Siječanj 2016.

‘Metoda’ za pisanje romana-autobiografije

Posted in KNAUSGAARD, KNJIŽEVNOST - PROZA, Moja borba tagged Bekim Sejranović, Karl Ove Knausgård, Zoran Malkoč u 7:56 pm autora/ice Magičar

KARL OVE KNAUSGÅRD: Moja borba

Karl Ove Knausgård danas je jedan od najvažnijih pisaca na svijetu. Njegovi romani-autobiografije svrstali su ga u sâm vrh svjetske književnosti. Romaneskno izlagati svoj život… uh, pa za to stvarno treba imati hrabrosti! Piscu kojemu sve propadne, koji iznevjeri sebe u poslu pisanja, ili ga njegovo doba ne prepozna kao ‘svog’ (pisca), svejedno na kraju preostane to – ‘Knausgårdovo rješenje’. Sam prizvuk njegova prezimena, gord i težak, kao da dodatno daje težinu čitavoj stvari. Na kraju, uvijek možete pokušati pisati kao Knausgård – s dna svoje duše, ‘reći sve’, i opravdati sebe kao pisca – barem pred sobom. Ali naravno, takvo rješenje ne može proći bez posljedica. Svi ljudi, kojih se dotakao u romanu, zasigurno su morali osjetiti nelagodu saznavši da su postali likovi njegovih romana, a pogotovo se to odnosi na njegova oca koji je u romanu dodatno ‘prokazan’ kao glavni uzročnik neuroze mladog Karl Ovea.

Bekim Sejranović, bosanskohercegovačko-norveško-hrvatski pisac, napisao je prije par godina dopadljiv osvrt na ovo djelo, a o tom zastrašujućem aspektu romana autobiografije, u kontekstu odnosa glavnih protagonista Moje borbe – oca i sina – napisao je sljedeće:

Bilo kako bilo, njegovom ocu se i nije baš svidjelo to što je pročitao o sebi pa je pokrenuo sudsku parnicu protiv vlastita sina zbog duševne boli, ali je istu glatko izgubio. Nije to prvi put da ljudi tuže autore autobiografskih romana zbog nezadovoljstva kako su bili prikazani u nekom djelu, ali norveški sudovi tradicionalno, tradicionalno priklonjeni anglosaksonskoj sudskoj praksi, redom oslobađaju autore svake odgovornosti i odbijaju dati bilo kakvu zadovoljštinu ljudima čija je jedina nesreća da su im sinovi, kćerke, članovi obitelji ili prijatelji postali pisci.

Kako je i sâm dobro upućen u pitanja norveškog duha, mentaliteta i sličnog – živio je skoro dvadeset godina u Norveškoj, a čak dvije u Kristiansandu, gradu u kojem je živio i Knausgård – a k tomu je pisac neobično dopadljivog, blago-ironičnog stila, odlučio sam, eto, ‘dopustiti mu’ da se, za početak, kratko objavi na mojemu blogu po pitanju ovog nesalomljivog norveškog književnika, a za dalje ćemo vidjeti. I Sejranović priznaje da je ‘kao i velika većina norveških i inih čitatelja’ pročitao tek prvi tom Moje borbe, te drži da je samo rijetkima uspjelo pročitati svih tri tisuće stranica ovog monumentalnog djela. Tako me je podsjetio i na moj pokušaj iščitavanja one Proustove ‘pisanije’ U potrazi za izgubljenim vremenom, u srednjim dvadesetim, koji je, ‘da se ne lažemo’, okončan sveopćim zamorom na petom tomu.

Međutim, u pogledu Knausgårda osjećam drugačije. Iako sam u ovom trenutku pročitao tek stotinjak stranica prvog toma Moje borbe, nekako sam uvjeren da će mi poći za rukom iščitati svih šest tomova, naravno, ako bude i izdašne upornosti hrvatskog izdavača da djelo u cijelosti prevede na naš jezik. Ako vam otkrijem da sam u neobičnu ushićenju, koje zaista nisam dugo doživio, prvih stotinjak stranica romana pročitao dvaput, možda ćete mi više vjerovati na riječ…

Sjetite se naputka koji sam vam dao prije nekog vremena: ČITANJE JE ISTO ŠTO I PISANJE. Ako naiđete na djelo pisca koje vam se toliko dopadne da ga poželite i sami napisati, pokušajte se osjećati kao da ste to već napravili. Po meni, Knausgård je napisao roman koji sam i sâm pritajeno oduvijek želio napisati; a polako ga čitajući, sve više osjećam kao da sam u tome stvarno uspio! Iako se radi o romanu o njegovu životu, lako mi je zamisliti kako bi on izgledao da se radi o mojemu životu. I odatle mi taj osjećaj! Drugim riječima, Knausgård kao da mi je isporučio metodu kojom bih se mogao poslužiti ako bih ikada odlučio napisati roman o svom životu. Kao da se radi o znanosti a ne književnosti, poslužio bih se načinom njegova pristupa svom životu da bih vlastitom životu udahnuo romanesknu narav. Mogao bih, primjerice, njegov jalov band bez pjevača zamijeniti sa svojim, mnogo perspektivnijim (i arogantnijim), a njegova iskustva s curama u četrnaestoj godini života zamijeniti za svojim istodobnim iskustvima izlaska u kino s parovima djevojaka zajedno sa svojim kumom. Neka me optuže za plagiranje, sve ću priznati, samo da mi pođe za rukom staviti na papir taj osjećaj koji me neprestano proganja, pa evo čitav život, vezan uz ta ubitačna sjećanja događaja iz moje, iz ove perspektive, bezazlene i sretne mladosti. Oni kao da se još uvijek događaju u meni, dovoljno mi je na njih samo pomisliti i već bih se ‘našao’ u atmosferi čitavog tog vremena koje je na čudnovat način isparilo iz sadašnjosti. O tom momentu, za mene izuzetno važnom, Knausgård piše na sljedeći način:

Jedino što sam naučio u životu jest da ga trebam izdržati i nikad život dovoditi u pitanje, a čežnju koja se tako stvara sažeći pisanjem. Otkud mi taj ideal, ne znam, a sad kad ga vidim crno na bijelo pred sobom, izgleda mi gotovo perverzno: zašto dužnost prije sreće?

Bekimu Sejranoviću zahvalan sam i za razjašnjenje fraze naziva prvog Knausgårdovog romana Ute av verden za koji on kaže da se prevodi kao ‘Izvan svijeta’; s jedne strane, to može značiti da je nekakav problem riješen, a s druge, da je ono što je u knjizi opisano danas isparilo. Naravno da i u tom romanu Knausgård bolno iskreno i neugodno po druge izlaže svoj život.

S druge strane, Zoran Malkoč, novogradiški pisac koji je iznenada privukao moju pažnju, podsjeća me da samo trebam doći do te neke ‘svoje rečenice’, kao što je on došao do ‘svoje’, i da će mi nakon toga biti lako pisati o bilo čemu, pa i o svom životu. Ako je pravu, onda se mogu nadati da u mom tekstu nitko neće prepoznati Knausgårda… Ali o čemu pisati? Što može biti zanimljivo u jednom životu? Bit je u tome što Knausgårdova ‘metoda’ pisanja čini svaki život dostatno zanimljivim. Umjetnička je to forma paar excellance koja iz ‘najobičnijeg’ izvlači ‘najumjetničkije’. I u tome leži Knausgårdova tajna uspjeha.

Silno sam se iznenadio kad sam otkrio da je Knausgårdovo iskustvo s djevojkama na početku puberteta bilo slično mojemu. Na isti način na koji se on sa svojim prijateljem Janom Vidarom nalazio s djevojkama, nalazili smo se i mi – moj kum i ja. Kako je to izgledalo u Knausgårdovom slučaju?

Već prvog dana škole bacio sam oko na jednu curu, zvala se Inger, imala je lijepe uske oči… no djelovala je distancirano… Umjesto toga spetljao sam se njezinom sestričnom Sussane… S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti. Imao sam četrnaest godina, ona petnaest i u nekoliko dana smo se spetljali, kako to često ide u toj dobi. Ubrzo nakon toga Jan Vidar prohodao je s njezinom prijateljicom Margrethe. Naše su veze bile nešto poput veza između dječjeg svijeta i svijeta mladih, a granica između tog dvoga je bila skliska.

Jedino, po pitanju ‘stvari poljupca’, oni su se činili puno naprednijim; ono što se njima događalo, recimo, u četrnaestoj godini života, nama se događalo godinu dana poslije. Međutim, čini se da nam Karl Ove i Jan nisu bili ni do koljena po pitanju dječjih ljubavnih intriga! Ni s punih četrnaest, bili smo u stanju istodobno održavati ljubavnu vezu s dva para djevojaka-prijateljica, a o čemu svjedoči i moj dnevnik koji sam začuđujuće iskreno vodio u to doba uspjevši ga nekako sačuvati. Kako su ‘veze između dječjeg svijeta i svijeta mladih’ izgledale u mom slučaju, ali upravo iz te perspektive, a ne s trideset godina odmaka? Donosim jedan izvadak:

U prosincu 1983. na red dolazi Anđelka (prezime ne znam) s još nekim curama. Ipak malo više ću govoriti o Anđelki. Upoznali smo se na jednoj od proba uoči nastupa za Novu godinu. Primio sam pismo od svog kuma koji kaže da je od neke male koja se potpisala s Anđelka. Nije bila baš dobra, imala je kovrdže koje su mi izgledale kao bodlje, ipak sve u svemu vrijedilo je pokušati [Kako se na ovom mjestu sjajno uklapa Knausgårdova rečenica: “S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti”]. U tom pismu navodi kako je zaljubljena u mene i tako te cake. Sutradan uoči nastupa dao sam joj pozitivan odgovor, zato jer sam htio imati malo iskustva u tim stvarima. Ipak, nisam bio baš mnogo u njenom društvu, samo sam otplesao 2-3 plesa, tek reda radi. Pošto je cura mog kuma Ceca bila i njezina prijateljica naša veza je imala uslove za razvijanje.

Najveća pikanterija dječje ljubavne intrige u našem slučaju ogledala se u epistolarnoj komunikaciji pored one uobičajene verbalne. Naime, s vremena na vrijeme, među sobom smo razmjenjivali pisma. Događalo se, primjerice, da Igor i ja s dvije 14-godišnjakinje iziđemo u kino, a da po povratku kući razmijenimo pisma – nekad i zajednička – u kojima bi otvoreno pisali o svojim osjećajima. Jedno takvo pismo (koje spominjem u dnevničkom izvatku) uspio sam nekako sačuvati te me i danas takne svojom neobičnom dubinom dječje zaljubljenosti. Primio sam ga, dakle, od stanovite Anđelke. Nadam se da me neće tužiti, kao što je Knausgårda tužio njegov otac, što ću ga ovdje objaviti:

Zdravo Borise!

Pažljivo sam pročitala tvoje pismo. Mnogo ti se zbog toga zahvaljujem. Ali ja hoću nešto da znam. Kao prvo budi iskren. Ja ne mogu da budem u neizvjesnosti. Ja te volim to moraš shvatiti, ali hoću da znam da li ti mene voliš. Tvoje pismo sam pročitala sto puta. Nijedan tren ne mogu da budem a da ne mislim na tebe. Nova godina mi je bila nikakva, jer ti nisi bio tu. Stalno sam mislila na tebe. Možeš misliti da sam luda ili još nešto gore od toga, ali samo ja to mogu da znam. To mi je ležalo na duši, željela sam da ti to sve znaš. Mnogo te voli Anđelka.

Izvini zbog rukopisa.

Nakon primitka njenog pisma, ja sam, poput pravog bijednika, zabilježio u svoj dnevnik:

Dakle, ona hoće onu, pravu vezu, ali eto, iako se nisam zaljubio, ja ću joj predati pismo u kojem će stajati da ja nju “volim” iako to uopće nije istina. Mislio sam da će je to brzo proći i da ću ju nakon februara odbaciti (reći “zbogom”) i još sam mislio da će ona to izvrsno podnijeti.

Tim dječjim ljubavima, u Knausgårdovom i mom slučaju, kao da nije bilo kraja! Ali u svemu tome, postoji još nešto. Čini se da se, i Karl Ove i ja, u tom periodu svog života nismo puno razlikovali od svojih vršnjaka… Vrlo brzo, u mom životu nastupila je promjena; došao sam do granice koju, kad sam jednom prešao, više nije bilo povratka. Nakon nje odrastao sam u ‘ovo’, što sam danas. Nije tu bilo puno izbora, i ne žalim što se sve tako dogodilo. Međutim, bezazlenosti tih godina kao da se nikada neću zasititi. Pogledajte samo ovu dječačku ‘bezobzirnost’!

Dana 3.I sreo sam Džanu i Violetu. To naše slučajno prijateljstvo se nastavilo i sutra kad sam od njih dobio pismo u kojem one predlažu da s njima krenemo u ljubavne vode, ali da u društvu ostanemo samo prijatelji… i tako smo se nas dvojica upustili u dvije veze istovremeno. Međutim, znali smo da to neće dugo ostati tajna.

Na kraju, sjećam se i pisma koje smo moj kum i ja dobili upravo od dotičnih – Džane i Violete, adresirano na obojicu, u kojem nas optužuju da održavamo veze i s drugim djevojkama. Sve u svemu, to je bilo toliko drago vrijeme da mi i danas dođe da se nad njim isplačem, ali i da čežnju koju izaziva u meni sažmem upravo pisanjem, kako mi savjetuje i Knausgård. Hoću li to na kraju učiniti, ostaje za vidjeti…

Očito je da sam u ovom postu ostao dužan obrazložiti zašto držim da je Knausgård toliko važan pisac, gotovo prevažan u ovom trenutku za cjelokupnu svjetsku književnost. Iz nekih, samo meni znanih, razloga dotakao sam se samo površine njegova djela koja se opet, u mom slučaju, pokazala kao neizmjerna dubina, jer me je privela mojim najdražim uspomenama iz doba odrastanja. Zasada, osim nekoliko rečenica, prilično nevažnih i vezanih uz odrastanje, a koje su me dirnule u nekom mom privatnom smislu podsjetivši me na sretne dane kraja mog djetinjstva, još uvijek nisam naveo nijednu rečenicu koja bi potvrdila značaj njegove književnosti, pa nastavak postovske sage o ovom Norvežaninu uskoro slijedi…

Permalink