Kolovoz 2015.
O Duhu i Egu II. (ničeancije vii.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
39.
Smisao Ega/Jastva; pripuštati Duh u- i očitovati ga iz- sebe; ništa drugo.
40.
Zašto smo “upojedinačeni”? Zato da bismo različite mogućnosti kroz sebe uprizorili i u Duhu očitovali. Mi “upojedinačeni”, mi smo sâm krvotok Duha. Kroz nas Duh živi.
41.
Ako smatraš da si važniji od zbilje koja te okružuje – egoističan si tip; ako držiš da je ona, zbilja, ono izvan tebe, važnije od tebe samog – religiozan si tip; ali ako smatraš da ste jednako važni (ili nevažni), i zbilja i ti – neki svoj si tip, čije nam iskustvo tek valja čuti…
Istu misao možemo izraziti i na sljedeći način:
Ako radije živiš zarad sebe nego zarad stvari duha (odnosno, narodski rečeno – zarad Boga) – egoistični si tip (ljudi). Ako radije živiš zarad Boga (stvari duha), a ne zarad sebe – religiozni si tip. Ali ako radije živiš (ili ne živiš) (n)i zarad sebe (n)i zarad Boga (stvari duha) – ti si neki svoj tip, vječno na granici dva svijeta, čije nam iskustvo tek valja čuti…
42.
Jastveni osjećaj preobličiti! Osobnu sklonost oslabiti! Oko naviknuti na zbiljnost stvari! Od osoba kolikogod je moguće zasad abstrahirati! Kakve to učinke mora imati! Nastojati ovladati stvarima i tako zadovoljiti svoje htijenje posjedovanja! Ne htjeti posjedovati ljude! – No ne znači li to takodjer individue slabiti? To znači stvoriti nešto novo: ne ego i ne tu i ne omnes! […] Pustiti da nas posjeduju stvari (ne osobe) i to što je moguće objam pravih stvari! Pričekati što će odatle izrasti: mi smo za stvari oranica! Iz nas treba da izrastu slike tubitka: i mi trebamo tako biti kako nas ta plodnost sili da budemo: naše sklonosti, nesklonosti su ona oranica koja ima takove plodove donijeti. Slike tubitka su ono Najvažnije što dosad bijaše – one vladaju čovječanstvom.
43.
Nebriga za stvari i ljude oko sebe; samo briga za očitovanje Duha kroz tebe i svijet će već postati bolje mjesto za život. To je tvoj put.
Svibanj 2015.
O Duhu i Egu (ničeancije i.)
Friedrich Nietzsche: UVOD U NIETZSCHEA / PABIRCI IZ NIETZSCHEOVE OSTAVŠTINE
1.
Ono najbolje u svakomu piscu uvijek dolazi iz nesvjesnog djela njegova bića. Njemu samomu nikada ne treba zahvaljivati za veliko djelo koje je kroz nj došlo na svijet. On je taj koji bi trebao biti zahvalan. Zato porušimo spomenike i glasno povičimo: umjetnost je dar!
2.
Što je filozofija – a s njome i znanost – doli pokušaj da se preko spoznaje odnosno saznanja čovjek poveže i nekako dospije do Cjeline svijeta/Jednog, čega god. Međutim kako spoznaja, kao i (sa)znanje u cjelini, uvijek počivaju na nekom jeziku, bilo u onom uobičajenom ili matematičkom, logičkom i sl. smislu – to se čini nemogućom misijom. Na tu, mnogima gorku, činjenicu uvijek će nas podsjećati ono, bez premca satirično, ’42’ iz romana Douglasa Adamsa Vodič kroz galaksiju za autostopere – odgovor super-kompjutora na pitanje o smislu života koji je obznanilo čovječanstvu nakon svog dugogodišnjeg ‘mozganja’. S druge strane, istim stvarima religija i umjetnost prilaze na puno lakši, i da budemo ironični, učinkovitiji način – kroz osjećaj…
3.
U filozofiji i znanosti Ego/Jastvo, “upojedinačenje” čovjeka stupa pred Cjelinu svijeta/Jedno. U religiji i umjetnosti Cjelina/Jedno ispunjava čovjeka odnosno njegov Ego/Jastvo.
4.
„Toliko sam se udaljio od ljudi da ih sada već mogu objektivno proučavati. Tolika je moja daljina!“ Tako tvrdi čovjek kojega je cijeloga ispunio Duh, a Ego/Jastvo stoji okačeno iznad kreveta ili stola na kojem sniva.
5.
Dva su smisla života: jedan prema Egu/Jastvu, drugi prema Duhu i ono što se u ljudskoj historiji neprestano događa(lo) odnosi se na njihovo zamjenjivanje i ispreplitanje. Tako je kršćanstvu, možda i nehotice, pošlo za rukom stvoriti jednu istinski zadivljujuću zamisao pripuštanja Duha u Tijelo, a s druge, iznenađujuće priprostu ideju vječnog života u ‘Carstvu Nebeskom’ nakon smrti, kojom se, valjda, naše tašto Jastvo nagrađuje jer je za ovozemaljskog života slavilo, ovime ne manje taštog, kršćanskog Boga…
6.
O Egu i Duhu pisao je i Nietzsche na svoj način. Evo jedne njegove misli koju sam prozvao ‘najutješnijom’ i na koju se podsjećam samo u rijetkim prilikama, ostavljajući je, valjda, samo za ‘crne dane’, a koju je i sâm Nietzsche prozvao ‘glavnom’:
Glavna misao! Ne obmanjuje nas, individue [Ega, u našem čitanju], priroda i ne nastoji oko svojih svrha varajući nas: nego individue [uređuju] sav svoj tubitak prema [individualnoj], to znači pogrešnoj mjeri… A zapravo nema [individualnih] istina, nego sve same [individualne] zablude – individiuum sâm je jedna zabluda.
Mi smo pupoljci na jednom stablu, – što mi znamo o tom što u interesu stabla može iz nas biti! Ali mi imamo jednu svijest kao da bismo mi htjeli i trebali sve biti, jedna maštarija o ‘Ja’ i svem tom ‘Ne-Ja’. Prestanimo ćutjeti se kao takav fantastički ego! Postepeno naučimo da odbacimo tobožnji individuum! Otkrijemo zablude ega! Uvidimo da je egoizam zabluda! I nemojmo za suprotak smatrati altruizam! To bi bila ljubav prema inim tobožnjim individuama. Ne! Van nad ‘mene’ i ‘tebe’! Osjećajmo kosmički!
O Duhu i njegovim Moćima 