Veljača 2013.
Bjesomučna vedrina
Herman Hesse: STEPSKI VUK
Nekad se pitam što pogoni ovu moju bjesomučnu vedrinu? Zašto sam vedar i pored tmore današnjeg života? Ako na posjedovanju ove neobične pozitivne energije ne mogu biti zahvalan svojoj okolini, prožetoj nezapamćenom bijedom duha koju će zauvijek povezivati uz početak dvadeset i prvoga stoljeća – kome onda mogu? Osjećam se kao da sam priključen na nevidljive kablove kojima kolaju nezemaljske energije. Tko zna, možda vode u svemir, izvan planeta Zemlje, do nepoznatih i egzotičnih nebula ili ne manje egzotičnih i zagonetnih područja tamne energije. A možda sežu u drugom pravcu? Možda se spuštaju u dubine moga uma čiji ponori također jesu i ostat će zagonetka iste eshatološke snage zasvagda. Drugim riječima, u ovom tekstu želim se pitati na čemu počivamo, ako smo, u ovo današnje doba, vedri? (versificirana Jinx verzija istog pitanja glasi – Na čemu si ti?).
Mnogi prije mene su napisali: svijet je mračno i nesigurno mjesto, čovjek je sublimacija nesreće organskoga svijeta, i općenito živih organizama, jer je izgrađen na protivnostima. Osim što je upojedinačen i perspektivičan, sklon je i lukavstvima svake vrste. Ne možete preživjeti ako ste se našli u njegovu okruženju. Otežavajuća okolnost nastupa kada ‘otkrijete’ da ste i vi ljudsko biće… da sve što ste na čovjeku detektirali… imate u sebi, samo u obliku dobro skrivenog eksploziva koji jednoga dana, može, ali i ne mora, eksplodirati…
Nositelj ste svoje radosti, ali i svoje muke. Vjerojatno ste dosad shvatili i ne želim to skrivati: meni pisanje i čitanje donose moju vedrinu. Međutim, ponekad vam i ta umjetno stvorena vedrina mora prisjesti. Duboko konceptualna, zadojena neprestanim baratanjem znakovima i simbolima, na kraju mora izgubiti onaj neposredni dodir sa životom na koji neprestano podsjeća John Zerzan. Izgubili smo Drugoga, za kojeg nam se čini da se u nekom drugom dobu činio nadohvat ruke. Istinsko pisanje i čitanje danas postale su vrlo usamljene djelatnosti.
A sasvim je moguće da pisanje i čitanje doista imaju svoje korelate u stvarnom životu koje ću jednoga dana, nadam se, s užitkom otkriti. Želio bih biti C + H2O s primjesama drugih elemenata u odgovarajućim omjerima, ali bez potrebe bježanja od stvarnosti kao takve. Ne želim se plašiti svoje prirode, ali je ne želim ni obuzdavati. Ne vjerujem u čovjeka kojemu je njegov Kraj zapisan u njemu, a ne u nepažljivom kometu koji bi i prema najmanjoj vjerojatnosti ipak jednoga dana trebao doletjet iz dubina svemira i reći Bum! Shvaćate, sporazuman sam da nas dokrajči slučajnost, a ne naša priroda… Nikako se ne mogu pomiriti s tim da sam čovjek – samo kao čovjek… i da se s nekakvom glupavom nadom nastavljam pitati, može li se on, čovjek, promijeniti? Može li postati biće u čijem će se društvu moći i živjeti, a ne samo pisati i čitati?
Zašto sam postao takav: „blijed, sjajan i nijem, počivajući nad samim sobom“, možda mogu zahvaliti jednoj knjizi koju pročitah u nevrijeme – u doba kada je to i za jednog ‘ slobodnog duha’ bilo malčice prerano – sa samo petnaest godina. U njoj sam se, po prvi puta, suočio s tom morbidnom istinom o čovjeku koju je njezin autor, nakon što ju je izrekao, ipak svim silama nastojao uljepšati. Osim toga, napisao je i nešto što odista, bez daljnjega, mora ulijevati nadu:
Čovjek nije čvrsto i trajno uobličenje, već je prije pokušaj i prijelaz, dakle, ništa drugo nego uzani i opasni most između prirode i duha. Prema duhu, prema Bogu, goni ga unutrašnja predodređenost – prema prirodi, prema majci vuče ga topla čežnja: između ove dvije sile plašljivo se leluja njegov život.
Da, Stepski vuk bila je knjiga koju sam pročitao s petnaest godina (i iz koje sam upravo naveo citat) a koja mi se i danas čini puno zahtjevnijom i ‘opasnijom’ od Siddarthe. I premda će nepopravljivi romantičar Hesse o čovjeku napisati kako mu se čini da on „nije samo prilično razumna životinja, već i dijete Bogova, kome je određeno da bude besmrtno“ ipak mi, u ovom vremenu, dakako, mnogo bolje prijaju njegovi suprotni dojmovi o istom:
… njegov život samo jedna opaka zabluda, žestoki neuspio izrod pramajke, divlji jeziv promašen pokušaj prirode…
Budućnost, a možda i ona vrlo skora, pokazat će je li bio u pravu.
O Duhu i njegovim Moćima 
mipinter said,
Ožujak 2013. u 7:23 am
S užitkom pročitano.
Magičar said,
Ožujak 2013. u 10:10 am
Onda se vjerojatno i osjećaš slično!
Buntovnik Bez Akorda said,
Ožujak 2013. u 9:10 pm
“Nekad se pitam što pogoni moju bjesomučnu vedrinu? Zašto sam vedar i pored tmore današnjeg života?”
Ovaj uvod me automatski zaljepio za tekst. Često se to pitam. Doduše izvana sam sasvim namćorast, ali iznenađujućom vedrinom kročim kroz “nezapamćenu bijedu duha”. Rekoh to već, ali piši knjigu. Ne sumnjam da bi je sa užitkom progutao.
Magičar said,
Ožujak 2013. u 12:12 pm
Važno je da znam da nisam usamljen u svojem osjećaju, Mihael, da kad već objavljujem ne pišem opet samo za sebe. Ili “Ima nas još” s tom bjesomučnom vedrinom kako pjevaju momci iz grupe Let 3. Vjerujem kako će sve jednoga dana doći na svoje mjesto… kako u mom tako i tvom slučaju… A vidim i da polako ‘doktoriraš’ na kritici društva, ali to bih već trebao napisati na tvom blogu… 🙂
iva said,
Ožujak 2013. u 12:23 pm
“Zašto sam postao takav: „blijed, sjajan i nijem, počivajući nad samim sobom“, mogu možda zahvaliti jednoj knjizi koju pročitah u nevrijeme – u doba kada je to i za jednog ‘ slobodnog duha’ bilo malčice prerano – s petnaest godina…”
Bilo mi je četrnaest, kada sam pročitala Siddarthu, te se uzbuđena i sretna zbog ovog čitanja, uputila u mjesnu knjižnicu u potrazi za Stepskim vukom. Dočekala me je mlada knižničarka, koja na moj upit nije mogla skriti prvo iznenađenje, a onda ljutnju, te je na koncu primjenila pravilnu odgojnu mjeru: uz buru komentara o neprimjerenosti moga izbora u odnosu na godine, odbila je dati mi, tako žarko željenu, Knjigu. Sjećam se kako je naglasila koliko bi čitanje te knjige bilo pogubno za mene i moj daljni razvoj, jer da nemam dovoljno godina, iskustva i razboritosti, a da bih ispravno tumačila ono što H.H. želi poručiti. Sjećam se, također, osjećaja prezira i ljutnje, s kojim sam toga dana napustila knjižnicu, praznih ruku, naravno.
No, na petnaesti rođendan, roditelji su mi, kako bi opravdali osjećaj krivnje zbog nedovoljne posvećenosti (i time još jednim djelom upravo potvrdili tu neposvećenost), na izreklu želju darivali sabrana djela ovoga spisatelja. Sjećam se kao da je jučer bilo: prvo što sam uradila, bilo je da skinem i spalim bijele okvire s korica, na kojima je bio naslikan spisateljev portret. Držala sam to neprimjerenim, danas nemam pojma zašto, te zadovoljštinu pronašla tek kada su ostale jednostavne smeđe korice, sa sitnim, zlatno tiskanim naslovima djela. I počela sam čitati. Stepskog vuka. Bože, kako je to čitanje bolilo! Uz neke sam naslove plakala, uz neke zaigrano maštala, no svaki puta, pri povratku na Stepskog vuka osjećala sam tupu bol iz koje se nije moglo roditi ništa, samo praznina i ništavilo. Bilo mi je petnaest….Sjećam se još, kako sam Perle ostavila za kraj, zadnji puta sam ih pokušala pročitat sa nekih dvadeset i jednu godinu, i naravno, na koncu – a bit će na početku, tj. na prvih pedeset stranica -, još jednom i zauvijek, odustala.
Danas, kada pravim inventuru, vraćam se Stepskom vuku i mojim petnaestima. Na polici još uvijek stoje sabrana djela sa smeđim koricama i zlatnim tiskom, no Stepskog vuka nema…kao što nema niti jedne knjige koju bih danas morala ponovno pročitat…jer, voljene knjige dijelila sam sa prijateljima, i uvijek se tijekom vremena našao netko tko bi prekinuo lanac ne vrativši mi posuđenu knjigu……
Od svega, najviše mi fali onaj dio kada stoji na stubištu i promatra cvijećem uređen portal….tako bih voljela pročitati taj dio, no bojim se otić do knjižnice, jer mogli bi me, ovaj puta, procijeniti za prestaru, mogli bi me kritizirat i dati mi prijekor, zar za Boga miloga, to još nisam uspjela prevazići….
“Čovjek nije čvrsto i trajno uobličenje, već je prije pokušaj i prijelaz, dakle, ništa drugo nego uzani i opasni most između prirode i duha. Prema duhu, prema Bogu, goni ga unutrašnja predodređenost – prema prirodi, prema majci vuče ga topla čežnja: između ove dvije sile plašljivo se leluja njegov život.”
Ovih sam dana spoznala zašto me je Bog pred jedanaest godina darivao. A darovao mi je potporu i izvor snage i radosti, kako bih prolelujala ove dane oduzimanja, koji su zapravo, samo još jedan prijelaz, ništa teži od prethodnih i ništa teži od budućih. Samo se danas, dok traje, čini teži i najteži, kao što se i ljubav, svaki puta iznova, čini jačom i strasnijom od one prethodne, makar tako kaže Oscar Wilde i makar se slažem s tim, od prvog čitanja…..
Meni su eto, Teške boje (Majke), molitva i utjeha….jesam li zbog toga čudak ili ne, ne znam, ali kad mi je najteže, pustim si Teške boje, nakon čega osjetim olakšanje i vedrinu..hm…
Na koncu, toplo pozdravljam još jednog petnaestogodišnjaka, koji danas nastoji održati vedrinu…tko si i što si, tek ću, a možda i ne, istražit, jer sam na blog naišla u potrazi za T. Mannom, i eto zastala da pozdravim.
Iva Duka Dukic said,
Ožujak 2013. u 1:36 pm
….ja ne svijetlim, ja sijevam….
Magičar said,
Ožujak 2013. u 2:51 pm
Iva, hvala na ovako lijepom i sadržajnom komentaru. Ako si Stepskog vuka čitala s petnaest godina, onda je moguće da na sličan način i gledamo na ovaj svijet… 🙂 Vidiš, za razliku od tebe, Igru staklenih perli sam ja na kraju ipak pročitao i držim im je daleko najboljim Hessovim djelom, barem mi je takav ostao osjećaj u glavi. Zapravo, to je jedina Hesseova knjiga koju bih i danas mogao ponovno pročitati. Što se tiče Stepskog vuka danas ga osjećam kao nekakav krah, prekid, pečat koji mi je utisnut u mladosti i koji mi je nakon toga odredio čitav život… Općenito, Hesse je takav, za mladu dušu u isto vrijeme i opasan i poticajan… 🙂
Iva Duka Dukic said,
Ožujak 2013. u 1:41 am
Poticaj da komentiram bila je tvoja izreka ‘…mogu možda zahvaliti jednoj knjizi koju pročitah u nevrijeme …’ – dakle ono ‘možda’, – koje je kod mene ostavilo dojam otvorene dvojbe. No, sada sam dobila konretan i siguran odgovor da te je ‘odredio’.
E vidiš, ja pak imam potrebu pročitati knjigu, ponovno, nakon proteklih desetljeća, upravo kako bih procjenila je li me odredila, zapravo koliko me je odredila. Procjeniti, promjeriti, izvagati mjernom jediniciom Stepski vuk/JA, ili obratno JA/Stepski vuk – na kvadrat proteklog vremena i istošenog iskustva. Imam potrebu, a to ipak ne činim, jer stoji i ono tvoje izrečeno ‘…danas ga osjećam kao nekakav krah, prekid…’
Treba li na koricama te knjige stojati upozorenje ‘neprimjereno za one iznad 18 godina’, ili još bolji upit, kako Stepskog vuka doživljavaju ljudi koji ga prvi puta konzumiraju nakon 40-te….haha…pa što su ti ljudi uopće radili do četrdesete – i to je upit sa mogućno zanimljivim odgovorom.
A kad smo kod čitanja i obilježavanja, ako ima naslov koji me je istinski odredio i dao mi ekzaktan pravac, onda je to slikovnica Djevojčica sa žigicama, koju mi moji neoprezni roditelji kupiše na nekom sajmu knjiga, a opet na izrečenu želju, dok sam imala nepunih pet godina…i čitala i plakala..i opet čitala i plakala…i od tada čitala i čitanjem se bavila narednih nekoliko desetljeća….izbor štiva uvjetovao je izbor prijatelja, izbor zanimanja, izbor ljudi i ljubavi….a danas je priča o toj sirotoj djevojčici tako aktualna, tako jadno sveprisutna i aktualna….
No ovo je tema o Stepskom vuku, ima li gdje mjesto kuda se može pisati o čitanju?