taj kraj nikoga nije okrivljavao. On je kulture i narode koji ih tvore smatrao živim, i odnosio se prema njima, više-manje, kao prema živim organizmima. Ideja o propasti zapadne civilizacije plod je nužnosti a ne nesretnog spleta okolnosti. Osim toga, pored zapadne civilizacije kojoj je prethodila istovjetna kultura, vidio je on i mnoge druge kulture/civilizacije u historijskom kontekstu:
Namjesto one odbojne slike svjetske povijesti u obliku linije, što se održava smo ako se zatvaraju oči pred pretežitom množinom činjenica, vidim prizor mnogih moćnih kultura, koje se rascvjetavaju praiskonskom snagom iz okrilja rodnog kraja, za koji je svaka od njih tijesno vezana u cijelom toku svoga bivstvovanja [poput biljke], od kojih svaka udara pečat svog vlastitog oblika svome predmetu, ljudstvu, i ima vlastitu ideju, vlastite strasti, vlastiti život, htijenje, osjećanje, vlastitu smrt.
Jasno je da se čovjek grozio povijesne sheme ‘stari-srednji-novi’ vijek. Zapad, jedna velika kultura na zalasku, nakupila je stoljeća. Sada joj se kao umornom starčiću sprema neminovna propast, kaže filozof. Sve što se Zapadu danas događa, događa se kao rezultat nakupljenih stoljeća, bora na njegovom licu, koje duh Zapada danas čine duhom jednog senilnog starca. Naravno da se životi velikih kultura ne mogu u cijelosti analogijom prevesti na život jednog živog organizma. Starost jedne kulture, njenu onemoćalost, Spengler naziva civilizacijom, ali koja se nikako ne pokazuje onemoćalom u doslovnom smislu…
Civilizacija je kraj, neopoziv, no s najdubljom nužnošću, biva uvijek iznova postignuta… Tek tako će se Rimljanin shvatiti kao nasljednik Helena… Bezdušni, lišeni smisla za filozofiju, bez umjetnosti, rasni do brutalnosti, bezobzirno se držeći realnih ishoda, oni se nalaze između helenske kulture i ničega. Grčka duša i rimski intelekt – to je to, tako se određuje razlika između kulture i civilizacije. A to ne vrijedi samo za antiku. Uvijek se iznova pomalja taj tip duhovno snažnih, potpuno nemetafizičkih ljudi. Oni u svojim rukama drže duhovni i materijalni usud svakog kasnog doba. Oni su proveli babilonski, egipatski, arapski, … rimski imperijalizam. U takvim vremenima budizam, stoicizam i socijalizam konačno stasaju… i [taj je tip ljudi kadar] još jednom zahvatiti i preoblikovati čovječanstvo koje se gasi. Čista civilizacija, kao historijsko zbivanje, sastoji se u potpunoj razgradnji oblika što su poprimili anorganski sadržaj, što odumiru.
Tetka me zabrinuto gleda. Međutim, nisam se mogao zaustaviti, izgledao sam poput onog lika iz filma Bliski susreti treće vrste koji, gonjen nesavladivim unutarnjim porivom, za vrijeme obiteljskog ručka od hrane u svom tanjuru (pire krumpira?) pravi maketu jednog te istog brda koje mu nikako ne izlazi iz glave – ispostavit će se da se radi o mjestu susreta s vanzemaljcima. Ideja Oswalda Spenglera je smiona, neočekivana, iščašena, filozofski potpunoma luda pa opet, i nevjerojatno primamljiva i potpunoma smislena ako se metodi analogije prizna božansko poslanje u ljudskoj spoznajnoj moći. U ideju rascvjetavanja kultura u vremenu, njihova rađanja, življenja i umiranja, zaljubio sam se još tamo 1990-ih. Ma koliko fatalistički bila nastrojena, čak i totalitarna u svojoj biti, nisam joj mogao odoljeti. Vjerojatno kao i svaka ideja ima u sebi nešto pogrešno, neistinito. Ali sam Spengler, pobogu, naglašava da je svaka misao prolazna, i zapravo ne znam prvi razlog zašto je mojem umu tako primamljiva…
– Sudbina je dobra stvar dok te ne zajebe – procijedi tiho tetka.
Osjećam kao da sam sa sebe skinuo jedan veo, jednu masku. Da, moj je um i dalje, protivno svim postmodernističkim umovima na potezu Lady Gaga – Damien Hirst, zadojen razotkrivanjem smisla ovog besmislenog kretanja, iako sam se i sam sto puta dosada uvjerio da takav – pa barem ne postoji. Ali što o tome misli Spengler?
Zbilja je kukavan životni sadržaj još jednom i malo drugačije izložiti mišljenja o pojmu volje i psihofizičkom paralelizmu, kako je to činilo stotine prethodnika… To može biti ‘poziv’, ali to nije filozofija. Valja šutjeti o onome što ne zahvaća i ne preinačuje cijeli život jednog doba do najdublje njegove osnove…
I naposljetku misao koja me osobito pogađa:
RADIJE KONSTRUIRATI ZRAKOPLOVNI MOTOR NEGO NEKU NOVU I JEDNAKO IZLIŠNU TEORIJU APERCEPCIJE
Sva sreća pa mi je struka povezana s informacijama i njihovim procesuiranjem u strojevima, inače ne bih znao kud bih sa sobom… 🙂
O Duhu i njegovim Moćima 
blarcsy said,
Svibanj 2012. u 9:45 pm
Propast Zapada nije nešto što će se dogoditi neočekivano, štoviše može se reći da je situacija vrlo slična onoj iz 5.stoljeća.propast Rimskog carstva ili rastakanje istog se dogodilo iz vrlo prozaičnog razloga.Pad nataliteta!Ne zvuči spektakularno jer i nije bilo.Na svom izmaku Rim je po tehnologiji bio ispred svih (kao što je to danas Zapad ispred tzv.3.Svijeta),ali je izumirao.Broj djece u obiteljima kao na današnjem Zapadu.Kalkuliranja koja su vodila Rimljane nisu zanimala barbare kojih je bilo puno i koji su imali malo toga.Nadirali su sa svih strana.Staro, bogato,malobrojno stanovništvo nije se moglo oduprijeti mladioj mnogobrojnoj sili.Dakle zbroji dva i dva.Današnji barbari su Kinezi,Indijci,Južnoamerikanci i najžešći još malo Afrikanci.Tko će im se oduprijeti?Uostalom evo moja je pretpostavka da će npr.bosanska posavina u nekoj tko zna kad budućnosti biti buduća obećana zemlja mnogim “barbarima”.Dakle,2.zakon termodinamike je tu!
Magičar said,
Lipanj 2012. u 11:35 pm
Pa da, @blarcsy, jedino što je taj kraj iz pera Oswalda Spenglera ispao tako poetičan da mu čovjek ne može odoljeti. Ima nešto romantično-neodoljivo u tom načinu gledanja na svjetsku povijest da čovjeku u Spenglerovom slučaju i nije važna njegova istinitost. Svakako je barem u nečemu u pravu kao što si i ti u pravu kad spominješ pad nataliteta. Jedino što bi ti Spengler dodao da padu nataliteta prethodi svojevrsno gasnuće u umu Starih Rimljana. A što se tiče bosanske posavine, je li tu uopće bilo civilizacije? Što se tiče nas, prema Spengleru, mi smo još u predkulturnom stadiju, a to znači da se tek trebamo kao kultura poroditi… i to onda, naravno, zvuči vrlo primamljivo…
blarcsy said,
Lipanj 2012. u 12:04 am
Pred kraj romana “Karta i teritorij”, Jed Martin počinje se baviti fotografijom i primjećuje (bez obzira na metaforu)kako je vegetacija sve progutala.Sve ono što je čovjek izgradio vegetacija je “sakrila”.Travka probija asfalt,tiho i neumoljivo.Priroda je život.Život je stariji i jači od civilizacija.Svaka civilizacija je proces evolucije svijesti čije odumiranje mora biti bolno kad ju zamijeni druga,ali Život je Stvarnost i to nespoznatljiva i nema bitne veze s civilizacijskim dosezima.Civilizacija je obično tehničko pomagalo.