Ožujak 2016.
Kako je to ostati sâm na svijetu? (ili misao o sretnom čovječanstvu zadnja umire)
BRANKO BIDA: Dvorac
Ne znamo što će se dogoditi u budućnosti. Svoje razloge za život tek trebamo doživjeti. Ne možemo znati što je (bio) smisao našeg života dok ga cijelog ne iskusimo. Budućnost će (za)uvijek ostati otvorena.
Možda nikada nećemo izumrijeti. Iako to u nekim prilikama zvuči zastrašujuće, valja nam se i s tom mogućnošću pomiriti. Zapravo, svaki ‘duhovni’ vjeruje da ćemo se u nešto drugo pretvoriti, Nietzsche u ‘nadljude’, religiozan čovjek u ‘vječna bića’, filozof u moralno ‘bolja bića’, transhumanist u kiborge, posthumanist u bestjelesna bića koja će se ‘uploadati u kompjutor’… – samo nećemo ostati ljudi.
Ali kada bi, recimo, svi ljudi ipak izumrli i ja, nekim čudom, ostao sâm na svijetu, ne bih pretjerano očajavao. Možda i zato što ljudi poput Ivana Fochta (vidi prošli post!) već neko vrijeme u njemu ne žive… ljudi koji su sposobni ‘svojemu’ vremenu i prostoru dati osobni pečat – i samo svojim mislima!
Bosanskohercegovački umjetnik Damir Nikšić na nekoliko YouTube uradaka (divni novi medij za umjetnike!) lijepo je pokazao o čemu to današnji čovjek najprije razmišlja. Osvrnite se malo oko sebe. Na svakom koraku možete čuti da se vode nekakvi ‘poslovni razgovori’, ja – tebi, ti – meni, narod samo razmišlja o tome kako se obogatiti. Vrlo malo je onih koji bi još zastali i začudili se nad tom očaravajućom ljepotom jutra na prijelazu između zime i proljeća. A još manje je onih koji bi mozgali o tome koju bi kompoziciju u to doba pustili i što bi u čovjeku ona mogla pobuditi u kombinaciji s onim što, sa svoje strane, nudi ‘neutralna’ priroda…
Ovoga puta odabrao sam kompoziciju mog prijatelja Branka koji se danas više ne bavi glazbom jer boluje od depresije. Nazivu kompozicije i sâm sam ‘kumovao’ – nazvao sam je Dvorac, kazavši da mi se čini da je izvode “anđeli kosih očiju u dvorcu ni na nebu ni na zemlji” ni sam ne znajući što sam pod tim mislio (kakve veze mogu imati ‘anđeli Kinezi’ sa starom bosanskom predajom…? 🙂
Ali prema nekom mom shvaćanju i osjećaju, u nesvjesno stvorenoj, tripartitnoj formi, Dvorac može stajati uz bok Bachovim božanskim koncertima, dakako, iz neke svoje vlastite ‘niše’ ambijentalne glazbe, potvrđujući i tezu The Voice showa koji možemo gledati na Hrvatskoj televiziji – da je talent češći nego što se misli! Moj prijatelj Branko stvarao je kompozicije, kako je to sam jednom prilikom priznao, kao da ga neka nevidljiva ruka vodi u tome. Često iste nije znao ponoviti. Na sreću, ‘sva očitovanja božanske ruke’ kroz njega ostala su sačuvana; snimljena su u njegovom privatnom kućnom studiju… Te davne 1996, slušajući Brankovu kompoziciju napisao sam i istoimenu priču koja počinje ovim riječima:
U beskrajnoj stepi visokih trava, u zemlji vječitog podnevnog sunca, stvorih u glavi viziju prekrasna dvorca vitkih kula i bijelih zidina, opasanih zelenkastim prstenom jezera. U hladu života, u mojoj mašti, nastade mjesto u koje sam počeo povlačit svoj duh, bježeći pred morom stvarnosti, kojoj ionako željah oduvijek umaći.
potpuno nesvjestan da će me to jednoga dana stići u životu. U priči, između ostalog, stoji i ova rečenica: “Negdje s kula dopirao je jedva čujni zvuk klavira koji su ugađali nadahnuti anđeli kosih očiju.” koja tako izravno spominje djelo koje me je inspiriralo da je napišem. Pa, evo prilike: na ovom >> LINKU možete provjeriti je li se čitanje priče savršeno uklapa sa slušanjem istoimene kompozicije koja joj je bila povod (pogotovo njenog ‘2. stavka’ koji kreće od 02:56)…. a ja se nastavljam dalje pitati što bih radio kad bih ostao sâm na svijetu…
Kad bih ostao sâm na svijetu, možda bi priroda ‘odreagirala’ i istog trena pokrenula nezadrživi evolucijsko-mutacijski proces u mom biću koji bi me u kratko vrijeme pretvorio u androgina, dvospolnu životinju koja bi bila u stanju sama sebe reproducirati, jer… ‘takav je život’, surov i bezobziran, u jednoj nama potpuno nezamislivoj mjeri zainteresiran za svoj opstanak. Nedugo zatim, iz mene bi ponovno potekao ‘otrov čovječanstva’, ali da se razumijemo, ne više mojom voljom… preko/iz mene ponovno bi se razmnožile sve te Bordžije, Cezari i Aleksandri, a sve životinje, koje su sa mnom preživjele, teško bi uzdahnule… Ali što se može, ‘takav je život’, kazao je i Zoran Radmilović u ‘Maratoncima’.
Sve ovo naklapanje oko toga što bi se dogodilo da ostanem(o) sami na svijetu, zapravo, povezano je uz samo jednu želju: da vašim životom ne upravlja taština, već vaše prirodne sklonosti; da se ne osjećate posebnim, nego običnim; ali ne običnim u smislu da ste ‘prosječni pojedinac’ društva u pozadini, nego da ste obični u povlađivanju svojim prirodnim sklonostima. Jer, kad se zapitamo što bismo stvarno radili kad bismo ostali sami na svijetu, mislimo: što bismo radili izvan svake ‘pozornice’ na kojoj vam drugi plješću ili zvižde. Ako biste i tada još uvijek stvarali, onda ste definitivno oni kojima je, Nietzscheovim riječima iz Zarathustre, “…bilo dopušteno da se izvuku ispod jarma”.
A kad kažem da bi se u tom slučaju u cijelu priču upetljale vaše prirodne sklonosti mislim na to da biste napokon činili ono što uistinu želite činiti. Zapravo, po pitanju nekakvog činjenja više ne biste bili zainteresirani da u njemu uspijete… Uspjeh je ono što je isključivo vezano uz odnose s drugim ljudima. Bili biste zainteresirani da nešto činite zbog samog tog činjenja.
Svako činjenje je, u svojoj osnovi – poput seksa. Volite čitati i to ćete činiti; volite pisati i to ćete činiti, volite voditi ljubav i to ćete činiti – bez obzira na sve. Frustrirane duše nastaju u onom trenutku kad o činjenju započnu misliti; počnete misliti o tome kako ćete jednog dana početi čitati, drugog početi pisati, a trećeg voditi ljubav… I to je taj sigurni put u psihozu, a potom i depresiju…koji sam, uostalom, i sâm iskusio… a vjerojatno i Branko…
Zanimljivo, već sad možete isprobati tu duhovnu vježbu: kako je to ostati sâm na svijetu. Obratite pažnju isključivo na ono što činite u vlastitoj svakodnevici, a ne na ono što mislite (da ćete jednog dana činiti), i otvorit će vam se uvid u vaše sklonosti. Nije to nikakva nova istina. Mnogi su je Magičari prije mene izrekli na svoj način… Važno je da djeluje, ‘radi’, kako god to hoćete nazvati…
Poanta cijele priče je sljedeća: na vrijeme svucite taštinu, dragi moji devetnaestogodišnjaci i oni ‘vječiti devetnaestogodišnjaci’ poput mene; onima kojima to pođe za rukom ubrzo će ključevi razumijevanja puno toga biti u rukama… ili glavama, kako se već kaže… Nekima će poći za rukom početi razmišljati o stvarno bitnim stvarima, a ne više samo o sebi… recimo, o tome kako stvarno pomoći čovječanstvu u ovim, iznimno teškim trenucima, jer, što reći, ipak nam je drago… to bedasto čovječanstvo, sa svim tim bad gays… Možda privatno ‘sebi u bradu’ ne bi ni trepnuli kada bi zaista nestalo s lica zemlje, i možda bismo ostatak života zaista proveli ganjajući dolazak proljeća po planeti i slušajući Bachove božanske koncerte, pa opet, nikada u nama ne bi mogli ugasiti onu nadu da će jednoga dana na svijetu živjeti doista sretno čovječanstvo… da ćemo, poput Finaca, svi biti načitani, obrazovani i kulturni, i da nećemo imati svoju ‘drugu stranu’ poput Norvežana… haha, naravno, isprika Hamsunu i Knaussgardu… Nije zgorega na kraju ovoga neuobičajeno sladunjavog posta za ‘Pustopoljinu’, ispričati se i za tu sladunjavost, ali nekada su nam ovakvi terapijski tekstovi potrebni…
Svibanj 2015.
S neoliberalizmom u rukavicama
Thomas Piketty: KAPITAL U 21. STOLJEĆU
Ponovimo! Ljudi žele više no što im je potrebno kako bi se izdigli iznad drugih ljudi. ‘Volja za moć’ samo je ideja pored drugih. Sjetimo se slogana iz filma Klub boraca: ‘Kupujemo stvari koje nam ne trebaju, sa novcem koji nemamo, da bi impresionirali ljude koje ne volimo.‘ Zapravo ‘bezgranične mogućnosti’ koje ‘naš’ Duh nudi – ljudi ne žele. Žele biti posebnim, ali posebnim u odnosu na druge. Nimalo ih ne privlače druge mogućnosti i da u pravom smislu riječi žive…
E sad, ako vam kažem da taj osjećaj odvojenosti iz Cjeline svijeta, koji vas sve više zahvaća, i koji vas tjera da se sve više posvećujete svom Egu, stvara ideologija neoliberalizma utkana u većinu današnjih pojedinaca s kojima dolazite u kontakt, hoćete li mi povjerovati…? Hoćete li mi povjerovati ako vam kažem da na duševno raspoloženje može utjecati jedan ekonomski sustav? A upravo to je slučaj.
Najviše nas boli što je neoliberalizam stavio šapu i na stvari do kojih nam je najviše stalo: naš ukus, naše izdvajanje i našu slobodu. Niste li zadivljeni reklamom u kojoj prikazuju mlade, naoko, slobodne ljude, koje na nekom ludom ljetovanju oduševljava spoznaja o aktivaciji superpovoljnih tarifa mobilne telefonije? Barem jednim dijelom svojega bića željeli biste biti kao oni, slobodni kao oni, provoditi se kao oni, pa eto, makar usput nešto i reklamirali…
Bebe koje se neodoljivo na vas smiju s reklama nesvjesno trže profit. Sve do čega vam je stalo u životu – obiteljske ljubavi, sloge, sreće među ljudima – gleda na vas s ekrana televizora, kina, panoa, zarobljeno profitom i jednom od reklama… Djedica koji se nevino osmjehuje u reklami za životno osiguranje profitabilan je stvor baš kao i bakica koja peče kolače u reklami nekog posuđa.
Više nego ikada prije zapetljali smo se o užad kapitalističke prakse. U ovim trenucima, svjetska ekonomija neoliberalizma crpe posljednje djeliće nas samih. U prvo vrijeme mislilo se da će kapitalizmu biti dovoljno samo crpsti materijalne resurse planeta Zemlje, no danas se pokazuje da je njegov apetit nezasitan. Kroz svoju najnoviju bešćutnu praksu neoliberalizma okomio se on na čovjeka samog, kako na njegov duh tako i njegovu dušu. Sve se odsada prodaje na tržištu kapitala: uz dionice propalih poduzeća i rabljene automobile na njemu se sada izlažu i ljudska pamet i ljudski osjećaji.
Gotovo da nema kutka na planeti kamo se danas od neoliberalizma možemo sakriti.
Na jednom (neo)libertarijanskom blogu (koji kod nas niču kao gljive poslije kiše) mislim da sam naišao na informaciju o istraživanju britanskih liječnika koji su pokazali da se neoliberalizam loše odražava na mentalno zdravlje ljudi. Međutim, (neo)libertarijance to obično ne sprječava da kažu kako se i na njihovo psiho-fizičko zdravlje odražava to što imaju priliku pročitati ‘gomilu gluposti’ na račun svoje ideologije koja ‘jedino’ slavi slobodu. Ako za njih reputacija britanskih liječnika nije dovoljna za ozbiljno promišljanje i kritiku vladajuće ideologije u svim ‘slobodnim državama svijeta’, onda je bolje s takvim tipovima izbjegavati svaku diskusiju. Osim toga, nerijetko, ‘počastit’ će vas s pregršt neprimjerenih, uvredljivih, ničim izazvanih etiketa u kojima će miješati sve sa svačim, pa ćemo biti obilježeni nemogućim konstrukcijama tipa ‘socio-fašistički’, ‘totalitarno-neosocijalistički’ i sličnima. Stoga, svaki takav komentar, i kad bi se slučajno pojavio, unaprijed najavljujem da ću obrisati jer mi nije namjera s (neo)libertarijancima ulaziti u diskusiju.
Ali moram priznati da sam se bio iskreno ponadao da će s s njima ipak biti moguće ostvariti dijalog, pogotovo nakon posjeta jedne mudre, i po mom sudu, nepristrane ekonomske glave našoj zemlji – pogađate – Thomasa Pikettyja. Autor knjige Kapital u 21. stoljeću, kao što je poznato, nedavno je pohodio Filozofski teatar Srećka Horvata čime se ovaj događaj svrstao u red najvažnijih kulturnih događaja godine u našoj zemlji! Međutim, nakon pregleda nekoliko (neo)libertarijanskih blogova, a nakon posjeta uglednog ekonomskog stručnjaka, uvidio sam da sam se grdno prevario. Francuski ekonomist u ‘(neo)libertarijanskoj blogosferi’ u najmanju ruku optužen je za veleizdaju načela ‘slobodnog tržišta’ i stvaranje nekakve buduće superdržave koja bi od ‘jadnih’ (neo)libertarijanaca naplaćivala valjda sve moguće poreze opasno lelujajući na rubu totalitarizma. Stoga, tekst koji slijedi podastirem tek s namjerom da vidite u kojem sam smjeru raspravu želio usmjeriti… a prije nego što bih (vjerojatno) bio ‘medijski iscipelaren’…
Ideologija neoliberalizma (za razliku od one liberalizma), kako sam ju nedavno sâm sebi protumačio (dakle, samo sebi, ne pozivam na diskusiju), temelji se naoko na bezazlenoj premisi – trebate odnosno želite slobodu, jedino i još samo, kako biste u neograničenim količinama zgrtali novac; ništa drugo, samo novac. Nikakva težnja slobodi zbog neke druge navade (a recimo da je ona doista postojala u doba ‘starog’ liberalizma, premda se danas više nitko ne sjeća kako je izgledala, možda je to čak navada stvaranja?). Samo novac je bitan. Na ovom mjestu, poželio sam, dakle, onako više za sebe, da me neke dublje (neo)libertarijanske duše, kako sam ih zamislio, one koje ne spadaju u red izrazito gramzivih (ako takve postoje), uvjere kako se novcem u neoliberalizmu zapravo kupuje – dodatna sloboda. Pazite, neoliberalizam koji je sav organiziran oko te slobode, napokon, istu može kupovati u ‘svom dobu’! To je možda najviše što jedan takav sustav čovjeku može ponuditi. Da sloboda upravo postaje roba u neoliberalizmu, eto, to sam htio čuti od (neo)libertarijanca u nekoj našoj diskusiji. Po tom nazoru, nikada novcem ne kupujete moć, utjecaj ili materijalna dobra; kupujete samo svoju slobodu i zaobišli ste optužbu za gramzivost. Međutim, paradoks neoliberalizma tek tu postaje očigledan: iznad suštinske ideje slobode u koju se svaki (neo)libertarijanac zaklinje, u neoliberalizmu postoji još jedna suštinska ideja koja je prvoj nadređena – ideja novca.
Za kraj, vratimo se Pikettyju. Što je toliko naljutilo (neo)libertarijance u njegovoj računici? Premda će neki reći da se samo radi o najopsežnijem prikupljanju ekonomskih podataka ikad… Njegova formula uzroka sadanje ekonomske krize je sasvim jednostavna: smanjivanje oporezivanja najbogatijih (u materijalnom smislu), koje je započelo 1980-ih, dovelo je do drastičnog porasta nejednakosti – u istom smislu. Kad je o ekonomiji riječ uvijek je smisao materijalan, a to nekima od nas treba naglasiti. Kao što se, s druge strane, neolibertarijancima on podrazumijeva. Smisao za njih i ne može biti drugi – doli materijalan.
U svakom slučaju, kad se sve zbroji, dobijete jednu ‘lijepu’ ‘ekonomsku depresiju’ s početka 21. stoljeća koja je mogućno dovela do ekonomske krize čije posljedice osjećamo i danas. Međutim, namjera francuskog ekonomista nije bila ponuditi neko rješenje za nastalu situaciju. Na kraju svog predavanja, pred prepunim auditorijem Hrvatskog narodnog kazališta, on lakonski rezonira da se, očigledno, ‘kapitalizam može bolje organizirati’. Time ne samo da je naljutio (neo)libertarijance, nego i velik broj njihovih oponenata. Međutim, budimo realni – knjiga Thomasa Pikettyja možda je najsnažniji udarac u lice koji u ovom trenutku možemo uputiti kapitalističkoj praksi neoliberalizma. I nedvojbeno, Thomas Piketty uputio ga je džentlmenski – u rukavicama! Stoga, ne tražimo previše!
O Duhu i njegovim Moćima 