Siječanj 2016.

Književnost kao duhovna svakodnevica

Posted in KNAUSGAARD, KNJIŽEVNOST - PROZA, Moja borba tagged Karl Ove Knausgård u 10:44 am autora/ice Magičar

KARL OVE KNAUSGÅRD: Moja borba

Jedno vrijeme, moram priznati, bio sam blizak ideji o pisanju nekoliko romana-autobiografija u kojima bih, poput Knausgaarda, izložio svoj život, a ako mi to pođe za rukom, i duh epohe u kojoj sam živio. Dakako, radilo se o jednoj poštenoj ideji pisaca na početku svoje spisateljske karijere. Međutim, kad sam se, onako stidljiv u to vrijeme, bacio na posao, shvatio sam da to nije bilo nimalo lako učiniti. Staviti na papir nešto ‘svoje’, bez ikakvih uljepšavanja; bio sam jednostavno premlad za takvo što.

Ali danas, više nego ikad prije, to me ponovno počelo vući… to da na papir napokon započnem stavljati nešto ‘svoje’…Od Starog Magičara koji vas je uvodio u najdublje tajne duha, vucarao po svoj toj Pustopoljini Uma, razglabao o Egu i njegovoj protivnosti spram Duha, na kraju, kao da nije ostalo ništa. U ovim trenucima, a Knausgaard bi dopisao, 25. siječnja 2016. u 9:21 sati ujutro, nakon što sam jedno dijete odvezao u vrtić a drugo u školu, potpuno sam prepušten sažimanju te svoje čežnje, kao što je on sažima u svom romanu. Jedino još to me zanima. Sve ostalo postalo mi je dužnost, opet – kao i u njegovom slučaju. Sve što činim u vlastitoj svakodnevici, sve je to samo dužnost, i malo je tu neke stvarne životne sreće. Ali da se dalje ne bih sâm razotkrivao, prepuštam riječ svom ‘duhovnom mentoru’, čiji se život, kao po nekom zadanom obrascu, može preslikati na moj:

Uvijek sam imao veliku potrebu biti sam, trebaju mi velika prostranstva samoće, a kad to ne dobijem, kao što je slučaj u zadnjih pet godina, frustracija zna prijeći u paniku ili agresivnost. Pa kad je tako ono što me pokretalo cijelog mog odraslog života, ambicija da napišem nešto izuzetno, ugroženo, moja jedina pomisao, koja me glođe iznutra poput štakora, jest da se moram maknuti. Da mi vrijeme izmiče, nestaje poput pijeska između prstiju dok ja… radim, što točno? Perem pod, perem odjeću, kuham ručak, perem posuđe, idem u trgovinu, igram se s djecom na igralištu, vodim ih kući i svlačim, kupam, čuvam dok ne odu u krevet, spremam ih u krevet, vješam rublje, suho slažem i spremam u ormar, pospremam, čistim stol, stolice, ormare. Borba je to i premda nije junačka, protivnik mi je ipak viša sila…

U nedavnom intervjuu za Paris Review Knausgaard nekoliko puta ponavlja da će ga uvijek zanimati taj primarni raskorak u čovjeku odnosno njemu samome između onoga što bi trebao misliti i onoga što stvarno misli, onoga što bi trebao osjećati i što stvarno osjeća, naposljetku, i između onoga kako nam svijet izgleda i kakav on jest u stvarnosti. Za njega, to je razlika između ideologije i stvarnosti, politike i književnosti.

Netko bi kazao da sam preko noći postao ljubitelj tzv. ‘stvarnosne proze’, iste one ‘stvarnosne proze’ koja poput stigme prati noviju hrvatsku književnost. No, ne bih se složio. U pisanju romana-autobiografije naglasak je na perspektivi, ona zahtjeva iznošenje vlastitih stavova, onoga što se doista osjeća, i onoga što se doista misli, a u slučajevima stvarno dobrih pisaca, čak i onoga što se drugima i sebi prešućuje. Dom takvog pisanja nije stvarnost nego čovjek. Možda i za potrebe vježbanja ove vrste pisanja, Knausgaard nam na početku Moje borbe izlaže svoj vlastiti život koji živi u trenutku pisanja romana:

Nekoliko je minuta iza osam ujutro. Četvrti je ožujka 2008. Sjedim u radnoj sobi, okružen knjigama od poda do stropa, i slušam švedski bend Dungen dok razmišljam o ovome što sam napisao i o tome kamo to vodi. Linda i John spavaju u susjednoj sobi, Vanja i Heidi su u vrtiću, gdje sam ih ostavio prije pola sata…

I Linda i ja živimo na rubu kaosa, ili osjećaja kaosa, sve se može u bilo kojem trenutku raspasti, a sve što život s malom djecom zahtijeva, nešto je s čime se moramo pomiriti…

Sva su djeca puna života i prirodno streme sreći, pa vam to daje dodatnu energiju i dobri ste prema njima, a ona u tren oka zaborave svoj prkos i bijes. Ubija me, naravno, što mi spoznaja da samo treba biti dobar prema njima ni najmanje ne pomaže kad se nađem usred toga (dječjeg bijesa), nekako uvučen u močvaru suza i frustracije. A jednom kad sam u močvari, svaki me novi događaj povlači sve dublje. I barem jednako ubojita jest svijest da je o djeci riječ. Da me to djeca vuku dolje. Nešto je u tome silno sramotno. U takvim sam situacijama od osobe koja želim biti toliko daleko da dalje ne mogu biti. Ništa od toga nisam znao prije nego što sam dobio djecu. Tada sam mislio da će sve biti u redu ako samo budem dobar prema njima.

(O odgoju djece, toj bolnoj temi u današnjem društvu koje se Knausgaard usputno dotiče, na ovom mjestu ipak nekom drugom prilikom.)

Može li se postaviti pitanje je li Karl Ove Knausgaard svojom književnošću općenito priveo književnost svojoj krajnjoj mogućnosti? Moram priznati da mi se nekako započela sviđati pomisao da je upravo to učinio. Pokazao je način kako pisati o svom životu, a to mi se sada počelo činiti kao krajnja vrijednost svake književnosti u nekom post- dobu. U post- dobu, poput našeg, književnost može biti još samo takva – intimna, okrenuta pojedincu, dostupna svima, ali i na nekoj globalnoj razini – neprijemčiva. Neprijemčiva? Da, jer postaje i više nego očito da se ne možemo poistovjetiti baš sa svakom književnošću-autobiografijom! “Bez književnih zvijezda dalje, molim, barem ne u ovom području!”, kao da nam daju uputu. Možemo imati književne zvijezde u žanrovima ljubića i krimića, ali ne u onoj stvarnoj, autentičnoj književnosti. Nekome Uliks ‘paše’, nekome ne. Ne treba ga nametati većini koja knjige dovodi u vezu s ljubićima i krimićima, ali ne treba mu ni oduzimati stvarnu umjetničku vrijednost, kao što je to Uliksu pokušao učiniti jedan pisac kojeg svi vrlo dobro poznajemo…

Književnost nam mora postati ‘duhovna svakodnevica’, naša ‘blogerska prćija’, nešto poput one ‘zmije svakodnevice’ naših bolnih rutina – s kojom će se odsad boriti za ‘mjesto pod suncem’. Ta ‘zmija svakodnevice’ naših bolnih rutina, u našem slučaju, može se jedino izdržati ako je naša vlastita sposobnost da se izrazimo uspije poraziti.

*

*  *

Sada se ponovno vraćam na svoj život. U ovom trenutku ne čini mi se da je naš JA više od sjećanja. JA su samo sjećanja. Preslikavši Knausgaardovu metodu pisanja na svoj život odnosno svoja sjećanja razotkrio sam nekoliko bolnih istina o sebi. Ali zanimljivo, čini se da ih Knausgaardova metoda pisanja opravdava, a to se, iz perspektive današnjeg Magičara u meni, odnosi čak i na moju najveću sramotu koja se manifestirala općim nečitanjem u adolescentskom dobu. Zašto nisam čitao? Dječaci ne čitaju! Navodno je, kaže Knausgaard, postojao taj pritisak društva koji mi je uskraćivao knjige, koji je od mene želio napraviti tough gaya, big boya i slično. Moja istina je, međutim, da nikada nisam osjećao da se nešto takvo stvarno događalo. Knjige me jednostavno nisu zanimale. Imao sam tu jebenu gitaru u rukama kojom sam mislio osvojiti što više cura s kojima sam dolazio u kontakt i to je bila ta jednostavna istina mog adolescentskog doba.

Iako, moram priznati, već u to vrijeme, a što se iz ove perspektive može činiti čudnim, Magičar je bio začet u meni. Dakle, već u doba puberteta, ja sam bio ovaj koji jesam (i danas), samo što to nisam znao. Dečki iz mog boy-banda s kojim sam svirao u jednom dječjem odmaralištu, znali su zbijati šale na moj račun dozivajući me u mom prisustvu, aludirajući na moju odsutnost duhom u njihovu društvu.

– Boris opet traži sebe! Borise! Borise! Javi se! – sa šalama je naročito prednjačio naš pjevač Safet.

Bio sam poznat po tome što sam bjesomučno znao sjediti na klupi, potpunoma sâm, okrenut moru, zamišljen. Nisam znao zbog čega sam to činio. Samo bih zapalio cigaretu i tako sjedio i vjerojatno snatrio o tko zna čemu. Dakle, nisam čitao. To sjedenje kao da je bilo zamjena za čitanje. Moguće je da sam se već tad vraćao u prošlost čemu sam postao poslovično sklon od svoje petnaeste godine. Nekad bi mi se pridružio netko od mojih prijatelja iz banda, ali čini mi se da nitko osim mene nije mogao toliko dugo izdržati sjediti na klupi i ništa drugo ne činiti osim promatrati more…

Nisam bio gimnazijalac, išao sam u tehničku školu u razred s dvadeset i sedmoricom muškaraca i tri cure. I dok je Karl Ove svoju ‘osobnost’ izgrađivao u društvu s dvadeset i sedam djevojaka, ja sam uglavnom bio okružen muškom površnošću i bezobzirnošću. S ono malo cura što smo imali nismo znali što bismo činili, da li se za njih boriti ili ih ignorirati. Glumili smo male frajere, a one su se samo smješkale. U nekim prilikama, činilo mi se, kao da mi je uspijevalo poći za rukom biti mali frajer. Na stručnu ekskurziju u Ljubljanu ponio sam osim gitare i kazetofon, pa sam u svojim očima ispao mali frajer. Noćni vlak i jedino svjetlo u našem kupeu, glasna glazba moje gitare i mog kazetofona, razočarano lice mog prijatelja Nidže kad me je vidio da pušim, svemu tome valja pridodati i spavanje po klupama Ljubljanskih parkova i iste one gadljive poglede sredovječnih Ljubljančana kojim su nas promatrali kao što ja danas promatram osječke srednjoškolce…

Danas, kad na ulici sretnem tu ‘srednjoškolsku rulju’ jednostavno mi se smuči, i nastojim je zaobići u velikom luku, pa opet, ako se nešto zanimljivo događalo u mom životu i što je možda još gore, o čemu bih stvarno želio pisati, događalo se, eto, baš u vrijeme mojih srednjoškolskih dana. Svi ti frajerčići i našminkane curice koji očito žele privući pažnju prolaznika, neprestana dovikivanja na tramvajskoj stanici, urnebesno i ničim izazvano cerekanje, naguravanje kod pješačkog prijelaza… sve te bedastoće iz perspektive ovog umornog pogleda, zbog godina koje su se naredale na njega, nimalo se ne čine zanimljivim, ali iz perspektive tih mladih razuzdanih umova, zasigurno, život je i dalje morao biti nešto fantastično; što i jest, sâm po sebi. Život bi i nama, koje godine ‘uzmu pod svoje’, trebao i dalje biti nešto fantastično, ali nije… Možda nas pogled na srednjoškolce ipak nečemu može naučiti… Iz naše perspektive, svaka nova srednjoškolska generacija mora nam biti mučaljivija i neshvatljivija, ali to jednostavno mora biti tako, ali svem u tom naguravanju, cerekanju i dovikivanju, moramo toga postati svjesni, nalazi se građa za nekog novog Knausgaarda… ili Magičara… U životu jedino tvoje srednjoškolsko doba može ti biti zanimljivo, ali u romanima to može postati svako… a čini mi se da ću se u budućnosti okrenuti čitanju upravo takvih romana…

Permalink