Travanj 2013.
Moć knjige (ili kako živjeti neformalno)
Friedrich Nietzsche: VOLJA ZA MOĆ
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV (u LANZAROTE I DRUGI TEKSTOVI)
Ono što me općenito smeta oko književnosti (i publicistike) jest sud da se u knjigama ne nalazi ništa doli zabave. Knjige se čitaju iz zabave, da se prekrati vrijeme, jer su same po sebi zabavna štiva. U današnjem pojedincu ne postoji svijest da mu čitanje neke knjige može promijeniti život. Ne postoji svijest da knjiga posjeduje moć baš kao što ju posjeduju upravni odbori tvrtki čijem članstvu streme ili notorna burza u cjelini. Moć knjige, napisanoga u njoj, istina, ne može se mjeriti apoenima novčanica, dionicama ili materijalnim dobrima, ali može se mjeriti ‘apoenima’ istinske ljudske sreće, izostanka bolesti i depresije, vedrine i opće raspoloženosti. Krvlju napisana knjiga, kako obično nazivamo stvarno dobre knjige u stanju su pojedinca potpuno preobratiti, sačuvati ga od bolesti, i u konačnici, podariti mu, ono za čovjeka možda najvrijednije – njegov smisao… Ne bih napisao ni retka a da nisam uvjeren u stvarnu moć riječi kojima se služim, da su u stanju odista preoblikovati život u cjelini…
Nakon ovako veselog početka, kako bi kazao naš Učitelj, poziv piscima da se prihvate svog posla trebao bi postati ozbiljniji i provokativniji. Stvarajte i unatoč tomu što vas ignoriraju. Napišite u čemu to živite, otvoreno, bez dlake na jeziku, kao što vam savjetuje i Michel Houellebecq u svom kratkom pamfletu Ostati živ; udarite po onim segmentima društva koji medije danas koriste kao primarne izvore mediokriteta za trovanje čitatelja/gledatelja/slušatelja. Pritom, ne uzdižite se na razinu metajezika (odnosno kritike) u Barthesovom smislu; prije ili kasnije, polomit ćete zube. Zaobiđite kritiku i stvorite književno djelo od krvi i mesa u kojem će prikazana stvarnost društva biti u stanju zaboljet i vaš intelekt i vaša čula. Dakle, prije svega, budite maštoviti. Nemojte stati na pola puta kao što je to učinio Robert Perišić u romanu Naš čovjek na terenu. Razgolitite zatupljujući medijski filtar stvarnosti koji se uselio u naše glave i pokušajte živjeti i doslovno neformalno… da vam se živo fućka za sve.
A kada to napišem, živjeti neformalno, tu se i sam gubim. Na trenutak, kao da mi se otvaraju vrata raja, ali ne onoga ‘predcivilizacijskoga’ raja kojeg je zamislio John Zerzan, otac anarhoprimitivizma – ne, u igri čak nije ni ‘De Mellova svjesnost’, već nešto moje/vaše, kojima se svijet odsada povinuje. Probajte spavati s nekom ženom/muškarcem. Neki će vas odbiti, većina ne, ali ne stvarajte formaliziranu ‘situaciju’ (‘legendu’ u Coelhovom smislu) oko toga, da ste upravo takvi i takvi i da zato to ne možete ili možete učiniti. ‘Situacija’ ili ‘sudbina’ u praktičnom smislu ne postoje! Kada neformalno živite sve možete! Vi ste poput Nea u završnoj sceni Matrixa. Sve vam je na dohvat ruke, ali čudnovato, više nemate poriv da bilo čime ovladate. Pa i zašto bi ga imali kad vam je sve u svakom trenutku nadohvat ruke! Ali stvaranje vas ovoga puta privlači snažnije nego ikad prije. Na neki uzbudljiv i nerazjašnjen način na stvaranje ste prisiljeni, jer ste odabrali živjeti neformalno i neobvezujuće! Svaki put kada oko sebe pogledate – svijet i doslovno morate stvoriti, nemojte ga pretočiti u poznate formalne kategorije koje ste usvojili odgojem i obrazovanjem.
Dugo sam vremena sa svoga balkona na četvrtom katu promatrao brezu ispod njega kako raste i na koncu doseže visinu na kojoj se nalazi i moj stan. Njene grane povijale su se na vjetru, listovi šuštali i nakon ljetnog pljuska bljeskali na suncu, i ja bih svaki put kazao, eno, breza se povija na vjetru, breza bljeska na suncu. A onda sam jednom prilikom zamijetio njezino, u odnosu na grane, golemo stablo koje je izlazilo iz zemlje, i koje se dakako nije povijalo na vjetru, i nije bljeskalo na suncu. Kora stabla, bijela kao snijeg, s tamnim mrljama kao životnim iskustvima, nadala mi se kao potpuno novo biće koje je na sebi samom nosilo jedan potpuno drugi svijet. Više nikada nisam pomislio da sa svog balkona gledam brezu. Tko zna što gledam! Od tada, izraslo konglomeratsko čudo prirode pod svojim prozorom vidim uvijek drugačije. Sada je bez lišća, u nekom nadnaravnom spokoju, prije nego ga proljetni sokovi koji pristižu iz zemlje ne probude… Pored njega još je jedno čudo prirode, slično, ali nikad isto… U prirodi ne postoje dvije iste stvari. To vam otkriva neformalan pogled na stvari. Čim zaključite da gledate brezu i pored nje još jednu brezu, umrtvljujete svoja čula, formalizirate stvarnost.
Dakle, ne morate biti stvaratelji u klasičnom smislu da biste iskusili neformalnu stranu života. Ne morate za života ni retka napisati, ali možete ih na tisuće pročitati, u konačnici, i samo izgraditi svoj vlastiti ukus i u njemu u svakoj prilici uživati. Ne morate komponirati, slikati, fotkati ili bilo što konkretno stvarati. Možete i samo promatrati svijet oko sebe. Promatranje je čudesni stvaralački čin i ovisi o pojedincu. Osim promatrati, možete i misliti, možete imati svoju filozofiju života, zašto ne! Možete misliti o stvarima oko sebe, osobama, bilo čemu. Možete, pritom, otkriti kako se vaše misli jedno vrijeme ne usuđuju ići preko neke granice, pa nakon nekog vremena, ipak odlaze. Svijet je čudesan, a za tu čudesnost svijeta možete biti zahvalni upravo – samima sebi. Način na koji gledate ovaj svijet zapravo ste vi sami. I to vam je opet ona ista volja za moć koju spominje i naš učitelj u svom istoimenom djelu i kojeg prigodno citiramo za kraj ovog posta:
Čovjek konačno u stvarima nanovo ne nalazi ništa doli ono što je u njih sam metnuo: – ponovno se nalaženje zove znanost, umetanje pak – umjetnost, religija, ljubav, ponos… U obojemu bi, pa neka je to i dječja igra, valjalo nastaviti i imati dobrano hrabrosti za oboje – jedni za ponovno nalaženje, drugi – mi drugi! – za umetanje!
O Duhu i njegovim Moćima 