Travanj 2015.

Kratka povijest (ideje) volje za moći I.

Posted in FILOZOFIJA, NIETZSCHE, Odiseja u svemiru 2001, STANLEY KUBRICK, UMJETNOST - FILM, Volja za moć tagged , , , , at 3:30 pm autora/ice Magičar

Stanley Kubrick & Arthur C. Clarke: ODISEJA U SVEMIRU 2001.

Ciljevi mogu biti plemeniti – sreća svih ljudi, spas planeta u ekološkom smislu i sl. – i manje plemeniti  – vlastita sreća, sreća pojedinog naroda, države…  – do potpunoma neplemenitih: osobno bogaćenje, vladanje Drugima itd. Svejedno, sredstva za ostvarenje ciljeva života postoje uvijek u dva oblika: mrkva i batina; Mila i Sila. U ovom slučaju, dakako, može doći do paradoksa: za ostvarenje potpunoma plemenitog cilja čovjek se u potpunosti može služiti sredstvima batine!

Ciljevi, smislovi, vrijednosti jednog života ili života vrste, stvari su duha. To su samo ideje u umu. Od Dobrote do Volje za moći. Od Istine do Laži. Od asketskog života uronjenog u meditaciju do života posvećenog stjecanju materijalnih dobara. Ciljevi nisu stvarni. Oni su samo izvedenice naše potrebe za Ugodom i izbjegavanjem Neugode. Nažalost, sredstva su stvarna: Mila i Sila, nerazdvojne sestre koje mrze jedna drugu, ali koje ne mogu jedna bez druge. Tako je to dok je njihovih ‘roditelja’ – Gospodina Ugode i gospođe Neugode ili Gospođe Ugode i gospodina Neugode (u ovom smislu, naravno, spol je nevažan). Kako sam došao do toga da budem ‘tako pametan’ kao svoj Učitelj u Ecce homo, premda svojom pameću protivan njegovoj, pročitajte u ovoj kratkoj pripovijesti.

Kratka povijest ideje Volje za Moći

U pradavna vremena, u nepreglednoj savanskoj pustoši, postojalo je osamljeno drvo i na njemu mjesto, na kojemu se čovjekoliki majmun, koji je tisućama godina nastanjivao ovo područje, osjećao iznimno sigurno… i ugodno (u ovom smislu, nagon za pukim preživljavanjem valja razlikovati od potrebe za ugodom). Mjesto na drvetu bilo je bogom dano: osim od paklenog sunca, štitilo je i od prirodnih neprijatelja, pogotovo pirgastog savanskog lava koji se ni u kojim okolnostima do njega nije mogao uspeti. Slobodno možemo reći kako je mjesto na osamljenu drvetu za čovjekolikog majmuna bilo povlašteno u svakom pogledu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Svaki čovjekoliki majmun u čoporu želio je počinuti na njemu. Međutim, mjesta na drvetu bilo je samo za jednog. Svaku večer vodila se krvava borba između čovjekolikih majmuna za bogom dano mjesto na drvetu. Majmun, koji bi tog dana pobijedio u borbi, tu noć počinuo bi na njemu vidajući rane. Čovjekoliki majmuni, naravno, nisu mogli vječno ostati na tom mjestu na drvetu. Glad i žeđ primorali bi ih da siđu s drveta te se priča svaki dan ponavljala.

A onda, jednoga dana, doslovno iz nikuda (oznaka slučajnosti), pojavili su se snimatelji filma Odiseja u svemiru 2001. (oznaka satiričnosti moje prirode) i jednom majmunu ‘pokazali’ kako da kost davno crknute životinje iskoristi kao oružje (naravno, prema izvornoj Clarkovoj zamisli, to je ‘učinio’ monolit). Nastupila je prekretnica. S kosti u rukama kao oružjem, majmun se s lakoćom mogao obračunati s bilo kojim drugim majmunom iz čopora, ne samo tog, nego i bilo kojeg drugog dana. Tako je povlašteno mjesto na drvetu dobilo svoga stalnog stanodavca. Čvrsto držeći kost u svojim rukama, čovjekoliki majmun je po prvi put u svom životu zadobio nov osjećaj koji ga je cijelog prožimao; osjetio je… da je, na neki način, i on ‘povlašten’… zapravo, po nečemu poseban u odnosu na druge majmune… baš kao što je to bilo mjesto na drvetu u odnosu na sva druga mjesta u savani. Povlaštenost je, dakle, nosila najveći stupanj sigurnosti i ugode i čovjekoliki majmun je prvi put u životu počeo razmišljati, ako se to još tako može nazvati, kako da ju zadrži. U tom trenutku, a to još nije znao, formulirao je prve obrise vlastite volje za moći

“Bilo bi sjajno”, morao je mozgati, “kad bih mogao zadržati to mjesto na drvetu, a da se, istovremeno, ne moram boriti s drugim majmunima”. Da bi ove mogućnosti uopće postao svjestan, čovjekoliki majmun morao je početi razmišljati. I jedino su mu tako na um mogle pasti dvije ključne ideje…

Ideja ‘vladara’, ‘kralja’, vođe čopora vjerojatno je prva pala na pamet čovjekolikom majmunu. Povlaštenost može zadržati, ako postane samoproglašeni vođa čopora. Na ovaj način, dobio bi priliku povlašten položaj zadržati putem drugih smicalica; primjerice, mogao bi dopustiti drugim majmunima da zauzmu ‘njegovo’ mjesto na drvetu, ali samo do trenutka kojega on odredi, mogao bi im čak i pokazati kako se rukuje s kosti crknute životinje kao oružjem i sl.

Druga ideja pak ticala se povlaštenog mjesta. Zašto ga jednostavno ne bi proglasio svojim produljenim dijelom… odatle, vlasništvom? Kao što je ruka koja je držala kost bila njegova, njegovim vlasništvom je ‘novim ukazom’ moglo postati i povlašteno mjesto na drvetu. I ova ideja (koja mu je ipak morala pasti na pamet mnogo kasnije) omogućila bi čovjekolikom majmunu zadržavanje ugode koliko je to dulje moguće.

U korijenu svakog oblika volje za moć nalazi se povlaštenost, također, bilo kojeg oblika. Ideja kralja i ideja privatnog vlasništva utemeljene su isključivo na prvotnom osjećaju povlaštenosti koji je nekako trebalo legitimirati pred Drugima. Međutim, sada se već može reći: kralj, sâm po sebi, povlaštena je osoba i… bilo što na svijetu može postati nečije privatno vlasništvo. Poštenije bi, zapravo, bilo reći da se radi o ulogama. Svatko može dobiti ulogu kralja, kao što svaka stvar može zaprimiti ulogu privatnog vlasništva. Kralj i privatno vlasništvo samo su pojmovi, ideje u našem umu. Zato Žižek neprestano govori o predstavi zvanoj život. Odatle, volja za moć može biti shvaćena i kao težnja prema određenim ulogama (i vlasnik privatnog vlasništva je također samo uloga), a ne nekim stvarnim faktima. Podsjetimo, stvarni fakti samo su Ugoda i Neugoda koji se osjećaju izravno, bez posrednika. Međutim, volji za moć uvijek su neophodni drugi.

Sutradan, čovjekoliki majmun proglasio se vođom čopora. Imao je tu kost u rukama, sredstvo batine, oružje koje mu je davalo moć nad drugim majmunima. Pored toga, povlašteno mjesto na drvetu odredio je svojim stalnim prebivalištem, ako ne još vlasništvom…

I odmah da se razumijemo: uloga vođe čopora, od samoga početka, nije podrazumijevala nikakvu odgovornost. Čovjekoliki majmun, koji se proglasio vođom čopora, mogao je ‘dobro’ ili ‘loše’ voditi čopor, svejedno. Smijeniti ga mogao je samo drugi čovjekoliki majmun u borbi… (nastavit će se)


12 komentara »

  1. arnela said,

    …Homo sapiens je osvojio svijet zahvaljujući prije svega jeziku.Ta sposobnost govorenja o fiktivnom najosobenija je odlika ljudskog jezika. Fikcija nam nije samo omogućila da zamišljamo svašta, nego da to činimo kolektivno.Zato imamo mitove, legende, religije, koropracije i uloge…Ništa od svega toga ne postoji izvan naših priča koje ljudi izmišljaju,pričaju i prepričavaju…

    • Magičar said,

      tako je, arnela, ali i jezik je naša umotvorina… zapravo, svejedno je o čemu govorimo kad želimo istaći posebnost čovjeka u okrilju prirode, može to biti volja za moć, jezik, umjetnost… ono što sam htio ovdje naglasiti je da je volja za moć, koju mnogi vide ne samo bitkom čovjeka, nego i prirode u cjelini (recimo, Nietzsche), zapravo samo još jedan proizvod naše umnosti i da nije stvar nagona… u teorijama moći koje sada pomalo iščitavam, upravo se nalazi vrlo slično razmišljanje (npr. moć je relacijsko svojstvo itd.)…. i samo sam odlučio zamisliti kako je to teklo od samog početka… 🙂 isto tako, nisam želio staviti naglasak na ideju napretka (koja je tipična posljedica čovjekove volje za moći) koju su primarno tematizirali Clarke i Kubrick, nego baš – volju za moć, ali volju za moć koja nam otežava život među homo sapiensima… pokušao sam razotkriti etimologiju problema ‘zašto je čovjek čovjeku vuk’ s, u ovom trenutku, utopijskom nadom da se on može prevladati, ako neka druga pra-ideja zauzme mjesto volje za moći… e sad, vidjet ćemo kuda će me to odvesti…

  2. arnela said,

    U toj volji, neumornoj sili postoji nešto namjerno… iako ona stvara sve što postoji, nema zato nikakav razlog: jednostavno ne želi ostati bez posla..:) Mi smo samo instrumenti njezine ravnodušne dinamike.Djelovanje volje u nama čini srž našeg sebstva…apetit upravlja svime…ja sam u prethodnom komentaru otišla dalje nakon kognitivne revolucije…što se događa s čovjekom u imaginarnoj zbilji i koliko ona utječe na moć…nadam se da će u tvom nastavku biti o tome riječ…

    • Magičar said,

      A ja upravo želim pokazati kako je ta ljudska ‘volja za moć’ zapravo proizvod te imaginarne zbilje, draga arnela. Dakle, ne govorim o nekoj, uvjetno rečeno, ‘volji za moć’ Prirode, na koji način se stvari razvijaju (Sunčev sustav itd.), životnu silu ostavljam po strani. Premda je Nietzsche mislio da se i u tom smislu može govoriti o volji za moć u smislu da svaka stvar želi zavladati cijelim prostorom, ali da nailazi na otpor drugih stvari pa da smo tu gdje jesmo. S takvim razmišljanjima ipak se ne slažem, barem ne u njihovoj interpretaciji po kojoj je sve u svemiru nasilno… Možda se radi o pokušaju povratka u Jedno, pa bi ta ‘nasilna’ volja za moć’ zapravo bila ljubav… 🙂

      • arnela said,

        Dragi magičaru, mi mislimo isto samo nam je interpretacija različita…prvi moj komentar se odnosi na fikciju kao ljudsku umotvorinu koja upravo započinje jezikom…upravo zbog govora i mišljenja imamo moć…nastavak slijedi u emalu…:)

  3. jednaodonih said,

    kažu da je među njima bio jedan čovekoliki majmun kojem nije trebalo mesto na drvetu da bi se osećao sigurnim i da bi mu bilo ugodno. gledao je ostale kako se mlate, umanjuju i oštećuju svoje, kakve-takve, moždane ćelije, dok su njegove bujale, rasle. to je bilo to mesto, bogom dano, mesto na kojem je bio silan i povlašten, bez volje za moći, koja je već tada postala prevaziđena kategorija.

    • Magičar said,

      @jednaodonih, možda upravo to želim na kraju reći, da volja za moć bude prevaziđena kategorija, ali danas to definitvno nije, kad pogledam stvarnost oko sebe… Možda u nekim pojedincima da, ali i taj čovjekoliki majmun koji nije sudjelovao u svakodnevnom mlaćenju s drugima u to doba (a važno je spomenuti to doba u kojem čovjek nije bio najjača životinja na zemlji)) morao je razviti nekakavu sposobnost kako bi izbjegao kandžama savanskog pirgastog lava… i to definitivno nije mogla biti umna sposobnost, slažeš se?

  4. zlatko kozina said,

    Opet moram ponoviti glasovitu misao Johna Zerzana:”Tvrditi da je čovjek čovjek samo zahvaljujući jeziku znači previdjeti činjenicu da jezik možeš izumiti samo ako si već čovjek.”

    • Boris said,

      Slažem se, Zlatko; svakako u ljudsku prirodu na temeljnoj razini moramo uključiti i težnju k moći koja je kao takva ‘prije jezika’… ali, po mom mišljenju, ne i ‘prije ideja’ jer je sama ideja…

  5. arnela said,

    nisam sigurna da je ovaj post potvrdio negdje da je čovjek čovjek samo zahvaljujući jeziku…čovjek nije izumio jezik, nego se jezik razvio kao što se i čovjek razvija…da zasigurno je bilo ljudi i prije nego što je čovjek počeo govoriti i razmišljati ali nakon te revolucije nastao li su genijalni izumi moći čovjeka…

    • Magičar said,

      mislim, draga arnela, da je zlatko prije tebe ‘prozvao’ zbog jezika, (dakle, čitao je komentare) negoli mene 🙂 jer ja u postu uopće nisam spominjao jezik! 🙂

      • arnela said,

        da, ja sam prozvana…:))


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: