Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći I.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , u 3:30 pm autora/ice Magičar

Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti  – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda, države…  – do potpunoma neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje Drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. U ovom slučaju, dakako, može doći do paradoksa: za ostvarenje potpunoma plemenitog cilja čovjek se u potpunosti može služiti sredstvima batine!

Ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste, stvari su duha. To su samo ideje u umu. Od Dobrote do Volje za moći. Od Istine do Laži. Od asketskog života uronjenog u meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva su stvarna: Mila i Sila, nerazdvojne sestre koje mrze jedna drugu, ali koje ne mogu jedna bez druge. Tako je to dok je njihovih ‘roditelja’ – Gospodina Ugode i gospođe Neugode ili Gospođe Ugode i gospodina Neugode (u ovom smislu, naravno, spol je nevažan). Kako sam došao do toga da budem ‘tako pametan’ kao svoj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.

Kratka povijest ideje Volje za Moći

U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši, postojalo je osamljeno drvo i na njemu mjesto, na kojemu se čovjekoliki majmun, koji je tisućama godina nastanjivao ovo područje, osjećao iznimno sigurno… i ugodno (u ovom smislu, nagon za pukim preživljavanjem valja razlikovati od potrebe za ugodom). Mjesto na drvetu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca, štitilo je i od prirodnih neprijatelja, pogotovo pirgastog savanskog lava koji se ni u kojim okolnostima do njega nije mogao uspeti. Slobodno možemo reći kako je mjesto na osamljenu drvetu za čovjekolikog majmuna bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta na drvetu bilo je samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba između čovjekolikih majmuna za bogom dano mjesto na drvetu. Majmun, koji bi tog dana pobijedio u borbi, tu noć počinuo bi na njemu vidajući rane. Čovjekoliki majmuni, naravno, nisu mogli vječno ostati na tom mjestu na drvetu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu s drveta te se priča svaki dan ponavljala.

A onda, jednoga dana, doslovno iz nikuda (oznaka slučajnosti), pojavili su se snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. (oznaka satiričnosti moje prirode) i jednom majmunu ‘pokazali’ kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (naravno, prema izvornoj Clarkovoj zamisli, to je ‘učinio’ monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao oružjem, majmun se s lakoćom mogao obračunati s bilo kojim drugim majmunom iz čopora, ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na drvetu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, čovjekoliki majmun je po prvi put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je cijelog prožimao; osjetio je… da je, na neki način, i on ‘povlašten’… zapravo, po nečemu poseban u odnosu na druge majmune… baš kao što je to bilo mjesto na drvetu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Povlaštenost je, dakle, nosila najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je prvi put u životu počeo razmišljati, ako se to još tako može nazvati, kako da ju zadrži. U tom trenutku, a to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći

“Bilo bi sjajno”, morao je mozgati, “kad bih mogao zadržati to mjesto na drvetu, a da se, istovremeno, ne moram boriti s drugim majmunima”. Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I jedino su mu tako na um mogle pasti dvije ključne ideje…

Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je prva pala na pamet čovjekolikom majmunu. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Na ovaj način, dobio bi priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; primjerice, mogao bi dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojega on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.

Druga ideja pak ticala se povlaštenog mjesta. Zašto ga jednostavno ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… odatle, vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja mu je ipak morala pasti na pamet mnogo kasnije) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.

U korijenu svakog oblika volje za moć nalazi se povlaštenost, također, bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su isključivo na prvotnom osjećaju povlaštenosti koji je nekako trebalo legitimirati pred Drugima. Međutim, sada se već može reći: kralj, sâm po sebi, povlaštena je osoba i… bilo što na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi, zapravo, bilo reći da se radi o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život. Odatle, volja za moć može biti shvaćena i kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je također samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć uvijek su neophodni drugi.

Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…

I odmah da se razumijemo: uloga vođe čopora, od samoga početka, nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun, koji se proglasio vođom čopora, mogao je ‘dobro’ ili ‘loše’ voditi čopor, svejedno. Smijeniti ga mogao je samo drugi čovjekoliki majmun u borbi… (nastavit će se)


%d bloggers like this: