Travanj 2015.
Kratka povijest (ideje) volje za moći I.
Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.
Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda ili države… – do potpuno neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u samo dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. Zbog toga, često dolazi do paradoksa: za ostvarenje kakva plemenita cilja čovjek može koristiti i sredstva batine!
No, važno je znati: ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste – stvari su duha. To su samo ‘ideje u umu’, od dobrote do zloće, od istine do laži; od života uronjenog u asketsku meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi jednostavno nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva za ostvarivanje ciljeva stvarna su koliko to mogu biti – Mila i Sila, dvije sestre koje mrze jedna drugu, ali koje jedna bez druge ne mogu. A tako je dok je njihovih ‘roditelja’ – Ugode i Neugode…. Kako sam dospio dotle da budem ‘tako pametan’ kao moj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.
Kratka povijest ideje Volje za Moći
U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši afričkog kontinenta, postojalo je osamljeno drvo/stablo (ili pećina, uzvisina, što god) na kojem se čovjekoliki majmun, koji je nastanjivao ovo područje tisućama godina, osjećao iznimno sigurno i ugodno… ‘Mjesto’ na stablu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca štitilo je i od prirodnih neprijatelja, poglavito pirgastog savanskog lava koji do njega ni pod kojim okolnostima nije mogao dospjeti. Može se zaključiti da je to mjesto na osamljenu drvetu/pećini/uzvisini bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta je bilo samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba među našim precima za bogom dano mjesto. Majmun koji bi tog dana u borbi pobijedio počinuo bi na njemu vidajući svoje rane. Dakako, čovjekoliki majmuni nisu vječno mogli ostati u njemu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu sa stabla ili uzvisine (ili iz pećine) i priča bi se ponavljala iz dana u dan.
A onda, jednoga dana, snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. 🙂 ili sama evolucija ‘pokazali su’ jednom majmunu iz čopora kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (premda je u izvornoj Clarkovoj/Kubrickovoj zamisli to ‘učinio’ crni monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao novim oružjem, čovjekoliki majmun se s lakoćom mogao obračunati s drugim majmunima iz čopora, i ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na stablu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, ‘izabrani’ čovjekoliki majmun po prvi je put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je sada cijelog prožimao; osjetio je… da je na neki način i on ‘povlašten’… po nečemu poseban u odnosu na druge (majmune)… na isti način na koji je to bilo i mjesto na stablu/uzvisini/u pećini u odnosu na druga mjesta u savani. Povlaštenost, kao takva, prema tome, nosila je najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je to vrlo brzo shvatio. “Bilo bi sjajno kada bih mjesto na drvetu mogao zadržati, a da se više ne moram boriti s drugim majmunima”, morao je pomisliti. U tom trenutku, a da to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći… Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I druge ideje počele su mu padati na um, njemu ili njegovim potomcima – svejedno, a među njima svakako vrijedi izdvojiti dvije…
Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je bila prva. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Tako bi dobio priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; mogao bi, primjerice, dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojeg on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.
Druga ideja ticala se pak povlaštenog mjesta. Zašto ga ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… a odatle i – vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja je zasigurno morala pasti na pamet njegovim mnogo kasnijim potomcima) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.
Ono što smo ovim kratkim tekstom htjeli poručiti odnosi se na sljedeće: u korijenu bilo kojeg oblika volje za moć nalazi se povlaštenost bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su na prvotnom osjećaju povlaštenosti kako bi ga legitimirale pred Drugim. Sada se već može reći: kralj po sebi povlaštena je osoba, kao što bilo koja stvar na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi bilo reći da se radi, zapravo, o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu nečijeg privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život.
Odatle, volja za moć može biti shvaćena kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć neophodni su drugi.
Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…
(nastavit će se)
O Duhu i njegovim Moćima 