Prosinac 2012.

Prolegomena za Prostor Uma

Posted in Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, FILOZOFIJA, LANA & ANDY WACHOWSKI, Matrix, UMJETNOST - FILM, ZERZAN tagged , , , , , , u 10:17 pm autora/ice Magičar

Andy & Lana Wachowski: MATRIX
John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE

Od nekoliko filozofskih ideja koje su dojmljivo anticipirane u filmu Matrix, filozofska i ina javnost uglavnom raspravlja o onoj, više-manje metafizičkoj, koja drži da u pozadini naše percepcije stvarnosti, koju naposljetku uvijek oblikuje naš mozak, može stajati i neočekivano bizaran opis tog mozga, ali ovoga puta izvađenog iz tijela i postavljenog u bitno drugačiju okolinu; recimo da je uronjen u bačvu sa specijaliziranom hranjivom tekućinom i priključen na računalo. Podsjetimo, ideja je to Gilberta Harmana iz 1973. koju je izložio i Hilary Putnam u svojoj knjizi Brain in a Vat objavljenoj 1981. a koja se svodi na sljedeći scenarij: nekakav ludi znanstvenik iz susjedne galaksije Alfa Centauri usudio se njima – Gilbertu Harmanu i Hilary Putnamu – ali i nama ostalima, izvaditi mozak, i staviti ga u bačvu s hranjivom otopinom i spojiti ga na računalu. Od sada računalo jadnom Gilbertu i Hilaryju šalje sve osjetilne podražaje a koje oni smatraju da, zapravo, dolaze iz vanjskoga stvarnog svijeta. Ako na takav način vidimo svijet, onda, on nije više nešto stvarno, već podraženo. Pronicljiviji čitatelj uočit će da se na tragu jedne takve revolucionarne zamisli moglo utemeljiti jedno čitavo razdoblje, možda čak i sam postmodernizam. Kako? Prisjetimo se samo Roškove „preintezivnosti zbilje“, Rorthyeve tvrdnje „kultura je jedina stvarnost“ ili, pak, Derridainog potpunog negiranja prirode. U takav scenarij trebali bismo još samo uklopiti i ‘način bivanja’ postmodernog stanja kroz logiku kasnog kapitalizma (Jameson) i dobili bismo sasvim solidnu skicu postmodernog duha vremena.

Matrix je samo poslužio da ta, u korijenu postmodernistička ideja, dopre do širih slojeva društva. I evo je, upakirana u popularni SF celofan, ideja o ‘mozgovima uronjenima u bačve’ zaludila je mnoge. U svojoj srži pesimistična, u postmodernom dobu ona se, štoviše, osjeća kao ugoda. Doba je opuštanja, kako veli Loytard, ne morate se ničim zamarati, čak i strašne filozofske ideje saznajete izvaljeni na trosjed ispred svoga televizora, s kikirikijem pod rukom.

Na ideju ‘podražene stvarnosti’ poziva se i Zoran Roško kada u sjajnom uvodu za knjigu Johna Zerzana (vidi prethodni post) anarhističkoj misli suprotstavlja ideju Simboličnog Matrixa, a koju izvorno pronalazi u diskursu slovenskog filozofa Slavoja Žižeka. Da se razumijemo, tek ta ideja je u svojoj srži – postmodernistička. Tako vam na svijet gledaju postmodernisti – sve se na ovom svijetu može isključivo shvatiti kao jedan lijep i prekrasan simbol i ništa više. Međutim, u postmodernističkoj priči o Matrixu, Roško ide korak dalje te Zerzanovo poželjno življenje primitivnim životom, životom izvan civilizacije, u prirodi, proglašava, ničim drugim doli – još jednim oblikom Matrixa, samo ovoga puta, pojasnit će, radi se o Prirodnom a ne Simboličkom Matrixu. I u jednom i u drugom slučaju, kad bi se zapitali, ne bi mogli negirati ideju Matrixa koja, kao kakva avet, stoji u pozadini svakog poimanja života, nadajući se kao sveopća prima causa. I sveopći je zaključak, stoga, poražavajući za Roška; bilo kako bilo, kaže on, uvijek smo prisiljeni odabrati jedan od ponuđenih Matrixa kao opciju najmanjeg zla. To je jedino što možemo učiniti.

Ono što će nam se učiniti da Roško ne primjećuje, a u skladu s njim vjerojatno i svako drugo postmodernističko mišljenje, jest da je u takav ‘pogled na svijet’ već prejudicirana ideja Matrixa kao nepobitne istine. Stvarnost nam jedino može doći u obliku televizijskog signala, kaže on, posredstvom našeg uma, a što je ‘stvarno izvan nas’ – bog te pitaj. Nekad pomislim, ne bi li na te i takve postmoderniste, zbog takva njihova stava trebalo gledati kao na neokantovce, jer, ne čini li se da u pozadini svog vrhunaravnog ‘matričnog učenja’ ipak vjeruju u nekakvu nedokučivu ‘stvar po sebi’…?  Ne, reći će Roško, ne moramo vjerovati u ‘stvar po sebi’, možemo i samo tvrditi da je, neovisno o činjenici postojanja ili nepostojanja stvarnosti kao takve, način našeg bivstvovanja, općenito, uvijek nekako bolećiv – ili psihotičan ili neurotičan, a možda i nešto treće… Bitno da je uman!

No, ono što bi John Zerzan vjerojatno želio jest upravo umaći (sveprisutnoj, postmodernističkoj) umnosti. U prostoru života ne caruju misli već osjećaji, čuvstva. Grubo rečeno, u ‘izvanumnom’ smo prostoru, prostoru stvarnosti bez navodnika, onda, kada osjećamo, čuvstvujemo, a u Prostoru Uma kada mislimo. Prostoru Stvarnosti ne treba neko objašnjenje zašto se tako osjećamo, je li posrijedi nekakav Matrix ili nešto treće. Što je najbolje, ‘izvanumnom prostoru života’ svejedno je što se događa u Prostoru Uma, je li se o njemu domislila kakva nova teorija ili ne. Ili kao što će Zerzan zapisati:

Duboka se istina krije u shvaćanju da ljubavnicima ne trebaju riječi. Radi se o tome da moramo ostvariti svijet ljubavnika, svijet odnosa licem u lice, u kojemu se mogu zaboraviti čak i imena, svijet koji zna da je suprotnost neznanju – očaranost.

Zašto bi se svijet morao shvaćati kao Matrix, kad je i Matrix samo jedna od ideja našeg uma koja vjerojatno nema blage veze s ‘arječitim bitkom’,  životom kojem nisu potrebne riječi. Svi Matrixi, sve naše misli, metafizike, pogledi na svijet, sve ikad izrečeno, pomišljeno, naslućeno, od sada može zauzeti svoje mjesto u onome što sam nazvao Prostorom Uma. Ako se hrabro složimo sa Spenglerom da je svaka misao prolazna, onda u Prostoru Uma i ne možemo ništa drugo raditi doli igrati se, kako nam, uostalom, savjetuje i ‘posljednji filozof’ koji mu je udario temelje – Jacques Derrida; jezično, misaono, kakogod – vječno se igrati, stvarajući, prepravljajući i zaboravljajući značenja stvorenoga, napisanog. Međutim, onaj ‘dio’ bitka koji je isključivo dostupan osjećaju, i koji svoj dokaz ‘postojanja’ ne pronalazi u ratiu već u povratnom osvjedočenju čula, i koji sam prozvao Prostorom Stvarnosti, o njemu definitivno više nema potrebe govoriti, pa čak ni misliti. U njemu možda nije sve moguće, ali je nadohvat ruke. Tu ni Zerzan ne primjećuje da se govorenjem o njemu samo dodatno zapetljava u mreže Prostora Uma. Stoga sam mišljenja da se o Prostoru Stvarnosti jedino može svjedočiti, ako se uopće može svjedočiti – još samo književnim putem, ponajprije poezijom… Čak je i ovaj tekst o njemu – previše…

Na kraju, vratimo se Matrixu. Ona manje poznata ideja iz filma prikazana je u jednoj od njegovih posljednjih scena u kojoj glavni junak, Neo (Keanu Reeves), nakon što je u potpunosti pronikao, kako u svoju prirodu tako i prirodu svijeta koji ga okružuje, naravno, Matrixa, shvaća da od sada u njemu može činiti što god mu je volja. U Matrixu, najednom postaje sve moguće, mašta se izjednačava sa stvarnošću. Baš kao što je to odsada moguće i u Prostoru Uma. Napose, bez većih problema obračunava se s dosadnim agentom Smithom, koji, premda predstavlja supernapredni kompjutorski program za održavanje reda u virtualnom svijetu, ipak ostaje na razini supernaprednog kompjutorskog programa, pa se prosvijetljenom Neu više nije u stanju suprotstaviti. Ključna stvar, prema gledištu redatelja ovog filma – ekscentričnih, nekada samo braće, a sada sestre i brata Wachovsky, jest spoznaja da izvan nas nema ničega na što ne bismo mogli utjecati, naravno, u umnom, “Matrix smislu”. Znakovita je, pritom, scena u kojoj maleni budist pred začuđenim Neom (koji u tim trenucima još nije doživio prosvjetljenje) naoko samo svojim pogledom savija žlicu. Kad ga Neo upita kako mu to polazi za rukom dječak jednostavno odgovara:

– [Zato što] nema žlice (legendarno There is no spoon).

Spoon boy: Do not try and bend the spoon. That’s impossible. Instead… only try to realize the truth.
Neo: What truth?
Spoon boy: There is no spoon.
Neo: There is no spoon?
Spoon boy: Then you’ll see, that it is not the spoon that bends, it is only yourself.

Drugim riječima, film nam želi poručiti: sve je u našim glavama, ili, sve je u vašem Prostoru Uma…

Prosinac 2012.

Kako smo ‘pali’ u civilizaciju

Posted in Anarhoprimitivizam protiv civilizacije, FILOZOFIJA, ZERZAN tagged , , u 4:36 pm autora/ice Magičar

John Zerzan: ANARHOPRIMITIVIZAM PROTIV CIVILIZACIJE

Pogled na svijet koji vam želim prenijeti mogao bi se opisati kao blaga anarhija. Nemojte se zanimati za globalne teme, svijet ionako nećete moći spasiti od propasti, gledajte, kako kaže Aleksa Golijanin u Zarezu, da „ne iznevjerite sebe i svoje bližnje“. Očigledno, ovo je bio tjedan u kojem sam u svijest priveo svoju anarhističku crtu. Ali kao i Aleksa, ni ja se ne nalazim u anarhizmu kojeg obilježava nasilje, a kojeg su za ostvarenje svojih ciljeva zagovarali ‘oci anarhizma’ Proudhon, Bakunjin i dr. Nisam čak ni siguran je li anarhija prava riječ za stanje kojeg me cijelog prožima. U svakom slučaju, više ne vjerujem u društvo, vjerujem isključivo u pojedince, a to je barem u natruhama anarhistički obojeno razmišljanje. Biti blagi anarhist ili pacifistički anarhist poput Juliana Becka, kako vam to zvuči?

Ipak, dugo vremena bio sam u potpuno pogrešnom uvjerenju što anarhija zapravo jest. Sa sintagmom bezvlašće ili odsustvo vlasti, a koja dakako predstavlja njenu najpoznatiju definiciju, relativno sam se kasno upoznao. Što je najbolje (ili najgore) od svega, u definiciji se uopće ne spominje odsustvo reda, a što sam u prvom redu povezivao s anarhijom. S pomisli na anarhiju u mome bi se mozgu obrazovale slike nasilja, i što je simptomatično, ponajprije odsustva reda, a ne vlasti. Anarhiju nikada nisam poimao a da je nisam povezivao bilo s nasiljem, bilo s odsustvom reda. O poveznici negiranja vlasti i anarhije uopće nisam razmišljao. I sada, odjednom, u meni se otvara pitanje, ne bi li bilo zgodno živjeti bez ikakve vlasti nad svojom glavom, bilo kakvim oblikom dominacije ili autoritarnosti? Kako da ne! Ali uz zadržavanje reda! To bi bilo sjajno, kažem sebi i dohvaćam prstima knjigu američkog filozofa Johna Zerzana Anarhoprimitivizam protiv civilizacije koju sam za 30 kuna kupio na ovogodišnjem Interliberu.

Najprije, čovjek, taj Zerzan, živi, navodno, u kolibi (na drvetu!?), što upućuje da vjerojatno i ‘živi’ to što piše. Ukratko, filozof zaziva povratak primitivnom životu koji se prema najnovijim antropološkim nalazima razotkriva daleko miroljubivijim i sretnijim za ljude nego što se to prije mislilo. Usporedite slike u umu koje imate za jednog Bušmana i jednog neandertalca i vjerojatno će vam postati jasna razlika koju ovdje želim istaknuti. Bušman, pripadnik tipične lovačko-skupljačke zajednice koja danas živi ‘po uzoru’ na iste u prethistorijskom dobu, miroljubiv je, rekli bi ‘urođeno sretan’, srastao sa svojim prirodnim okruženjem; s druge strane imamo neandertalca, možda najpoznatiju ‘izumrlu vrstu roda Homo’, sinonim za divljaštvo i ne-inteligenciju, koji sve što je činio u svom životu, to činio nasilno i glupo. A što, pita se autor, ako smo većinu vremena u prethistoriji proveli kao Bušmani, a ne kao neandertalci, ne bi li to, onda, bio najpoželjniji mogući oblik života za nas – od svih koje smo dosada iskusili? Pogotovo, nakon ‘noćne more od života’ u režiji kapitalizma koju proživljavamo danas? Istina, u tom slučaju ne bismo imali kulturu – religiju, umjetnost, filozofiju i znanost – ali ne bi imali ni čireve na želucu, tumore i čitavu vojsku psihičkih poremećaja kojima je jedini uzrok – civilizacija – život u civilizaciji. Čitava priča postaje tim interesantnija kada Zerzan ustvrdi da je čovječanstvo, po svoj prilici, veliku većinu vremena svoga postojanja upravo i provelo u ‘Bušman stadiju’, lovaca skupljača, a ne u civiliziranom društvu. Naravno, svaki nalaz, svaku hipotezu koja se tiče života naših predaka u prethistoriji teško je dokazati. Zerzan je međutim neumoljiv, naši preci, veli on, živjeli su sretno, dijeleći sve između sebe, bez potrebe za uspostavljanjem bilo kakvoga oblika autokracije (tu se, recimo, misli na uloge poglavice ili vrača, šamana plemena); drugim riječima, 99% vremena svoga postojanja čovječanstvo nije imalo potrebu za uspostavljanjem autoriteta, živjelo je bez vlasti, i opet, živjelo sasvim dobro. Pojedinci su međusobno komunicirali na potpuno ravnopravnoj osnovi. Ako ga je i bilo, nasilje je bilo veoma rijetko. Priroda nije bila izvor opasnosti, već izvor ‘obilja i ugode’.

Tek kad se neki klipan dosjetio ‘podjele rada’, zasađujući u zemlju prvu rotkvicu, dakle, s ‘izumom’ zemljoradnje, među ljude su se ušuljali aveti poput ‘vremena’, ‘simbola’ a pogotovo ‘jezika’, i nepovratno ih istjerali iz prvobitnoga, i doslovnog ‘ zemaljskog raja’. Provalija civilizacije već je za nas bila iskopana. O tome što je ponukalo čovječanstvo na takav gnusni, civiliziran korak, koji je uskoro i urodio ‘padom u civilizaciju’, Zerzan šuti, u skladu s vojskom antropologa koje zaokuplja i umnogome tišti ovo pitanje. Znakovito je pripomenuti da američki filozof, pritom, citira jednog jezikoslovca koji rezignirano ustvrđuje kako ‘ne znamo kako je nastao jezik niti ćemo to ikada znati’.

Hoćete li se složiti ili ne složiti s tim pomalo neobičnim i ‘pomaknutim’ diskursom, smatram da nije ni važno. Svakako trebate pročitati Zerzana, ako ništa, zbog njegove izvanredne kritike postmodernizma, i svih ključnih simbola civilizacije poput vremena i jezika. Ostat ćete u čudu, a u vama će se stvoriti još jedan dijapozitiv kroz koji ćete moći promatrati stvarnost.

Ponavljam, ne morate zauzimati stranu, pogotovo nitko vas ne tjera da se deklarirate anarhistom, pa čak i u njegovom blagom obliku, premda, mogli ste barem raščistiti s tim izrazom. Želim da se tek zamislite nad činjenicom na koju se Zerzan često poziva u knjizi i koja mnoge antropologe i danas ostavlja bez odgovora: zašto izum izuzetno učinkovite Acheuleanske sjekire koji datira negdje prije milijun godina, nije već u to vrijeme pokrenuo znanstveno-tehnički razvoj, već se tom sjekiricom nastavilo lupati narednih milijun godina, sretno i zadovoljno, bez potrebe njenog usavršavanja? Zerzan, naravno, ima pripremljen odgovor: zato što za time nije bilo potrebe, jer se živjelo – upravo sretno i zadovoljno…

Prosinac 2012.

Sa selfhelpom u rukavicama

Posted in CHOPRA, Put čarobnjaka, RELIGIOZNOST tagged , , u 3:13 pm autora/ice Magičar

Deepack Chopra: PUT ČAROBNJAKA

merlinKada se mimoilazite s prolaznikom na ulici, naoko, ništa se ne događa. On vas se ne tiče, mislite u sebi i zauzimate onaj toliko odurni i s ovim vremenom neizbježno skopčan gangnam style. Ali, zapravo, ne trebate tako misliti. Kada se mimoilazite s prolaznikom na ulici za vas je to jedinstven događaj, u pukotini vremena otvorena mogućnost da s njim razmijenite malu količinu energije za koju je nebitno koji oblik zauzima. Možda će se prenijeti kratkim pogledom, možda osjećajem njegova tijela u blizini vašeg, možda će u vašu percepciju on ući zato što proizvodi pomalo nesnosnu buku, jer visokim petama udara po pločniku; to bi bio slučaj ukoliko biste se mimoilazili sa ženskim bićem u štiklama, s tamnim naočalama na licu koje nosi čak i po oblačnom vremenu i koja vam ima namjeru jedino privući pažnju; od sebe ništa ne dati, od vas ništa ne primiti.

Zbog toga, kada se mimoilazite s nepoznatim prolaznikom na ulici dosad, u najvećem broju slučajeva osjećate nelagodu, ali odsad, to više ne mora biti tako. Ono što vam, dakle, unatoč tomu, želim savjetovati je sljedeće: svakome budite spremni uputiti blag i otvoren pogled, svakome trebate naznačiti da ste svjesni njegove posebnosti, njegove jedinstvenosti, čak i u slučaju ženskog bića koje nosi tamne naočale po oblačnu vremenu. Neka potraje samo djelić sekunde, dovoljno je! I znate što! Starim ljudima koje susretnete trebate pružiti ruku i čestitati što su sve nedaće života preživjeli i dospjeli u starost! Ne stidite se toga, čak i ako vam ne uzvrate ljubaznošću.

Zamišljam performans u kojem jedna djevojka i jedan momak, obučeni u jednostavnu trenerku, s krabuljom na licu koja je otvorena jedino u prostoru usana živahno trčkaraju izuzetno prometnom ulicom i ljube prolaznike. Ljube sve, kako gangnam ženu s tamnim naočalama, tako i baku koja malaksalo kaska za njom, ljube stasitog muškaraca koji je uvjeren da je uspio u životu (jer je na čelu tvrtke koja nekoliko godina unatrag posluje s dobitkom), ali i studenta koji je sa slušalicama na ušima duboko uronjen u svoj svijet, vanjski uopće ne primjećujući. Zašto nose masku na licu? Zato što su postvarenje moje ideje o blagome, pitkome, poštujućem stavu spram jedinstvenosti nepoznatih ljudi koje svakodnevno susrećemo na ulici.

Jeste li svjesni o čemu govorim? Govorim o muci života, o različitim načinima da se ona skine i odbaci, ili najčešće tek prikrije, a što se nerijetko nespretno čini i poprima nakaradne civilizacijske oblike (upadljivi, topotav hod, tamne naočale, slušalice na ušima i sl.). Ne trebamo druge impresionirati dok se s njima mimoilazimo, ne trebamo odražavati postvarenu dominaciju ili objekt žudnje. Trebate samo biti biće koje je uvijek spremno nešto dati i primiti. Kada na koncu uronite u stvarnost, a tu ne mislim na propagiranu ‘stvarnost’ vladajućeg društvenog sustava ili bilo kojeg drugog pogleda na svijet, već onu o kojoj piše, primjerice Anthony de Mello, shvatit ćete da je to tako; da to i jedino može biti tako ukoliko ste zainteresirani od života dobiti najviše. Razlike među osobnostima ljudi uglavnom se temelje na različitim stupnjevima uskraćivanja prvotne mogućnosti naše prirode – davanja i primanja. Nakon ovog saznanja, može se dogoditi da neki od vas počnu sažaljivo gledati na ljude, ali nemojte u tome pretjerati, jer i to je pogrešno. Može dovesti do pogubnog umišljanja i udaljavanja od onog što vam želim prenijeti.

Osim toga, nemojte misliti da sam to stanje sâm postigao! Nažalost, samo pišem o tome. Kad biste pitali druge selfhelp pisce da li prakticiraju ono o čemu pišu otkrili biste kako su mnogi od njih u svojim odgovorima neiskreni, jer će vam, velika većina, tvrditi da to neprestano čine; jer, kako bi o tome mogli pisati? Ali vjerujte mi, oni o tome samo znaju lijepo pisati i u tome je poanta svih selfhelp tektova. Samo pisanje, kao i čitanje, već pomažu, a do stvarno uspješnog prakticiranja napisanog, uvjeren sam, samo rijetki dolaze ili možda nitko. Anthony de Mello je napisao da je nakon prosvjetljenja (otkrića da može pisati, a zapravo držati terapije samopomoći) nastavio, s vremena na vrijeme, biti depresivan. Koji će vam drugi lik selfhelp provenijencije to priznati? I zašto vam to uopće govorim?

Naime, očigledno je da se i ovaj moj tekst bez problema može dovesti u vezu s pregršt selfhelp tekstova, premda i ako me svrstate u tu branšu, nemam ništa protiv, to je vaša stvar. Ipak, moram napomenuti da moja inicijalna namjera nije pomoći vam, nego osvijetliti, po mom sudu, neosvijetljenu, a meni vidljivu, stranu bitka, naših mogućnosti bivanja… Ne mora značiti da ćete vi vidjeti svijet na isti način kako ga ja vidim, ili da ćete se sa mnom uopće složiti. Možda ćete se za gangnam ženom upadljivo okrenuti i zazviždati, a staroj ženi iza nje viknuti „Miči se s puta, babetino!“. Zašto? Jer, možda ste upravo taj gangnam momak koji vjeruje da je ‘skroz na skroz’ uronjen u vrijeme u kojem živi i da je svemu ovdje napisanom spreman uputiti prezriv pogled. Nema veze. Imate na to pravo.

Druga stvar na koju bih želio ukazati tiče se činjenice da neki vrlo dobri pisci, htjeli ne htjeli, završavaju u toru selfhelp literature premda im pisanje daleko prevazilazi tu, po svemu, ograničavajuću i preusku odrednicu. Pazite, njihove knjige mogu se i ‘tako’ čitati, kao knjige koje isključivo vama kao pojedincu pomažu da prebrodite krize psihičkog predznaka i generalno, osjećate se dobro u životu. Ali u njima postoji i onaj manje vidljiv dio koji se odnosi na neki segment osjećaja stvarnosti, ono isto osvjetljavanje mogućnosti bitka, naših mogućnosti bivanja, koji seže dalje od svakog selfhelp motiva.

Jedan takav pisac je i Deepak Chopra. Hej, odmah ćete se drznuti, pa on je baš pravi selfhelp pisac, čak se i u javnosti reprezentira kao takav! Iza sebe ima brdo ‘takvih’ knjiga i nastupa uživo! U redu, imate pravo. Ako sam i pokušao nešto reći u njegovu i svoju obranu, povlačim. Jedino što još mogu učiniti jest podastrijeti vam njegove riječi iz knjige Put čarobnjaka koju sam pročitao dovoljno mlad da bih je mogao uzeti za ozbiljno, pa da onda pokušate dati svoj konačni sud. Činjenica je da čak i danas njegove citate iz navedene knjige znam prelistati u bilježnici u koju sam ih prepisao.

Čarobnjaci ne žale za izgubljenim jer jedino što se može izgubiti je nestvarnost. Ako izgubiš sve, stvarnost će ti ipak ostati. Ispod krša uništenja i katastrofa zakopano je skriveno blago. Kad gledaš u pepeo, gledaj pozorno!

Najčišća ljubav nalazi se tamo gdje je najmanje očekujete – u nevezivanju… Kad kažeš da si zaljubljen, zapravo govoriš o tome da je zadovoljena slika ljubavi koju nosiš u sebi. Na taj način počinje vezivanje: vezivanjem za sliku… Kad nemaš dovoljno ljubavi prema sebi, stvaraš sliku koja pokriva tu prazninu… Čarobnjacima je ljubav kad su potpuno nevezani, kad nema posjedovanja…

Sada ste, pretpostavljam, dokučili odakle sam crpio inspiraciju za svoj performans s djevojkom i momkom. Osim toga, aluzije između čarobnjaka u knjizi, zapravo Merlina, arturijanskog mitološkog lika i moga pseudonima, dakako, neizmjerne su. Deepak Chopra u svojoj knjizi koristi se njegovim likom kako bi poučio (samopomoći, a čemu drugom?) mladog Arthura, budućeg kralja Engleske, a zapravo nas. Duhovno Vrelo koje sam pronašao u knjizi činilo se neiscrpno:

Zamisli za trenutak svoju vlastitu verziju savršene budućnosti… Sada ‘sjećanje’ na tu budućnost donesi u sadašnjost. Dozvoli joj da utječe na tvoje ponašanje od ovog trenutka. Pokušaj je živjeti [već] sada. Kad god se iz prošlosti pojave impulsi bijesa ili straha, ukloni ih i umjesto toga ponašaj se prema svojim ‘budućim sjećanjima’. Odbaci teret prošlosti i neka te vodi vizija ispunjene budućnosti… Počeo si živjeti unatrag u vremenu, baš kao što žive čarobnjaci [ili magičari, :)]…

I ja sam tada zamislio svoju budućnost, da negdje na moru, povremeno zagledan u nj – sjedim i pišem… I što više reći… Prožima me osjećanje da sam barem pola od toga zamišljenog života ostvario već danas…

%d blogeri kao ovaj: