Ožujak 2013.
Cvjetanje ‘novog formalizma’ (uzgred i o stvarateljevoj volji za moć)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Bilo koja društvena institucija (obrazovna, politička, vojna i sl.), osim što u pojedincima zadovoljava tu nezaobilaznu ‘društvenu potrebu’ “pijenja vode iz istih cisterini”, uglavnom su poligon za oblikovanje odnosa moći. No, to nije ništa novo. O tome su već pisali Horkheimeri, Weberi i drugi sociolozi i filozofi. Ipak, postoji poseban trenutak kada to osjetimo na vlastitoj koži. Hladno promatramo što se događa po mračnim hodnicima institucije u kojoj, pukim slučajem, zarađujemo svoj kruh. Na svakom koraku, kroz pukotine u zidovima, osjećamo notorno pregrupiranje moći među ljudima koji u njoj sjede… Tako je i u mojoj instituciji. Ono što čini našu praksu pregrupiranja moći malo drugačijom u odnosu na druge društvene institucije jest činjenica da se formalizam pokazao kao iznimno prikladno sredstvo za tu zadaću.
Cvjetanje ‘novog formalizma’ u društvenim institucijama ne može proći nezapaženo. Svaki dan ne samo da ispunimo na tisuće obrazaca, nego i utrošimo barem deset puta više riječi u formalnim razgovorima preko fiksnih i mobilnih telefona, instant messengera, video alata, pa čak i u naoko neobveznim razgovorima za vrijeme pauze, za stolovima, kod nas naročito, udomaćenih kafića. Današnjica počinje ozbiljno bolovati od formalizma. Zapravo, moć je pronašla svojega novog slugu.
Igre moći odvijaju se oko donošenja ili nedonošenja novih pravilnika i izvješća o napredovanju u zvanju nastavnika, uključivanja ili isključivanja profesora iz članstva u povjerenstvima i odborima, prihvaćanja ili neprihvaćanja studijskih programa i znanstvenih projekata, i tako dalje. Velika većina znanstveno-nastavnog osoblja na fakultetima posvećuje najmanje vremena svojim primarnim zadacima: stvaranju vlastite znanosti i prenošenju znanja studentima. Općenito, vrlo malo vremena posvećuje se studentima, premda se radi o dvije osnovne funkcije znanstveno-nastavnog rada koje su navedene u statutima visokoškolskih ustanova, kao i u Zakonu o visokom obrazovanju. Ali jasno je zašto je tako – jer nisu uključene u odnose moći.
Kada to tako sročite poželite čovječanstvo (ili barem onaj njegov dio koji se odnosi na birokraciju društvenih institucija) naciljati dvocijevkom. Ne možete povjerovati da čovjek nije u stanju drugačije urediti svoje odnose, pa i dalje stojite do uvjerenja da je Nietzsche grdno pogriješio kad je došao do zaključka da je ‘bitak tubitka’ – volja za moć. U svojoj, za života neobjavljenoj, knjizi istog naziva trebao je napisati da se ta postavka odnosi isključivo na bitak onoga ‘Se’ kojega je Heidegger ‘na pasja kola’ “istračao” u svojemu Bitku i vremenu – naše, svakidašnje, jalovo ‘ja’ koje se povinuje društvenim konvencijama, a nauštrb vlastitog Ja. Na ovaj način propuštena je prilika da bitak ‘pravoga’ tubitka i najzagriženijim Nietzscheovim učenicima ne ostane nepoznat.
Uspjeti u društvu, biti ‘glavni’ za druge ljude i u očima drugih možemo samo u formalnom smislu – ako drugi o tome ostave trag, svoj pristanak na nekom formularu. Inače, zašto bi ikada priznali da nad njima imamo bilo kakvo pravo a kamoli moć, makar ih mi u ime istog/iste zlostavljali u fizičkom smislu? Moć, kao takva, može biti samo formalna, ali nasilje koje se u njezino ime provodi jest stvarno.
Premda je u Volji za moć najmanje upravo spomenute ‘volje za moći’, postavlja se pitanje možemo li samog Nietzschea braniti od njegovih ideja pravdajući ga pogubnim utjecajem njegove sestre (nacizmu sklone Elisabeth Förster-Nietzsche), pogotovo s obzirom na izbor naslova njegove posljednje knjige? Kada citira latučkog poglavicu Commora Bakeru koji i doslovno kaže: „Dobri su ljudi svi slabi: dobri su jer nisu dovoljno jaki da budu zli“, onda imamo problem ako ovu čestitu izjavu želimo prevesti u podnošljiv oblik filozofskom čitatelju koji se užasava nasilja ali ipak štuje filozofa pruskih korijena. Ali Nietzsche je doista neuvijeno tvrdio: sve je volja za moć!
Da je vrijednost svijeta u našoj interpretaciji (da su možda gdje drugdje moguće i druge interpretacije no puko ljudske), da su dosadašnje interpretacije perspektivične procjene, s pomoću kojih se u životu, t.j. u volji za moć održavamo radi porasta moći, da svako uzvišenje čovjeka sobom donosi prevladavanje užih interpretacija, da svako dosegnuto ojačanje i proširenje moći otvara nove perspektive te poziva na vjerovanje u nove obzore – to se provlači mojim spisima! Svijet koji nas se nešto tiče patvoren je, t.j. nije činjenično stanje nego neki spjev i zaobljenje nad mršavim brojem promatranja, on je u “tijeku”, kao nešto što biva, kao patvorenost koja se uvijek iznova odgađa, koja se nikad ne približava istini jer – “istine” nema.
Ne bismo li, onda, i mi, premda isprva uvijeno i stidljivo, u sebi trebali iznaći nekakvu svoju, vlastitu volju za moć? Stvarateljevu volju za moć? ‘Neodraslost’ stvaratelja, njegovu nezrelost, karakterizirat će najmanje tri stvari: sklonost vraćanju u prošlost, neozbiljno shvaćanje svoje umjetnosti te užasavanje nad svakim vidom nasilja i nepravde. Svaki duh sklon je vraćanju u prošlost, a nezreli mu naročito pribjegava, jer još nije spreman svoj pogled baciti u budućnost (zreo duh uvijek je ‘jedno’: prošlost, sadašnjost, budućnost). Ne uzimanje svoga unutarnjeg poz(r)iva ozbiljno ima za posljedicu da on (nezreli stvaratelj) uvijek nešto piskara, fotka, slika ali sve to radi ‘samo za svoju dušu’; u rijetkim slučajevima kad svoj poziv i shvati ozbiljno često mu je potreban drugi da ga vrednuje. Užasavanje nad nasiljem i nepravdom, kao treća karakteristika nezrelog duha stvaratelja, naročito je pogubna jer proizvede gomilu kritičkih djela/izraza za društvo u cjelini, a koji zamagle onaj čisti vidik na svijet oko sebe koji svaki zreli stvaratelj uvijek ‘nosi sa sobom’. Ali to je nužan put. Što ga prije prođete to ćete prije postati svjesni odvajanja koje će uslijediti. Odvajanja od društva, njegovih institucija, formalizama, stremljenja slavi, volji za moći. Vi ne pripadate u taj tor, ali tajanstveno – sve to opet imate na svoj način! Imate svoju ‘instituciju’ (stvarateljski opus), ‘formalizam’ (stil), ‘stremljenje slavi’ (želju za utjecajem) te stvarateljevu volju za moć (volju za preoblikovanjem života u cjelini).
Kada se i ne biste složili s ovdje upotrijebljenom terminologijom u objašnjavanju vas samih, neki mali djelić volje za moći nikada u sebi nećete moći negirati i dobar je – jer čuva od prehlade. Važno je da vašu volju za moć ne brkate s voljom za moći drugih. Ona u sebi nema ništa zajedničko sa snovima o slavi, osiguranom mirovinom u nacionalnom društvu pisaca, likovnjaka i sličnima, općenito s prihvaćanjem i pohvalama drugih. Ona i doslovno želi da se po vašoj misli, djelu, preoblikuje sam život, da utječe na pojedince, epohe, po mogućnosti čitav život. Totalitarizam takva stava ipak nije nasilan. Vi želite preoblikovati život, ali samo na dobrovoljnoj osnovi. Često ulogu drugoga stvaratelji moraju sami preuzeti, u tom slučaju, nema im druge nego da sami sebe preoblikuju… Takva vam je umjetnikova volja za moć i naučimo je opisati Nietzscheovim vokabularom. Opijajte se životom kad je i gorak (a prečesto je gorak), postanite svjesni jedinstvenosti postojanja i ovoga trenutka. Ovladajte bezgraničnom znatiželjom i osjetljivošću na zbilju koja će vas nagraditi ekstatičkim iskustvima zbog kojih se više nećete moći oduprijeti nagonu stvaranja… i utjelovit ćete je… Pritom, vjerojatno ćete htjeti da vam svi iz „posluha prave ljubazno lice“… Takve vas Nietzsche vidi – kao umjetnike od glave do pete, ili nešto skromnije, slobodne duhove koji su ovladali svojom voljom za moć…
O Duhu i njegovim Moćima 