Prosinac 2017.

O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka

Posted in FILOZOFIJA, KRIVAK, Suvremenost(i) tagged , , , , at 2:40 pm autora/ice Magičar

MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma

Ovih dana, stigao sam se zapitati gdje je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlači(o) njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li, uopće, živ ili je umro negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu blještave police još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Općenito, može li današnji čovjek kao potrošač, konzument, pripadnik suvremenog kapitalističkog društva još stići biti i uzvišen…? Očito je da nekim pojmovima u neoliberalizmu strašno opala vrijednost; i to je, nažalost, prema mom sudu, slučaj s pojmom, ali i osjećajem uzvišenoga. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao što danas živi prosječan pojedinac, a to znači redovito odlaziti u supermarket, držati upaljen televizor, svako malo u rukama preturati mobitel, drugim riječima, koristiti sve pogodnosti koje u materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, dakle, usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, a to, pak, uključuje osamljenost, posvećenost kontemplaciji, empatiji i sl. – stigao bi dotle da bude prepoznat kao obična luda, a ne kao uzvišeni tip čovjeka…

Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.

poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, ali, čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… I naposljetku, što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche?! Pritom, podsjetimo kako je Nietzsche samo uzvišenim tipovima ljudi bio spreman podariti vlast nad narodom. Tako je! Onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, kaže Nietzsche, nastupit će u onom trenutku kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Mogućno da je to nadčovjek; upravo onaj bezbožnik koji je u isto vrijeme i “smio do neobuzdanosti”. Njegov zadatak je da ubuduće zajedno sa svojim narodom propituje mogućnosti ljudske volje i općenito onoga što je moguće na ovom svijetu. Ali zašto se čini da današnji predsjednik Amerike i predsjednik Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche? I zašto se čini da su oni jako daleko od utjelovljenja slike onih pojedinaca koje je Nietzsche opjevao svojim najdubljim i najzanosnijim mislima?

Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ se otrcao. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Više nimalo nije nadahnuto pukim postojanjem. Vođe naroda i dalje se unedogled prepucavaju preko leđa toga istoga, svog naroda i ničim, ali zaista ničim, ne iskazuju želju da ga povedu u područje neistraženih mogućnosti postojanja na ovom svijetu… U ovom dobu, tako je lako zadobiti idiosinkraziju –  onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… Možda se tek razlikuju po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…

U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, Marijan Krivak se, između ostalog, također (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad u to je vrijeme uzdigao na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:

…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…

On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.

Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?

Radi se specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti  između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.

Međutim, nakon takva uvida, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan je čovjek s olakšanjem zasvagda isključiti iz svog ukusa. Preostala je šačica onih koji su je u sebi nastavili baštiniti, dok je na koncu nije u potpunosti pomela ona, nama dobro poznata i u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– oličena ‘dobom pseudomodernizma’ koje je upravo započinjalo… Na početku ‘pseudomodernizma’, pojam ‘uzvišenog’ gotovo u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… a zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti zauzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.

Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, zaostale u nekom drugom, izgubljenom vremenu, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za stapanje s prirodom i ponos životom; ‘uzvišeno’ se odnosi na neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine; ono ‘znati istinu’ i trpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam možda nikada neće proć’, pa opet živjeti kao da ga nema, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se danas čine dalekim, neuhvatljivim i izmanipuliranim… Uzvišeno je normalno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche… Uostalom, nisu li naše vođe, u velikom broju slučajeva, a na što nam je ukazalo ovo naše doba, samo isplivalo smeće na vrhu jednog naroda…?

I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares, ako budemo još uvijek pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i kulturnih rubrika danas…

4 komentara »

  1. aleksandranm said,

    meni se čini da je termin povezan sa katazom u antičkom dobu (da ne bi bilo hleba i igara, samo), te barokom u novom dobu da privuče religiji, pa u romatizmu da larpulartizam i weltschmerz pojačaju kult pesnika… Danas su to space opera, juče špageti vesterni… Nije uzvišeno u umetnosti poslednji bastion elitizma, jer who cares, konačno? Sve je u igri kad označeno klizi ispod označitelja, čini mi se. I onako je kraj istorije, a transcendenciji jeste mesto u transpoziciji, mimikriji.Ne bi li preživeli, valjda. Sretni praznici Borise.

    • Magičar said,

      Hvala, i tebi Aleksandra. I u pravu si, uzvišeno nosi puno toga u sebi ili sa sobom, a što nije spomenuto… Mene je privuklo njegovo spominjanje kod najavljivača postmoderne – Nietzschea i samo sam pokušao ispratiti ‘njegovu sudbinu’… A ovo ti je odlično “kad označeno klizi ispod označitelja”, morao bih o tome promisliti, i da, da se ne bi zavaravali, zaista ne bi preživjeli, reverzibilnost uzvišenoga nije moguća… a to je možda i ta tajna bitka ili njegova skrivanja, kazao bi Heidegger, a što hoće reći današnji neizbježni upliv ekonomije i tehnike u ljudske živote…

  2. caninho said,

    Danas sam prodavo klupske kalendare i članske iskaznice našeg nogometnog niželigaša i razmišljo putem malo o ovom tvom postu. Razmišljo o tom pojmu uzvišenosti i to direktno na terenu što bi se reklo,a ne kod kuće u četiri zida. I mogu ti reći da si u pravu naravno, direktno na terenu je teško naići na bilo kakve naznake uzvišenosti-a posljedično tome nema je onda ni na televiziji,ni u poltici a ni u umjetnosti.Duh vremena diktira sve i sve se mora transponirat nebi li možda preživjelo nekako,kako ste to lijepo rekli.Moj kolega mi reče nešto u nevezanom razgovoru,što mi se odmah učini zanimljivim-u razgovoru o trenutnoj politici i političarima i narodu koji ih bira,reko je da je to potpuno normalna situacija da imamo takve političare i da rade to što rade i ponovo budu izabrani jer naš narod razmišlja na sljedeći način-jebeš onog (političara) koji ne zna ukrast ništa za sebe,jer neće znati onda ni za mene…kaže moj kolega. I to ti je to-ima li gor i depresivnije i neoptimističnije stvari za čuti od te – jer to znači automatski da i nade nema, jer lako je dok krivimo političare,ali kad okrivimo nas jer su oni takvi kakvi smo mi a mi takvi kakvi su oni-onda je to loše skroz. A onda dolazi ono što ti govoriš-svaki pokušaj biti drugačiji,biti uzvišeniji završava to da postaješ luda-postaješ Jurodivi. Tako da ..ebiga-tako ti je to,al je sam te sad izmaltretiro s tekućom politikom 😀 evo neću dalje-prepuštam komentare opet nekom sofisticiranijem. Mi se vidimo na pivu.

    • Magičar said,

      Ali opet si u pravu, brate @caninho, i gdje se samo sjeti tog izraza ‘jurodivi’? 🙂 a odgovor već znam, kod strike Dostojevskog, kako bi kazao Knausgaard, a kod kog drugog! Oteo si mi ga iz pera!
      I gdje čovjek na kraju može zadržati svoje dostojanstvo, svoju vlastitu uzvišenost u tom dragocjenom prostorvremenu – ovdje i sada? Izgleda samo u svojoj glavi, a to se onda gotovo i ne računa…
      Što se tiče političara, stvarno mi je uzaludno na njih trošiti riječi, pa nemam komentara… Treba vjerovat da se čovječanstvo mijenja u promilima u pozitivnom smislu, bez obzira što postoji opasnost da na brzinu negdje skonča…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: