Prosinac 2017.
O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka
MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma
Ovih dana zapitao sam se kamo je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlačio njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li još ‘živ’ ili je ‘preminuo’ negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu među blještavim policama još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Je li za današnjeg pojedinca kao potrošača, konzumenta, pripadnika suvremenog kapitalističkog društva, uopće dostižno da bude uzvišen…? Čini se da je nekim pojmovima u neoliberalizmu vrijednost primjetno opala; i to je upravo slučaj s pojmom – ali i osjećajem – uzvišenog. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao prosječan pojedinac suvremenog kapitalističkog društva koji redovito odlazi u supermarket, drži upaljen televizor, svako malo u rukama pretura mobitel, drugim riječima, koji koristi sve blagodati koje mu u jednom ekskluzivnom materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, i usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, osamljen, uronjen u kontemplaciju, sklon stvaralaštvu – stigao bi samo dotle da prije bude prepoznat kao luda, nego kao uzvišeni tip čovjeka…
Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.
poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, no čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… Pa se može postaviti pitanje: što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche kada je vlast nad narodom bio spreman podariti samo uzvišenim tipovima ljudi – onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, tvrdio je, nastupit će onda kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Vjerojatno je mislio na svog nadčovjeka; onog bezbožnika koji je i “smio do neobuzdanosti”. Njegov je zadatak, odsad pa nadalje, sa svojim narodom propitivati neistražene mogućnosti postojanja na ovom svijetu. Ali zašto se, onda, čini da današnji predsjednici Amerike i Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche?
Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ su se otrcali. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Nimalo više nije nadahnuto pukim postojanjem. Čelnici naroda i dalje igraju istu staru igru međusobnog prepucavanja preko leđa vlastita naroda… Stoga je lako zadobiti idiosinkraziju – onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… možda tek po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, koja iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…
U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, i Marijan Krivak se, između ostalog, (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad uzdigao je na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:
…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…
On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.
Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?
Radi se o specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.
Međutim, nakon takva određenja uzvišenosti, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan čovjek s olakšanjem zasvagda odahnuti i isključiti je iz svog ukusa. Preostalu šačicu onih koji su je u sebi nastavili baštiniti na kraju je pomela ona ista i dobro poznata, u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– ‘ukrašena’ ‘dobom pseudomodernizma’ koje je započinjalo… Na početku spomenutog doba, pojam ‘uzvišenog’ gotovo da u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… Malo zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti preuzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.
Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za osjećaj da smo jedno sa svijetom i vremenom; i za neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine… Upravo ‘znati istinu’ i otrpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam “možda nikada neće proć’“, pa opet živjeti kao da to nije tako, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se katkad danas čini dalekim i neuhvatljivim… Na koncu, uzvišeno je uobičajeno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche…
I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares… Ako budemo još pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i YouTube portala danas…
O Duhu i njegovim Moćima 
aleksandranm said,
Prosinac 2017. u 4:55 pm
meni se čini da je termin povezan sa katazom u antičkom dobu (da ne bi bilo hleba i igara, samo), te barokom u novom dobu da privuče religiji, pa u romatizmu da larpulartizam i weltschmerz pojačaju kult pesnika… Danas su to space opera, juče špageti vesterni… Nije uzvišeno u umetnosti poslednji bastion elitizma, jer who cares, konačno? Sve je u igri kad označeno klizi ispod označitelja, čini mi se. I onako je kraj istorije, a transcendenciji jeste mesto u transpoziciji, mimikriji.Ne bi li preživeli, valjda. Sretni praznici Borise.
Magičar said,
Prosinac 2017. u 9:19 pm
Hvala, i tebi Aleksandra. I u pravu si, uzvišeno nosi puno toga u sebi ili sa sobom, a što nije spomenuto… Mene je privuklo njegovo spominjanje kod najavljivača postmoderne – Nietzschea i samo sam pokušao ispratiti ‘njegovu sudbinu’… A ovo ti je odlično “kad označeno klizi ispod označitelja”, morao bih o tome promisliti, i da, da se ne bi zavaravali, zaista ne bi preživjeli, reverzibilnost uzvišenoga nije moguća… a to je možda i ta tajna bitka ili njegova skrivanja, kazao bi Heidegger, a što hoće reći današnji neizbježni upliv ekonomije i tehnike u ljudske živote…
caninho said,
Siječanj 2018. u 11:37 pm
Danas sam prodavo klupske kalendare i članske iskaznice našeg nogometnog niželigaša i razmišljo putem malo o ovom tvom postu. Razmišljo o tom pojmu uzvišenosti i to direktno na terenu što bi se reklo,a ne kod kuće u četiri zida. I mogu ti reći da si u pravu naravno, direktno na terenu je teško naići na bilo kakve naznake uzvišenosti-a posljedično tome nema je onda ni na televiziji,ni u poltici a ni u umjetnosti.Duh vremena diktira sve i sve se mora transponirat nebi li možda preživjelo nekako,kako ste to lijepo rekli.Moj kolega mi reče nešto u nevezanom razgovoru,što mi se odmah učini zanimljivim-u razgovoru o trenutnoj politici i političarima i narodu koji ih bira,reko je da je to potpuno normalna situacija da imamo takve političare i da rade to što rade i ponovo budu izabrani jer naš narod razmišlja na sljedeći način-jebeš onog (političara) koji ne zna ukrast ništa za sebe,jer neće znati onda ni za mene…kaže moj kolega. I to ti je to-ima li gor i depresivnije i neoptimističnije stvari za čuti od te – jer to znači automatski da i nade nema, jer lako je dok krivimo političare,ali kad okrivimo nas jer su oni takvi kakvi smo mi a mi takvi kakvi su oni-onda je to loše skroz. A onda dolazi ono što ti govoriš-svaki pokušaj biti drugačiji,biti uzvišeniji završava to da postaješ luda-postaješ Jurodivi. Tako da ..ebiga-tako ti je to,al je sam te sad izmaltretiro s tekućom politikom 😀 evo neću dalje-prepuštam komentare opet nekom sofisticiranijem. Mi se vidimo na pivu.
Magičar said,
Siječanj 2018. u 12:01 am
Ali opet si u pravu, brate @caninho, i gdje se samo sjeti tog izraza ‘jurodivi’? 🙂 a odgovor već znam, kod strike Dostojevskog, kako bi kazao Knausgaard, a kod kog drugog! Oteo si mi ga iz pera!
I gdje čovjek na kraju može zadržati svoje dostojanstvo, svoju vlastitu uzvišenost u tom dragocjenom prostorvremenu – ovdje i sada? Izgleda samo u svojoj glavi, a to se onda gotovo i ne računa…
Što se tiče političara, stvarno mi je uzaludno na njih trošiti riječi, pa nemam komentara… Treba vjerovat da se čovječanstvo mijenja u promilima u pozitivnom smislu, bez obzira što postoji opasnost da na brzinu negdje skonča…