Siječanj 2014.
Udomljavanje osobnosti (ili na što treba paziti prilikom upotrebe riječi dekonstrukcija)
Yasmina Reza: ART
Netko trguje ovim, netko onim, netko preprodaje svoje tijelo, netko dila drogu, a ja bih to, čini mi se, mogao sa svim svojim osobnostima… mogao bih trgovati sa svojim osobnostima! Nikada se sebi ne činim ja zato što sam to ja. Sa svakim čovjekom ponaosob drugačije se ponašam; osim toga, u sebi udomljujem nekoliko potpuno različitih ‘zanimanja’ – rockera, romanopisca, znanstvenika… kojima bih mirne duše mogao pridodati i filozofa, računalnog geeka, čak i zaljubljenika u društvene sportove (između ostalih, u nogomet i rukomet). Na stranu uobičajenih infantilnosti kojima je svaka stvaralačka duša pretila, ja se ozbiljno zanimam za sudbinu svemira, u potrazi sam za općom teorijom informacija, a od jezovite dragosti, u osobitom poststrukturalističkom raspoloženju, naježim se na spomen riječi dekonstrukcija. Sâm za sebe tvrdim da sam antirealist i konceptualist, poststrukturalist i pseudomodernist. Doista, ne znam gdje počinjem, gdje završavam. Jednoznačno, nikako se ne mogu definirati.
A onda naiđoh na ovu psihološku riječi francuske dramaturginje Yasmine Reze iz njene drame Art (1994):
“Ako sam ja ja zato što sam to ja, a ti jesi ti zato što si to ti, ja sam ja, ti si ti. Međutim, ako sam ja ja zato što si ti ti, a ti jesi ti zato što ja jesam ja, onda ja nisam onaj koji jesam i ti nisi onaj koji jesi…”
Jesam li ‘prepun’ svojih osobnosti zato što više “nisam onaj koji jesam”…? I tko je odgovoran za to što svoju osobnost isključivo definiramo u odnosu na osobnost drugoga…? Tko je izmakao ‘postojanu zemlju identiteta’ pod našim nogama? Bit će da iza toga stoji ona nezgodna riječ – dekonstrukcija…
Sposobnost udomljavanja različitih osobnosti jedna je od temeljnih karakternih crta čovjeka dvadeset prvog stoljeća. Nikome prije njega to nije pošlo za rukom, a možda i neće nikome poslije njega. Ni u jednom drugom djeliću ljudske historije neće biti toliko ostavštine na kojoj ćemo moći graditi svoje osobnosti, nikad više toliko predrasuda i mogućnosti. Zbog toga se valjda toliko prepoznajem u Yvanu, Rezinom junaku u drami Art, kojem je riječi iz epigrafa ovog teksta napisao njegov psiholog, i koje je on morao zapisati na ceduljicu jer su, po njemu, ‘prekomplicirane’! O samom Yvanu njegov prijatelj Marc na samom početku drame ovako rasuđuje:
…Yvan [je] tolerantan, a to je u ljudskim odnosima najveći nedostatak. Yvan je tolerantan zato što mu nije stalo.
Još jedna bolna crta udomljivača osobnosti! Mi smo ravnodušni, i zapravo hladni prema drugima, premda se za sve zanimamo. Što se tiče samog Yvana na jednom mjestu on se požali Marcu: “Da samo znaš kako meni predmeti idu na živce”, a na drugom, i Sergeu i Marcu, na svoju mamu, razgolićujući gotovo u potpunosti svoj plahi i nestalni karakter:
– Je li ti drago što ćeš se oženiti? – neki me dan glupo upitala majka. “Je li ti barem drago što se ženiš?”… Zašto mi ne bi bilo drago, mama?… Kakav je to odgovor, kaže ona, ili ti je drago ili ti nije drago, na pitanje se ne odgovara protupitanjem…
Dramsko djelo Art trebate pročitati. No, moja zabrinutost u ‘trajnu posuđenost’ jedinog primjerka knjige francuske dramaturginje pokazala se neopravdanom. Bez većih problema domogao sam se prljavo-sive-crvenkaste knjige na kojoj je pisalo Četiri drame. Sa sjetom ipak zamišljam da se u neko drugo vrijeme fakultetom ipak širi kult Yasmine Reze, i da se ovoj knjizi nakon beskrajnjih posudbi na koncu zameće trag, da knjiga još samo ritualnim posvećenjem prelazi iz jedne u drugu studentsku ruku, i da se javno čita po mansardama i suterenima zgrade na opskurnima, postmodernističkima pjesničkim večerima… Da; to bi se možda dogodilo u neko drugo vrijeme. U ovome Četiri drame tko zna koliko dugo stoje na polici s drugim dramama kupeći prašinu…
Pitanje koje Yasmina Reza postavlja u drami Art jedno je od najdubljih pitanja s kojim se danas suočava zapadnjačko mišljenje i kultura u cjelini… To se pitanje više tiče same suvremene umjetnosti, negoli malograđanštine (Yvan, Marc i Serge, definitivno, nisu malograđani). Vrijedi li za sliku na kojoj se ne nalazi ništa sem bijele boje, s nekoliko, istina, jedva zamjetnih poprečnih bijelih linija i debljom vodoravnom pri dnu, dati dvjesto tisuća franaka kao što je to učinio Serge? Ne čini li vam se da je ovdje potrebno imati umjetničke hrabrosti da bi se jedna ovakava tema obradila? Glasno govoriti o suvremenoj umjetnosti, tom opasnom i skliskom terenu, pred onima koji su u uobičajenom umjetničkom angažmanu skloni varanju…? U drami Art, osim toga, nailazimo i na onaj čudovišni, samo rijetkima razumljiv (ako i rijetkima!) pojam – dekonstrukcija – koji se pojavljuje u dojmljivim dramskim pasažima Marca koji njegovu upotrebu smatra krivom za sve negativno što se danas događa u ljudskim odnosima, a pogotovo između njega i njegova prijatelja Sergea. Osvrnimo se na Marcovo rezoniranje u vezi problematičnih odnosa sa Sergeom nakon što je ovaj kupio kontroverzno platno:
Problem je starijeg datuma…
Potječe, da budem precizan, od dana kad si bez trunke ironije, opisujući neko djelo, izgovorio riječ dekonstrukcija.
Nije me toliko oneraspoložio sam termin dekonstrukcija, koliko ozbiljnost kojom si ga izgovorio.
Upotrijebio si ozbiljno, bez distance, bez trunka ironije, riječ dekonstrukcija, kume moj.
Ne znajući kako da se postavim u toj situaciji, bubnuo sam kako se pretvaram u mizantropa, a ti si mi odbrusio: Tko si ti, molim te lijepo? S kojim pravom to govoriš?
“Odakle ti pravo da se izdvojiš od ostalih ljudi?” napao me Serge, vrlo podlo. I vrlo neočekivano…
“Tko si ti, mali moj Marc, da sebe smatraš važnijim od drugih?”…
Tog sam mu dana trebao razbiti zube. I reći mu, kad padne na pod, izubijan, a ti, mali moj Serge, kakav si mi ti prijatelj kad ne misliš da ti je prijatelj važniji od drugih ljudi?
Na kraju, ne možete znati čiju je stranu zauzela Reza. Otuđenje čovjeka, premda potpuno, može ‘zahvaliti’ na postojanju kako suvremenoj umjetnosti koja ga tematizira i nastoji dokučiti, tako i ‘novim poklonicima tradicije’ koji su ‘zapanjujuće arogantni’ u njezinu preziranju. Bilo kako bilo, tako sam se ‘književno’ zaljubio u desetak godina stariju francusku spisateljicu koja je baš ovih dana objavila i svoj novi roman – Sretni sretnici. Ne samo da se radi o francuskoj književnoj zvijezdi koja se proslavila svojim dramskim djelima, nego i o književnom umu koji na zarazan način misli i piše o onome o čemu bih i ja cijelo vrijeme mislio i pisao, i koji opisuje svijet upravo na način na koji bih i ja to želio – ovdje tisuću puta ponovljenom frazom – da bi mu uzeo mjeru kroz svoju umjetnost…
Siječanj 2014.
U sadašnjem vidjeti propast prošlog
W. G. Sebald: SATURNOVI PRSTENOVI
Za Winfrieda Georga Sebalda saznao sam u iznenađujuće okrepljujućoj prepisci s hvalevrijednim urednikom jednog časopisa kojem sam ponudio svoje rukopise na objavu. Bio je to moj pokušaj doticaja s etabliranim književnim krugovima našeg podneblja i našeg doba, ali koji se zasada po svemu sudeći pokazao bezuspješnim, a tu prije svega mislim na skretanje pažnje na moje pisanje, što mu je bila inicijalna namjera. Kakav god bio, priznat ili nepriznat, pisac se najviše mrzi u trenucima u kojima je prisiljen nekomu skrenuti pažnju na svoje djelo. Ipak, jedan dio mog bića likuje. Likuje zbog ‘otkrivenog’ Sebalda. Podsjetimo se: čitanje je isto što i pisanje; kada naiđete na nekoga čije vas pisanje ‘pogodi’, ono izaziva isti ushit u vama kao kad napišete nekoliko stvarno dobrih stranica…
Winfried Georg Sebald, Nijemac i germanist po vokaciji, za života zaposlenik engleskog sveučilišta, često natjeran u pogubne šetnje uz ‘njemački ocean’, s kojim u Engleskoj od sveg ‘njemačkoga’ ima jedini doticaj, definitivno, piše vrhunsku prozu. Već nakon nekoliko pročitanih stranica ovog književnog genija svog Plavog noja najradije bih spalio u vatri; ne šalim se. Porazno je, međutim, da njegovu prozu vjerojatno ne čita mnogo ljudi. S obzirom na činjenicu da živimo u dobu u kojemu jedan nogometni menadžer u mirovini (Sir Alex Fergusson – sa štovanjem u svezi sveg nogometnog što se veže uz njegovo ime) drži vrh top liste najprodavanijih knjiga u Velikoj Britaniji u 2013. – to onda nimalo ne čudi. Književnici koji se bave društvom u kojem žive, već dulje vremena su na marginama zanimanja istog. Zbog toga postavio sam sebi sljedeće pitanje: je li današnje društvo doista sve manje brine o tome kako živi ili se više ne želi ogledati u ‘književnom ogledalu’ kako bi izbjeglo još jedan pogled na gluposti i taštine koji njime danas prevladavaju? U tom smislu, Sebalda se ne treba plašiti. On gleda u društvenu prošlost, a ne sadašnjost. Rastakanje društvenih slojeva, obrazaca ponašanja i vrijednosti jednog vremena, fizička propast građevina, vrtova, sela i gradova koji su ga krasili – to su, zapravo, njegove omiljene teme.
Od prve rečenice, kojom počinje Sebaldova ispovijest, očarani ste vrsnoćom književnosti koja se valja pred vama:
U kolovozu 1992., kada su se dani pasje vrućine približavali kraju, pješke sam se zaputio kroz istočnoenglesku grofoviju Suffolk u nadi da ću nakon završetka jednog većeg posla na taj način uspjeti umaći praznini koja se u meni širila.
I gdje smo ‘kliknuli’? Recite mi, orlovi moji! Naravno, na ovome “…umaći praznini… ” koje samo potvrđuje moju ideju da se vrhunska književnost mora prepoznati, ako ne već u prvoj rečenici, a onda svakako u prvom odlomku romana. Jer, radi se o stilu! Uvijek se radi o stilu i ničemu drugom!
I ostala poglavlja započinju na sličan način, s tim, za mene već tipično sebaldovskim, znamenito-stilskim – “kada sam…” – u strogoj, gordoj jednini, koji se, izgleda, sasvim slučajno, na početku knjige prometnuo u “…kada su…” – ne manje gordom obliku trećeg lica množine. Pa tako čitamo, “Kada sam u kolovozu 1992. putovao prema obali, dan je bio zastrt niskim oblacima…” (II. Poglavlje); ili “Kada sam nakon večere krenuo u prvi obilazak gradskih ulica i uličica, kišni su se oblaci već bili razišli.” (IV. Poglavlje); i naposljetku: “Kada sam se u podne nakon odmora na žalu, popeo do zaravni Dunwicha iznad mora, postalo je neobično mračno i sparno.” (VII. Poglavlje).
Sebalda zanimaju teme koje izgleda nikoga ne zanimaju. Istočnoengleska grofija Suffolk, nakon njegova opisa, ne čini se privlačnim mjestom za život, čak ni za imigrante. Puste obale i priobalje, zapušteni parkovi, urušeni gradovi, napušteni vojni objekti, iako s bogatom poviješću, danas se čine kao mjesta na kojima se Bog umorio izgovarajući ‘laku noć’. A tko bi rekao da se ta mjesta nalaze u današnjoj Engleskoj? Na brzinu otvaram Google Earth i upisujem Suffolk… ali ne mogu pronaći nijedan zapušteni park, oronuli ljetnikovac ili posječenu aleju dudova, dok se polja iz zraka, s visine od 6,73 km, čine oku ugodno obrađenima… Ni traga pustopoljini kojom je pisac bio okružen u romanu… A možda se ipak radi – kao što se uvijek radi – samo o piščevu pogledu, čitaj osjećaju… Sebald se tako razotkriva kao spisatelj nadaren da u sadašnjem vidi propast prošloga. Definitivno, to je motor njegove književnosti. Tako lijepe rečenice o propasti nigdje drugdje nećete pročitati. Ipak, jednu od meni najdražih rečenica u romanu posvećuje ribičima točno pogađajući njihovu bit:
Ne mislim da ti ljudi danima i noćima sjede uz more kako, kao što tvrde, ne bi propustili trenutak prolaska jata pišmolja, približavanja iverka površini ili prilaska bakalara obali, nego vjerojatno žele biti na mjestu na kojemu im je svijet iza leđa, a pred njima nema ničega osim praznine.
Zanimljivost može predstavljati činjenica da se u jednom povećem odlomku osvrnuo čak i na našu mrlju prošlosti – grozomorno, ‘najradije bih da ga ne spominjem’, ustaštvo koje se u svijetu najčešće dovodi u vezu s ubijanjima i mučenjima u logoru Jasenovac. Apsurd koji ovaj, ipak samo, književnik nije primijetio dok je ljeta 1992. u Banja Luci pregledavao dokumentaciju ustaških zločina u logoru Jasenovac, ogleda se u činjenici da su mu baš u to doba, u bosansko-hercegovačkom ratu, doslovno iza leđa ‘stasavali’, ‘našem Jasenovcu’, srpski logoraški pandani – Omarska, Manjača i dr. i u kojima su nastavljena mučenja i umorstva ljudskih bića…. Ali nemojte me krivo shvatiti. Politički nikada neću biti angažiran dok ovako jalovo i beskrvno osuđujem sve počinjene zločine na ovim prostorima. Bit ću poput M. Houellebecqa koji osjeća “najdublje nepovjerenje prema onima koji se hvataju oružja iz bilo kojih razloga”. Ipak, kada u književnosti naiđem na ‘nepotpune’ izjave ili svjedočenja u vezi počinjenih zločina, tužakat ću poput Isusa nukajući da baci kamen onaj koji misli da je bez grijeha… U ovom smislu, na sebi mnogo bližem primjeru Sebald je zadržao ravnotežu. Pišući o višestoljetnom englesko-irskom sukobu, izložio je kritici kako engleski imperijalizam tako i irsku piromaniju paljenja vlastelinskih kuća engleskih obitelji. Ako ikada budemo željeli istinski mir na ovim prostorima morat ćemo se naučiti sve počinjene zločine stavljati u jednu rečenicu (ili jedan odlomak, jedno poglavlje ili jednu knjigu), neovisno o njihovim razmjerima… Tko ovo razumije? Valjda neki budući koji dolaze, dok bi me ovi današnji najvjerojatnije – ne smijem ni pomisliti ‘što’…
Što se tiče moje spisateljske karijere, u ovom životu činim se poput Sebalda u Saturnovim prstenovima – lutam predjelima ‘bogu iza nogu’ svugdje nailazeći na nagovještaje (vlastite) propasti, čitaj odbijanja. Nitko to neće čitati… Ili hoće u nekom, po mojoj mjeri dobu, negdje u budućnosti… U pogledu toga čini mi se da me je najviše uplašila moja žena kazavši da je to željno iščekivano ‘moje doba’ zapravo već završilo… ‘Plavi noj’ je ostatak umornog, ocvalog postmoderniteta… čak je točno locirala i godine kazavši da se tako pisalo 1980-ih…
Zar sam u sebi pohranio čitavo jedno doba koje je, eto, pukim slučajem, doba moje adolescencije, i da iz njega, u duhovnom smislu, ne mogu nikako izići? Iz tog, za mene nikad prežaljenog doba, koje je opet uredno izgeneriralo sve moje komplekse, snove i nade za budućnost? O 1980-im, uvjeren sam, uvijek će se pisati, zato što ih oduvijek, pomalo naivno, shvaćam ako ne baš zenitom ljudskog duhovnog razvoja, a ono nečim najboljim što je čovječanstvo u duhovnom smislu ikada ostvarilo… Jednom drugom prilikom pitajte me zašto.
Čak je i Sebald dao obol mojim sumnjama u vrijednost vlastitog pisanja koje pisca svako malo pogađaju ako mu je stalo do toga da ga i drugi čitaju…:
Danima i tjednima razbijamo glavu, ne znajući, kada bi nas pitali, pišemo li dalje iz navike ili želje za priznanjem, ili zato što nismo naučili ništa drugo, iz čuđenja nad životom, iz ljubavi prema istini, iz očaja ili pobune, a također ne bismo mogli reći ni postajemo li pisanjem pametniji ili luđi. Možda svatko od nas gubi pregled situacije u onoj mjeri u kojoj na svojemu djelu radi dalje…
Zbog sveg izrečenog, uzeo sam notes i mrtvo-hladno napisao sljedeću misao koji nisam imao namjeru objaviti, ali eto, dogodilo se suprotno: “Za onog pisca koji je u času smrti još uvijek relativno anoniman, a njegovo djelo nepoznato široj javnosti, za takvoga pisca možemo reći da je njegovo doba tek pred njim. Za onog pisca pak koji u času smrti proživljava svoju najveću slavu i počasti možemo reći da je njegovo doba na kraju ili da je već završilo… Zbog toga istinski pisac ne bi trebao težiti slavi za života jer on uvijek piše za buduće naraštaje, one koji dolaze – kada bi pisao za današnje, ne bi bio pisac, bio bi zabavljač!” Tako svoju sujetu smirih i vratih se životu…
O Duhu i njegovim Moćima 