Prosinac 2017.

O pojmu i osjećaju uzvišenoga… i uzvišenom tipu čovjeka

Posted in FILOZOFIJA, KRIVAK, Suvremenost(i) tagged , , , , at 2:40 pm autora/ice Magičar

MARIJAN KRIVAK: Suvremenost(i) – postmoderno stanje filozofije (kulture)… i filma

Ovih dana, stigao sam se zapitati gdje je nestao onaj Nietzscheov uzvišeni tip čovjeka koji se tako korjenito provlači(o) njegovim spisima? Što se s njim dogodilo? Je li, uopće, živ ili je umro negdje u zakucima suvremenog doba skutren u kutu blještave police još blještavijeg supermarketa koji se otvorio u njegovu susjedstvu….? Općenito, može li današnji čovjek kao potrošač, konzument, pripadnik suvremenog kapitalističkog društva još stići biti i uzvišen…? Očito je da nekim pojmovima u neoliberalizmu strašno opala vrijednost; i to je, nažalost, prema mom sudu, slučaj s pojmom, ali i osjećajem uzvišenoga. Čovjek koji bi ustrajno odbijao živjeti kao što danas živi prosječan pojedinac, a to znači redovito odlaziti u supermarket, držati upaljen televizor, svako malo u rukama preturati mobitel, drugim riječima, koristiti sve pogodnosti koje u materijalnom smislu nudi kapitalizam, i koji bi, dakle, usprkos svemu tomu, nastojao živjeti uzvišeno – po Nietzschevu receptu, a to, pak, uključuje osamljenost, posvećenost kontemplaciji, empatiji i sl. – stigao bi dotle da bude prepoznat kao obična luda, a ne kao uzvišeni tip čovjeka…

Tko u Uzvišenome nije kod kuće, taj Uzvišeno ćuti kao nešto neprijatno i lažno.

poručivao je Nietzsche iz Sils Marie, ali, čini se da je došlo doba u kojemu više nitko nije u Uzvišenome kod kuće… I naposljetku, što je, uopće, uzvišeno? Jesu li današnji predsjednici Amerike i Rusije uzvišeni tipovi ljudi na koje je mislio Nietzsche?! Pritom, podsjetimo kako je Nietzsche samo uzvišenim tipovima ljudi bio spreman podariti vlast nad narodom. Tako je! Onim pojedincima “…koji se rado skrivaju i htjeli bi živjeti za se”. Podne čovječanstva, kaže Nietzsche, nastupit će u onom trenutku kada uzvišeni tip čovjeka iziđe iz svoje sjene. Mogućno da je to nadčovjek; upravo onaj bezbožnik koji je u isto vrijeme i “smio do neobuzdanosti”. Njegov zadatak je da ubuduće zajedno sa svojim narodom propituje mogućnosti ljudske volje i općenito onoga što je moguće na ovom svijetu. Ali zašto se čini da današnji predsjednik Amerike i predsjednik Rusije ipak ne udovoljavaju slici ‘uzvišenog tipa čovjeka’ kakvu je zamislio Nietzsche? I zašto se čini da su oni jako daleko od utjelovljenja slike onih pojedinaca koje je Nietzsche opjevao svojim najdubljim i najzanosnijim mislima?

Imamo problem. Pojam i osjećaj ‘uzvišenoga’ se otrcao. Čovječanstvo kao da je krenulo drugim smjerom. Više nimalo nije nadahnuto pukim postojanjem. Vođe naroda i dalje se unedogled prepucavaju preko leđa toga istoga, svog naroda i ničim, ali zaista ničim, ne iskazuju želju da ga povedu u područje neistraženih mogućnosti postojanja na ovom svijetu… U ovom dobu, tako je lako zadobiti idiosinkraziju –  onaj mučaljivi dojam da se oni na vrhu ne razlikuju po svojim sklonostima i, recimo to – ‘stupnjem uzvišenosti’, ‘čistoće’, od onih na dnu… Možda se tek razlikuju po stupnju bezobzirnosti… A bezobzirnost, iako graniči s glupošću, danas je itekako poželjna osobina, gotovo sinonim za uspjeh u današnjem društvu…

U svojoj knjizi Suvremenost(i), u sažetom pregledu doba postmoderne, Marijan Krivak se, između ostalog, također (pri)sjetio pojma uzvišenosti o kojemu se u postmodernističkim 1980-im još uvijek ozbiljno razglabalo. Štoviše, pojam uzvišenog, ‘ideolog postmoderne’ – Jean-François Lytorad u to je vrijeme uzdigao na pijedestal postmodernističke ‘relikvije’ dovodeći ga u vezu s pojmom neprikazivoga u umjetnostima. Iz današnje perspektive, međutim, čini se da mu je tim činom samo navukao omču oko vrata:

…Jean-François Lyotard biva autorom koji je stvorio temelje navlastite “postmoderne estetike”. U njoj pojam ‘uzvišenosti’ igra glavnu ulogu…

On [Lyotard ] će reći da pojmovi što se obično dovode u vezu s konceptom lijepog – harmonija, čisto zadovoljstvo i osjetilni užitak – nisu više upotrebljivi u suvremenosti. Namjesto njih, sada se takvima pojavljuju neke druge odrednice. Ambigvitet, agitacija, uznemirenost, kontradikcija… osobine su doživljaja koji dominira postmodernom umjetnošću.

Kakvo je doista ono ‘uzvišeno’?

Radi se specifičnom osjetilnom iskustvu koje je karakterizirano snažnim izazovom kapacitetu imaginacije, a s kojim se isti ne može nositi. Tako da svjedočimo stalnoj napetosti  između onoga što nam je u umjetničkom djelu prikazano i onog što nužno ostaje neprikazivim. Dakle, prikazuje se nešto što je po sebi neprikazivo! To je paradoks uzvišenog.

Međutim, nakon takva uvida, suvremena umjetnost mogla se samo još više uvući u svoju ljušturu, a običan je čovjek s olakšanjem zasvagda isključiti iz svog ukusa. Preostala je šačica onih koji su je u sebi nastavili baštiniti, dok je na koncu nije u potpunosti pomela ona, nama dobro poznata i u duhovnom smislu ubitačna, ‘praznina početka 21. stoljeća’– oličena ‘dobom pseudomodernizma’ koje je upravo započinjalo… Na početku ‘pseudomodernizma’, pojam ‘uzvišenog’ gotovo u potpunosti iščezava iz diskursa ili se rabi, kao i sve drugo, samo deklarativno… a zatim, njegovo upražnjeno mjesto, čini se, u potpunosti zauzima parodija. Parodija, koja je svoje blistave trenutke već doživjela u postmoderni, i možda ponajviše u filmskim klasicima montyphyjtonovaca, danas se poput ‘slatke pošasti’ širi društvenim mrežama. Sve kulturno na ovom svijetu može se parodirati zato što je samo deklarativno takvo kakvim se prikazuje. Prava pozadina stvari oslonjena je na staru formulu ‘kulturne logike kasnog kapitalizma’ – sve kulturno je tu kako bi se (dobro) prodalo. Kultura, u ovo današnje doba, samo je još jedno ekonomsko dobro.

Međutim, za nas, preostale slobodne duhove, zaostale u nekom drugom, izgubljenom vremenu, ‘uzvišeno’ je još uvijek druga riječ za stapanje s prirodom i ponos životom; ‘uzvišeno’ se odnosi na neprocjenjivi uvid u bezizlaznost sudbine; ono ‘znati istinu’ i trpjeti je – to je uzvišeno. Uzvišeno je i pomiriti se s tim da kapitalizam možda nikada neće proć’, pa opet živjeti kao da ga nema, živjeti to svoje dragocjeno sada i ovdje, kako je u Mojoj borbi napisao Karl Ove Knausgaard, u svom prostoru i vremenu, a koji nam se danas čine dalekim, neuhvatljivim i izmanipuliranim… Uzvišeno je normalno stanje svakog slobodnoga duha, a ne samo predodređenog vođe, kao što je to mislio Nietzsche… Uostalom, nisu li naše vođe, u velikom broju slučajeva, a na što nam je ukazalo ovo naše doba, samo isplivalo smeće na vrhu jednog naroda…?

I što sad? Ono posljednje što se će se u nama ugasiti, po svemu sudeći, bit će osjećaj ‘uzvišenog’… Dok je u nama i mi ćemo biti živi, i slobodni duhovi, a kad ga više ne bude, who cares, ako budemo još uvijek pisali – vjerojatno nas više nećete razlikovati od većine ‘kulturnih djelatnika’ s televizijskih ekrana i kulturnih rubrika danas…

Travanj 2014.

Prijelom duha i ‘zatamnjenje’ označenoga & …povratak Tetke!

Posted in DERRIDA, FILOZOFIJA, Kritika ciničkog uma, Pisanje i razlika, SLOTERDIJK tagged , , , at 6:32 pm autora/ice Magičar

Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA

PRIJELOM DUHA I ‘ZATAMNJENJE’ OZNAČENOGA

Da sumiramo: ono što ja mislim da se dogodilo s čovječanstvom na prijelazu stoljeća jest – prijelom, svojevrstan prijelom, a kad to kažem, mislim i govorim samo o prijelomu po pitanju stvari duha. Pod neizdrživim pritiskom Praznine i Besmisla, ali znatno ojačanima uslijed rasta kapitalističke bezobzirnosti, veći dio duha čovječanstva masovno se okrenuo starim vrijednostima.

I kao što je poznato (premda začuđujuće neznatnom broju slobodnih duhova), ovaj događaj (ili proces) iznio je na svijet novo doba – doba pseudomodernizma. I sama riječ nas zaboli kad je se spomene, i teško nam je priznati, barem većini nas koji se još uvijek smatramo nekom vrstom duhovnih nomada, da smo pseudomodernisti (ili pak pseudopostmodernisti). Ali što danas može biti Peter Sloterdijk, autor britke, sjajne, iznimno duboke, možda i najdublje knjige dvadesetog stoljeća, Kritike ciničkog uma, koji danas uzvikuje kako mu je ‘dosta rasprave o jeziku’ i da smo ‘čitavo dvadeseto stoljeće potrošli na nj’, ako ne – proklamirani pseudomodernist! Što smo mi, intelektualci, piskarala po lokalnim novinama i portalima, kolumnisti, opinion-makeri, koji se više ne stide ni pred samim sobom dok svoj talent spisatelja troše na dnevno-politikantske teme, ako ne prokušani, pasionirani, kakvi god, ubitačno-istiniti – pseudomodernisti. Dok se objavljujemo svijetu, vjerujemo u vrijednosti koje su mrtve. Vjerujemo u vrijednosti kojih nema, koje smo sami raskrinkali kao ne-vrijednosti.

Ali neka se neki drugi autori bave ‘pseudozbiljom’ koja nas samo još više rastače, kojoj smo na neki način i sami ‘kumovali’, i koja je dovela do toga da se kotač duhovne povijesti okrene unatrag te nas prisiljava ponovno proći sva razdoblja ljudskog duha u ‘pseudoobliku’ – pseudomodernizam, pseudoegzistencijalizam (možda i pseudofenomenologiju), pseudorealizam, pseudoromantizam, pseudobarok, pseudorenesansu… – nego se okrenimo onom malom ostatku ‘duhovnog čovječanstva’ koje je, neznano kako, zadržalo svoj smjer, i koje sada kroči poststrukturalističkom tminom koju nam je zavjetovao posljednji inovatorski filozof zapadnjačke misli – Jacques Derrida. Na što tu još možemo naići?

Neki će opovrgnuti da je Derrida bio poststrukturalist, dok će drugi spremno potvrditi da su se strukturalizam i poststrukturalizam – ta dva grobara zapadnjačke misli, odvijali usporedo. Za čitavu priču, to je najmanje važno. Ono što je važno, ali što sâm Derrida možda nikada nije izgovorio na ovaj način – neuvijeno, bez diskursnih akrobacija kojima je oduvijek bio sklon (ili nije, možda ga je tomu ‘prisiljavao’ samo njegov tekst) – tiče se objave smrti I(i)dentiteta (s velikim ili malim ‘i’),  te konkatedrale našega duha u koju smo bili tako radi skloniti se pred svim olujama strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija; Onu ‘pravu’ katedralu duha pak oduvijek smo spremno tražili izvan sebe, filozofi u bitku, vjernici u Bogu itd. Kada književni teoretičari danas viču na sav glas: “Gdje je subjekt?“, oni uvijeno još uvijek stignu misliti o toj smrti.

Zanimljivo da je tu smrt već bio najavio i objavio, premda u duhu istočnjačke filozofije kojoj je u to vrijeme bio vrlo blizak, današnje utjelovljenje pseudomodernističkog (ili čak pseudopostmodernističkog) filozofa, Peter Sloterdijk, u svojim čuvenim ‘kritikama ideologije’ u Kritici ciničkog uma. Pod završnom, osmom kritikom, Kritikom privatnog privida, tako stoji (dijelove izvatka već sam citirao u jednom postu, ali u drugom kontekstu):

Kako jastvo [identitet] dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo [identitet] je rezultat programiranja… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo [ja naglasio], koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.

Na kraju devetnaestog stoljeća ‘umro je Bog’, na kraju dvadesetog – Identitet – preostaje pitanje, kome se još možemo obratiti? Ako mislite da je odgovor ‘nikome’ (nobody), onda lako skliznete u baruštinu pseudomodernizma, jer, dakako da nitko ne može izdržati živjeti u takvu odgovoru. On je inicijalna vatra ‘pseudodoba’. Međutim, odgovor koji je ponudio Jacques Derrida nije oduzimao nadu, kako to mnogi misle, možda je samo želio biti manje pretenciozan (i više kompliciran), glasio je: différance, osobito  strujanje u jeziku, zasnovano na ‘nošenju’ (fra. différer, engl. to defer)  i ‘odgodi’ (fra. différer, engl. to differ) značenja; ako ćemo pravo, odgovor je bio: sâm tekst. I premda Derridaovski uvijen i nejasan, ovaj odgovor izvan njegovih spisa, čini se, do dan danas, nije promišljen u svim svojim mogućnostima. Ono što mi, ‘post-metafizički-mislioci’, želimo, jest krenuti tim stopama, ‘tragovima’ (izraz koji je volio i ‘Učitelj’) i pokazati kako je duhovno čovječanstvo imalo priliku, a možda je još uvijek ima, za novi uzlet, novu avanturu duha, obogaćujući svoje životno duhovno iskustvo i opet – do neslućenih granica…

Zamislimo da prihvatimo da budemo samo tekst ili struja misli, koja tek otjelovljena lovi svoj smisao i svoje značenje, spremni da se bacimo u tu značenjsku ‘kupku za pomlađivanje’, neiscrpni izvor mogućnosti; ipak, još jednom, neugodni glas do nas stiže i opominje: oko značenja samog teksta ne možemo graditi, kaže. I samo značenje je, baš kao i identitet, iluzija. Značenje teksta, ako u nekom obliku postoji i valja ga zasnovati, izgrađeno je samo na pukim razlikama! Vrhunac razmatranja, kazao bi Nietzsche. Međutim, po nekima, ovaj naš zaključak mogao bi se protumačiti i kao: “To naš ocvali postmodernitet hvata sâm sebe za gušu.” Filozofski pak zaključak, nevin poput djeteta, zaključio bi: “Dakle, ne postoji ono za čim tragamo.” Ne samo filozofija, već i znanost (da ne govorim o religiji), osjećala bi se ugroženom ovim nalazom. Svi oni koji ‘imahu’ svoje ‘predmete’ proučavanja. ‘Zar se više ne smijemo ni pitati?’, površno su tumačili čudan nalaz francuskog filozofa filozofi i znanstvenici…

Nesuglasje (le differend), razlika (la différence) između Dioniza i Apolona, između poleta [snage, života] i strukture, ne briše se u povijesti, jer ona nije u povijesti. Na neki neobičan način, ona je i izvorna struktura: podrijetlo povijesti, sama povijesnost. Razlika naprosto ne pripada ni povijesti ni strukturi. Ako valja kazati, kao što to čini Schelling, da “sve tek je Dioniz“, onda valja i znati – a to znači pisati – da Dioniza, kao čistu snagu, opsjeda razlika [ja naglasio]. On vidi i vidljiv je. I bode (sebi) oči. Oduvijek je u vezi sa svojim izgledom, s vidljivom formom, sa strukturom, kao i sa svojom smrću. Takvim se sebi i pokazuje.

Pojam différance, koji je Derrida namjerno doveo u homonimijsku vezu s pojmom ‘razlike’ (fra. la différence), za razliku od svega ostalog filozofskoga pojmovnog arsenala, čini se – ne dopušta graditi u ‘prostoru uma’ – ni pomoću samog tog pojma, ni oko njega. To mu je samo dodatno priskrbilo prilično neugledan status kod generacije filozofa koja je u to doba, 1970-ih i 1980-ih, stasavala. I danas teško mogu objasniti činjenicu da se cijela jedna vojska filozofa u 1980-im posvetila znanosti i njezinim metodama poučavanja a da do kraja nisu promislili ovaj krucijalan pojam, koji je ostao stršati nad provalijom, u svakom slučaju, još uvijek ‘filozofskog mora’. Većina ih se bacila na fiziku, neki se i dan danas koprcaju u ‘mreži’ Einsteinove teorije relativnosti, dok se drugi naslađuju opojnim mogućnostima koje potiče ta, nevjerojatno bizarna, kvantna teorija, predstavljajući školski primjer izvora neiscrpne potrebe za filozofiranjem u znanosti.

Ali što mogu na to reći? U ovom trenutku, ništa, osim pozvati vas da napokon započnemo ozbiljno razmišljati o tom prijelomu (po pitanju stvari duha) koji nam se dogodio na prijelazu stoljeća, zašto smo skliznuli u rijeku ‘pseudodoba’, u kojoj se poput lososa sada nastojimo ‘uzvući’ natrag prema njenu izvoru, i možemo li se uopće iz nje još izvući i oteći niz opasne, stjenovite rukavce kanjona poststrukturalističke misli, koja, na prvi pogled, ne ostavlja nikakvu nadu?

Po mom mišljenju, radi se doista o strašnom prijelomu u razvoju ljudskog duha, u analogiji ili metafori, ravno onom Titanika u spektakularnom potonuću, nakon kojega je jedan, od dva prelomljena dijela broda, odmah pohitao svome dnu, dok se drugi tek uzaludno nastojao izviti u visinu kako bi nagnao glavne glumce ove drame – nas, ‘post-metafizičke-mislioce’ – da se uspu do samog pramca, i ‘rukama dotaknu zvijezde’… prije no što će iskusiti istu neumitnu sudbinu ‘svršetka igre’ na dnu mora.

Prije toga, ipak, usudio bih se navijestiti odgovor na pitanje o zabrani pitanja nakon poststrukturalističkih uvida u prirodu našega mišljenja… Dakako da o tome nema ni govora. Možete se pitati (a time i vjerovati, stvarati i spoznavati), štoviše, pitanja će biti više nego ikad, ali ono označeno pitanjima, odgovorom, tekstom – pukim označiteljima – neće više biti obvezujuće precizirati. Nastupa novo doba – doba ‘zatamnjenja’ označenoga u prostoru uma, koje se pak vraća samome životu…

…POVRATAK TETKE!

U trenutku dok sam dovršavao svoje ‘strujanje misli’, netko zakuca na vrata Prostorije s Kolom. Ustao sam se, odgegao do ulaza i pogledao kroz špijunku. Dva nepoznata muškarca stajala su pred vratima s nečim Velikim i Bijelim iza sebe. Pa da, to su bili Dostavljači! Otkračunao sam veliki lokot na vratima i širom ih otvorio:
– Kasnite! – rekoh prijekorno.
– Žao nam je gospodine, ali nije bilo lako…
Drugi muškarac odrješitom kretnjom prekinu prvoga.
– Ovdje potpišite! – reče i pruži mi mali pohabani notes.
Nakon što sam u dostavljački notes upisao veliko T i veliko M, izdam naredbu:
– Molim vas unesite je…i stavite ovdje! – rukom sam pokazao mjesto ispred televizora gdje bi se dostavljački paket, a zapravo ogromanjska kocka leda trebala smjestiti…

Kada su otišli, zagledam se u bijelo, prozirno, kockasto zdanje koje je postalo novi stanar Prostorije s Kolom. Je li se baš radilo o novom stanaru? Negdje u sredini te ‘geometrizirane zime’, uhvaćena u pokretu onog svog odvratnog smijeha, sleđena Tetka se keserila zatvorenih očiju, u poluležećem položaju na smrznutom kanapeu, zagledana u sliku ‘sto-jedan-inčnog’ isto tako smrznutog SMART TV-a. Paradoksalno, zaledila se u svom Ljetnikovcu, ili pak u dobu koje ju je zanimalo, koje je odlučila promatrati i na svoj način proučavati. Kako je nekoć javno obznanila, nastojala se zanimati “…za samog čovjeka… njegovu  osobnost, a ne za ono čime se hvalio da je napisao, stvorio ili postigao”. U jednom trenutku, čak se zapitala: “Otkud izvire naša, gotovo bolesna, fasciniranost nečijom osobnošću danas?” (A odgovor možda i glasi: iz žalovanja za izgubljenim Identitetom) Nakon toga, iselila se iz Prostorije s Kolom u obližnji Ljetnikovac, upravo kako bi prionula uz ‘osjećaj stvarnosti’, “Uz onog tvog Dioniza!”, kako je govorila; naprosto željela je biti uronjena u vrijeme Nadstvarnosti a ne u vrijeme Prostora Uma, jer je željela doživjeti iskustvo čiste snage. I vidi što joj se dogodilo? U kojem se danas stanju mora nalaziti ta ‘čista snaga’ o kojoj je nekoć maštao Derrida a i danas to čine anarhisti poput Johna Zerzana ili Hakim Beya, da bi Tetku dovela do ovoga – da se zamrzne u kocku leda u svom Ljetnikovcu – u vlastitom ‘prostoru snage’?

Očito, nešto je pošlo po krivu. Možda se nešto nepredviđeno dogodilo s onim njenim nejakim suncem? Izračunao sam da će mi trebati vremena popraviti ga i da će se za to vrijeme kocka leda otopiti. Baš fino! Pored svih ingenioznih uvida u ljudski bitak i načine mišljenja koji u Prostoriji s Kolom u posljednje vrijeme kulminiraju, opet ćemo imati i vrisku, i ciku i gizdanje, i neprestano uključen televizor, i sapunice a da ne spominjem nekad prikriveno, a nekad otvoreno  omalovažavanje svih mojih duhovnih napora. Tja!

%d bloggers like this: