Lipanj 2014.
‘Religija bez religije’ (ili kako umaknuti pseudo-dobu u nastajanju…)
Richard Rorty: KONTIGENCIJA, IRONIJA I SOLIDARNOST
A sada se vratimo našem ‘prijelomu duha’. U svojevrsnoj smo dvojnoj poziciji – ili se nalazimo iznad ključne točke prijeloma i krećemo se putem koji uspostavljeno ‘pseudo-doba’ više ne može slijediti; ili smo također samo pseudo-relikti – prva izravna posljedica tog prijeloma.
Što se tiče ‘pseudo-doba’ ono se, u nekom duhovnom smislu, više ne može uzdizati, jedino spuštati. U svom spuštanju, na svakoj razini, svakom stupnju, čemu god, proizvest će jedno ‘pseudo-djelo’, analogno ‘izvornom’ djelu, djelu originalu iz ‘ne-pseudo-doba’. Slijedeći ovu misaonu nit, postavlja se pitanje, nisu li upravo Sloterdijkove Sfere ‘pseudo-djelo’ koje u potpunosti odgovara Spenglerovoj Propasti zapada, djelu koje je nastalo u ‘srcu’ moderne? Također, na isti se način možemo zapitati koje će ‘pseudo-djelo’ – ili to već jest – pokrilo problematiku, primjerice, jednog Bitka i vremena? Na kraju krajeva, sa samog vrha ‘duhovne frakture’, možemo misliti jednu i za nas odveć uznemirujuću misao: nisu li i ovi postovi zapravo samo pseudo-pandan Derridainim odvažnim mislima? Drugim riječima, možda ništa nije u tolikoj mjeri ‘pseudo‘ od ‘Derridijanca’ koji misli da svog učitelja može prevladati…
Nakon uvida u ‘alternativnost’ našeg pogleda u odnosu na onaj uobičajeni, akademski uvid u povijest duhovnih sklonosti čovječanstva, moramo uvesti još jednu korekciju. Svi moji ljubimci duha – filozofi, književnici, umjetnici – svi redom, odane su pristalice alternativnoga pogleda na stvarnost, a ne onog koji prevladava u udžbenicima filozofije, književnosti i umjetnosti (nisam uzalud napisao da ne pišem za svakoga). Tako je bilo sa Spenglerom, tako se, po svemu sudeći, dogodilo s Derridom, a danas se događa sa Sloterdijkom. ‘Akademski pacificirani’ pogledi na stvarnost, na kulturnu povijest, na tijek duhovnih događaja, su sterilni, mrtvi. Zbog toga, moja misaona pozicija je upravo u kontrastu s tim mainstream pogledom.
Unatoč prethodnom uvidu, uvjeren sam da nam je fenomen ‘prijeloma duha’, koristeći Heideggerov jezik, ‘ontički nametnut’, a ne ‘ontologijski izmišljen’. Bilo da smo formalno obrazovani akademici ili filozofi autodidakti, bilo da hodamo ‘ravnim’ ili ‘zaobilaznim’ stazama, ‘prijelom duha’ utječe na sve nas, bez iznimke. Naše razlike su zapravo samo različite interpretacije ovog fenomena koji neprestano i neumoljivo utječe na naša osjetila, a time i na naš um.
Sâm vrh piramide prijeloma, zanimljivo, ne pripada nekoj ‘besperspektivnoj’ i ‘beskrvnoj’ Derridinoj misli, niti misli Paula de Mana, možda najvećeg ‘praktičara’ dekonstrukcije. Umjesto toga, pripada pomalo nezgrapnom konceptu ‘autoreferentne nekonzistencije’ (engl. self-referential inconsistency), koji je između ostalih, problematizirao američki postmodernistički (meta)filozof Richard Rorty. Taj izraz, u ovdje snažno naglašenoj metateorijskoj maniri, obuhvaća srž misli koje u svoju tvrdnju uvlače same sebe. Najbolji primjer predstavlja rečenica “Ova rečenica nije istinita“, za koju možemo reći da je istinita kada je lažna, i obrnuto. Lako je shvatiti da su gotovo sva razmišljanja post-strukturalista zapravo podložna kritici ‘autoreferentne nekonzistencije’. Ako opovrgavamo izvjesnost istine, kao što to čini Derrida, što reći za samu takvu izjavu; je li ona istinita, pita se Rorty? Ako Derrida može tvrditi da je sve tekst, ‘lijepa priča’, znači li to da je i njegova teorija dekonstrukcije, pa čak i rečenica u kojoj izriče “kako je sve to ‘lijepa priča'” – samo ‘lijepa priča’? Kako tvrdnja da nema istine – može biti istinita? Jasno je da je ovaj način izlaganja blizak onome koji je nekoć uzdrmao temelje matematike – jer u sâm jezik nastojimo ‘ući’ na sličan način na koji je u matematiku nekoć ‘ušao’ Kurt Gödel – potkopavajući ju od samog temelja s apsurdnim, logički nekonzistentnim tvrdnjama. Za razliku od Gödela, mi se koristimo sofisticiranijim oblikom apsurdne tvrdnje – koja se naziva ‘autoreferentna nekonzistencija’. Moramo biti iskreni, nakon nje, ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična.
Međutim, upravo na ovom mjestu možemo postaviti ozbiljan prigovor Rortyju, prigovor koji bi nas mogao odvesti iznad točke prijeloma koju ‘autoreferentna nekonzistencija’ sama sačinjava, ili koju je uzrokovala, u prostor gdje tek trebamo izgraditi put koji nastavljamo slijediti. Taj prigovor dolazi u formi pitanja: Zašto ponovno postavljati pitanje je li nešto istinito, ako smo samoj istini oduzeli izvjesnost postojanja? Nema smisla (niti obveze) utvrditi je li Derridina, ili bilo čija tvrdnja da istina ne postoji, istinita. O toj tvrdnji više ne možemo tvrditi da je istinita ili neistinita. Jednostavno možemo nastaviti slijediti tu tvrdnju, održavajući se iznad prevaziđene istine i gledati kamo će nas odvesti. Međutim, ovdje se postavlja još jedno važno pitanje: treba li nastaviti graditi bez oslanjanja na istinu, ili barem na ‘vjeru u istinu’ ili bilo koji drugi pojam koji smo sami stvorili? Odgovor na ovo pitanje danas ne možemo znati, jer naša post-metafizička misija tek počinje. Pred nama je otvoreno polje, pustopoljina, Prostor Uma u kojem je sve moguće, u kojem koncepti ‘stvari duha’, poput ‘vojnika metafizike’ nakon izgubljene bitke, žudnjevito traže novog gospodara. Onaj koji dolazi, ali još nije na vidiku, ne mora nužno biti njihov gospodar, ali mora biti netko ili nešto što će, u određenom smislu, preuzeti brigu o njima.
Vratimo se, međutim, Rortyju. Njegov zaključak, nakon svega rečenog, jest: “Kultura je jedina stvarnost za čovjeka“. Time se pridružuje svome postmodernističkom kompanjonu Derridau u iznošenju kontroverznih tvrdnji ‘autoreferentno nekonzistentne’ naravi. Sjetimo se, Derrida je jednom zapisao: “Priroda nikada nije ni postojala.” Možemo se upitati, o kojoj stvarnosti Rorty raspravlja? Naravno, o stvarnosti koja nas okružuje, ali koja je, prema Rortyju, uvijek prvenstveno ‘kulturno oblikovana’, te koja se mijenja čak i dok je percipiramo kroz pojmove/označitelje – ‘istine’, ‘slobode’, ‘ljepote’, ‘dobroga’ itd. koje smo sami stvorili. Stvarnost ne može biti neljudska, kao što nam Rorty sugerira, kao što Bog ne može postojati bez čovjeka, što je Sloterdijk jasno istaknuo. Rortyjeva stvarnost nije neka tajanstvena, po svojoj naravi nepoznatljiva stvarnost, nego je ono što čovjek doživljava, ono što mu nešto znači, u potpunosti usklađeno sa Spenglerovim uvidom iz ‘Propasti Zapada’. Kad dulje meditiramo nad rečenicom “Neprolazna misao je iluzija” (također iz ‘Propasti Zapada’), shvatimo da je na istoj razini sa svojim suprotnim tvrdnjama – ono što tvrdi, istovremeno negira, stvarajući ‘autoreferentnu nekonzistentnost’. Dakle, da budemo potpuno jasni, ‘stvari duha’ ne mogu biti ništa drugo nego literatura, ‘lijepa priča’, koja i danas nadahnjuje na nevjerojatan način. U stalnom kretanju, one [‘stvari duha’] postaju ono što je Derridu i njegovu filozofiju optuživalo – ‘religija bez religije’. Književnost je književnost koja je oduvijek znala da je književnost. Filozofija je književnost koja je upravo otkrila da je književnost. Mogu li napisati da je i znanost književnost koja još ne zna da je književnost? 🙂 Zbog neistraženosti novih područja uma/duha – informacija i izvedbi – to još ne mogu i ne smijem napisati, premda ne mogu zanijekati da mi se sviđa gledati na znanost kao na oblik ultrastvarne književnosti…
Na kraju, s potpuno otvorenim kartama, bez prednosti bilo kakve ideje u našem umu, pokušajmo se prisjetiti riječi biblijskoga Ivana na početku njegovog slavnog Evanđelja: “Na početku bijaše Riječ…” Taj neobični uvid, koji ne spominje nikakvu tamu ili bezdan, morao je sve zbuniti . Kako Riječ? Zašto Riječ? A kada se propovijed nastavi s “…i Riječ bijaše od Boga…“, u potpunosti smo s njim, i uz njega, spremni da čujemo najveću tajnu ljudskog duha ili uma, svejedno, koja glasi: “...i Riječ bijaše Bog“… Zbog tih riječi sada tiho vrištimo u sebi, jer shvaćamo da je ono što smo ovdje izrekli, i što je izrekao Derrida i ostali ‘post-strukturalisti’, već davno izraženo ovom anagogičnom, očaravajućom spoznajom…
Dalje, nećemo. Bilo da se izgubimo u visinama duhovnog razvoja, nedostupnih većini čovječanstva, ili da kao pseudo-Derridijanci samo maštamo o tome, ostavljamo to pitanje po strani. Čak i ako ne vidimo tlo na kojem stojimo, vođeni ogromnom radoznalošću, sada se pitamo što smo u tom ‘zrakopraznom’ prostoru uopće sposobni stvoriti. Neka buduće generacije tragaju za odgovorom na pitanje: na čemu smo ‘stajali’ – mi, ne-sljedbenici pseudo-doba – dok smo u ovom stoljeću nastavili graditi naše veličanstvene simbole i na temelju njih – naša grandiozna djela…
O Duhu i njegovim Moćima 
Gledišta said,
Lipanj 2014. u 10:25 pm
Reblogged this on Gledišta.
bornaija said,
Lipanj 2014. u 9:40 am
Pročitao sam nekad negdje da je u Vedama zapisano: Nada rupa Parabrahma – nešto kao ‘Zvuk je oblik Najuzvišenijeg’. Dakle, možemo reći – isto, jasno ako se zadržimo na izgovorenoj riječi. Koju ako ne razumijemo onda je zapišemo, a ako i dalje ne razumijemo onda sjednemo pred ekran, itd. itd. U svakom slučaju – što više objašnjavamo, izgleda da smo dalje od spoznaje.
Sjećaš li se one teorije iz The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy koja tvrdi da ako netko i uspije otkriti što je točno Svemir i zašto postoji, on će istočasno nestati i biti zamijenjen nečim bizarnijim i neobjašnjivijim.
Magičar said,
Lipanj 2014. u 9:07 pm
Eh da, bornaija, ali ja vjerujem u kritične točke, odnosno onaj stupanj civilizacije na kojem se skuži da je po pitanju ‘stvari duha’ odnosno spoznaje, sve samo igra uma… Kažeš “što više objašnjavamo, izgleda da smo dalje od spoznaje”, ali stvar je da se u jednom trenutku shvati kako zapravo nema spoznaje kao što nema ni istine i to nam upravo i želi poručiti “The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy”… On ide dalje i kaže – kad bi i postojali, trebalo bi ih nijekati… “zamijeniti nečim bizarnijim” itd., drugim riječima spoznaja i ‘nije neka fora’. Znanost nam treba da ovladamo intergalaktičkim putovanjima i kad to pitanje riješi možemo je odbaciti kao vreću krumpira te započeti živjeti prema uputama iz slavnog vodiča… 🙂 Drugim riječima, svemir je ‘interpretativan’, može ga se sagledati iz bezbrojeno kutova i njih tek trebamo otkriti… Ili možemo utonuti u pseudo-doba, i vjerovati da riječima još nešto možemo postići u spoznajnom smislu… Bez obzira na sve, otkako napisah posljednji tekst, strašan uteg pseudo-filozofa pritišće me posljednjih dana…
arnela said,
Lipanj 2014. u 6:44 pm
da, neuhvatljiva je ta naša spoznaja, naša istina…vjerojatno zato što se naš temelj nalazi upravo u našoj granici, jer komunikacija s našom granicom, s “neznanjem”, je ono što stvara svijest..možda život ide dalje jer ga naprijed tjera naše neznanje o njegovom temeljnom smislu…
bornaija said,
Lipanj 2014. u 9:45 am
Htjedoh reć’ da sam više pobornik ‘traženja kakvo sve nešto može biti’ nego ‘dokazivanja da nečeg nema’. Ne odustajem od tvrdnje da spoznajom da ‘spoznaje nema’ dokazujemo da je ima, da smo je upravo ‘dokazali’, ali ne mislim stoga da od tog ‘traženja nečeg čega nema’ treba odustati jer je to zapravo način da se nešto shvati iz novijih i sasvim drugačijih kuteva. No definitivno postoji opasnost da se u tom ‘traženju’ udaljimo od biti, a pri tom ne mislim na tvoj tekst nego više na one koji su ga potaknuli.
Što se tiče pritiska utega, gotovo da bih se mogao veseliti tome jer će se iz toga definitivno nešto iscijediti. Čestitam 🙂
toshimir said,
Lipanj 2014. u 1:51 pm
“…‘Akademski pacificizam’ nema živaca za filozofije koje se ne mogu lijepo usustaviti i izložiti studentima….”
“…ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična…”
Dvije vrlo zanimljive rečenice, koje je tvoje objašnjenje?
Pozdrav.
Magičar said,
Lipanj 2014. u 9:17 pm
Strašni se odgovori nalaze iza njih, moj toshimire. ‘Akademski pacifizam’ u pozadini uvijek ima neku mogućnost kontrole, manipulacije. I sam sam napisao da se religija, filozofija i znanost danas često koriste u svrhu manipulacije, a sada me pritišće misao da je oduvijek tako bilo. Kad je nešto sustav, onda ono traži proceduru, kontrolu…
A što se tiče druge rečenice, možda sam stvarno upotrijebio prežalostan izraz ‘problematičan’ za jednu misao. Problem je u tome da se ne može mirno spavati ni s tom mišlju da istine nema, zbog toga svaka misao je sada problematična dok ne nađe novo utočište… Čim ‘zaborave’ na istinu, mislim da onda više neće biti problematične… 🙂
toshimir said,
Lipanj 2014. u 7:01 pm
Eto riješenja i kraj traženja. Istine nema i ne treba ju više tražiti i nema više razmišljanja jer nema problema?
Magičar said,
Lipanj 2014. u 10:45 pm
Uh, nisam baš tako htio reći, moj toshimire… da iz razloga što nema istine nema ni razmišljanja pa nema i problema. Ima istine, ali ako baš hoćeš, samo tvoje istine! (U onu ‘informacijsku istinu’ koju sada nastoji progurati fizika još uvijek ne možemo vjerovati). U jednom trenutku dolaziš do uvida kakav svijet jest za tebe, i konflikti nestaju, nitko ti više ne može reći “znaš to ti i nije baš tako…”
A s druge strane – odgovaram i arneli – u nekim trenucima, mislim da smo mi sami ta granica koju spominješ, draga arnela, inače bi imali beskonačni regres, neprestano bi sve dovodili u sumnju što naprosto nema nikakvog smisla. Ako postoji neka krajnja spoznaja, onda je to spoznaja sama sebe, nijedna druga! Ali kad to kažem, upravo omeđujem svoj svemir, postavljam si granicu preko koje ne idem.
Za razliku od mene, dragi bornaija – a to znači da sam i odgovor tebi smjestio u isti komentar – čini mi se da je tvoj svemir još uvijek bez granica i to me kod tebe uvijek osupne… Stvaraš na pomičnim temeljima, ali ne način da sad vjeruješ u jedno, a malo kasnije u nešto drugo, kao ja, nego i doslovno sve ostavljaš otvorenim… što je izuzetno, izuzetno teško…
Eto, vaše sam prekrasne misli na svoj način preveo u neki svoj oblik…:)
Vjerojatno sam to negdje već spomenuo, ali na početku filma o Derridi prikazuju Derridu na predavanju kako govori: tko je bio Platon? Samo čovjek koji je volio filozofirati. Tko je bio Sokrat? Samo čovjek koji je volio filozofirati… Tko sam na koncu ja? Također, samo čovjek koji voli filozofirati.. bilo da istine ima ili nema, bilo da sam u potpunosti u pravu ili u potpunosti u krivu… a ako i vi to volite – našli smo se!
Will Farnaby said,
Srpanj 2014. u 3:29 am
I vidi šta ti je Duh tj. kultura koju dijelimo; prije no što pročitah post korisnika bornaija, tamo zapisah ono o Adamsu, a sad vidim da ga i on (oni?) spomenuše u postu prije. Kako je sve na osebujan način povezano, hehe…
bornaija said,
Srpanj 2014. u 4:54 pm
Samo crtica, čisto da te ne zbunjuje ovo moje moje konspirativno ime iza kojeg se skriva tip Robert koji se voli nazivati Robijan (jer su ga u djetinjstvu uporno zvali Robica) pa si je anagramirao to u bornaija, dakle nas dvojica: Borna i Ja 🙂
Magičaru, sori na uzurpaciji prostora 😛
Will Farnaby said,
Srpanj 2014. u 11:44 pm
Ali se u načelu radi o jednoj osobi (ne ulazimo sad u pitanja višestrukih identiteta, “podijeljenog sebstva” itd.) ili makar jednom biološkom organizmu? Drugim riječima, kada ti se obraćam ili koristim tvoj nick u trećem licu, ispravno je da koristim singular, a ne plural? Odredi se, da znam za potencijalne buduće scenarije :). U ovom postu sam pisao u singularu, dozvolio sam si tu slobodu, eto. 😀
bornaija said,
Srpanj 2014. u 12:35 am
Hehe, može i nick u singularu, a može i Robi, kako ti se više sviđa.
Will Farnaby said,
Srpanj 2014. u 4:06 pm
Ali u svakom slučaju, samo je jedna osoba iza tvog nicka?
bornaija said,
Srpanj 2014. u 4:32 pm
Tako je. I tako će ostati. 🙂
nikobit said,
Rujan 2014. u 12:07 am
Oblik
Velikoga klupka nit sam i talasa mora Bit, potražiću baš taj Lik mi oblika kojeg sam. I zapali neka smo sa bezbroj stvari, kao voće otpali smo sa drveta prije zrenja i korijenu oteli se druže stari, pošao sam za sudbinom tražiti je, tom susretu radujem se, vrijedno radim, pored strijepnje prošao sam. Ko sam ja i šta li znam kad ime mi ništa je, to Srce ODREĐUJE, zakon pada kutija da ne budem usred grada, OTVARAM se, šta me pjeva gledam sred ogledala i narasta u Srcu mi Istina što PLAMEN stvara. Vino ljubim, rijeku pijem u kojoj sam, pijanstvo je moja ludost, a priča mi ljubavna i pratilac suze nek su slane kapi sa dna mora, dubina me rodila i gojila misao, daljina me voljela kao nejveća blizina, Erotika što zanosi koju gledam usred Svijeta, zbog nje život volio sam. Ljubav tu je čak i kada nema nje. O, tragično da li je kad spuštam se končićima dok ljuljam pod maskama na daskama. Gorimo.
Nedokučivo ‘lice’ Drugog: igra preslikavanja | O Umu i njegovim Igrama said,
Veljača 2015. u 11:57 pm
[…] Dakle, ako započnemo s prebacivanjem ‘varijabli’ eshatoloških konstituenata s početka stvaranja svijeta, ‘s jedne na drugu stranu’ ‘jednadžbe’ Trojstva, odnosno, započnemo li se ponovno baviti ‘nemislivim’, sâmim činom stvaranja, vrlo brzo ćemo doći u poziciju (napast) da svjetski pra-Duh shvatimo kao neku vrst inkarnacije filozofskog ‘umnog sunca’, odatle i svakog mislećeg JA. Drugim riječima, dovest ćemo ga u vezu s našim i samo našim neukrotivim, dubokim mislima… Zbog toga ćemo se na ovom mjestu prisjetiti Ivana, ‘našega Ivana‘, autora jedinog Evanđelja bliskog gnosticizmu, a možda i prvog post-strukturalistu uopće, koji na početku svoje biblijske poslanice na čudesan način spaja početak s krajem zapadnjačke misli (o čemu smo već pisali na jednom drugom mjestu): […]