Veljača 2013.
‘Fighting each other’
Leteći Cirkus Montya Pythona: SMISAO ŽIVOTA
Ono zbog čega jedan ljudski život doista može postati stravičan jesu ljudski odnosi. Pojedinac je uvijek savršen; nesavršeni su ljudski odnosi. Ako nam netko u jednom trenutku čini dobro ne znači da nam u drugom neće činiti zlo. Prvi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa. Osim toga, za svako dobro i protiv svega lošeg u ljudskim odnosima, čovjek je uvijek prisiljen boriti se. Drugi znamen nesavršenosti ljudskih odnosa.
Morate biti spremni na to da vam odnosi s drugim ljudima mogu donijeti kako najveću sreću tako i najveće patnje u životu. Ipak, ono što naš um, pa tako i život, najviše tišti neprestana je borba na koju ljudski odnosi prisiljavaju – bilo za naklonost i ljubav drugoga, bilo za stjecanje moći nad njim, bilo za pukim preživljavanjem u njegovu društvu…
U filmu „Smisao života“ poznati monthypajtonovci zrelu fazu ljudskog života prigodno nazivaju Fighting Each Other (u slobodnome prijevodu Međusobna borba), a ne, recimo, Zrelost ili Odraslost. Svu bizarnost kako rata tako i ljudskih odnosa dočarava scena iz filma koja za svoje prostorno-vremensko određenje bira 1. svjetski rat, prikazujući časnika na položaju koji na svoj rođendan, za vrijeme bitke, prima prigodne darove od svojih vojnika. Dok oko njih grmi artiljerijska paljba iz svih mogućih oružja, simbolizirajući upravo sve ono loše u ljudskim odnosima, dotle ganutljiva tankoćutna obzirnost vojnika koji će netom poginuti prema svojemu časniku upućuje na sve ono dobro što oni mogu iznjedriti…
Naši interesi nisu tipični ljudski interesi. Zapamtimo to. Oko njih se ne treba boriti. Za proučavanje zvjezdanog neba nije potrebna puška, ni leden pogled. Na borbu, stoga, ne možemo uzvratiti borbom. No, kada na sebi osjetimo podsmješljive poglede ljudi ‘koji se u životu bore’ i koji našu ‘neborbu’ doživljavaju kao naivnost – a što ona svakako nije – tek takvima budimo spremni dodijavati sa svojim gandijevskim inicijativama i govoriti kako se jedino na taj način može promijeniti svijet.
Nekada se neprijateljstvo, i općenito snaga, kao i ono što se hoće, otvoreno iskazivalo. Jači se gostio slabijim “na danjem svjetlu”, nije to morao skrivati. No, u današnje doba ‘jači’ su postale prave noćobdije, užinaju samo u okrilju noći, skriveni; neka nitko ne zna da ću te pojesti! Čak i fizički jaki postaju hrana ovim vampirima moći i noći kojima postaje nemoguće uteći, ne zato što su uistinu najjači u svojoj okolini, u nekakvome fizičkome smislu – nego zato što su najlukaviji. Na stvari je jedna od manje slavnih i nemoralnih pobjeda duha.
Ali to nama, neborcima, daje stanovitu prednost, dobivamo na vremenu! Kada se nekome zamjerimo u društvu – neće nas odmah napasti! Sačekat će diskretniju priliku. Kakva pirova utjeha! Što možemo učiniti u tim trenucima? Ono što jedino možemo jest javno izložiti ono što će nam se prije ili kasnije dogoditi ili već jest, kako je to učinio i Diogen iz Sinope. Nakon što je dobio batine od sinova gradskih uglednika, onako izubijan i plav, izvjesio je na sebe tablu s imenima počinitelja i takav prošao gradom.
Sve što radite pokažite! Pokažite kako najbolju tako i onu najgoru moguću izvjesnost, nismo više djeca, i stisnite zube… U nekakvom teološkom smislu, danas su ljudi prisiljeni ispovjediti i samo ono što su vidjeli…
O Duhu i njegovim Moćima 
O privatnoj borbi s demonima vlastite nutrine (ili kako je to kad vam prostor uma obuzme pohlepa za spoznajom) | O Umu i njegovim Igrama said,
Rujan 2016. u 12:21 pm
[…] je, za sve blage i zanesene duhove, nažalost, neizdrživ, grozan… Prema Monty Pythonu ‘život je borba‘, po Nietzscheu svaki ‘život uvijek živi na račun drugoga života‘, a za Von […]