Siječanj 2013.

Večera s ‘posljednjim filozofom’

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Glas i fenomen tagged , , , at 1:07 am autora/ice Magičar

Jacques Derrida: GLAS I FENOMEN

Prostorija je započela s podrhtavanjem kada je moj uvaženi gost stigao na večeru. Slike su se ljuljale po zidovima, Kolo nesnosno škripalo, čak je i veliki kristalni luster koji je bacao blijedu svjetlost po prostoriji neprestano zveckao svojim kristalićima različitog oblika. Što sam mogao učiniti, osim praviti se da ne primjećujem što njegova nazočnost čini mojem misaonom svijetu i stisnuti mu ruku. U to je, doista, bilo teško povjerovati: da sam Doktora Jacquesa, osobno, primio u svoju kuću. I to još na večeru. Na brzinu, spremim njoke s piletinom u umaku od gorgonzole i pridružim se cijenjenom gostu. Zamislio sam nekoliko ruku kako bih iz kuhinje hranu mogao donijeti i poslužiti. Kad je sve bilo gotovo (s posluživanjem), nisam znao kako da počnem (s riječima). Najbolje je krenuti s nekom već provjerenom litanijom, jetko pomislim, koja je i gostu vrlo dobro poznata.

– Doista, nekada je dobro zapitati kuda smo se mi to zaputili kada smo počeli razmišljati o svijetu – stidljivo započeh – Hoću reći, kamo smo krenuli kad smo se otisnuli na ovu ‘misaonu Odiseju’? Niste li se to pitali i vi, gospodine Derrida?

Bard poststrukturalističke misli sjedio je zamišljeno na posljednjoj stolici stola iza kojeg se smjestila neodrediva praznina. Stol kao da je završavao u ničemu. To sam tek sada primijetio. Mogao sam zamisliti sve stolice prije njega popunjene starim filozofima: Heiddegera, Nietzschea, Kanta; čak i Aristotela, Platona i Sokrata. Ipak, nakon njega ne da nije bilo stolica, nego se i stol završavao.

– Jesam – prekinuo je svoju šutnju napokon moj gost – Jer, misliti o svijetu, u konačnici, samo je jedan način odnošenja spram istog. I zašto bi baš mišljenje moralo odnijeti prevagu nad ostalim ‘tipovima’ odnošenja? Kad promislimo malo, mišljenje nam dođe kao sâm ‘upogonjeni bitak’, misaoni perpetum mobile… A zamalo smo upravo bitku, tom najsjajnijemu i najblistavijem od svih nusproizvoda mišljenja, u tipično ljudskom postupku ‘odslikavanja stvarnosti’, osigurali poziciju onoga prvoga ‘nepokretnog uzroka’ koji je trebao ležati, po mnogim i uvaženim filozofskim imenima, eto, čak i izvan samoga mišljenja! I kako, onda, odsada gledati na filozofiju osim kao na najveću zavodnicu čovjekova duha, koja je svojim nesmiljenim eshatološkim idejama dovela do toga da čak jedna znanost danas ozbiljno računa s takvim stvarima kao što su početak i svršetak svijeta odnosno svemira…
– Tu ciljate na Husserla i Heideggera? – osmjelio sam se upitati.
– Razmislite, mladi čovječe! – povikao je Derrida – Vi mislite da sam ja prvi raščarao filozofiju, s tim svojim dekonstrukcijama, razlikama i jezičnim igrama. Ne, ja sam bio možda samo prvi koji je to glasno kazao. Sada, kada malo bolje razmislim, možda je upravo Heidegger bio taj koji shvatio da se apstraktna misao ipak nikada ne može preslikati na stvarnost; zašto je, uostalom, spalio drugi dio Bitka i vremena? Zašto ga nije dao u javnost? Zato što je shvatio da izvan sebe samog daleko ne može stići. Priča o tubitku kojem se horizont vremena iscrtava kao njegov krajnji smisao, dirljiva je i na svoj način istinita pripovijest. Međutim, razglabati o „Drugom“, izvan tubitka iliti sebe sama, može ostati jedino u domeni jezične igre… Vjerujem da je to naposljetku shvatio i sam Heidegger…
– Međutim, mnogi vas, upravo zbog ovakvih izjava, više nisu uzimali zaozbiljno – kazao sam – Danas je situacija još gora. Čini mi se da vas žele izmjestiti čak i iz ropotarnice povijesti… Primjerice, knjige jednog našeg profesora filozofije koje ovih dana čitam, naslovljene Filozofija I. i II., vaše ime uopće ne spominju. Sloterdijk, pak, u pauzama filozofskog TV-showa kojeg vodi na njemačkoj televiziji, poručuje kako mu je dosta rasprava o jeziku… To se događa sada, kada ste mrtvi, ali to ste sigurno morali osjetiti i za života…

– Imate pravo, ali ne žalim se… – kazao je filozof i uzeo vilicu u ruku spremajući se baciti na posluženu hranu. Ipak, nekoliko trenutaka samo je razmišljao dok sam se sav bio pretvorio u uho.

– Dragi kolega – blagim glasom naposljetku obratio mi se francuski filozof – Barem u ovoj vašoj Prostoriji s Kolom, došlo je vrijeme da napokon mišljenje shvatimo kao ljudsku (vjerujem, i ne samo ljudsku) djelatnost kao i svaku drugu poput udisanja i izdisanja zraka ili vođenja ljubavi, koliko nužnu toliko i bespotrebnu jednom životu na svoj način. Nužnu u smislu da svijet ne možemo doživjeti, percipirati, što god, bez mišljenja (ja bih kazao teksta), a bespotrebnu u smislu da možemo biti više ili manje skloni mišljenju (prema vašem Spengleru ‘bogati u idejama, siromašni u nagonima’ i obrnuto). Drugim riječima, možemo odabrati hoćemo li mnogo ili tek u natruhama razmišljati dok živimo. Nužnost se odnosi na nesvjesni dio našeg bića, dok je (bes)potrebnost mišljenja stvar svjesnog odabira.
– Tko je bio Arthur Schopenhauer? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Friedrich Nietzsche? Čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio. Tko je bio Jacques Derrida? Također, čovjek koji se spram života odnosio tako što je o njemu mislio.* Što su bili svi filozofi redom od predsokratovaca preko platonovaca, plotinovaca, akvinaca, racionalista, empirista, prosvjetitelja, egzistencijalista i mnogih drugih do poststrukturalista i postmodernista, ako ne ljudi koji su se spram života odnosili tako što su o njemu voljeli misliti i ništa više. To što su, na kraju krajeva, imali i neke svoje misli o bilo čemu, lepršave, prekrasne i zavodljive misli, nije pretjerano utjecalo na sam njihov život – izvan mišljenja.

– Ipak, htio bih vas zamoliti da još jednom ponovimo tu bolnu stvar s bitkom, ako nemate ništa protiv? Dakle, kazali ste da nema bitka izvan mišljenja, o tome nam sada brodi post-post krtica svih naših umnih napora… Ne znači li to da proniknuti u bitak svijeta, na sreću ili nesreću, nije ništa drugo doli proniknuti u boga mišljenja…?
– O da, i mišljenje zaslužuje svoga boga, i što reći – to je upravo bitak. A što? Vi ste neki literat? Lijepo rečeno! Oduvijek sam vjerovao u književnost… – zaneseno je promrmljao mrtvi filozof.
– Hvala vam – rekoh – Ali to nije originalna moja misao. Fernando  Pessoa prije otprilike jednoga stoljeća napisao je da filozof boga pronalazi upravo u svome mišljenju.
– Ha, ha, ha, i to je lijepo rečeno samo na drugi način! – prasnu u smijeh filozof i navali na njoke.
– Ali, molim vas, dopustite da dovršim! – povikao sam. I dok je francuski poststrukturalistički filozof započinjao nutricionistički obračun s njokama i piletinom u umaku od gorgonzole, ja sam nastavio trubiti:
– I kada post-filozofi danas trube da je najvažnije pitanje filozofije i dalje ‘činjenica bitka’ ne shvaćaju da su se upravo tog trenutka uhvatili za vlastiti rep. Nema ‘činjenice bitka’ izvan mišljenja o bitku kao takvom… Ali to je vjerojatno tako teško shvatiti da će vjerojatno biti potrebno još jedno silaženje u pakao, u nedostojne i ovom dobu sasvim neprimjerene rasprave, primjerice, o duhu i materiji, ili jednom i mnoštvu i sličnom, umjesto da se samo mišljenje, nakon stoljeća umovanja, prizove napokon samome sebi.

Tu zastanem kako bih skupio hrabrosti.
– Znate…upravo u tom svjetlu… htio sam vas pitati… ima li ikakvog smisla krenuti dalje…?
– Kako to mislite? – punih ustiju upitao me je Doktor Jacques.
– Mislio sam… za vama… Sada kada je misao svjesna da je samo misao, možda bude u prilici iscrtati obzor za jednu novu filozofiju, ili mogućnost mišljenja, i u skladu s njom življenja, jer, ako ćemo pravo, življenje tek sada postaje slobodno od mišljenja
– Na što konkretno ciljate? – upitao je filozof podižući svoje umorne oči s tanjura.
– Naime… htio sam vam predstaviti svoju vlastitu, naočitu i još uvijek popriličnu zagonetnu, čak i samome meni – filozofiju prostora uma – a koja se temelji na vašoj teoriji…

Međutim, ‘posljednji filozof’ kao da me više nije slušao, listio je sa svog tanjura, jednu po jednu njoku, piletinu vješto izbjegavajući.- Dobar vam je ovaj umak… – kazao je na kraju punih usta brišući se salvetom… – A nešto ste maloprije spomenuli?

I što sam mogao učiniti nakon ovakve reakcije mog uvaženog gosta na čin filozofskog povjeravanja, nego zalediti ovaj trenutak, dok ne smislim kuda dalje odvesti ovaj uvrnuti dijalog s duhom ‘posljednjeg filozofa’… i da li ga uopće dalje odvesti.

* na sličan način pita se i sâm Derrida u svom autobiografskom filmu iz 2002, samo o životima Platona, Sokrata i Aristotela.

6 komentara »

  1. toshimir said,

    Pričao sam ti da filozofi imaju svako svoju “filozofiju” koji citat: “.. su, na kraju krajeva, imali i neke svoje misli o bilo čemu, lepršave, prekrasne i zavodljive misli..”, ali je meni draža književnost citat:”Oduvijek sam vjerovao u književnost… – zaneseno je promrmljao mrtvi filozof.”.
    Dobar post. Pozdrav

    • Magičar said,

      E moj toshimire, najprije je ovaj tekst bio čisto filozofski, publicistički, i počelo mi se povraćati čitajući ga. Čim sam u njega udahnuo malo književnosti postao je nešto sasvim drugo… i puno čitljiviji na svoj način…Književnost, definitivno, spašava um od njegove umnosti, premda mnogi toga danas nisu svjesni…

  2. Odličan tekst.

    “Književnost, definitivno, spašava um od njegove umnosti, premda mnogi toga danas nisu svjesni…”

    • Magičar said,

      Da, Mihael, ta bi se rečenica odlično uklopila i u sam tekst… Nikad ne znaš kad ćete ‘naći’…

      • toshimir said,

        Književnost ne secira um i njegovu umnost na teoriju i ne kaže ovo je tako a ono onako.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: