Listopad 2016.

O neoliberalizmu & kapitalizmu (ničeancije x.)

Posted in FILOZOFIJA, FISHER, Kapitalistički realizam tagged , , , , , , u 12:24 pm autora/ice Magičar

Mark Fisher: KAPITALISTIČKI REALIZAM

59.

U neoliberalizmu, napokon, i misliocima je smrt postala poželjnija nego život! A kako se prema svim postojećim svjedočanstvima čini, nijednom dobu prije to nije pošlo za rukom u ovakvom obliku. Što je toliko grozno u neoliberalizmu, a što nas jutrom budi i tjera da svaki put izreknemo tu strašnu rečenicu ‘da je bolje da se i nismo rodili’ nego da nam jedan ekonomski sustav kroji raspoloženje?!

60.

Sada je to postalo jasno: u neoliberalizmu dosegnut je najviši stupanj kapitalizma – sloboda je postala roba! Neolibertarijanci ne izgledaju tako gramzivi kako uobičajeno “izgledaju”. Ne kupuju oni novcem materijalna dobra, moć i utjecaj u društvu, nego samo svoju slobodu, kako bi mogli raditi što hoće. I što se događa? Stidna rumen neolibertarijanca izbija na njegovu licu; prisiljen je priznati da iznad njegove ideje slobode kraljuje viša ideja koja u neoliberalizmu svime upravlja – čik pogodi  –  ideja novca…

61.

U neoliberalnom društvu slobodni smo, ali samo u zadanom kontekstu, kako to Žižek vehementno napominje. Slobodni smo kupiti što god poželimo; možemo otići u ovaj ili onaj supermarket, oblačiti se po ovoj ili onoj modnoj marci, ali razmišljati o tomu da budemo slobodni od bilo kakvog vida kupovine – e, to ne možemo! Drugim riječima, sloboda od potrošačke egzistencije kao takve u neoliberalnom društvu postaje nezamisliva.

62.

Još 23 godine, 23 dana, 23 sata do kraja svijeta… ili kraja kapitalizma (i s njim ere neoliberalizma)! Tako treba razmišljati!

Da je održivost kapitalizma samo jedna bajka piše i Mark Fisher u svojoj briljantnoj knjizi Kapitalistički realizam:

… on [kapitalistički realizam] je više nalik prožimajućoj atmosferi , koja uvjetuje ne samo proizvodnju kulture već i reguliranje rada i obrazovanja, a ponaša se kao neka vrsta nevidljive barijere [ja istakao] koja ograničava misao i djelovanje.

Upravo na ovu nevidljivu barijeru, danas sam siguran, mislila je moja prijateljica kad je u jednom trenutku žalobno povikala: “Dođe mi da uzmem nož i razderem stvarnost koja me okružuje!” Ona ju je osjećala… ali i vi je osjećate, nije li tako?

Moć kapitalističkog realizma izvodi se djelomično iz načina na koji kapitalizam obuhvaća i proždire svu prijašnju povijest: to je jedan učinak njegova “sustava vrijednosti” koji svim kulturnim objektima, bili oni religiozna ikonografija, pornografija ili Das Kapital, može pridati monetarnu vrijednost… uvjerenja prijašnjih kultura objektivno se ironiziraju, transformiraju se u artefakte… a stav ironijskog odmaka… trebao bi nas učiniti imunima na čari fanatizma.

Upravo naša uvjerenja drže nas u šaci, ona koja iskazujemo svojim unutarnjim subjektivnim stavom naspram onih koje iskazujemo u svome ponašanju. Na ovom mjestu i sâm Fisher u raspravu uključuje Žižeka:

Sve dok vjerujemo (u svojim srcima) da je kapitalizam loš, slobodni smo nastaviti sudjelovati u kapitalističkoj razmjeni… Mi vjerujemo da je novac samo beznačajan znamen bez ikakve intrinzične vrijednosti, a ipak se ponašamo kao da ima svetu vrijednost.

A evo nam i Badioua:

Živimo u proturječju… cjelokupno postojanje procjenjuje [se] samo u odnosu prema novcu… ali pristaše uspostavljenog poretka ne mogu [ovo stanje stvari] nazvati idealnim ili sjajnim. Te su zato umjesto toga odlučili reći da je sve ostalo užasno… naša demokracija nije savršena, ali je bolja od krvavih diktatura. Kapitalizam je nepravedan. Ali nije zločinački kao staljinizam…

Pomoću Badiouva uvida, Fisher na koncu opravdava uporabu uvođenja sintagme ‘kapitalistički realizam’ u vlastiti diskurs:

Realizam je ovdje analogan deflakcijskoj perspektivi depresivca koji vjeruje da je svako pozitivno stanje, svaka nada, opasna iluzija.

63.

Ali probajmo sada malo pročačkati po mogućnosti da se stvarno usprotivimo kapitalizmu. Antikapitalizam, ili pričanje protiv kapitalizma, to zasigurno ne može učiniti; zašto, objašnjava Žižek kroz svoju sjajnu analizu filmskih uradaka suvremene, uglavnom holivudske, kinematografije:

… [zato što se] antikapitalizam… naširoko diseminira u kapitalizmu. Svako malo će se ispostaviti da je negativac u holivudskim filmovima “zla korporacija”. Daleko od toga da bi potkopavao kapitalistički realizam, taj znakoviti antikapitalizam ga pojačava.

Budimo iskreni, i ovaj blog se vrti zahvaljujući kapitalu odnosno novcu jedne od korporacija, stoga, uzdržimo se od licemjera bilo koje vrste. Tekst, priča, čak i prosvjed ne mogu više nauditi kapitalizmu. Kao monetarne vrijednosti u današnjem svijetu, kapitalizam će na njima samo još više zarađivati. Zbog toga probajmo promisliti sljedeće riječi Marka Fishera:

Kapitalistički realizam može jedino biti ugrožen ako ga se prikaže nedosljednim ili neodrživim; ako se, takoreći, pokaže da tobožnji “realizam” kapitalizma nije ništa takvo.

A što bi bilo to “Realno”, ako uopće o njemu možemo govoriti? Prema Župančič, valja nam razlikovati stvarno Realno od realizma ili realnosti, izraza koji teoretičari samo rabe u raspravama:

Načelo realnosti je samo ideološki posredovano; moglo bi se čak tvrditi da ono uspostavlja najrazvijeniji oblik ideologije, ideologije koja sebe prepoznaje kao empirijsku činjenicu, ili biološku, ekonomsku i svaku drugu nužnost (a koju smo spremni opažati kao neideološku).

A koji bi to, onda, bio primjer stvarno “Realnog”, koji bi mogli iskusiti, a da nije kapitalizam? Otkrio nam ga je Thom Yorke kroz pjesmu “The Numbers” – “Ekološka je katastrofa jedno takvo Realno“. Na njoj se, evidentnije od sveg drugog, uviđa da kapitalizam, kao društveno uređenje, nije održiv…

64.

Kapitalizam bešavno zauzima obzore onoga što je mislivo.

Na ovu rečenicu trebali bi se naježiti svi umovi skloni filozofiji. Ona je upozorenje. Je li se doista radi o suvremenoj inačici volje za moć koja je, kao takva, neiskorjenjiva iz čovjeka, ili pak čistoj ideologiji koju je samo potrebno raskrinkati, pa da ju čovjek napusti… dakako, vrijeme će pokazati. U tom slučaju moj je prijedlog sljedeći: ili da nadvladamo čovjeka u nama, i pretvorimo se u, ne nužno Nietzscheovu inačicu, Nadčovjeka ili da stvarno ovladamo ideologijama u našem prostoru uma i napokon započnemo živjeti u prvom postideološkom dobu

U zluradijem raspoloženju od ovoga, možda bih na ovom mjestu, i u kontekstu sveg napisanog, dopisao i one iste riječi koje je svojedobno rudarima u štrajku 1985. uputila bivša britanska premijerka Margaret Thatcher potvrđujući svoju odluku o njihovu otpuštanju, nesvjesno oblikujući najmoćniju krilaticu kapitalističkog realizma. Čujte, a možda i jesam zluradog raspoloženja! Dakle – “nema alternative!”

%d bloggers like this: