Kolovoz 2012.

Osviješteni osjećaj

Posted in FILOZOFIJA, NAGEL, Što sve to znači? tagged , , , at 10:32 pm autora/ice Magičar

Thomas Nagel: ŠTO SVE TO ZNAČI?

U prolazu, krajičkom oka okrznem tanku ljubičastu knjižicu koju sam za tridesetak kuna kupio na prošlogodišnjem Interliberu. Naslov joj je ‘Što sve to znači?’, a autor Thomas Nagel. Zastao sam, vratio se polici i uzeo ju u ruke. Slučajno, knjižicu otvorim na mjestu početka drugog poglavlja naslova ‘Znamo li išta?’

Ako razmislite o tom pitanju, vidjet ćete da je sadržaj vašeg uma jedino o čemu možete biti sigurni.

Opa! Vrlo dobro. Knjižicu sam pročitao za nekih sat vremena, ali su se na kraju dojmljivijim pokazale opservacije koje su mi pale na pamet u trenutku uzimanja knjige u ruke…

Ponajprije, Thomas Nagel asocirao me je na Filozofiju uma, intrigantan pravac u filozofiji novijeg datuma ali o kojem sam znao vrlo malo. Ono što sam znao svodilo se na informaciju da se o filozofiji uma danas naveliko raspravlja. Također, bilo mi je poznato da je Thomas Nagel upravo onaj filozof koji je sa svojim člankom „Kako je to biti šišmiš?“ zavrtio tu lavinu popularnosti filozofiranja o umu u ovo današnje doba.

Druga opservacija odnosila se na naslov knjige. Naime, ‘Što sve to znači’ nedvosmisleno upućuje na suvremeni ‘informacijski’ način poimanja i rezoniranja stvarnosti. Eto, više nas ne zanima što jest to čime smo okruženi već što to za nas znači. A to je bitna razlika. Svjesno ili nesvjesno, Thomas Nagel, naslovom svoje knjige, izdigao nas je na novu razinu, izmijenio paradigmu postavljanja pitanja, kontekst filozofiranja, prilagodio se vremenu i usput nemarno pridodao podnaslov s jakim konsekvencama: vrlo kratak uvod u filozofiju.

Dakle, današnji filozofi pitaju se što sve to znači, a ne što sve to jest. Krupnim koracima udaljavamo se od metafizike u susret novoj informacijskoj paradigmi koja će nas pokušati uvjeriti da smo okruženi svijetom sa značenjem. Odustali smo od mozganja o prirodi stvarnosti i usredotočili na mozganje o prirodi značenja stvarnosti – za nas i samo za nas. Ukoliko informaciju sebi protumačimo kao podatak sa značenjem, a što je jedan od vrlo pojednostavljenih načina gledanja na informaciju, onda možemo naslutiti kuda nas sve to može odvesti.

Posljednja opservacija u svezi tanke ljubičaste knjižice odnosila se na naslov drugog poglavlja po redu ‘Znamo li išta?’. U ovom slučaju, ne naglašava se samo informacija već i sam pojam znanja postaje dijelom glavnog fundamentalnog pitanja današnjih filozofa. Međutim, baš na tom mjestu onaj isti kepec sumnje i ona ista krtica nepovjerenja ponovno mi proviruju iz rukava. Kako to da je pojam znanja postao sastavnim dijelom jednog tako fundamentalnog filozofskog pitanja bez da se prije toga nismo fundamentalno zapitali o samoj prirodi znanja kao takvog? O jesmo, jesmo, uzviknut će vojska epistemologa i podastrijeti čitav niz pozitivnih uvida o prirodi znanja do kojih su došli u posljednja dva stoljeća. U redu, kažem, i ne želim sada s vama ulaziti u dublje epistemološke rasprave na tu temu. Želim se sasvim jednostavno zapitati: koliko je pojam znanja doista utemeljen u stvarnosti, koliko je objektivan po sebi, a koliko je tek samo ljudska konstrukcija u čovjekovu umu kao i sve drugo?

Jedan od mojih drevnih magičnih talenata instinktivno mi govori da svemir na nekoj ‘zamišljeno-objektivnoj’ razini svakako nije spoznatljiv. Briga svemir za čovjeka i njegovo znanje! Spoznaja je samo ljudska kategorija, dovikuje mi iz svojih nebula, spoznavati je samo jedan način postojanja! Znanje koje proizlazi kao rezultat spoznaje čovjekov je alat u okrilju prirode koji on rabi za kapitaliziranje vlastitog iskustva i ništa više. Naravno, da se s ovim mnogi neće složiti, ali bože moj, živimo u znanstvenom dobu, međutim, dopustite, svatko ima pravo na svoje mišljenje i okanite se uvredljivih komentara!

– Ti si lud! – povika tetka kao da me nije čula što sam rekao – Kako znanje možeš tako nisko postaviti? – procijedi, tresući tepih preko prozora prostorije s Kolom. Mjesecima nitko ništa ovdje nije čistio. Tetka je odlučila odustati od takve prakse.

– Nisam kazao da znanje nije važno. Kazao sam da znanje predstavlja samo još jedne naočale kojima čovjek promatra svijet oko sebe. Samo za čovjeka svijet je spoznatljiv. – ponovih uključujući usisavač u malu utičnicu za struju koju na brzinu zamislim pored vrata verande.

– A kako onda onaj dabar gradi svoju branu na potoku? – upita tetka.

Koji dab…? Gdje se samo sjeti dabra, tetka, pomislih. Ljudi 21. stoljeća izgledaju nekad tako blesavo kad se odmaknu od televizora i računala. Upalio sam usisavač i podesio ga na bezvučni rad.

– On ne zna, on osjeća kako branu treba izgraditi… Čitavo znanje, zapravo, počiva na osjećaju – mirno sam kazao – U korijenu svakog znanja samo je osjećaj. Osjećaj postaje znanje tek kada se osvijesti u umu.

– E baš si munjen! Hoćeš reći da bi jedan matematičar zapravo trebao govoriti ‘Imam osjećaj za brojeve i mogu se s njima izražavati’?

– Znam da zvuči ludo, ali tako nekako…

Više me nije slušala. Okrenula se televizoru na kojem se, pa barem dvanaest sati dnevno, vrtjela Olimpijada. Biciklisti olimpijci sada su jurili uskom cestom oko koje se smjestila šuma. Uz samu cestu, s malenim zastavicama u rukama, poredali su se gledatelji. Kamera juri za biciklistima te se na ekranu gledatelji vide samo u nejasnim kratkotrajnim obrisima. Iz sekunde u sekundu pojavljuju se obrisi novih gledatelja pored ceste. Činilo se da uz biciklističku stazu nikada neće ponestati ljudi.

– Eto, dovoljno mi je samo vidjeti ovaj špalir gledatelja koje više nikad neću nigdje vidjeti osim u ovoj mili sekundi pa da čovjek postane svjestan koliko nas je samo na ovoj planeti. – bubnu tetka i nastavi s trešnjom tepiha.

23 komentara »

  1. bornaija said,

    ‘Znamo li išta’ – može li se to pitanje sučeliti s konstatacijom ‘znam da ništa ne znam’?
    Dobro, ako zaključim da ništa ne znam, onda je to već neko znanje – o tome da ništa ne znam. Ako zaključim da ništa ne osjećam, onda je to znanje o neosjetljivosti. Znači, iduća stepenica bi trebala biti – znam da osjećam. Nešto kao: Scio, ergo sentio.
    A ‘znam li išta’ – to je kao neki osjećaj da ili ništa ne znam, ili znam premalo da bih mogao reći da nešto znam… Osjećam da ne znam, to je isto kao ‘osjećam da znam’ tj. ako osjetim da nešto ne znam, onda hoću to znati. Onda može: Sentio, ergo scio?
    Jebiga, sad mi je tek jasno zašto su osjećaji o bilo čemu opasni.
    Ma sve je to besmisleno! (ups, oprosti, rekao si da nema uvredljivih komentara)
    Ček, ček… čujem li to Bukowskog?
    ‘Ako zaključite kako je sve besmisleno, onda to ne može biti sasvim besmisleno, jer vaša svjesnost o besmislenosti samim tim jest neki smisao. To je kao neki optimistični pesimizam.’
    Evo, ja već dva tjedna znam da trebam na poštu, poslati jedan paket, i osjećam se k’o pizda jer ne znam gde je sadržaj tog, još nezapakiranog, paketa.
    Sum, ergo sentio? (ups, oprosti još jednom)

    • Magičar said,

      ‘Znam da osjećam’ to sam trebao ja reći, a ‘osjećam da znam’ tetka. Kad su ovako ozbiljne teme posrijedi, čini mi se, trebao sam odmah tetku angažirat… 🙂
      Sjajne riječi, bornaija, dovikuješ iz svog svemira, da, na kraju se sve gubi u besmislenosti ali danas se manjkom dobrog ukusa okarakterizira čovjek koji to glasno kaže, pa moramo to ovako postmodernistički progurati, s tetkom pod rukom… 🙂

  2. blarcsy said,

    Instant filozofija na akciji.50% sconto

  3. Ime mi je anonimnost said,

    Zanimljiv blog, prvotno mi izbaci ovu temu kad naletih na njega, pa evo nekoliko kritičkih komentara 🙂

    *Naime, ‘Što sve to znači’ nedvosmisleno upućuje na suvremeni ‘informacijski’ način poimanja i rezoniranja stvarnosti. Eto, više nas ne zanima što jest to čime smo okruženi već što to za nas znači. A to je bitna razlika.*

    Značenje je povezano s istinom, a istina je pak povezana s onim “što jest” (ontologija). Već na ovaj ili onaj način dolazimo do pitanja o ontološkom statusu, i stoga mi nije moguće ovako radikalno lučiti to dvoje. Posljedično, to vrijedi i za onaj dio u tekstu koji dolazi nakon ovog citiranog. Ako se ima pravi uvid u sadašnje stanje na filozofskoj sceni, onda je jasno kako su pitanja o pravoj naravi stvarnosti i dalje jednako aktualna, možda ih se čak i radikalnije postavlja ali u jednoj novoj metamorfozi ili ambijentu, pogotovo zbog novijih otkrića u fizici (koja i same fizičare guraju da postavljaju neka eminentna filozofska, da ne kažem onto-teo-logička pitanja, pa čak i o njima raspravljaju, poput Briana Greena, Hawkinga, etc.).

    * Spoznaja je samo ljudska kategorija, dovikuje mi iz svojih nebula, spoznavati je samo jedan način postojanja! Znanje koje proizlazi kao rezultat spoznaje čovjekov je alat u okrilju prirode koji on rabi za kapitaliziranje vlastitog iskustva i ništa više*

    Einstein je svojevremeno rekao “čudesno je neshvatljivo to da je nešto shvatljivo”.U kontekstu citiranog, doista, postavljam pitanje: zašto ja mogu spoznati, zašto mogu shvatiti? Neki tvrde da je jedina svrha živčanog sistema preživljavanje, odnosno da se ljudske kogntivine sposobnosti nisu razvile e da bi generirale istinite propozicije, nego samo, recimo to tako trivijalno – jedi, žderi se i množi. No ako je to tako, onda nemamo razloga pretpostaviti da je bilo koja naša spoznaja istinita, niti da je kogntivni (noetički) aparat usklađen sa stvarnošću (epistemolozi bi rekli s “okolišem”), pa dosljedno odbaciti i znanost i sve ostalo kao očito lažne. Paradoksalno je da takvi koji to tvrde (većinom eliminativni materijalisti) imaju povjerenje u znanost, što je tipična naturalistička falacija. Pretpostavimo sljedeće: tu je flaša preda mnom. Zašto ja ovu flašu mogu shvatiti? Čak mogu shvatiti nešto što je u njoj. Jer ako ta flaša preda mnom nije na neki način u sebi misliva, možda nespretan hrvatski izraz, ako se naime o njoj ne može misliti, ako u sebi nema nekakav smisao, ako u njoj nije napisana nekakva misao, onda ja nemam u njoj šta proučiti. Prema tome ja se kod svake stvari, od jedne praatomske čestice do svih svemirskih maglica, kroz cijeli taj red bića/entiteta pitam, ZAŠTO su stvari meni otkrivene? Zašto ja mogu stati pred njih s pitanjem i dobiti odgovor? Jedan od odgovora bi bio taj da je informacija fundamentalni princip svemira (informacija etimološki dolazi od in-formare, znači iščitavati formu, a forma je – polazeći od platoničko-aristotelijanske linije – bit stvari, ono po čemu nešto jest to što jest, djelatni bi um – prema Aristotelu – tako shvaćao nešto prema toj formi kao inteligibilnoj reprezentaciji), neka vrsta “informacijske ontologije”. A to bi onda ipak polučilo drugačija shvaćanja od onog (ekstremnog i naturalističkog) spomenutog o prirodi spoznaje (ili znanja). Čini mi se da je na tom tragu i Davidh Bohm.

    *On ne zna, on osjeća kako branu treba izgraditi… Čitavo znanje, zapravo, počiva na osjećaju – mirno sam kazao – U korijenu svakog znanja samo je osjećaj. Osjećaj postaje znanje tek kada se osvijesti u umu.*

    On ima neku vrstu praktične inteligencije, kao kad majmun uzme štap da dođe do hrane. Mogli bi smo čak reći da posjeduje “znanje kako”. Ali nema “znanje da”, odnosno propozicijsko znanje. Njega doduše nemaju niti djeca u ranoj dobi. Što je to, u ovom kontekstu, uopće osjećaj? Emocionalni osjećaj? Ili nešto drugo? Ako da, na temelju čega ta klasifikacija liti određenje? Emocije doduše jesu polupropozicionalni stavovi (no ne slažu se svi oko toga).

    *Jedan od mojih drevnih magičnih talenata instinktivno mi govori da svemir na nekoj ‘zamišljeno-objektivnoj’ razini svakako nije spoznatljiv.*

    Na ovu dosjetku odgovaram parafrazirajući Wittgensteina: “Jer da bismo povukli granicu mišljenju, morali bismo moći misliti obje strane ove granice (morali bismo, dakle, moći misliti ono što se misliti ne može).” (Tractatus-logico philosophicus, str. 5)

    LP

    • Magičar said,

      Drago mi je pročitati jedan ovakav kritički komentar, i s radošću na njega odgovaram. Pogotovo mi je drago kad otkrijem da postoji još netko, tko pretpostavljam da dolazi iz akademskih voda ili?, a da o tim ‘eshatološkim stvarima’ razgovara iz čiste potrebe… U većini stvari vjerojatno si u pravu, ja nisam učeni filozof, već više priučeni, pa me je ta sudbina poštedjela rabljenja strogog filozofskog vokabulara; čak sam informacijski stručnjak, pa izgleda da, pod ovim postom, želim prodati taj svoj pogled filozofima, ha…:) Tako ja na ovom blogu pod slavnim, ali i obješenjačkim imenom Magičara, 🙂 nastojim priču o prvim i posljednjim stvarima rastegnuti koliko je to moguće, a da zadrže kakav-takav smisao. Drugim riječima, često isplovim u vode čiste spekulacije… S druge strane, neizostavno vjerujem svojoj intuiciji, čak i kod svojih najluđih ideja (primjerice, da prostor i vrijeme izviru iz nas i svakog drugog materijalnog tijela, nešto između Liebnitza i Kanta), i nepopravljivo vjerujem da u njima ima pa barem trunak istine… ali samo zato što smatram da je istina u krajnjoj instanci ipak subjektivna stvar svakog pojedinca (naravno da postoje istine koje se čine objektivne do određene granice, tipa Newtonovi zakoni i sl.)

      *Značenje je povezano s istinom, a istina je pak povezana s onim “što jest” (ontologija).*
      Ja sam u ovom pogledu ničeanac i derridijanac, istina i ontologija samo su naši pojmovi kojima mi zrcalimo jednu mogućnost prirode kao takve i tu vjerojatno svaka naša rasprava staje, iako ja ne bih! 🙂 Kad Derrida kaže ‘Priroda nikada nije ni postojala’ upravo o ovome govori, dakle, da naše znanje, pored praktičnog, jedino još može biti pojmovno…Na jednom drugom mjestu na ovom blogu citiram Flussera: “naša istinita spoznaja o naravi svijeta samo je naša projekcija prirode koju smo uspostavili kako nama odgovara.”

      *ZAŠTO su stvari meni otkrivene? Zašto ja mogu stati pred njih s pitanjem i dobiti odgovor? Jedan od odgovora bi bio taj da je informacija fundamentalni princip svemira*
      Ovdje se gotovo podudaramo po svojim stavovima. I ja sam uvjeren da je jedna ‘informacijska ontologija’ moguća. Čak i radim na njoj na svom, recimo to, popularnoznanstvenom blogu (time se razotkrih, tja) O informaciji (https://oinformaciji.wordpress.com/), ali naravno, vjerojatno na svoj način… Drugim riječima, objektivnost svijeta, koju ne poričem, po meni, vjerojatno je dohvatljiva jedino na nekoj informacijskoj razini. Ali po nekom mom sudu, informacija je ipak subjektivna stvar svakog pojedinca, jer o alatima kojima on dohvaća podatke iz svoje okoline i kodira ih u informacije, a radi se u prvom redu o matematici, ovisi što će dobiti kao svoje znanje o svijetu koji ga okružuje. Dovoljno je da nije čuo za neku matematičku metodu i njegovo poimanje svijeta bilo bi drugačije… Možda sam ovdje opet malo prenategnut u svojim razmišljanjima, ali ta teorija je još uvijek na brušenju… 🙂

      Izjava da ‘osjećaj postaje znanje tek kada se osvijesti u umu’ jedna je od mojih spekulacija… koju očigledno nisam do kraja domislio… 🙂 Ali zašto o njoj ne bi mogli razgovarati!

      i ‘…da svemir na nekoj ‘zamišljeno-objektivnoj’ razini svakako nije spoznatljiv.’ Tu se u potpunosti nadajem kao konstruktivist, iako nisam sklon kategoriziranjima…

      • Ime mi je anonimnost said,

        Hvala na feedbacku 😀 Pa, onda krenimo redom 🙂

        *Pogotovo mi je drago kad otkrijem da postoji još netko, tko pretpostavljam da dolazi iz akademskih voda ili?, a da o tim ‘eshatološkim stvarima’ razgovara iz čiste potrebe… *

        Da, studiram filozofiju : )

        *U većini stvari vjerojatno si u pravu (…)*

        Ne stavljam toliko naglasak na to je li netko u pravu ili ne, više preferiram onu Akvinčevu sentenciju “studij filozofije nije u tome da se vidi tko je što rekao, nego da vidimo kako stojimo s istinom stvari”.

        *(…) ja nisam učeni filozof, već više priučeni, pa me je ta sudbina poštedjela rabljenja strogog filozofskog vokabulara*

        Sve je u tome da se sami upustimo u iskustvo mišljenja ili refleksije. Strogi vokabular je dio “jezične igre” (Wittgenstein), naprosto s njime se mora vladati ako se želi uopće vladati tom domenom (zamislite da dođeš u lijekarnu a farmaceutkinja ne zna sve one njihove silne nazive, ili liječnik opće prakse). Unatoč tome, uvijek valja stvari što više pojednostavit i što jasnije postavit.

        *Drugim riječima, često isplovim u vode čiste spekulacije*

        Mhm, mogao bi najprije pitati a što je to uopće “spekulacija”? Jer ni to nije tako univočan pojam. Ne možemo je shvatiti kao puko trabunjanje zbrda-zdola jer je to neozbiljno i više liči birtijskim pričama. I ona je podložna nekoj logičkoj koherentnosti, da se na primjer poštuje logički princip identiteta A=A koliko god možda postojala tendencija da se zaobiđe. I pri najvišoj spekulativnoj razini razum se mora voditi nekim principima kako bi u svojim radnjama poštivao pravilan poredak (logika je ipak normativna, a ne “u se na se i poda se” 😀 ). Doduše, Hegel – koji je bio veliki spekulativac – recimo može dovesti (kao što je i doveo) te logičke principe u pitanje i kritiku pa eksplicirati “identitet identiteta i ne-identiteta”, dakle da je A ujedno i A i ne-A, ali pitanje je trpi li to praksa, tj. hoće li praksa to potvrditi ili opovrgnuti. Zamisli da pilot dobije naređenje “sleti i nemoj sletjeti”, i to istovremeno i u istom smislu!? Kako da on to napravi? Po samoj svojoj ontološkoj strukturi ne može to izvesti. Što hoću reći ovime? Hoću reći da koliko god “spekulirali” to nikako ne može biti zbrda-zdola trabunjanje, nego se i tad razum sam po sebi vodi nekim logičkim pravilima koja su normativna i objektivna. Dakle, nije to baš takva subjektivnost koju ističeš, niti neka puka konvencija. Dapače, neki logičari i filozofi smatrali su logičke principe ili istine (makar se po pitanju istine ne mogu odvojiti epistemički, logički – pa i semantički – i ontološki aspekt, prožimaju se nekako sva trojica) nečim što je neovisno o našemu umu, mi ih ne stvaramo nego otkrivamo (ontološki platonizam). Na primjer, načelno nema tog mogućeg svijeta u kojem bi postojali “okrugli trokuti” ili 2 i 2 bilo 5. To je nešto što vrijedi za sve moguće svijetove. Doista, ne vidim kako takva jedna istina može ovisiti o nama kao kontingentnim bićima? To je jedan dio dosta jakih razloga zbog kojih, uz svo poštovanje prema Derridi i Ničeu, ne mogu prihvatiti to što spominješ u vezi njih, tj. njihove pozicije i njihove istomišljenike. Naprosto, nemaju dovoljno jake razloge koji bi imali prediktivnu moć a da prihvatim takvo rezoniranje.

        *Ja sam u ovom pogledu ničeanac i derridijanac, istina i ontologija samo su naši pojmovi kojima mi zrcalimo jednu mogućnost prirode kao takve i tu vjerojatno svaka naša rasprava staje, iako ja ne bih! 🙂 Kad Derrida kaže ‘Priroda nikada nije ni postojala’ upravo o ovome govori, dakle, da naše znanje, pored praktičnog, jedino još može biti pojmovno…Na jednom drugom mjestu na ovom blogu citiram Flussera: “naša istinita spoznaja o naravi svijeta samo je naša projekcija prirode koju smo uspostavili kako nama odgovara.”*

        Nema razloga da ovdje rasprava stane 😀 zašto bi stala, ja sam otvoren za sve, ali ipak tražim prediktivnu moć u argumentaciji. Dio odgovora na ovaj tvoj citirani fragment, osobito glede subjektivnosti i istine, već sam dao u prethodnom dijelu moga komentara. Dao sam samo jedan ilustrativni primjer na temelju kojeg doista ne mogu vidjeti kako bi tako nešto moglo ovisiti o nama kao kontingentnim bićima, biti naša puka projekcija. Glede Ničea, pa i Heidegger će reći da je on unatoč svoj kritici zapadne metafizike sa svojim “vječnim vraćanjem istog” (što je kranje problematične upravo iz perspektive moderne znanosti, fizike, jer govorimo o ireverzibilnosti vremena) i “nad-čovjekom” nije mogao prevladati. Nema sumnja, on je ispirativna i poetična figura, svojim načinom artikulacije zavodi, mnoge je stvari predvidio, na mnoge probleme ukazao (i meni se najviše dopada djelo “O istini i laži u izvan moralnom smislu”) ali u krajnjoj instanci mnogo fundiranih tvrdnji bez čeličnih obrazloženja. Osim toga, malo je poznato da se netom prije ludila u jednom pismu svom prijatelju izjasnio kao spinozist (išlo je nekako ovako: “Konačno sam se prepoznao. Pa ja sam zapravo spinozist. Sad sam sâm. U dvoje” :D). Čak mu je i Hegel, prema prof. Branku Despotu, u starije dane postao bliži nego Schopenhauer (paradoksalno xD).Glede Derride, koliko god stoji to da je značenje – osobito u prirodnom jeziku – toliko rasplinuto i neodređeno, ipak dekonstrukcija sa svojom totalnom kritikom ruši i vlastite temelje. Recimo to tako trivijalno: nema fiksiranog značenja, sve je relativno, ali to da “nema fiksiranog značenja” ipak je jedno fiksirano značenje, dakle vlastiti šah mat 🙂 Koliko mi je poznato Derrida je u kasnijoj fazi zbog takvih kritika ipak malo “olabavio” takvo ekstremno stajalište. Na suvremenoj sceni postoji neki slični ekstremni tipovi koji, u malo drugačijoj varijanti, pate od tog istog samo-urušavanja. Na primjer, Alex Rosenberg u jednoj svojoj knjizi tvrdi da je “um identičan mozgu, stoga misao mora biti događaj u mozgu, a budući da nijedna gruda neurona ne može biti o nečemu slijedi da nijedna misao nije o ničemu”. No kao što je to Sir Antony Kenny (tomist i povjesničar filozofije svijetskog glasa) pokazao u svojoj recenziji te Rosenbergove knjige u jednoj rečenici: “Ova odsutnost referentnosti prema vanjskom svijetu bi naravno uključivala i sve “misli” Rosenbergove knjige”. Dakle, budući da nema značenja ili referencijalnosti, slobodno možemo odbaciti sve riječi Rosenbergove knjige i svih takvih varijacijskih sličnih pokušaja jer urušavaju sami sebi. To su dovoljni razlozi da ih odbacim, pa slijedom toga i tvoje istomišljeništvo 😀

        *Drugim riječima, objektivnost svijeta, koju ne poričem, po meni, vjerojatno je dohvatljiva jedino na nekoj informacijskoj razini. Ali po nekom mom sudu, informacija je ipak subjektivna stvar svakog pojedinca, jer o alatima kojima on dohvaća podatke iz svoje okoline i kodira ih u informacije, a radi se u prvom redu o matematici, ovisi što će dobiti kao svoje znanje o svijetu koji ga okružuje.*

        Možda bih prije svega rekao da je meni problematična i sama ta podjela na subjektivno vs objektivno. To je prejako i neopravdano cijepanje, koje je na kraju krajeva i kvantna mehanika opovrgnula implicirajući jedinstvo čovjeka i prirode. Ne mogu intendirati prema nekom entitetu, na primjer ruži, te je izolirati od ostatka svijeta kad je ona već u jednom ambijentu, u svijetu s kojim je povezana. Subjekt i objekt nisu statični poput kamere na stativu, nema subjekta bez objekta i obratno, valja ih promatrati u dijalektičkom jedinstvu i dinamički. Proces spoznaje jest takav da ja ne mogu stajati kao tele pred šarenim vratima :D, biti statičan, ja sam vazda aktivan, ali to ne dovodi u pitanje objektivnost. Već sam dao primjer, doista ne vidim kako bi neke matematičke istine i logički principi mogli ovisiti o nama kao ograničenim bićima, uopće o materiji kao prolaznoj. Nemoj me krivi shvatiti, naravno da je naša spoznaja ograničena, ali meni je na primjer draži skepticizam koji će se postavit indiferentno prema svim iskazima ili tezama, a to znači i prema toj tezi da je “istina subjektivna”, da “nema objektivne spoznaje” i sl. Suvremeni epistemolozi ne tvrde da se treba i može imati u svemu maksimalna, stopostotna točnost opravdanja ili evidencije. Svakodnevno funkcioniramo tako da formuliramo vjerovanja čija je točnost vjerovatna, a ne apoditkička. Gotovo da nema situacije u kojoj imamo sto postotnu evidenciju, osim u postojanje vlastite svijesti, to je onaj Descartesov cogito ergo sum – mogu sumnjati u sve, ali ne mogu sumnjati u to da sumnjam jer bez mene ne bi ni sumnja bila moguća. To je jedino sigurno, a sve ostalo varira. Ne možeš, na primjer, dokazati niti postojanje vanjskog svijeta, postojanje drugih umova, povijesti i sl., ali ipak daješ pristanak vjerovanju u vanjski svijet, umove drugih ljudi, povijest i sl. Temeljni se stav prema svijetu temelji na “povjerenju” (koristim prije tu riječ “povjerenje” da bi se izbjegli nesporazumi, kao kad imaš ili nemaš “povjerenja” u ljude). Skepticizam može biti univerzalna kiselina koja sve rastvara i koja sve dovodi u pitanje – možda dok pišem ove riječi, ne pišem zapravo ja, jer “ja” kao neko sebstvo niti ne postoji, možda sam priključen na matrix. I nema načina kako da se to opovrgne….

        I na kraju, vezano i uz ove tvoje posljednje riječi komentara, ograđujem se od bilo kakvog a priori određivanja granice spoznaje.

  4. Magičar said,

    Nešto mi pada na um da ono što bi tebi bila istina, da ja to zovem (za sebe) Cjelinom Svijeta ili Duhom (kako sam već raspoložen)… Jesam li u pravu ako kažem da vjeruješ u istinu kao što netko drugi vjeruje u Boga, a netko treći (eto baš ja) u nespoznatljiv Duh… ili? Ako i samo studiraš filozofiju, iskazuješ zavidnu načitanost, što se tiče moje, ona je ograničena na onu ‘što mi se čita’, i u njoj imam nekih desetak filozofa. Recimo, Hegela nikada nisam čitao i ne vjerujem da ću ga čitati. Nisam promijenio svoju odluku ni kad ga je Derrida počeo otvoreno hvaliti na nekoliko mjesta u Pisanju i razlici…A što ćeš!

    Drago mi jeda na spekulaciju gledaš pozitivno! Ona je, po meni, uistinu vrijedan alat mišljenja, pogotovo u današnje vrijeme kad nam opasno ponestaje novih ideja… međutim, ljudi su, a pogotovo tu mislim na filozofe, vrlo skeptični prema njoj… Probaj spekulirati, recimo, na Forumu, pa ćete odmah poklopiti s Hegelom ili Russelom…
    Često spominješ Russela, pa čak i Hegela, a ja ću ti uvijek nametati Goedela i Kanta… Nekako mi je stav na kraju ipak ispao pesimistički, premda to nisam želio. Ali, hajde, reći ću ti i zašto ne volim Hegela! Možda pogađaš! Zbog njegova filozofskog sustava! 🙂

    Glede Nietzschea u vezi Spinoze mislim da se on tu osvrnuo na svoj položaj u odnosu na druge ljude. Spinoza je zbog svog mišljenja bio ekskomuniciran iz društva svog vremena. Isto to, Nietzsche je vjerovao da se dogodilo i njemu…
    A o vječnom povratku jednakog upravo spremam novi post, pa ako ti se da još malo strpjeti… Sad bih samo naveo Nietzscheov odlomak koji mislim citirati i koji tu misao opravdava upravo sa stajališta moderne znanosti:

    “Nekada se mislilo da beskonačnoj djelatnosti u vremenu pripada jedna beskonačna sila, koja nikakvom potrošnjom ne biva iscrpljena. Sad se silu misli vazda jednakom, i ona više ne potrebuje biti beskonačno velika. Ona je vječito djelatna, no ona više ne može stvoriti beskonačno mnogo slučajeva, ona se mora ponavljati: to je moj zaključak.”

    Pa na tvoje razmišljanje u jednom krasnom popodnevu! 🙂

    *nema fiksiranog značenja, sve je relativno, ali to da “nema fiksiranog značenja” ipak je jedno fiksirano značenje, dakle vlastiti šah mat*
    Ali pazi, tu svoju misao da nema fiksiranog značenja Derrida ipak mora na neki način izreći, mora koristiti jezik. I naravno da i ona kao takva nema fiksirano značenje… Sve to samo pokazuje ograničenost jezika kao takvog da izrekne bilo što što se ne nalazi u njemu samom. Vjerojatno ti je poznato da je Derrida govorio da sve ono što se piše u jeziku treba čitati kao da se nalazi u navodnim znakovima… 🙂 To je intelektualna podvala bez premca koja je,po meni, zasjenila i jedno obješenjaštvo stila Martina Heideggera poznato iz Bitka i vremena, Moraš priznati! 🙂

    A što se tiče subjekta, objekta, spoznaje i sličnih pojmova, dakle, uzmi da ih smatram da su napisane u navodnim znakovima i znat ćeš u kojoj sam mjeri zapravo konstruktivist… 🙂

  5. Ime mi je anonimnost said,

    *Nešto mi pada na um da ono što bi tebi bila istina, da ja to zovem (za sebe) Cjelinom Svijeta ili Duhom (kako sam već raspoložen)… Jesam li u pravu ako kažem da vjeruješ u istinu kao što netko drugi vjeruje u Boga, a netko treći (eto baš ja) u nespoznatljiv Duh… ili?*

    Ne, praviš pomalo kategorijsku pogrešku. Možda bi bilo najbolje da prije svega raščistimo konfuziju na elementarnoj jezičnoj (ili pojmovnoj) razini. Naime, istina etimološki dolazi od “istota” odnosno “jestota” (osobito je istina kao “istota” u staroslavenskim jezicima povezana s “pravdom”, što nije slučaj u nekim drugim). Ako istina etimološki dolazi od “istota”, onda to implicira nekakvu istost, na primjer kad Parmenid u spjevu “O prirodi” u fragmentu 3 veli “jer isto je misliti i biti” (obrati pažnju na ovo ISTO, dakle: misliti = biti), odnosno adekvaciju, podudaranje sadržaja misli s onim što je izvan misli. Konačno, istina kao jestota nije ništa drugo nego ono što govori Aristotel: “Istinito je reći za ono što jest da jest, a za ono što nije da nije. Neistinito je reći za ono što nije da jest” (vidi njegovu Metafiziku). Dakle, ne treba puno mistificirati tu riječicu istina kao da je to ne znam ni ja što sad. Istina je naprosto svojstvo propozicije. Na primjer, ako kiša pada, i vidim da doista pada, onda je to istina sad i za svu vječnost makar za pet minuta prestala padati. Zašto? Pa zato što iskaz “Kiša pada” odražava objektivno stanje stvari. I kraj priče. Nema tu puno mistificiranja. Međutim, ljudi često kad kažu “istina je nespoznatljiva” i slično pod time misle na neki sveopći konačni i zaokruženi smisao života i svijeta, a to je naprosto kategorijska pogreška. Nije toliko problem s istinom koliko je problem s pitanjem što doista jest ili što doista postoji ako imamo u vidu da istina dolazi od “jestota” (dakle, ono što jest). Također, lako je s iskazom “kiša pada”, tu je adekvacija jasna. Međutim, problem je s modalnim iskazima, na primjer “možda će sutra padati kiša” je nešto što logički već sad može biti istinito ali nema s čime korespondirati jer kiša još nije pala. Da ne ulazim sad u problem sa samoreferentnim iskazima, kao onaj krećaninov “Svi krećani lažu” koje je rekao krećanin, pa ako je istinu rekao onda je lagao, a ako je lagao onda je istinu rekao. Kako može u isto vrijeme govoriti i istinu i neistinu? 😀 To je onda Alfred Tarski pokušao rješiti s podjelom na objekt-jezik i meta-jezik, to je tzv. semantička teorija istine.

    Još bi malo obratio pažnju i analizirao ovo što si rekao *vjeruješ u istinu kao što netko drugi vjeruje u Boga, a netko treći (eto baš ja) u nespoznatljiv Duh*. Prije svega treba reći da je vjerovanje epistemički pojam koji kao takav ulazi u trodjelnu (normativnu) definiciju znanja, znanje je opravdano istinito vjerovanje. Vjerovanje je jedno od osnovnih mentalnih intencionalnih stanja bez kojeg je ljudski um nezamisliv, ono se definira kao veridička propozicijska dispozicija (dispozicija znači spremnost na prihvaćanje ili odbacivanje nekog iskaza). Na primjer, vjeruješ da su ti roditelji X i Y i onda kad ne misliš direktno na iskaz “Roditelji su mi X i Y”. Svako znanje za sobom nužno povlači vjerovanje (naravno, nije svako vjerovanje istodobno i znanje). E sad, ako kiša pada, i vidim da pada, dakle vidim da je to istina jer imam opravdanje za to na temelju sposobnosti vida, onda i kad okrenem pogled sa kiše prema, recimo, tv-u i dalje vjerujem da kiša pada, prihvaćam takvo stanje stvari za koje smatram da je objektivno jer imam jamstvo na temelju osjetila vida i sluha. Prema tome, ja vjerujem u tu istinu, naime da kiša pada, ako smo rekli da je istina nešto što odražava objektivno stanje stvari (ja ne vjerujem u istinu kao nešto lebdeće i mistificirano, nego kao istinu u smislu stanja stvari, rekli smo na početku, istina = jestota, a ono što jest u ovom primjeru jest da kiši 😀 ). .

    Nadam se da sam sad demistificirao stvari. Nema smisla mistificirati previše tu riječ istina. Još samo usput da napomenem kad si već spomenuo Boga (izraz Bog dolazi od BAGHA = onaj koji daruje): naime, malo je poznato ljudima da hebrejski naziv za boga “Jahve” dolazi od korijena (prema nekim filološkim analizama) “jah” a što je ni manje ni više nego bitak. Bitak je “jestota”, akt, perfekcija (ne i egzistencija, jer egzistencija dolazi od lat. ex-istere što znači stršati van), dakle kad u SZ stoji “Ja sam koji Jesam” to znači da jedino “biće od kojeg se ništa više ne može zamisliti” (kako glasi čuvena Anselmova odredba Boga) nužo jest jer on sam jest bitak, a bitak nužno jest, izvan bitka nema ništa i on se strogo protivi ničemu. Tek usputno napomena, iako bi ozbiljnija analiza zahtjevala više prostora.

    * međutim, ljudi su, a pogotovo tu mislim na filozofe, vrlo skeptični prema njoj*

    Skeptičan sam i ja onda kada krši neke elementarne logičke principe i kad se pretvori u neozbiljno trabunjanje 😀 Mislim, to sam napomenuo u prethodnom komentaru 😀

    *a ja ću ti uvijek nametati Goedela i Kanta*

    Dapače, i Godel i Kant su prave poslastice za mene 😉

    *Glede Nietzschea u vezi Spinoze mislim da se on tu osvrnuo na svoj položaj u odnosu na druge ljude.*

    Prema interpretacija prof. Despota, Niče se vidi kao Spinozist zbog pojma koji je, prema Despotu, presudan za nad-čovjeka, a to je pojam causa sui – sam svoj uzrok. Nad-čovjek dakle nije pod nikakvih utjecajem izvana, on je sam svoj uzrok. Ukratko samo.

    • Magičar said,

      E jest, mislio sam na istinu u smislu kad je se piše s velikim I, dakle, onu koja je često izložena misitifikaciji… Dakle, istini tipa ’42’…:) Na koncu konaca, čovjek u nešto mora vjerovati, pa sam pomislio da se tvoj ’42’ odnosi na razotkrivanje istine kao takve, a to znači i doslovno otkriti što svijet jest po sebi, premda to otkrivanje može biti potpomognuto različitim pitanjima poput ‘od čega je sastavljen’, ‘kad je počeo’, ‘kad završava’ itd. ali OK… Čim si spomenuo kategorijalnu pogrešku, znao sam da istinu koristiš u uobičajenom smislu kako su je već koristili Parmenid, Aristotel i ostali…a između ostalih, i ja.
      *Istina je naprosto svojstvo propozicije.*
      S ovim iskazom apsolutno se slažem, jer na istinu gledam kao na nešto što se događa ‘u jeziku’… Međutim, s istinom kao ‘podudaranjem sadržaja misli s onim što je izvan misli’ već imam problem! Iskaz ‘kiša pada’ može imati bezbroj izraza, ‘pada voda s neba’, ‘kapljice vode jedna po jedna padaju odozgo’ i sl. i ne možemo do kraja biti sigurni što se ‘izvan misli’ zapravo događa. Wittgenstein je ovaj problem, mislim, riješio ukazajući na konvencionalnost jezika (ako sam pogriješio, ispravi me) kao takvog, njegovu dogovornu narav, dakle, mi se najprije moramo dogovoriti što smatramo kišom, da bismo izrekli bilo kakav iskaz o njoj. I zato je istina jedino moguća u jeziku, kao propozicija. Derrida bi tomu samo nadodao ono ‘Kiša nikad nije ni postojala’, odnosno fluidnost značenja takvog iskaza, pa bismo, sve u svemu, imali samo približni situaciju… Dakle, nije stvar u tome da zauvijek zanijekamo mogućnost istine u našem svijetu; ne. Ona je moguća i poželjna, ljudsko društvo bez nje bi bilo izgubljeno, ali ograničenog dosega…jer, po meni, ne može izići iz jezika…

      Zato je potrebno njegovati i religiozni duh u nama odnsono vjerovati u bilo kakvu istinu. Tu se odlično nadovezuješ, i objašnjavaš ‘osnove vjerovanja’ kao takvog 🙂 kojima nemam što pridodati…

      Ali na koncu vraćamo se i na pitanje Boga, a to je ono prvo s čim sam započeo svoj komentar, filozofskim žargonom, pitanje tvog vjerovanja u Nepokretanog Pokretača (u Aristotelovom smislu, čini mi se). Što je po tebi Logos, Bog, Prajedno,’42’, Drugi, ono ‘izvan misli’…? Imaš li uopće potrebe za njim? Razmišljajući o toj dimenziji doista smo prisiljeni ući u mistične vode. Nietzsche kaže, kad ih jednom filozof dosegne – nema povratka. Na moju sreću ili nesreću, ja sam ih prešao, ali uz pomoć najvećeg dekonstruktora svih vremena, Jacquesa Derride… Tamo sam naišao na svakava čuda koja sada pomalo objavljujem na blogu, ali istina je, ne mogu se više vratiti… Ali ne zato što ispod ove stvarnosti nazirem da postoji nekakava skrivena stvarnost, ili zato što to od mene zahtjeva zaziv moga blogerskog nadimka 🙂 nego zato što sam tamo našao ‘mogućnost bezgraničnih mogućnosti’ drugim riječima i doslovnu slobodu u duhu… Naravno, teško je to riječima objasniti i tu bih posegnuo za onim slavnim Akvinčevim ‘Nije to’, supernegacijom kršćanske eshatologije kojim se željelo zapravo reći da su vrijedne stvari zapravo izvan jezika, a možda i naše misli… Ja sam otkrio da o njima, i usprkos poststrukturalističkom raskrinkavanju i zabrani govorenja, možemo uvijek govoriti, na svoj način, prema potrebi stvarajući i potpuno nov jezik…

      Naravno, da je svemu ovome potrebna elaboracija u trajanju jedne male vječnosti, ali možda smo i zato samo tu! 🙂

      • Ime mi je anonimnost said,

        *Na koncu konaca, čovjek u nešto mora vjerovati (…)*

        Pa kao što rekoh, vjerovanje je jedno od osnovnih mentalnih intencionalnih stanja bez kojeg je ljudski um nezamisliv. Već sam rekao da je meni puno draži od Derride i postmoderne dekonstrukcije onaj skepticizam koji sve dovodi u pitanje (sukladno s time i same postmodernističke pozicije), naprosto jedna indiferentnost prema svemu ne davajući ničemu pristanak. Skepticizam je dobra stvar jer nas drži trijeznima i budnima od dogmatičnosti. Međutim, skeptik uništava samoga sebe jer bi morao stalno sumnjati i u tu svoju sumnju, pa onda i u tu sumnju s kojom sumnja u prvotnu sumnju i tako stalno, pokazuje se kao psihološki i praktički nemoguć tip. Nitko to ne može praktički realizirati. Mi naprosto funkcioniramo na jednom temeljnom povjerenju u zbilju, da mi se sad – dok ti pišem ove riječi – neće strop srušiti na glavu, ili dok budem spavao da mi se neće srušiti na glavu, i more sličnih primjera. U tom je smislu načelno nemoguće racionalno dokazati i nihilizam, kao što ga nije baš tako lako načelno racionalni niti opovrgnuti. Naprosto, na kraju – ponavljam – se temeljni stav spram zbilje ili svijeta svodi na čisto povjerenje. Nije li tako, Magičaru moj, i u međuljudskim odnosima? 🙂 Čovjek, to krhko stvorenje kojeg jedna kap može ubiti (Pascal), ako se otvori onom drugome (ne nužno Bogu, nego tom istom čovjeku), uvijek poradi njegove kontingentnosti postoji opasnost da ga taj drugi povrijedi, iznevjeri, etc. Nikad nemamo stoposto dokaza ili sigurnosti da nas drugi neće povrijedit, iznevjerit. Mi mu se naprosto otvaramo u nekom povjerenju. Postoji dobar dio literature američkih psihologa koji su se bavili time kada se formira to osnovno povjerenje u čovjeku, odnosno dijetetu.

        *Međutim, s istinom kao ‘podudaranjem sadržaja misli s onim što je izvan misli’ već imam problem! Iskaz ‘kiša pada’ može imati bezbroj izraza, ‘pada voda s neba’, ‘kapljice vode jedna po jedna padaju odozgo’ i sl. i ne možemo do kraja biti sigurni što se ‘izvan misli’ zapravo događa…itd. da ne kopiram sad cijeli pasus*

        Ma naravno da tu ima more problema koji počinju već na onoj jezičnoj razini, to sam već u svom prethodnom komentaru i anticipirao s onim paradoksom i s pokušajem rješenja unutar semantičke teorije Tarskog. Osim toga, također sam spomenuo probleme oko adekvacije već s modalnim iskazima koji mogu biti logički istiniti već sada ali nemaju s čim korespondirat. Isto tako, moja vlastita mentalna stanja, npr. to da sam sinoć sanjao naprosto je jedna činjenica koju ne mogu zanijekati (ako ne idem u radikalni skepticizam demona obmanjivača), ali sadržaj tog sna ostaje dostupan samo meni i kad ga hoću drugome priopćiti on nema s čim korespondirati jer nitko ne vidi sadržaj mojih misli. To su samo neki naznačeni problemi s kojima se susrećemo. Zato kad govorim o istini onda nije to neko moje konačno refleksivno gledište, nego čisto artikulacija nekih razmišljanja koje su otvorene za korigiranje u buduće. Međutim, sasvim sigurno ne volim mistificiranje te riječi i to ću uvijek reći. Ono je nepotrebno i samo zamagljuje stvari. Naravno da smo mi stalno u zamkama vlastitog jezika iz kojih je teško, ako ne i nemoguće iskočiti. Tu se, čini mi se, slažemo. Međutim, i pored svega toga ipak mi se na kraju nekako praksa pokazuje kao onaj krajnji kriterij koji mnoge naše sumnje potvrđuje ili opovrgava. Ne znam u kojem smislu Derrida kaže da ‘Kiša nikad nije ni postojala’, tj. na što aludira time, ovo mi se čini kao neki solipsizam (uostalom, što uopće znači “postojati”, postojanje ili bitak, npr. brojevi ne postoje na isti način kao tvarni predmeti a opet nitko ne sumnja u njih, pokazuju se stabilnijim nego materijalni svijet). On može to reći za takav jedan trivijaln primjer, ali ne može to reći za matematičke istine (donekle i logičke). Zašto? Pa na vrlo jednostavnom primjeru iz prakse moguće je to pokazati. Pretpostavimo da on putuje iz Europu u Ameriku na neki simpozij avionom. Razlog zašto će na vrijeme doću u Ameriku i zašto se neće strovaliti u ocean jest taj što su inžinjeri dobro naučili matematiku koja na taj način pokazuje da itekako dobro funkcionira. Dakle, praksa potvrđuje matematičke istine, a takva matematika postaje primjenjivom za naš život da nam ga olakša i učini manje paćeničkim. Da nije tako, davno bi se strovalili u ocean. A ako to negira onda ulazi u sferu apsurda, da ne kažem licemjerja. Doista, ne vidim održivost relativizma u ovakvim primjerima. Što će, hoće mi neki relativist trabunjat jedno, a s druge strane koristit sve ono u praktičnom životu što mu je omogućila znanost, posebno kad govorimo o tehnici onda je to matematika, i na taj način pokazala se točnom ili istinitom. Nema naprosto smisla, ulazi u sferu apsurda, komedije i groteske xD Držim osobno da takve u toj situaciji onda treba ignorirati jer naprosto ne utječu na ništa, na zbilju najmanje. Daljnji inovacijski napredak sasvim sigurno nije zaustavljen zbog tamo nekog Derride, neke dekonstrukcije ili nekih relativista, dapače spoznaje do kojih dolazimo veoma lijepo upotrebljavamo u praksi. Na taj se način i one pokazuju kao točne ili istinite. Da teorija relativnosti nije istinita vraga bi GPS funkcionirao i olakšavao nam ovaj paćenički život. Prema tome, nemojmo ići u neke smiješne i za teatar sfere 🙂

        *Što je po tebi Logos, Bog, Prajedno,’42’, Drugi, ono ‘izvan misli’…? Imaš li uopće potrebe za njim? Razmišljajući o toj dimenziji doista smo prisiljeni ući u mistične vode.*

        Ni najveći teolozi svijeta nemaju pojma tko je i što je Bog 😀 Nije da nemam potrebu, ali nemam potrebu za nekom artikulacijom o njemu. Tu se doista, da, približavam nekom tipu mistike (Ludwig bi rekao da ona treba postat svakodnevica). No, ipak, artikulacija se javlja onda kad se suočimo s nekim od najgorih pitanja, poput problema zla i patnje u svijetu, te pokušaja osmišljavanja te iste patnje. Tad ne mogu a da o tome ne razmišljam i ne prozborim. Tiče se kože svih nas. Doduše, zadnji koji je pokušao opisati “povijest samog Božanskog Apsoluta” bio je već spomenuti Hegel. Kao što to on kaže “zatvorena bit univerzuma nema u sebi sile koja može pružiti otpor smionosti spoznavanja, ona se mora rastvoriti pred njim, pokazati mu svoje dubine i dati ih na uživanje” 😀

  6. Magičar said,

    Eh da, skepticizam se doista čini kao najpoštenija filozofska pozicija od svih. I tu se ne radi o nekom licemjerstvu koje bi vodilo prednostima u raspravama jer se sve druge pozicije skeptičkim argumentima odbacuju, nego skeptik ima dovoljno svojih problema samim tim što je skeptik… To si dobro uočio… Isto tako, skepticizam može biti i to nešto što sam u našim raspravama nazavao ’42’ – ontološki temelj, ili kako god to nazvati… Ali, nije li dekonstrukcija samo neka vrst radikalnog skepticizma? 🙂 Moderna verzija starogrčke skeptičke misli? Naravno, ne smatram da se paralele tu mogu doslovno povlačiti, ali nekakva sličnost postoji… Ne znam, jesi li primijetio, da sam u isto vrijeme i ‘spenglerovac’ i da dajem za pravo njegovu učenju o rađanju, odrastanju, zrelom dobu i umiranju velikih kultura…? 🙂 Primjerice, mnogi su danas mišljenja da je Zapadna kultura danas na umoru, inspirirani ili ne Spenglerovom mišlju… Bilo kako bilo, za našu raspravu, želim izdvojiti Spenglerovo povlačenje paralela između različitih (filozofskih, umjetničkih i sl.) pravaca u pojedinim kulturama. Njemu, tako, socijalizam na Zapadu odgovara stoicizmu Starih Grka, Rimsko carstvo naspram Stare Grčke u okviru Helenske kulture zauzima isti odnos kao Amerika naspram stare i umorne Europe u okviru Zapada itd. I na osnovi takvih razmišljanja, ja sam povukao paralelu od dekonstrukcije do skepticizma… Naravno, mnogi filozofi Spengleru nisu dali za pravo i uglavnom ga se danas opovrgava, međutim, meni se on ne čini baš toliko ‘pogrešnog mišljenja’…

    Što se tiče izjave ‘Priroda nije nikada ni postojala’ i meni je trebalo vremena da mi sine što je D. njome želio poručiti… Danas je jasno da je ono što smatramo pod prirodom dio šire konvencije u jeziku i da smo pojam prirode skovali u isto vrijeme kad i neki drugi njemu opozitni pojam poput ‘umjetnog’… Naravno, postoje i druga značenja pojma prirode, ali ona uvijek izrastaju u opoziciji spram nekih drugih pojmova: ‘prirodan-umjetan’, ‘prirodan-lažan’, ‘biti-u-prirodi–biti-u-gradu’ itd. To znači, da ‘tamo vani’ ne može postojati nekakva priroda po sebi, čak i spominjanje toga ‘tamo vani’ je previše. Postoji, uvjetno rečeno, dio stvarnosti kojeg smo mi imenovali prirodom u duhu stare opreke označitelj-označeno, ali smo njena daljnja značenja izgradili u duhu jezika, dovodeći je u vezu s drugim pojmovima, a ne sa tom stvarnošću… Drugim riječima, jezik se jednostavno ne može koristiti izvan samoga sebe i zato smatram da ne možemo govoriti o podudaranju misli i onoga što je izvan njih. Najveći Derridin doprinos je upravo o tome što je shvatio da se sve svodi na jezične igre (i Wittgenstein je bio tome na tragu, ali ne u tolikoj mjeri), mi kao ‘pričamo o stvarnosti’, ali nikada ne dopiremo do nje. Pojam prirode je samo jedan od označitelja, ali nikada i stvarno označeno…
    Naravno, drugačije stoji s matematikom, i nisam siguran da je Derrida ikada pisao o njoj. On se usmjerio na značenje koje je takvo kakvo jest. Ali matematika ima nevjerojatno svojstvo da doista dopire do ‘vanjskog svijeta’, čega god… I tu imam svoju teoriju! 🙂 Dakle, matematika je poput kopanja tunela u mrklom mraku (značenja su irelevantna!), iskopamo tunel do točno određenog mjesta, iziđemo na površinu i utvrdimo da smo baš tu htjeli doći. Dva naprijed, tri desno i eto nas! Naravno, ovo je uprošćen pogled na matematiku, ali mislim da točno pogađa ovo što si napisao o avionu, GPS-u i sl. Dakle, matematiku ne smijemo miješati sa značenjem…I ona je možda naša jedina spoznaja o svijetu, ali kud to rekoh jednom filozofu! 🙂

    O Bogu ne znam što bih rekao, neka vrst ‘racionalne misitike’, kao što kaže Sloterdijk, potrebna je životu, a meni Bog kao osoba je malo previše… i zato sam uzeo rječicu Duh…

    I ono o povjerenju si lijepo napisao… Tko zna zašto filozofiramo, možda je sve na tragu tog (ne)povjerenja koje smo zadobili negdje u ranom djetinjstvu… tko zna? Da je moj Ego nešto jači, kao što nije, možda bi se manje bavio stvarima Duha… tako otprilike gledam na stvari (a i ovaj pogled, ako se budeš zanimao za njega, zahtjeva elaboraciju)…

  7. Zzz said,

    *I tu se ne radi o nekom licemjerstvu koje bi vodilo prednostima u raspravama (…)*

    Ja nisam govorio o licemjerstvu u tom smislu, nego u jednom drugom (ako si razumio što sam želio reći).

    *Ali, nije li dekonstrukcija samo neka vrst radikalnog skepticizma? 🙂 Moderna verzija starogrčke skeptičke misli? Naravno, ne smatram da se paralele tu mogu doslovno povlačiti, ali nekakva sličnost postoji… *

    Ne, nikako. Dekonstrukcija je relativizam, a relativizam je stav da nema iskaza koji su neovisni o subjektu (što je očajno rezoniranje jer evo samo jedan primjer da pokažem kako ima barem nešto što je neovisno o subjektu a to su matematički – donekle i logički kao što sam već rekao – zakoni koje ne stvaramo i nisu naša puka koncepcija nego ih otkrivamo, neovisni su o našem umu), on zapravo na kraju ne niječe istinu nego je čini (pre)lako dostupnom: svatko ima svoju istinu. Skepticizam, naprotiv, pravi jedan odmak od svih tih “istina” i postavlja se naspram svega toga indiferentno ne dajući pri tome pristanak bilo kojoj istini, držeći da se svakom iskazu može dati jednaki protuiskaz, kao što se svakoj poziciji mogu dati jednako jaki protuargumenti sa suprotne pozicije. I to je naravno poštenije.

    * Ne znam, jesi li primijetio, da sam u isto vrijeme i ‘spenglerovac’ *

    Primjetio sam. Poznajem jednog našeg čovjeka čija je knjiga prije nekoliko dana tiskana pod nazivom “Uspon i pad Zapada” (zvuči tako špenglerovski 😀 ) u kojoj je dosta inspiriran Spenglerom, ali i još nekim filozofima povijesti poput Hegela, Augustina i sl. On je dosta pod utjecajem Spenglera i u toj knjizi vjerujem bit će dosta referenci i sličnih dijagnoza u spenglerovskom stilu. Nisam se bavio Spenglerom, samo sam površno informiran, iako sam čitao neke tekstove o filozofiji povijesti.

    *Najveći Derridin doprinos je upravo o tome što je shvatio da se sve svodi na jezične igre (i Wittgenstein je bio tome na tragu, ali ne u tolikoj mjeri), mi kao ‘pričamo o stvarnosti’, ali nikada ne dopiremo do nje*

    Ludwig je rekao da se ne traži značenje, nego da se traži primjena, što je neki vid pragmatizma. Naravno, svi problemi i implikacije koje si naveo prethodno stoje. Teorija adekvacije iliti korespondencije ima dosta problema i prepreka na putu koje teško može rješiti. No to nije razlog da odustanemo u našoj epistemološkoj avanturi 🙂

    *Dakle, matematiku ne smijemo miješati sa značenjem…I ona je možda naša jedina spoznaja o svijetu, ali kud to rekoh jednom filozofu*

    Matematika je dokaz, kao što sam već nekoliko puta napisao kroz ilustrativne primjere, da se taj relativizam koji proizlazi iz dekonstrukcije ne može generalizirati na sva područja. Praksa to potvrđuje, odnosno opovrgava sveopći relativizam. Osim toga, najveći matematičari i logičari poput Godela, Fregea, Bolzana, Russella, pa čak i Husserla, zadnjih godina bili su ni manje ni više nego platonisti. Nadalje, već sam rekao, dovoljna je šteta dekonstrukciji napravljena (da kažem to tako) time što dekonstrukcija potkopava i svoje temelje. Nije dovoljno samo, kako si ti rekao, to da *Derrida ipak mora na neki način izreći, mora koristiti jezik*. Legitiman feedback, ali ne i dovoljan da spriječi štetu koja je već načinjena. To su bar preliminarni razlozi da se napravi odmak od dekonstrukcije te da se dovode u pitanju (naravno, to nema demonstrativnu moć da nekoga i psihološki uvjeri, to nije ni moguće).

    *a meni Bog kao osoba je malo previše*

    Što ovo znači, molim šire razjašnjenje? 🙂

    • Zzz said,

      Stavio sam drugi nick-name, neka te ne buni 😀

    • Magičar said,

      U pogledu licemjerstva nisam htio uvrijediti tvoj stav, želio sam samo naglasiti da skeptiku nije lako što ima stav kakav već ima, odnosno da ne uživa nekoga pobijajući kao što je to, moraš priznati, činio Sokrat, a što je izluđivalo mog Nietzschea… 🙂 Na početku rasprave, kanda, on se pravi da ništa ne zna, a onda malo pomalo sugovornika dovodi u intelektualne neprilike degradirajući ga itd. Naravno, nemoj misliti da zbog toga manje cijenim Sokrata, ovo je ipak i neka vrsta moje šale… 🙂 Sve u svemu, skepticizam je jedna bremenita pozicija u filozofiji kojoj sam često i ja blizak i samo sam to htio reći.

      Što se tiče dekonstrukcije, tu se već ‘opasno’ ne slažem s tobom. 🙂 Dekonstrukcija, po meni, nikako nije relativizam. Ona samo jezik stavlja na njegovo mjesto. Ona nije čak ni metoda, kao što joj često žele spočitnuti. I što je možda najvažnije – ona se tiče jedino značenja. A to znači da joj je matematika izmigoljila iz ruku. Kasnije si uvidio da sam u tom smislu matematiku ishvalio. S jedne strane imamo čudo značenja, a s druge čudo matematike. Čudo značenja je tu da našem životu podari smisao, da nas motivira na djelovanje, a čudo matematike da stvarno preživimo u svijetu… Pošto se slažemo po pitanju matematike, dalje vjerojatno ne trebam nastaviti elaborirati svoj stav. Ali, svejedno, čini mi se da ti je dekonstrukcija i dalje ‘trn u oku’… 🙂

      Što se tiče knjige Uspon i pad Zapada nadam se da nisi mislio ozbiljno ako si mislio na ovo: http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/europa-je-pod-vlasti-necastivog-svijet-ce-proci-kroz-proces-bolnog-izumiranja-sve-dok-se-ostatak-ne-obrati-na-katolicku-vjeru-2707-2707 Ako jesi, ajme meni, doista si neupućen u Spenglera! Nije valjda da kao i naš ‘uvaženi’ akademik misliš da se Propast Zapada može bilo čime zaustaviti (ispod svake je razine da spominjem sredstva, ali su ona razvidna iz linka)…Ali dobro, kazao si da ga ne poznaješ pa evo samo kratko moje, ipak samo moje, tumačenje Spenglera: dakle, čovjek je govorio o NUŽNOJ propasti Zapada koja se ničim ne može spriječiti i za koju nitko nije kriv. Na velike kulture je gledao kao na žive organizme koje imaju svoju mladost, zrelo doba i starost. I sad, recimo, da imaš 88 godina, što te još može spasiti smrti? Ništa, kao što nitko nije kriv što si navršio 88 godina, iza tebe je bio sjajan život koji sada završava i to je to. Ne znam zašto je to mnogima bilo teško shvatiti, uključujući tu i mnoge filozofe, recimo jednog Sloterdijka kojeg ja inače vrlo cijenim… Tu bi recimo neki uputili prigovor, tipa, znači li to da će jednoga dana svi zapadnoeuropljani pomrijeti? Ne! Nastavit će živjeti kao ‘felaški narod’ (premda mi nije u potpunosti jasan taj izraz koji je Spengler upotrijebio), stopit će se s ostalim bezduhovnim narodima, tvoreći jednu novu prakulturnu smjesu dok se ponovno ne upali baklja duha i stvori se nova velika kultura… I upravo to se danas događa sa svim ovim silnim problemima imigracije i medijskim uzdizanjem vrijednosti običnog bezduhovnog čovjeka… RIm su pokorili barbari, Zapad će očigledno (i)migranti i tu se, htio-ne-htio, moram složiti s našim akademikom.

      Da, što se tiče Derride, on je, čini mi se, kasnije malo olabavio svoj stav, započeo se baviti aktivizmima, stanjem u društvu, općenito moralom, jer je, po meni, shvatio da slijedom toga što značenja možemo sami stvarati pitanja etike postaju primarna, ali tu ga već nitko nije htio slušati… Krajnju slobodu svog duha mislim da je dosegao u filmu o njegovu životu iz 2002. kad na početku nekog predavanja pita studente: “Tko je bio Sokrat? Samo čovjek koji je volio filozofirati. Tko je bio Platon? Samo čovjek koji je volio filozofirati. Tko je Jacques Derrida? Samo čovjek koji voli filozofirati.” 🙂 (ili tako nešto). Naravno da tu postoji jedna čudnovata pozicija koja nas navodi da se pitamo ‘ne potkopava li sam Derrida sebe i svoju dekonstrukciju’ i nekako mislim da se to možda jezično također ne može objasniti…Zamisli da nešto neprestano konstruiraš ispred sebe (ili u glavi)(većma značenja) i da si toga nesvjestan i onda se okreneš i shvatiš da ti to sam konstruiraš, a da to u stvarnosti uopće ne postoji – to bi bio pogled dekonstrukcije, prema mom shvaćanju…

      Bog kao osoba u smislu kršćanske eshatologije, na to sam mislio. Meni je tu puno draži Sveti Duh i postoji post u kojemu spekuliram u tom smislu (https://pustopoljina.wordpress.com/2015/01/10/nedokucivo-lice-drugog-igra-preslikavanja/)…

      • Ime mi je anonimnost said,

        *U pogledu licemjerstva nisam htio uvrijediti tvoj stav (…)*

        Ma nisi ti mene uvrijedio niti se imam na išta ljutiti, što ti je 😀 Čini mi se da je nastala greška iliti kratki spoj u komunikaciji. Moje prvo spominjanje licemjerstva bilo je u onom komentaru u kontekstu relativizma, jer dekonstrukcija vodi u epistemički relativizam (htio ti to priznati ili ne, ja se slažem i prihvaćam ono što si rekao a što i sam Derrida kaže, da ona nije ni metoda, ali u krajnjim konsekvencama vodi u epistemički relativizam kao i cijelo post-moderno mišljenje, relevantni udžbenici barem su oko toga jasni, slagao se ti ili ne) a isti ti predstavnici koriste, kako sam ilustrirao, suvremenu tehniku i tehnologiju, u najmanju ruku putuju prijevoznim sredstvima na razne simpozije diljem svijeta a to im je omogućio onaj dio znanosti koji se temelji na nečemu što se ne može relativizirati, nešto čija se istinitost potvrdila u praksi (u tom vidu sam ja donekle i pragmatičar). Dakle, to relativizirati a s druge strane služiti se sa svime onime što ti je uopće omogućilo ono što relativizraš vodi već lagano u show a ne ozbiljnu refleksiju 😀 Također jedan od primjera koji mi pada na pamet jest i sama logika jer se binarni sustav kojeg računala koriste prvi put pojavio u logičara, to ima svoju genezu čak od srednjovjekovnih logičara pa preko Leibniza do Fregea i moderne simboličke (i matematičke) logike. Dakle, mogli bi retorički upitati ta zar ne potvrđuju računala ontologijsko utemljenje logike (naravno, mogli bi o tome daljnje diskutirati)!? 🙂 To je ujedno i moj feedback na ovo što si rekao kasnije, da mi je tobože *dekonstrukcija trn u oku*. Nema tu nikakvog trna, i osobno sam se znao pozabavit njome i još ću malo više kad budem imao vremena, ali kao što sam rekao malo prije, jednostavno cijela ta nazovi “branša” dolazi do točke kad se jednostavno protivi i zdravom razumu, a kamoli ozbiljnoj refleksiji. Rekoh, praksa ih opovrgava, ako si pratio nit moje argumentacije i artikulacije. Jednostavno, nemaju demonstrativnu moć da prihvatim neke stvari (koliko god se slagao i s tobom i s njima opet oko nekih stvari, osobito glede značenja).

        *Što se tiče knjige Uspon i pad Zapada nadam se da nisi mislio ozbiljno ako si mislio na ovo (…) Ako jesi, ajme meni, doista si neupućen u Spenglera! Nije valjda da kao i naš ‘uvaženi’ akademik misliš da se Propast Zapada može bilo čime zaustaviti *

        Da tako je, na to sam mislio. Ali to je bilo čisto informativno, bez da sam ulazio u ikakvu vrijednosnu ili verifikacijsku dimenziju. Čisto upućeno tebi radi informiranosti 🙂 Nisam se bavio Spenglerom pa sam i prema “akademičevom” rezoniranju indiferentan 😀 Da, da, hvala na interpretaciji, dobro si to elaborirao, razumijem potpuno. Radi se zapravo o Spenglerovom, ako se ne varam, cikličkom shvaćanju vremena iliti povijesti. Sjećam se kako su mi kolege s faksa koje su išle na kolegij “Filozofija povijesti” rekle da zapravo ta propast ne znači “kraj svijeta” nego samo kraj civilizacije kakvu poznajemo. Ali pazi, s obzirom na ono što neki futurolozi predviđaju za budućnost (naravno, koliko mogu predvidjeti) čini mi se da će se mnogo toga itekako promijeniti. U tom smislu itekako će nestati ovakakv ustroj kakav poznajemo. Mogla bi to biti radikalna transformacija, revizija na svim razinama, filozofskim, znanstvenim, religijskim, društvenim itd.

        *Da, što se tiče Derride, on je, čini mi se, kasnije malo olabavio svoj stav (…)*

        Htio bi se malo više i sam pozabaviti upravo s tim “kasnim” Derridom.

        *Bog kao osoba u smislu kršćanske eshatologije, na to sam mislio.*

        Ne znam kakav je to osobni Bog *u smislu eshatologije*, jer je kršćanski Bog osoban i neovisno o eshatologiji (naravno, ona je sastavni dio kršćanskog nauka). Znaš li odakle uopće potječe izraz “osoba” ili “persona” (lat.)!? I što znači kad se kaže “osobni Bog”? 🙂 Mali testić, hehe…..

        Malo retoričko pitanje u kontekstu onog Drugog: ta zar ljubav uvijek ne uključuju relaciju, odnos, dakle odnos između mene i onoga Drugoga tako da bez njega nema niti ljubavi jer je ona tek moguća u tom odnosu s njim!?

  8. Magičar said,

    *[dekonstrukcija]u krajnjim konsekvencama vodi u epistemički relativizam kao i cijelo post-moderno mišljenje, relevantni udžbenici barem su oko toga jasni*

    Moguće da je dekonstrukcija onaj način mišljenja koji u prvom redu i na kraju kaže “Dosta! Nemoćni smo prodrijeti u tajnu jezika! Pošteno smo tragali za tom tajnom, ali jednostavno ne ide” i da je s tim načinom razmišljanja čitavo zapadno mišljenje, od Platona na ovamo, dovela u ćorsokak… “Jedino što možemo reći jest da značenje nastanjuje tekst tek kad je on napisan i da ga sljedećeg trenutka napušta, do sljedećeg trenutka čitanja kad se ponovno događa ista igra…” Druga riječ za to može upravo biti epistemički relativizam. Značenja daje samo moj um i nigdje ih drugdje ne mogu naći. Ali i dalje ostaje fascinantno na koji se to način mi sporazumjevamo u jeziku putem značenja. Derrida, po meni, na to pitanje nije dao odgovor, ali se njime služi da bi drugima prenio svoju misao. Kako je uopće moguća filozoija? Nije sve u logici, definitivno. Dakle, i dalje postoji ta tajna jezika koja nam omogućuje izvanredno sporazumijevanje, ali koja se izgleda jedino ‘holistički’ može osjetiti. Kad se usredotočimo na pojedine rečenice, i nastojimo preko njih objasniti tajnu jezika, dekonstrukcija nam prepriječi put i kaže da taj način nije dopušten.
    Ali, ne događa li se slična stvar u kvantnoj mehanici? Pretpostavljam da si upućen u čitavu tu zavrzlamu u vezi kvantne teorije i utjecaju promatrača na eksperiment koji provodi… I tamo stvari u konačnici funkcioniraju kad ih se gleda kao cjelinu, ali se ne mogu objasniti kad se pažnja obrati na pojedini foton… Dekonstrukcija – načelo neodređenosti: ne bi li upravo to bila analogna zapreka koja se ispriječila kako u humanističkim tako i prirodnim znanostima…?

    Što se tiče Spenglera, i ja smatram da se danas situacija radikalno izmijenila i da se njegova ‘teorija’ možda više neće moći primijeniti… A to je možda zato što se zapadna civilizacija raširila preko svake mjere, a to znači preko svih drugih zamrlih (u Spenglerovom smislu) civilizacija (recimo, arapske), kao i onih kultura koje bi se možda mogle probuditi (Spengler je navijestio buđenje ruske duše; a je li ti današnja Rusija liči da se u njoj išta takvo probudilo? :)) Drugim riječima, raširila se preko cijelog staništa – planeta Zemlje. Na ovaj način ona utječe na sve koji u njemu žive, kako na felaški narod arapske civilizacije koji nastavlja živjeti u stanju svojevrsne ‘kulturne hibernacije’ za neko buduće doba ili samo tek tako, tako i na mlade Ruse koji u sebi možda i imaju potencijala za neko novo kulturno buđenje… Ne znam jesi li svjestan toga da je Zapadna kultura svoje vrijednosti u današnje vrijeme uspjela nametnuti svima. Arapi se razmeću naftom, Rusi plinom. Čak je i Kina započela slijediti Zapadnu utrku za profitom. Kapitalizam, kao takav, isključivo je umotvorina Zapada, ali danas su toga svjesni vrlo rijetki pojedinci. Nezamislivo im je drugačije organizirati društvo. Ali to je zato što organizacija društva ide s kulturom, a ne sama po sebi. Zapadna kultura, koja je u međuvremenu prešla u civilizaciju (te pojmove Spengler strogo razlikuje), još uvijek je živa, i zato uspjeva nametnuti svoje vrijednosti. Sve druge kulture i civilizacije su mrtve… ili žive u modusu ‘prakulturnog bivstvovanja’ (ruska, možda i ova naša balkanska), sve u svemu, to je sve jako zamršeno, pa svakako savjetujem da pročitaš Propast Zapada! To je područje u kojemu se može jako puno spekulirati, ali i mistificirati u pozitivnom smislu. Recimo, što kad bi na Srbe i Hrvate gledali kao na Atenjane i Spartance… 🙂

    Slobodno me pouči u vezi ‘osobnog Boga’! 🙂 I što se tiče ljubavi ‘kao odnosa’ također… Premda sam skeptičan u vezi uporabe te riječi u filozofskim raspravama, u teološkim već da…

    • Anonimnost said,

      *Moguće da je dekonstrukcija onaj način mišljenja koji u prvom redu i na kraju kaže “Dosta! Nemoćni smo prodrijeti u tajnu jezika! Pošteno smo tragali za tom tajnom, ali jednostavno ne ide” i da je s tim načinom razmišljanja čitavo zapadno mišljenje, od Platona na ovamo, dovela u ćorsokak*

      Relevantni prikazi dekonstrukcije ne idu u tom smijeru da je vide kao nešto čija je temeljna poanta to da smo “nemoćni prodrijeti u tajnu jezika”, nego da putem jezika kao medija ne dolazimo do predmeta ili stvarnosti, radikalni lom između riječi i predmeta, jezika i stvarnosti. Sve je jezični konstrukt, nema ništa izvan jezika i (meta)naracija. Nedvojebno je najveća ironija što je postmodernistima potrebna opća teorija da bi poduprijeli svoju tvrdnju o nemogućnosti i nepotrebnosti općih teorija ili metapripovijesti xD

      *Značenja daje samo moj um i nigdje ih drugdje ne mogu naći.*

      Ako je značenje neodređeno, kako to da i Derridino stajalište i izrazi nisu neodređeni? Kritičarima je, na primjer, odgovorio da im nije jasno značenje njegove teorije, a s druge strane, “značenje” njegove teorije upravo jest to da ne može biti jasnog, odredivog značenja. Dakle, već sljedeći trenutak nakon što je nastanjeno, takvo značenje “da nema jasnog značenja” možemo napustiti i to je kapitulacija i Derride i postmoderne (makar nas nakon tog svega i čekalo ono ništa – das nicht). Nadalje, premda cijeli njegov pothvat u značajnom smislu želi potkopati sve sustave koji teže bilo kakvoj transcendentnoj istini, on différance uzdiže na transcendentalni položaj pravoga filozofskoga prvog uzroka. Dakle, apsolutno samo-urušavanje svega toga. Velim, kojim putem krenuti, to je drugo teško pitanje. Meni se čini da je cijela ta ekipa post-modernista postala svijesna tog samo-urušavanja ali je rekla kako drugog puta nema, drugi put jedino je ono – ništa (nihilizam). Unatoč tome svemu, evo ponovno kritičkog pitanja za ovu tvoju smijelu i pretencioznu tvrdnju da značenje daje samo moj um: kako to moj ili naš um može dati značenje, na primjer, pojmu “trokut” ili “kvadrat”? Kinez neće razumjeti što to znači dok mu ne prevedem na kineski, čim prevedem mi smo na istoj semantičkoj ravni makar je sintaksa drugačija, značenje je potpuno isto i za mene i za njega. Ali to nije nikakva konvencija. Trokut je trokut, geometrijski lik s tri kuta i tri stranice u svim mogućim svijetovima. Zamisli da neki matematičar dođe i veli samo zato što mu se eto prohtjelo da za njega trokut više nije trokut, nego nešto drugo!? Bilo bi smiješno. Tu nema mjesta davanju značenja kako se nekome spopadne. Doista, ne mogu vidjeti kako značenje tako nečega ovisi o onome tko ga daje. Jednostavno, ne prihvatljivo mi je, nema tih čeličnih argumenata (barem zasad jer sam uvijek otvoren korigiranju pozicije) koji mi mogu to demonstrirati 😀
      Glede ove analogije s kvantnom mehanikom, da, zgodna je i legitimna. To sad ovisi i o interpretaciji načela neodređenosti i utjecaja promatrača (a interpretacija ima više). Jedno je sigurno: time se ne eliminira objektivnost i uzdiže apsolutna subjektivnost, nego se shvaća kao cjelina subjekt-objekt.

      Glede Spenglera nemam što komentirati jer se nisam bavio dubinski i širinski njime 😀

      Evo prilažem ti par linkova u kontekstu problematike jezika, prvi je emisija Symposium o filozofiji na HRT3, nedavno je gostovao jedan od naših eksperata za filozofiju jezika dr. Krkač pa poslušaj, druga je relevantna literatura koja se koristi na studijima filozofije:
      1. http://www.hrt.hr/enz/symposium/289397/
      2. http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=92136

      • Anonimnost said,

        Evo ti ako nisi vidio zanimljiv intervju od ove godine s Žižekom, obrati pažnju na ovo:
        “U kojoj fazi je danas filozofija?
        Žižek: “Od 80-ih godina prošlog stoljeća bila je faza postmodernizma filozofije. Grubi naturalizam, znanstvene knjige o mozgu, darvinizam i agresivniji ateisti… dakle radikalni materijalizam. S druge strane, istovremeno se javljaju neke analize diskursa, nema realnosti, sve je samo jezička konstrukcija. Relativizam, radikalni historicizam. Tako je bilo do nedavno. Sada se pojavljuje opet nešto novo: povratak metafizici. Ponovno je dozvoljeno da se postavljaju “velika pitanja”: Što je smisao života? Što je realnost? Jesmo li slobodna bića?” 🙂
        http://www.jutarnji.hr/moje-svjetske-karijere-ne-bi-bilo-da-nije-bilo-marsala-tita/1271211/

      • Magičar said,

        Najprije, vezano uz drugi link, knjigu sam uzeo zimus na nekoj rasprodaji… Čim sam je vidio nisam pitao za cijenu 🙂 Jedino, još je nisam stigao pročitati… Prvi link trenutno slušam i zasada je u fokusu Wittgenstein… U narednom postu vidim da mi šalješ i Žižeka… Njega sam već stigao pročitati… A na Žižeku sam te i ‘čekao’…:) Zato ću prvo kratko o njemu.
        Taj bonvivan (suvremene) filozofije (ne samo ‘enfant terrible’), jer se vidi da u njezinu (današnjem) stanju istinski uživa, šeretski, poput nekad Heideggera, pristaje uz svoje vrijeme… Ne mogu reći da se s njegovom kritikom današnjeg društva ne slažem, ili da nije na neki način opravdana, ali samim time što njegovu misao percipiram isključivo putem YouTube filmića, ovakvih intervjua u novinama, ili televizijskih emisija, a da mi se ne da uzeti u ruke i neka njegova knjiga, najbolje govori o njemu… Čak se i on sam čudi da netko još čita njegovu knjigu o Hegelu… Novinar ga nakon pitanja o kraju svijeta, mrtvo-hladno pita je li razlikuje biće žene od bića muškraca i on spremno nastavlja odgovarati na takva pitanja. Tu se vidi da se u ovom postmodernom ili kakvom već dobu izgubila svaka ozbiljnost u odgovaranju, pa čak i na važna pitanja… Ne mislim da Žižek toga nije svjestan, on je samo odabrao drugačiju taktiku ‘biti filozofom’ u današnje vrijeme … A jedan od razloga za takvu situaciju, po meni, i jest ‘relativizam jezika’ do kojeg se legitimno došlo… I sam Wittgenstein je govorio da u pozadini ‘jezičnih igara’ stoji isključivo arbitrarnost i ništa drugo… Riječi su izgubile svoju snagu koju su nekad imale i zato ih se više ne uzima zaozbiljno… Zato se o filozofiji, ili o svom vlastitom pogledu na svijet može i umno, i pametno, i uzvišeno, ali ipak još samo laprdati kao što to čini Žižek… Ljudi danas žele čuti vrhunsko laprdanje, a ne neku stvarno vrhunsku misao… Ne znam tko je to rekao, ali je kazao kako se danas istinsko subverzivno djelovanje ne odnosi na šokiranje javnosti, tetovažama, psovkama, nekakvim otkačenim performansima poput onih Marine Abramović, nego na predlaganju neke nove ozbiljne teorije o bilo čemu… To današnji čovjek više ne može podnijeti… da netko ima novu teoriju o nečemu… To mu izgleda kao da mu netko nudi, znaš već šta… 🙂
        A što se tiče ‘povratka metafizike’, upravo zbog te, čini se, nepovratno izgubljene ozbiljnosti u jeziku, mislim da se jedino može raditi o pseudopovratku. Relativno često se u svojim tekstovima na blogu pozivam (ili na njega mislim) na članak Alana Kirbyja koji tvrdi da je postmodernizam završio i da je, po njemu (a i po meni), nedavno nastupilo novo doba – pseudomodernizma (baci pogled na https://philosophynow.org/issues/58/The_Death_of_Postmodernism_And_Beyond). Ista pitanja se vraćaju u fokus, kao što tvrdi Žižek, ali odgovori na njih mogu biti još samo pseudooblika… Vjerojatno se nećeš sa mnom složiti u vezi ovoga, ali zato smo tu da raspravljamo… 🙂 Ono u vezi čega ćemo se vjerojtnije složiti jest da su upravo Derrida i njegov ‘jezični relativizam’ kumovi tog novog doba. Dakle, po mom mišljenju, ne može se tek tako preći preko tog ‘jezičnog sloma’ koji se dogodio u 20. stoljeću, i praviti se kao da se ništa nije dogodilo poput Sloterdijka (on danas uzvikuje kako mu je dosta rasprave o jeziku). Mislim da je toga Žižek svjestan, ali baš o tome ne želi pričati, možda i zato kako bi nastavio sa svojim bonvivanskim ‘filozofskim životom’… Međutim, ima tu i neke trunčice humanizma, moram priznati, očito, kad bi se sve dekonstruiralo, u glavama svih ljudi, da bi morao nastati kaos (nihilizam) i naravno da to baš i ne bi bila poželjna situacija. U tom smislu i ja sam kritičan spram Derride…. Na svu sreću, mozak običnog čovjeka kao da je zaštićen od takvih istina, pa on bezbrižno nastavlja živjeti prema svom Egu kojeg nastavlja hraniti logika kasnog kapitalizma… Isto tako, nismo se dotakli Derridinog okretanja aktivizmima 1990-ih. Mnogi današnji aktivizmi, po meni, upravo njemu trebaju zahvaliti što se o njima toliko danas priča u medijima… jer očito je da na toj preostaloj etičkoj pozornici ‘jezičnu igru’ igraju riječi kojima smo mi stvorili značenje…
        U tom smislu, nemoj misliti da sam isuviše pesimističan… Ja samo želim putem Derride i preko Derride u neko novo doba… i naravno da moram prvo cijenit učitelja, da bih ga jednoga dana prevladao… 🙂

        Vidim i da si se ponovno dotakao matematike… i da tu pokušavaš pobiti Derridu, ali tu doista nemam što reći osim jedne luckaste misli koja mi je ovih dana pala na pamet: ako postoji barem jedna stvar na svijetu koja ne može biti obuhvaćena matematikom, onda je to značenje! 🙂 Dakle, to što sebi u umu mogu predočiti idealan lik trokuta na osnovi prostornovremenskog iskustva, i dalje s njim nešto praktično računati i zatim to isto primijeniti na nesavršene trokute koje nalazim u stvarnosti, svud oko sebe – to je čisto matematičko odnošenje spram stvarnosti koje je također jedna velika zagonetka poput pridavanja značenja stvarima. Ali te dvije stvari su odvojene. Ne bih sada duljio s argumentima, ali razmisli, matematičko je uvijek ovisno o prostoru i vremenu, za razliku od značenja…. Ako budeš imao volje možemo nastaviti i ovim putom.
        Prof. Krkač se čini na mjestu, to je ozbiljno izlaganje o filozofiji jezika, i moram priznati da mi je popunio neke rupe u znanju, pogotovo me je poučio o puno široj terminologiji koja se u ovom području rabi… 🙂 Jedino, nisam pristalica analitičke filozofije, a ne znam je li spomenuo Derridu…? Došao sam negdje do pola…

  9. Anonimnost said,

    *Riječi su izgubile svoju snagu koju su nekad imale i zato ih se više ne uzima zaozbiljno…*

    Vidiš, ovo je zanimljivo za sljedeće kritičko razmatranje: ako su riječi izgubile svoju snagu i ako ih se više ne uzima za ozbiljno, zašto onda i dalje pridajemo tako veliku važnost jeziku? Zašto se onda, na primjer, jednostavno ne ljutimo kad nam netko uputi neku tešku riječ, zašto mu jednostavno u tom trenutku ne kažemo “čuj stari, riječi više nemaju toliku snagu tak da me možeš vrijeđat koliko hoćeš”!?? Kad bi tebi netko opsovao recimo neku svetinju, ne čak ni religijsku, nego recimo nekoga iz obitelji, sasvim sigurno ne bi ostao baš tako ravnodušan (ako ga možda u nekoj situaciji i ne bi zviznio iza ušiju 😀 ) Dakle, čini mi se da opet praksa i konkretno-realna egzistencija iliti činjenice govore potpuno drugim riječima. Pogledaj samo koliko se putem interneta i medija ljudima manipulira i vrši jedan oblik nasilja (kojeg ja nazivam “mentalnim nasiljem”) i to upravo putem jezika. Na djelu je nešto što običavam nazivati “lingvističkim inžinjeringom”. Dakle, opet bi mogao reći da praksa opovrgava to da riječi nemaju snagu, kad iz dan u dan možemo na stotine suprotnih primjera vidjeti. Da ne govorim o specijalnom informacijskom ratu. Čini se da riječi imaju snagu u ovo eksponencijalno informacijsko doba više nego ikada u povijesti. O kakvom mi onda jezičnom slomu govorimo (ne mislim samo na prirodni jezik)? Nije li takvo rezoniranje potpuno mentalno potonuće?

    *A što se tiče ‘povratka metafizike’, upravo zbog te, čini se, nepovratno izgubljene ozbiljnosti u jeziku, mislim da se jedino može raditi o pseudopovratku. (…) Ista pitanja se vraćaju u fokus, kao što tvrdi Žižek, ali odgovori na njih mogu biti još samo pseudooblika… Vjerojatno se nećeš sa mnom složiti u vezi ovoga, ali zato smo tu da raspravljamo…*

    Ako se s nekim ne slažem, onda to nije zbog ne-slaganja kao takvog koje bi postalo samo sebi svrhom,u tome uopće nije poanta (osobito ozbiljnih diskusija), nego zato što ne vidim argumentativnu i demonstrativnu moć. Tako je to i s tobom. Budući da je nema, onda nisam obvezan prihvatit te tvrdnje ili teze. Opet se bojim da shvaćaš ovdje metafiziku u uskom smislu te riječi. Jer i odbacivanje metafizike je opet metafizika (to je čak i sam Derrida priznao kad je rekao da kritikovati metafiziku znači zasnovati jednu novu metafiziku). I ovo tvoje rezoniranje isto je tako neka vrsta metafizike (lošije ili bolje). Što ti misliš, da u vremenu ratova i egzistencijalne tjeskobe čovjeku ne naviru kao sama od sebe pitanja o smislu, a pogotovo osmišljavanju patnje? Kad bi se ti našao u nekoj jako teškoj egzistencijalnoj situaciji u kojoj jedva izdržavaš i najradije bi umro postao bi teški metafizičar ne zato što bi zastupao ovaj ili onaj metafizički nacrt, nego jer bi se pitao koliko uopće ima smisla to što ti se dogodilo. Utoliko kad kažem “metafizika” mislim na nešto što je neodvojivo od konkretnog života, dakle na sam konkretni život u svojoj strahoti i punini (a ne na sustave). Moj magičaru… 🙂 Pseudooblici su razni new agerski i ostali bućkuriši na tržištu kvazi-duhovnosti (a ima ih brate mili koliko hoćeš). Osim toga, opet činjenice i pravi uvid na suvremenoj svijetskoj filozofskoj sceni ili razini pokazuje da je tvoj prefiks “pseudo” promašaj i da tom post-modernističkom kritikom neki uopće nisu uzdrmani (gore sam napisao kako to opet praksa opovrgava svakodnevno) te da suvereno idu dalje (dobar je primjer tzv. meta-ontologija koju je razvio Peter van Inwagen s Notra Dame sveučilišta). Osobito nisu pogođene neke od trenutno najpropulzivnijih fil. disciplina koje bilježe procvat a to su filozofija uma ili svijesti (i donekle filozofija religije s Plantinginom reformiranom epistemologijom). Velik se posao tu napravio u zadnjih godina u interdisciplinarnoj suradnji s neuroznanstvenicima (čak je i Michio Kaku rekao da budućnost pripada onima koji će znati tajne ljudskog mozga, za sada još uvijek najtajanstvenije stvari “u svemiru”). Na kraju krajeva, pa zar i ono što smo obojica nazrijeli kao “informacijska ontologija” ne bi moglo

    *Vidim i da si se ponovno dotakao matematike… i da tu pokušavaš pobiti Derridu, ali tu doista nemam što reći osim jedne luckaste misli koja mi je ovih dana pala na pamet: ako postoji barem jedna stvar na svijetu koja ne može biti obuhvaćena matematikom, onda je to značenje!*

    Malo sam iznenađen i začuđen tvojom, da tako kažem, ne-uviđajnosti. Moram također priznati da me već prije začudilo to tvoje silno opetovanje pokušaja odvajanja semantike od matematike. Bojim se da imaš nekih problema s elementarnim pojmovnim distinkcijama. Jednostavno to nije moguće odvojiti i reći da nema veze-s-vezom. Svi ozbiljni i relevantni udžbenici/djela iz filozofije matematike ističu taj semantički aspekt u vezi matematike jer je on i jedna od centralnih tema filozofske refleksije o matematici, naime semantičke teorije jezika matematike. To su pitanja poput: što znači riječ “trokut” ili “2+3=5”, o čemu govore te riječi ili rečenice, na što referiraju, što opisuju (time su posebno u filozofiji matematike semantički, ontološki i epistemički aspekt neodvojivi). Kao što kaže Husserl “Istina da je 2 + 3 = 5 stoji po sebi kao čista istina bez obzira ima li ili nema svijeta, pa i ovoga svijeta s ovim aktualnim stvarima.” Ili kao što je meni moj profa iz logike znao reći: 2 i 2 u dekadskom sustavu ostaje 4 za svu vječnost i u svim mogućim svijetovima. Trokut ostaje geometrijski lik s tri kuta i tri stranice za svu vječnost (mogli bi, doduše, raspravljati je li postojao, na primjer, prije Velikog Praska 😀 no teist bi na to afirmativno odgovorio :DA) i u svim mogućim svijetovima, a njegovo značenje (odnosno pojam ili ideja) jest upravo to: geom. lik s tri kuta i tri stranice. U suprotnom ne bi razlikovati trokut od moga psa. Jer se entiteti upravo i razlikuju po značenju iliti pojmu (a pojam je misao o biti onoga o čemu mislimo). To je nekako i elementarna logika koja se sluša u prvom semestru studija filozofije: dobro razumijeti što je to uopće pojam. Kad bi netko u prirodnom jeziku trokut nazvao mačkom ili četverokutom jer eto tako se njemu prohtjelo i jer eto “značenje može svako pridavati kako hoće” drugi bi ga smatrali ili da je malo pod “gasom”, ili s nekom kognitivnom disfunkcijom. To je lijepo pokazao i Nagel u tom svom kratkom uvodom upravo u poglavlju “Značenje riječi”. Ja, dakle, hoću reći da dekonstrukcionizam apsolutizira poziciju tumača ili agenta te mu pripisuje načelno nemoguću slobodu u ophođenju s značenjem. Ja se slažem da postoji mjesta za recimo to tako “raspršeno” i “nefiksirano” značenje u (prirodnom) jeziku, i tu načelno prihvaćam taj smijer (to sam ti već rekao, tvoje opetovanje da nešto “pobijam” promašuje metu i moju nakanu čega ću se kasnije dotaknuti), ali s druge strane opet kao što sam pokazao kroz ilustracije, budući da jezično-pojmovni ili semantički relativizam vodi u epistemički relativizam, želim pokazati kroz ove primjere da tu nema mjesta epistemičkom relativizmu a slijedom toga niti semantičkom, da postoji bar neki vid u kojem nije dopušteno, da kažem tako trivijalno, “razbacivati se s značenjem na sve strane” :D. To sam najbolje ilustrirao kroz onaj argument iz prakse (u pogledu čega sam neka vrsta pragmatičara) gdje jednostavno praksa opovrgava cijeli taj pokušaj relativiziranja, on postaje reductio ad absurdum.

    Potpuno si krivo shvatio moju nakanu kad kažeš da ja želim “pobiti Derridu”. Ne, ja samo želim pokazati da taj pokušaj nema demonstrativnu moć, a činjenica da cijela ta škvadra u pogledu ovakvih prigovora naprosto šuti u tom oklijevanju da se suoče s ovakvim primjerima poput matematike leži i njihova slabost. Dakle, nije mi do “pobijanja”, nego do argumenata i prediktivne te – još bitnije – demonstrativne moći. A nje naprosto nema. Ni ti je nisi ponudio.
    Može tebi svašta pasti na pamet, možeš se ti i neslagati sa mnom, ali sve je to besmisleno ako nemaš argumente te prediktivnu i demonstrativnu moć koju oni donose sa sobom i imaju u sebi. Toga nema kod ovog centralnog problema (iako sam rekao da se načelno u dijelovima slažem i da je argumentacija oko nekih stvari uvjerljiva). Dakle, nema dovoljno jakih razloga da prihvatim ovaj centralni problem oko značenja jer si ti onim svojim da, citiram te *Značenja daje samo moj um i nigdje ih drugdje ne mogu naći* potpuno apsolutizirao slobodu agenta ili subjekta u odnošenju s značenjem što vodi u teški (epistemički) relativizam. Izrazi poput “2+3=5”, “trokut” imaju značenje koje ne može relativizirati nikakav subjekt (pa čak ni anđeli kako bi se reklo u neko starije vrijeme ne mogu to mijenjati) osim ako nije pod “čokom” ili ima kognitivnu disfunkciju. Zato nije uopće poanta slažemo li se ili ne, niti u nekom “pobijanju” nego da vidimo što trezvenije kako stoje stvari i na temelju najjačih razloga rezoniramo. Citirajmo još jednom Husserla: „Ali geometrijska egzistencija nije psihička, nije egzistencija onog personalnog u personalnoj sferi svijesti, ona je egzistencija onog objektivno tu postojećeg za ‘svakoga’ (za zbiljskog i mogućeg geometra ili onoga koji razumije geometriju). Štoviše, od svoga izvora naovamo ona ima svojevrsno nadvremenski opstanak, kako smo izvjesni, svim ljudima, ponajprije zbiljskim i mogućim matematičarima svih naroda, svih razdoblja pristupačni opstanak, i to u svim njenim posebnim likovima. I svi od bilo koga naovamo proizvedeni likovi na temelju prethodno danih likova ubrzo poprimaju istu objektivnost. To je, kako primjećujemo, neka ‘idealna’ objektivnost… Osjetilna očitovanja imaju u svijetu prostorno vremensku individualizaciju kao svi tjelesni događaji odnosno kao što je u tijelima otjelovljeno kao takvo; ali ne samo duhovni lik koji se tu naziva ‘idealna predmetnost’. Međutim, oni su na stanovit način ipak objektivno postojeći u svijetu, ali samo pomoću tih dvostruko slojnih ponavljanja, te konačno pomoću osjetilno utjelovljujućih ponavljanja“ (Filozofija kao stroga znanost)

    *Jedino, nisam pristalica analitičke filozofije, a ne znam je li spomenuo Derridu…?*

    Ovisi kakvu predodžbu (ili “doxu” 🙂 ) imaš o onome što se zove “analitička filozofija”. Ljudi koji nisu pristalice nje obično imaju krivu sliku o njoj i zapravo nisu pristalice neke svoje subjektivne slike o analitičkoj. Shvaćaju je u jako uskom smislu, još su ostali na logičkom pozitivizmu i slično. Uopće mi je besmislen taj narativ “biti pristalica nečega”. Osobno ne volim pravit od ničega zlatno tele, nego tražim razloge koji pokazuju što je bolje i kojim putem ići. Relevantni udžbenici ionako kažu da je ta podjela na analitičko vs kontinentalno načelno besmislena, može poslužit jedino u didaktičke svrhe, da se radi o obiteljskim relacijama i da ima puno konvergencija (bez obzira što ćemo dopustit i razlike). John Searle je netko koga bi odmah strpali u “analitičare”, a frajer se itekako bavio s Derridom. Dakle, to “stavljanje u ladice” je potpuna besmislica. Krkač nije govorio o Derridi. Ovdje možeš pronaći i njegov članak: http://hrcak.srce.hr/3820

    P. S. Žižekov način običavam nazivati “stand up-om” 😀 ali ima on i nekog (čistog) fenomenološkog pristupa fenomenima, od politike pa nadalje….

    • Anonimnost said,

      P.S. Ispravljam pogrešku koja je nastala u komentaru kod ove rečenice “Na kraju krajeva, pa zar i ono što smo obojica nazrijeli kao “informacijska ontologija” ne bi moglo ”

      Dakle, da dovršim: na kraju krajeva, pa zar i ono što smo obojica nazrijeli kao “Informacijska ontologija” ne predstavlja jedan zanimljivi budući smijer koji ima velik prosperitet!? Siti smo više tog “prevladavanja ontologije ili metafizike”. Opustimo se malo 😀

    • Magičar said,

      To da riječi gube snagu, naravno da je moj subjektivni osjećaj. Nikakva argumentativna i demonstrativna moć ne stoji iza toga, priznajem. Ali to je zato što držim da je moje pisanje puno bliže književnosti nego filozofiji. Meni je, kao svakom ubogom umjetniku riječi, naravno, ako mi je dopušteno sebe smatrati takvim, važan osjećaj, a ne moć argumentacije… Žao mi je ako si od mene očekivao da se sada, poput pravog filozofa, s tobom uhvatim u ‘dijalektički klinč’, po pitanju Derride i još kojekakvih filozofskih pitanja… Mogu o njima govoriti, ali ne i raspravljati poput pravog filozofa. Kad bih to i pokušao, vjerojatno bi izgubio… Ako hoćeš raspravu s pravim filozofom, toplo ti preporučam https://protreptikos.wordpress.com/ (Davor to odlično radi, između ostalog i meni je dao ideju za moj blog)… Ali ako hoćeš se kretati na granici filozofije, pomalo i oprezno spekulirati, ponekad si i dopuštati neke ‘opasne ideje’, od kojih si spreman u idućem trenutku odustati – onda si na pravom mjestu… Za mene se filozofija oduvijek odnosila na moć postavljanja pitanja; krajnja spekulacija, ako je negdje dopuštena, dopuštena je u filozofiji. Mnogim znanstvenicima ova jednostavna istina o filozofiji promiče, pa se vole s njom uspoređivati ili je čak nadomještati…
      Moja intuicija i moj osjećaj jednostavno mi govore da je Derrida na jedan dubok, proniciljiv način u pravu i gotovo. Iako znam da to tebi izbezumljujuće zvuči. 🙂 Zanimljvo, isti osjećaj me zahvaćao i prije kojih petnaestak godina kad sam imao priliku svakodnevno uzimati u ruke njegovu Gramotologiju (radio sam u knjižnici) i u očaju je vraćao na policu jer iz nje ništa pod mili bogom nisam razumjevao…
      Isto tako, moja knjižnica (knjige koje čitam) je šarolika, u njoj prevladavaju romani, pa tako o Derridi se ‘informiram od Scarlet Thomas (https://pustopoljina.wordpress.com/category/knjizevnost-proza/thomas/kraj-gospodina-t-ajne/) koja ga, gotovo, na jednak način cijeni. Ovih dana se spremam uzeti u ruke knjigu Jeffreya Eugenidisa (http://www.independent.co.uk/arts-entertainment/books/reviews/the-marriage-plot-by-jeffrey-eugenides-2362946.html) koji se također dotiče Derride, ali čak više na ovaj ‘tvoj način’…
      Dakle, idem u širinu, ali sve što pišem je zapravo književnost… svejedno dobra ili loša… Ako te to smeta, neću ti zamjeriti, ako napustiš našu, meni itekako zanimljivu, prepisku. Ali prije toga, pomisli još jednom na stvarno nove ideje koje obojici mogu pasti na pamet… 🙂

      Na kraju sam vidio da u emisiji o jeziku nisu spomenuli Derridu, ne spominju ga općenito u području ‘filozofije jezikom’ (koju, oprosti na izrazu, stvarno svojataju ti ‘analitički filozofi’; imao sam nesreću pa sam kupio i knjigu od Quinnea), pa se nisam ni pretjerano iznenadio… I dakako, uočio sam da je voditelj, ne malo, oduševljen Wittgensteinom… Krkač je ostavio najbolji dojam…

      “Jer i odbacivanje metafizike je opet metafizika”
      s ovom tvrdnjom se apsolutno slažem. Sve može biti metafizikom, ili kao što stoji u ‘Tamnoj strani’ na kraju one zelene knjige o filozofiji jezika (ako si je zagledao) – sve može značiti sve! Ali jedno je biti slijepo uvjeren u neku istinu, a drugo kad znaš da imaš posla sa stvaralačkim umom koji ama baš sve može dovesti u pitanje… Ako dovoljno dugo filozofiramo, sve ćemo dovesti u pitanje! Ako se to tebi ne čini tako, onda nisi dovoljno dugo filozofirao! 🙂
      Isto tako, pomalo mi nije jasno kako nigdje na nalazim više poveznica između Wittgensteina i Derride. Ono što sam uspio pročitati u Filozofskim istraživanjima veoma je blizu Derridinim razmišljanjima… Ah te ‘jezične igre’ 🙂
      Sve u svemu, moj stav o značenju na kraju se svodi na etiku. Mi smo ti koji smo stvaratelji značenja i za svako značenje moramo preuzeti odgovornost (vidim da si mi komentirao i post u kojem navodim tu misao). Međutim, tu ne mislim na ‘matematička značenja’. Tu našu sposobnost dohvaćanje nečega od ‘vanjskog svijeta’ nikada ne brkam s pridavanjem značenja stvarima koje vidim, ili koje iskusujem u stvarnosti… Moram priznati, tu si me pogodio u žicu, jer upavo na tom stavu pokušavam izgraditi nekakvu, samo uvjetno rečeno, vlastitu ‘informacijsku ontologiju’. Ukratko, moja znanstvena misao (s primjesama filozofije) (a u ovom smislu se ne zezam, stvarno pišem rad na tu temu!) pokušat ću pokazati da se stjecanje našeg znanja odvija zahvaljujući dva toka kojih smo svjesni – ‘informacijskog’ i ‘značenjskog’. Informacijski dolazi iz vanjskog svijeta (zemlje podataka), a značenjski svoje porijeklo vuče od ‘umnog sunca’ (upravo taj izraz upotrijebio je i Derrida). I tu se možemo pitati, gdje je tu matematika? Ukratko, po meni, matematika je sadržana u objektivnom ‘ne-značenjskom’ informacijskom toku kojeg će tek naša moć apstraktnog mišljenja oplemeniti značenjem. Istina, tu ni ja još nisam siguran, ima li u samoj matematici objektivnih značenjskih sastojaka kao takvih… Ali kad bi ih bilo, ne bi li to bio presedan, svijet bi imao sam po sebi neko značenje, što, moraš priznati, barem filozofima šuplje zvuči, i cijelu stvar bi jedino mogao izvući nekakav Bog… Zato, po pitanju značenja, mnoge stvari ostaju otvorene… Svi smo pomalo zadivljeni i pomalo očajni u vezi značenja… ali to je jednostavno tako, situacija sve više sliči onoj u kvantnoj fizici, to je moj dojam ali od nje ne treba bježati…

    • Magičar said,

      I da, moram se kratko osvrnuti na ova tvoja pitanja koja se tiču semantike matemtičkog jezika ili kako si to već nazvao:
      “…što znači riječ “trokut” ili “2+3=5”, o čemu govore te riječi ili rečenice, na što referiraju, što opisuju…”
      Ako ti znaš što znače – skidam kapu! 🙂
      Matematika je znanost o obrascima (netko je to rekao s čim se apsolutno slažem), a to znači da kad ne bi postojalo više od jedne ‘vanjske datosti’ koju mi imenujemo s riječi trokut, isti nikada ne bi bio primijećen. To je moj, možda malo preoštar, ali ipak važan stav o matematici. Očigledno je da iza matematike stoji naše prostornovremensko poimanje zbilje, ali to se u raspravama obično prešućuje. U tom smislu, trokut je samo ‘prostoronovremenski entitet’, a kad smo već stigli do prostora i vremena… što je ono rekao Kant za njih? 🙂
      Isto tako, ne navodi li Berčić u svom izvrsnom poglavlju 2+2=4 (u svojoj knjizi Filozofija II.) pa barem pet pravaca (nominalizam, platonizam… itd.) koji pokušavaju na svoj način reći što taj račun jednostavno znači i da se svi strašno razlikujuju u svojim odgovorima… E moja Anonimnosti… kako si ti kazao za mene… 🙂 nisu stvari tako jednostavne… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: