Rujan 2012.
Doba Pjene
Peter Sloterdijk: SFERE
Prije neki dan na Trećem programu Hrvatskog radija naletim na intervju s Peterom Sloterdijkom. Povod intervjuu, objavljenom u nekom francuskom časopisu, objavljivanje je trećeg toma njegovih Sfera u Francuskoj. No, misli su mu danas, čini se, manje optimistične. Nekako mi je bilo tužno slušati ga kako deklamira o nekakvim “imunosnim sustavima čovječanstva” i njihovim razlikovanjem u “sferama” metafizike, osjećaja dobra i čisto fizičko-biološkog opstanka. Ovo doba je doba Pjene, kaže filozof, raskrinkavanja su na djelu, i hoćemo li to nazvati dekonstrukcijom ili čistim “ogoljivanjem” – to više nije važno.
U trenutku kad ga novinar prekida s pitanjem o jeziku, nervozno odgovara da mu je dosta jezika, da smo „potrošili cijelo dvadeseto stoljeće baveći se njime“. U tom trenutku, učinilo mi se da to nije ni sjena Sloterdijka iz 1980-ih. Teško razočarenje na vrhuncu svoje filozofske karijere kao da mu je obilježilo život. Ali ne mogu reći da se i u mom slučaju nije nešto slično dogodilo. Možda bih, kada bih Sfere uzeo u ruke, promijenio mišljenje koje sada izričem, ali uvijek će mi ostati pitanje na usnama: što se dogodilo s ‘ciljnom ravni prosvjetiteljstva‘ o kojoj je toliko trubio u Kritici ciničkog uma, koja čovjeka na koncu privodi stanju oslobođenom od identiteta u kojem nastavlja slobodno živjeti, u svojevrsnom modu “racionalne mistike“?
Pitanje se može postaviti i šire. Što se s čovječanstvom dogodilo na prijelazu tisućljeća? Ako se dogodio politički prevrat na prijelazu u 1990-te, i kapitalizam izvojevao pobjedu nad socijalizmom, čovjek se i dalje može pitati, a što se dogodilo na prijelazu u 2000-te? Koga je kapitalizam tada oborio na pleća? Sama sebe? Kao da se odigrao nezamjetniji, ali pogubniji prijelaz u nešto što sami sebi još nismo definirali. Jedino što osjećamo jest ogromni gubitak; i to, da smo prazniji i bešćutniji nego što smo to bili koju godinu prije.
Neki misle da smo prešli u novo doba, doba pseudomodernizma u kojem je na stvari povratak na stare vrijednosti, ali u pseudo obliku. Vjerujemo u Boga, ali samo deklarativno; idemo u Crkvu, vršimo sakrament, primamo hostiju, kako bi se barem izvana stekao dojam da smo vjernici, ali smo, zapravo, pseudovjernici. Iznutra smo samo prazni i bešćutni, kako prema drugima, tako i prema samima sebi. U umjetnostima je situacija možda i gora. Razdraženo sve proglašavamo umjetnošću, a umjetnik, zbog sve većeg ismijavanja i neprihvaćanja u društvu, postaje taštiji i oholiji. Filozofi će danas, pak, sve više slijediti znanost u sve intenzivnijem rastakanju zbilje. I u ovom slučaju, kao što sve može biti umjetnost, sve može biti i filozofija. Svaka pojava u sebi može sadržavati filozofiju, pa nam tako evo i nekih novih ‘obećavajućih’ filozofskih pravaca poput filozofije spavanja (http://philosophynow.org/issues/91/Notes_Towards_a_Philosophy_of_Sleep ) ili filozofije njege (http://juns.nursing.arizona.edu/articles/Fall%202008/personal%20%20philosophy%20of%20nursing.htm ).
Na koncu, Tetka prenu moje ojađeno snatrenje. Bila je spremna za izlazak. Uobičajena crvena minica, tamni džemper i sivi kišni mantil.
– Požuri, zakasnit ćemo.
– Ja ne idem. – rekoh suho.
– Kako ne ideš?
– Tako. Ipak ne idem. – ponovio sam.
Tetka kratko uzdahnu i zalupi vratima.
Promatram je kako se udaljava od zgrade. Njene štikle odjekuju po pločniku na koje je doletjelo prvo žuto lišće. U magli nazirem toranj crkvice kamo se zaputila. Dakle, i jednu crkvicu sada sam udomio u umu. I što sad? Možda sam trebao poći s njom i ojačati svoj imunološki sustav u Sloterdijkovom smislu? Ne radije ću prebivati u vlastitoj praznini. S mene se i pjena ovog doba davno povukla. A kako slutim, Sloterdijkova ‘pjena’ samo je drugi naziv za nešto što je već dovršeno. Nakon što se val razbije o obalu preostaje samo pjena, i na nju je vjerojatno mislio njemački filozof kad je davao naziv trećem tomu svojih Sfera. I on miriše propast Zapada kao što ga je mirisao i Oswald Spengler. Čini se da je preuzeo i Spenglerovu morfološku metodu promatranja zbilje i zbivanja s čovječanstvom. Sfere mora da su ‘prepune’ Spenglera. Nažalost, u mojoj Prostoriji s Kolom njemački jezik se ne govori. Mogu samo strpljivo čekati nekog ludog hrvatskog izdavača da u trenutku nerazumnog ushita odluči prevesti i objaviti djelo od dvije tisuće stranica ili barem jedan njegov tom. Siguran sam da u knjizi postoje i dijelovi od kojih ću se s užitkom naježiti.
O Duhu i njegovim Moćima 
blarcsy said,
Rujan 2012. u 6:00 pm
“Smisao čovjeka jest biti živa granica i na sebe uzeti i izdržati ovaj život granice”(Romano Guardini)
U kršćanskoj mistici postoji nešto što se zove iskustvo “tamne noći”.Majka Tereza će tako zapisati da se osjećala neželjena od Boga-odbijena-prazna.Ta tamna strana koju drugi(i mediji)nisu vidjeli i taj osjećaj isključenosti bila je iskustvo Boga koji se za nju sav pretvorio u tamu,u šutnju u neodgovaranje.To je ono s čim se kako kažu kršćanski mistici i sam Krist borio na križu.
Dakle čovjek nadilazi prirodu s kojom se ne može stopiti ,ona ga ne prima te on ostaje izvan.Ne može se stopiti ni s Apsolutom jer trenutak stapanja sad nije u čovjekovim rukama,te tako kao što Guardini reče može i mora biti tek granicom koja gura naprijed.
Bilo kako bilo iz ovog što nazivaš Sloterdijkovim pesimizmom ja bih obrnuto zaključio:Sloterdijk je tek sad živ!Neobično ali nema naprijed ako nije preko depresije.
P.S.
Približava li se pisanje predgovora kraju?
Magičar said,
Rujan 2012. u 11:52 am
Moguće, blarcsy, da je Sloterdijk živ kako jedino i može biti živ u ovom vremenu, dakle, depresivno živ, ali ostaje pitanje možemo li u sebi biti živi i na onaj ‘radostan’ način, ne oviseći o društvenim kretanjima oko nas. Ta nije valjda da naše misli oduvijek moraju trpjeti od vanjskih utjecaja? Sjećaš se onog ‘ja sam ono što sam vidio’, no, ne mogu li se usredotočit na nešto što bi u najmanjim naznakama moglo biti shvaćeno kao putokaz, vodilj iz sadašnjeg stanja. Drugim riječima, mogu zamisliti mislioca koji svojom maštom iscrtava put spasa. Ono što je on tvrdio 1980-ih, čini mi se mjerodavnim i danas, jedino što je na putu više medijske prašine i bit će je sve više… Ipak vjerujem da u određenom trenutku put mašte može ii doista postati putom spasa…
P.S.
Još iščitavam, a uskoro (čitaj do 01.10.) trebalo bi biti nešto…