Prosinac 2012.

Naš dobri ubogi ukus

Posted in FILOZOFIJA, Propast zapada, SPENGLER tagged , at 1:02 pm autora/ice Magičar

Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA

Mišljenje gospodari, usprkos svemu, jedino u „carstvu misli“…

U nekim slučajevima potrebno je da prođu stoljeća kako bi se dosegla jedna jednostavna istina o čovječanstvu. Početak dvadeset i prvog stoljeća, u povijesnim kronikama, pokazat će se vremenom u kojem se spoznala pa barem jedna takva istina – za umjetnike, filozofe, književnike, znanstvenike i ostale pregaoce duha, nažalost, izrazito bolna – ona o duhovnom razvoju čovječanstva (čast poststrukturalistima koji su je objavili još tamo krajem 1960-ih, ali na jeziku razumljivim jedino, valjda, njima, jer kao takva nikada nije doprla do šireg razumijevanja, a tu se misli na takozvano “razumijevanje izvan akademskih krugova”).

Čim je ljudska rasa stupila u povijest, nezaustavljivo nas je obuzeo osjećaj da smo postali dijelom nečeg što bi se po svim svojim manifestacijama moglo okarakterizirati kao ‘duhovnim razvojem’. Tako smo barem stvari predstavili u početku. O tom povijesnom trenutku i danas svjedoče svi udžbenici povijesti umjetnosti, filozofije i znanosti. U njima ćemo pročitati kako se čovječanstvo kroz povijest kretalo od jednog do drugog razdoblja u svom duhovnom razvitku, dakle, svi skupa, koliko god nas ima na planetu, i da su ta razdoblja nosila redom, iz današnje pomalo sarkastične perspektive, sve sama egzotična imena. Odatle znamo za renesansu i prosvjetiteljstvo, racionalizam i empirizam, barok i rokoko, viktorijansko i secesijsko doba kao i na stotine drugih naziva koji su se ticali umjetničkih pravaca, filozofskih škola, znanstvenih teorija poput impresionizma i kubizma, egzistencijalizma i pragmatizma, konačno i strukturalizma i poststrukturalizma, da bi, eto, početkom dvadeset i prvog stoljeća, s nezapamćenim barbarskim uplivom medija u sve pore ljudskog života, shvatili kako se taj duhovni razvoj ticao jedva jedan posto ljudi na ovoj planeti. Sva ta silna umjetnost i književnost, znanost i filozofija stvarala se i konzumirala unutar svega jedan posto čovječanstva (a možda i manje). Ostali su bili jednostavno – masa.

S rijetko viđenom razlučivošću mediji su napokon dokazali tu dugo vremena slućenu ili prikrivanu dvostruku prirodu čovječanstva. U establishmentu visokih umjetničkih krugova, odnosno ljudi duha – dakako, dugo je vremena postojala sumnja da naš narod, ili masa, kako mu ‘od milja’ tepaju sociolozi, možda baš i ne zanimaju pretjerano svi ti Laokonti, metafizike prisutnosti ili pisoari okrenuti naglavačke. Tijekom povijesti se sa zebnjom u duhovnim krugovima gledalo na svjedočanstva o pučkim zabavama po selima i u podnožijma velebnih dvoraca, koje su se, prema svim umjetničkim kriterijima, mogle svrstati jedino u obične kič parade. Pa opet, narodu se ‘gledalo kroz prste’ jer, osim što je bespogovorno ‘duhovnjacima’ priznavao povlašten status u društvu, sâm je za sebe, valjda iz čudesnih andrićevskih dubina samoga sebe, priznavao da je nizak i uprljan. „Shvatit ćemo mi to jednog dana“, kao da je prešutno obećavao narod, a svita ‘duhovnjaka’ odobravala. U očima duhovnih ljudi, narodu je išla u prilog, i ta, na kraju protumačena kao jedina stvarna duhovna djelatnost – bezgranična vjera u Boga. Kako je oduvijek bio bogobojažljiv, narod je hrlio u crkve i tamo zaticao umjetničke kipove prijekorna pogleda, nadute filozofe i književnike u prvim klupama, a od sedamnaestog stoljeća, po školama i fakultetima, znanstvenike i druge učene ljude, i vjerovao kako stvari moraju biti upravo takve kakve su mu se i pokazivale. Drugim riječima, narod nikad nije bježao od svoje gluposti.

Ali svoj ukus narod nije zadržavao samo za sebe. Valja shvatiti da su iz naroda potekli i svi ti ambiciozni plemići i kneginje, princeze i kraljevi, a danas političari, žedni vlasti. I da su oni, ako već ne iste krvi, a onda istih misli. Tako su narodni ukus, u sebi oduvijek udomljavali i kraljevi, i vojskovođe, i lijepe kneginje i lijepi prinčevi, a danas premijerke i kancelari, i koji su umjetnike, filozofe i književnike, kroz povijest ljudskog roda, više-manje tretirali kao vlastite ukrase. „Prikažite nas! Prikažite nas!“ kao da i danas čujemo vrisku s platana španjolskog slikara Diega Velazqueza čiji opus vrvi portretima vlastodržaca.

A što se to dogodilo danas, na početku, po duhovne pregaoce, po svemu sudeći, nesretnog dvadeset i prvog stoljeća? Spasiteljica naroda, demokracija, otkrila je narodu radosnu vijest – svoj ubogi ukus danas slobodno može objaviti svijetu. I što je to, onda, što bi narodu bilo lijepo? Daleko od svakog Botticelija ili Lorce, ili ne daj bože apstraktne slike nekog slikara-manijaka, narod kao narod, kako u životu tako i u estetskom smislu, iskazao je skromne potrebe.

– Ako me već želiš odvratiti od života, koji ja ne bih dao ni za što na svijetu, daj mi barem da vidim sličnog sebi, kroz neki film ili seriju, i bit ću zadovoljan. A uvijek u obzir dolazi i obična zabava.

Kad je spoznalo te jednostavne istine o ukusu naroda kapitalističko poduzetništvo u privatnim televizijama vrlo brzo je došlo do dobitne formule za povećanje svoje dobiti. U svoje televizijske programe uključilo je poznate sapunice, showbizz magazin emisije, kvizove uz igre na sreću i nešto malo sporta, po mogućnosti nogometa – i evo ga! Bijedni umjetnici i znanstvenici, književnici i filozofi – skinuti ste s trona!

Ipak, premda zgroženi, moramo se priviknuti na novonastalu situaciju, pojmiti novu vrstu beznačajnosti u koju smo, htjeli-nehtjeli, dopali. Pa tako, usredotočimo se na trenutak na to, što o razlici između ‘običnih’ i ‘duhovnih’ ljudi misli jedan Oswald Spengler. Njegove riječi nisu utješne, ali su barem poučne. Šeretski hladnokrvno, na rubu onoga „dobar sam s bogom, ali mene se to puno ne tiče“, on će u drugom svesku  Propasti Zapada napisati:

Sudbina je pojedinca napravila ovako ili onako: da rado razmišlja i da se plaši akcije, ili da bude aktivan i prezire razmišljanje…

I dalje, o učenjima, ideologijama proizišlim iz razmišljanja:

Sve su to učenja koja bez izuzetka počivaju na pretpostavci  da su svi ljudi tako nastrojeni kao autor prijedloga, naime bogati u idejama, siromašni u nagonima, i to pod pretpostavkom da autor sam sebe poznaje…

Treba shvatiti, poručuje Spengler, da je narod nešto obično, nešto „bogato nagonima“, i kojemu je, stoga, razmišljanje nepotrebno, dok su ljudi duha – ono što je neobično.

Život [svijeta] ide svojim putovima i ne brine što se o njemu misli.

Od daljnjih riječi ove ubojite filozofske mašine, vi pregaoci duha, tim više ćete se naježiti, ali samo hrabro, katarza, negdje na kraju ovog teksta, na vas ipak čeka:

Još jedino ‘djelatelj’, čovjek sudbine, živi na kraju krajeva u stvarnom svijetu, svijetu političkih, ratničkih i privrednih odluka u kome se pojmovi i sistemi ne računaju ni u šta. Tu je dobar udarac vredniji nego dobar zaključak. Ima smisla ono preziranje kojim su, u sva vremena, vojnik i državnik sa visine gledali na škrabala i književne moljce – koji su mislili da je svjetska historija tu radi duha, nauke ili čak umjetnosti. Kažimo nedvosmisleno: razumijevanje koje se oslobodilo čulnog osjećanja samo je jedna strana života, i to ne ona odlučna… Ogromna je zabluda teorijskih ljudi njihovo vjerovanje da im je mjesto na čelu, a ne na repu velikih događaja.

Danas smo svjedoci načina na koji je Spenglerova riječ, napisana počekom prethodnog stoljeća, utrla put svojoj istinitosti početkom ovog. Međutim, ništa nas ne može spriječiti da sačuvamo naš dobri ubogi ukus i u ovom vremenu. Imamo na njega pravo, pa barem u onolikoj mjeri koliko i narod na svoj.

Na ovom mjestu možda bi Spenglera neki od nas zapitali: a gdje je onaj filozof koji je kazao da će čovjek kad udovolji svojim nižim potrebama okrenut se udovoljavanju onih viših; tu se uobičajeno misli na duhovne potrebe. Gdje je taj nesretnik da se danas uvjeri koliko je imao krivo! Vjerojatno se radilo opet o nekom Starom Grku, pa dobro!

Čovječanstvo neminovno klizi prema tome da postane nešto drugo u odnosu na ono što je danas. To drugo vjerojatno ne nosi samo oznake ‘bezduhovnije’ ili ‘primitivnije’ već i lukavije i snalažljivije, ali definitivno, bit će to čovječanstvo ‘bez Duha Svetoga’, obezduhovljena životinjska vrsta što je i bila prije, milijunima godina. Do kojeg doba ćemo preživjeti mi, duhovni nomadi, to je možda najbolje nikada ne saznati.

Možda i griješim. Možda će šačica nas uvijek biti u stanju preživjeti, poput rijetkih smrtonosnih bolesti kao što su kuga ili kolera. Negdje u nekom sloju zemlje opasni, grozomorni virusi i dalje žive do trenutka dok neko živo biće ponovno na njih ne nabasa i inficira se. Možda je dobar ukus poput strašnih bolesti, otporan na sve karantene i liječenja lijekovima. Možda preživimo i onda, jednoga dana, zarazimo neko doba koje će se ukazati na horizontu, na način da u njega udahnemo ono što danas u nama zamire – upravo to – naš duh…, a odatle i naš ukus.

13 komentara »

  1. mipinter said,

    Kao i obično vrlo vrlo zanimljiv i poučan tekst. Utvaram si da sam barem djelomično dio tog nomadskog plemena duha, ako ništa zbog te nevidljive sile koja me navodi da razmišljam, propitkujem, pišem.

    Doduše, daleko su ta moja promišljanja od nekih uzvišenih filozofskih misli, daleko su i od tvog poimanja kulture, književnosti, pisanja. No opet još su dalje od MASE. A mase se bojim.

    • Magičar said,

      Eto, Mihael, došlo mi da napišem kritički tekst nakon toliko vremena, ali pitanje je što se njime uopće može postići. Vjerojatno ništa osim ove ‘zatalasale narodne mase’ u prethodnom komentaru…

      • Može se postići, kako ne? Ako ništa zbiti redove sa istomišljenicima, dignuti glas, odolijevati – kako si rekao jednom. Odolijevati.

      • Magičar said,

        Odolijevati, da, ali za neku korjenitu promjenu (koju u posljednjem broju Zareza definiraju kao revolucija), prema mom mišljenju, najprije je potrebna promjena u razmišljanju, u svijesti, a to je, kako mi se čini, vrlo polagan proces… Kad stigneš baci oko na film La Belle Verte imaš ga na http://www.youtube.com/watch?v=gNrOUUnF06Y Premda je riječ o satiri najbolje pogađa u u onome kad se kaže ‘promjena svijesti’…

  2. kad zatalasa narodna masa said,

    KAD ZATALASA
    NARODNA MASA

    KAD ZATALASA
    NARODNA MASA
    OSTAT ĆE PRAZNA
    DRŽAVNA KASA

    NA KOGA KRIVNJU
    SVALITI TADA
    KAD MASA LJUDI
    NEVINA STRADA

    DŽABA NAM OČI
    KAD SMO SLIJEPI
    SAMI SMO SEBI
    NAJVIŠE LIJEPI

    MASNOJ SE GUSKI
    DUPE MAŽE
    A NARODU MULJA
    SERE I LAŽE

    KAD ZATALASA
    NARODNA MASA. . .

    KAD ZATALASA
    NARODNA MASA
    OSTAT ĆE PRAZNA
    DRŽAVNA KASA

  3. blarcsy said,

    Recimo da je “masa” nekakvo jelo,nekakav “svjetski gulaš”.Kotao je naravno velik,ali da bi jelo bilo ukusno ne treba puno soli.Sol kao metafora za “misleće”? Zamisli na što bi ličilo to jelo od nekoliko litara gulaša u koje bi ubacio isto toliko soli?Dakle,kao što bi stari Grci rekli:”Ničeg previše!”

  4. Magičar said,

    Tako je, blarcsy, ali ono što sam želio istaći je da mi se čini da u ovom vremenu mediji kane sol zamijeniti nečim drugim, naravno, puno neukusnijim začinom…

  5. Simun said,

    Pokazalo se kroz vrijeme da iza vojnika obično stoje nekakvi štreberi i teoretičari. Postoji svijest vojnika da im trebaju ideolozi, i ideologa da im trebaju vojnici. Neka vrsta društvene simbioze, ne nužno sukob.

    A ne bih se složio ni s tezom o propadanju visoke kulture. Danas je ima više nego ikad, dostupnija je nego ikad, a rekao bih i traženija. Pa tko hoće može 24/7 gledati porno kanale, a tko hoće može 24/7 slušati operu i čitati Hegela. A i jedan i drugi mogu lakše nego ikad pronaći zajednicu sebi sličnih.

    • Magičar said,

      Teza o propadanju visoke kulture pripada Spengleru i on je razmatra u okviru šire teze o propasti Zapada, zapadne civilizacije kao takve. Dočim, ovdje sam samo htio naglasti da se, prema mom mišljenju, visoka kultura oduvijek ticala tek neznatnijeg dijela čovječanstva kao vrste, a što se prije uglavnom nije mislilo tako. Vjerovalo se da je narod bio tlačen te da nije imao vremena za visoku kulturu, ali da će čim tlačenje bude okončano (demokracija), sva svoja osjetila usmjeriti prema visokoj kulturi… Ovo, Medisjko doba, pokazalo je da tomu nije tako, da je ukus naroda uvijek iste prirode, pa se slobodno mogu pozvati i na razmišljanje američkog slikara Leona Goluba koji je ustvrdio da je slikarstvo (u ovom slučaju visoka kultura) nešto ‘što još zanima tek nekolicinu manijaka’…
      Druga stvar je što slobodno možemo birati hoćemo li biti ti manijaci ili ne…

  6. danijeel said,

    Što se tiče Spenglerovog rada imate na youtube-u odlične video uratke od jednoga čovjeka koji je dobro upoznat sa Spenglerovim radom što preporučam da pogledate, ovdje ću navesti samo 2 od ukupno 21, a to su: Imperium: The Crisis of Being

    i
    Spengler: The Decline of The West

    Svakako topla preporuka, naime tako šta bi svatko trebao znati, jasno se vidi u kojem smjeru se kreće zapadna civilizacija.

  7. Magičar said,

    Hvala, danijeel. Budem u miru pogledao filmiće. Samo ću reći, Propast Zapada knjiga je koja mi je promijenila život, u konačnici oblikovala ideju Prostorije s Kolom u kojoj pišem ovaj blog (https://pustopoljina.wordpress.com/2011/10/26/o-drevnom-kolu-duha-svijeta/ ), a osim toga, čak se i u romanu (https://pustopoljina.wordpress.com/u-zemlji-plavog-noja/) referiram na nju… Dakle, nema greške… 🙂

  8. Livia said,

    Predivan kraj posta.

    • Magičar said,

      Da, Livia, i ja sam osjetio da su mi ta zadnja dva odlomka ispala odlično… Valja napisati i koji esejčić i uključit ih… 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: