Kolovoz 2018.
Zašto uvijek tražiti znakove skrivenoga složenog značenja
GERALD MURNANE: Ravnice
Kada mi je proslijeđen izvadak prijevoda romana Ravnice, meni malo poznatoga australskog književnika Geralda Murnanea, ni najmanje nisam mogao naslutiti ushićenje koje će u meni izazvati. No već nakon pročitana prva tri odlomka shvatio sam da se radi o vrhunskoj književnosti koja me je u dosadašnjem životu neobjašnjivo zaobišla. U pogledu književnosti Geralda Murnanea moja erudicija pokazala se neoprostivo slijepom.
Kada sam prije dvadeset godina prvi put stigao na ravnice, držao sam oči otvorene. U krajoliku sam tražio neki znak skrivenoga složenog značenja.
Moje je putovanje do ravnica bilo mnogo lakše nego što sam kasnije tvrdio. Ne mogu čak ni reći da sam u nekom trenutku znao da sam napustio Australiju. Ipak, jasno se sjećam niza dana tijekom kojih se ravna zemlja oko mene sve više doimala mjestom koje sam jedino ja mogao protumačiti.
Ravnice kojima sam tih dana putovao nisu bile identične. Ponekad bi mi pogled pao na kakvu prostranu, plitku dolinu s raštrkanim stablima i besposlenom stokom, a u sredini je možda imala maleni potočić. Ponekad bi se cesta, pri kraju nekog predjela koji nije mnogo obećavao, uzdigla prema nečemu što je neupitno bilo brdo, no zatim bih u daljini ugledao još jednu ravnicu, ravnu, praznu i zastrašujuću.
Ono što sam prvo pomislio nakon što sam pročitao tih nekoliko odlomaka bilo je da se Ravnice čine kao da ih je napisao Kafka u svojoj, ipak nedoživljenoj, starosti. No, ne samo da su Ravnice kafkijanske, one su i autentično murnaneovske. Do takva savršenstva u stilu Kafka za života nije stigao, pomislio sam. No Geraldu Murnaneu, tom hirovitom 79-godišnjaku, definitivno, to je pošlo za rukom. Stoga ne čudi da se ovaj književni osobenjak danas razmatra kao jedan od najizglednijih kandidata za Nobelovu nagradu za književnost.
Ako bih ikada poželio pisati kao neki drugi pisac, a to znači u potpunosti preuzeti njegov stil pisanja, ne bih (više) želio pisati kao Karl Ove Knausgaard, želio bih pisati kao Gerald Murnane. Karl Ove bio mi je i ostao drag srcu, no njegov stil pisanja i moj stil pisanja ipak su samo ‘dvije mimoilazeće galaksije u svemiru’, dok stil pisanja Geralda Murnanea i doslovno osjećam ‘svojim’. O čemu se radi? Prema nekom mom neznanom osjećaju, na stil pisanja Geralda Murnanea gledam kao na pažljivo nadograđen, i ovom vremenu prilagođen, Kafkin stil pisanja, a to je značilo – i stil pisanja koji sam najčešće oponašao u mladosti. A upravo Murnaneov stil pisanja, kao i Kafkin, krasi taj identičan, onirički odnos između upotrjebljenih ‘teških riječi’ koje na sebi svojstven način ostvaruju tu bizarnu surealnost pustih predjela – koje sam nazvao ‘pustopoljinama uma’, koje su k tomu obilježene, kako snovitošću pozadinske atmosfere, tako napose i onim Neizgovorenim koje upućuje na čistu, ali dakako, prikrivenu eshatologiju. Stoga mislim da neću pogriješiti ako kažem da se i u slučaju Kafke, i u slučaju Murnanea, radi o piscima kojima, u uzaludnoj potrazi za smislom, nisu dovoljna ona, svakom dostupna, jeftina religiozna rješenja. I zato sam njihov stil pisanja prigrlio više od drugih. S druge strane, slutio sam da bi Kafkin stil pisanja, kao i Murnaneov stil pisanja, pod mojom rukom mogli izgledati drugačije, baš kao što Kafkin stil pisanja izgleda drugačije pod Murnaneovom rukom, i baš kao što je izgledao drugačije kada sam ga rabio pišući svoje prve pripovijetke.
No jedno je prigrliti stil pisanja nekog pisca, a drugo poistovjetiti se s njegovim životom. A sa životom Geralda Murnanea to bih najmanje želio. Ne bih to mogao učiniti, kao što bih to bez većih problema mogao sa životom Karl Ovea. Gerald Murnane kao osoba, definitivno, nije netko meni blizak. Iz osvrta koji će biti objavljen u časopisu Tvrđa, kao i onog iz nedavne emisije na Trećem programu Hrvatskog radija također posvećene njemu i njegovu djelu, o njegovu životu saznao sam pojedinosti koje je bilo najbolje ne saznati. Uglavnom se radi o nevjerojatnim bizarnostima i ekscentričnostima ovog usamljenog Australca; Murnane ne rabi računalo, ne gleda televiziju, pa ni filmove, ne rabi fotoaparat, mrzi popularnu glazbu, kazalište i operu itd.; s druge strane, opsesivno obožava konjske utrke… Kamo to može odvesti život jednog umjetnika…? Kad bi se umjetnička djela ocjenjivala prema životu njihova stvaratelja ne bismo daleko dogurali. Zapravo, na život bilo kojega stvaratelja ne bismo se trebali pretjerano osvrtati. Kao što se ne bi trebali pretjerano osvrtati na život Franza Kafke (bez obzira na sav utjecaj koji je proizveo na njegovu umjetnost) ili Karl Ovea Knausgaarda, (što u slučaju stasitog Norvežanina nekome može izgledati paradoksalno, jer on upravo piše o njemu, ali ipak ne!), tako se ne trebamo osvrtati ni na život Geralda Murnanea. A tu ponajviše ciljam na isticanje neke njegove ‘luckaste’ osobine, poput tog spektakularnoga ‘negledanja televizije’, i zatim to ‘negledanje televizije’ uzdizati u nebesa, kao da je ono pouzdan znak prepoznavanja pravog umjetnika. Hej, pa taj isti umjetnik koji ne gleda televiziju, zna napamet sve pobjednike Melbourne konjičkog kupa! ‘Negledanje televizije’ nije posljedica nikakvog odmjerenoga uvida u štetno djelovanje buljenja pojedinca u televizijski ekran, nego običan hir u ravnini s hirom obožavanja konjskih utrka. Gerald Murnane kao osoba je hiroviti ekscentrik no kao ‘umjetnički kanal’… gotovo pa da je savršen; s jednim, uistinu rijetko viđenim književnim darom koji me dovodi do toga da svoju očaranost njegovim pisanjem, evo, ni nakon nekoliko odlomaka ovog posta ne mogu lako obuzdati.
Nitko u ovom okrugu ne zna tko sam ja ili što ovdje namjeravam učiniti. Neobična je pomisao da nitko od ljudi s ravnica koji sada spavaju (u velikim kućama s bijelim daskama, crvenim željeznim krovovima i prostranim suhim vrtovima kojima vladaju stabla lažnog papra, kurrajonga i redovi tamarisa) ne poznaje pogled na ravnice koji ću ja uskoro otkriti.
Uočite samo tu svečanu drskost kojom odišu uvodne rečenice Ravnica u kojima se momentalno razotkriva i namjera glavnog lika, alter-ega samog pisca, na početku njegove avanture. On nas obavještava da napušta Australiju, ali samo kako bi stigao u njenu unutrašnjost; taj oksimoron poduzete radnje dominira i drugim motivima koje nalazimo u romanu. I umjesto da u unutrašnjosti, u ‘stvarnoj stvarnosti’ jedne Australije, naiđe na pustinje i, sve u svemu, jedan beživotan kraj, on tamo zatiče ljude ravnica koji žive u vlastitim ravničarskim gradovima, vlastitim ravničarskim životom a koji se čini ni najmanje nalik na živote običnih ljudi s australske obale. Naime, kako ubrzo saznajemo ljudi ravnica svoje slobodno vrijeme ne provode na uobičajen način, na aktivnosti dodatnog stjecanja i uvećanja materijalne dobiti, nego su većinu vremena uronjeni u nešto što bi se, pomalo nezgrapno, ali u najkraćim crtama moglo opisati kao ‘duhovna strana života’. Glavni događaj u gradu u koji se smjestio glavni junak, po tom pitanju je dolazak zemljoposjednika ravnica u gradski hotel, kojim započinje višednevna ‘duhovna sjedeljka’, ili svečanost, uopće nemam riječi kako bih to opisao, posvećena razmjeni misli i promišljanju duha Ravnica i esencije ovoga začudnog podneblja. Posebno vrijeme na tim ‘duhovnim seansama’ ostavljeno je za ‘primanje običnih građana’ zainteresiranih za pokroviteljstvo zemljoposjednika, koji bi onda pred njima izložili neku svoju ideju vezanu uz duh Ravnica ili obiteljski grb nekog zemljoposjednika ili bilo koju drugu stvar iz koje bi se trebalo iščitati tko su oni zapravo bili, što su bile ravnice, i na koncu, na koji način se to dvoje moglo ispreplesti u jednu cjelinu. Zemljoposjednici su bili spremni, nekada i čitavu noć, saslušavati različita izlaganja građana, zainteresirani da u njima iznađu načine koji bi njihovim postupcima podarili smisao, a ne kako bi ostvarili zaradu. Drugim riječima, svi razgovori svodili su se na, u romanu nikad izgovorenu, ali možebitno postojeću, nekakvu vrhunaravnu tajnu ravnica i ljudi koji su je nastanjivali. Dakako, moje riječi putem kojih nastojim opisati ovaj, kako rekoše na Trećem programu hrvatskog radija, nekonvencionalan roman, nedostatne su i bijedne u svakom pogledu. Stoga, evo dijela izvornika s dijelom onoga što sam prethodno samo pokušao opisati…
Jednog sam popodneva u kafiću koji mi je postao najdraži primijetio nejasnu napetost. Neki su gosti govorili potiho. Drugi su pak govorili nesigurno i prodorno, kao da se nadaju da će ih čuti netko u nekoj udaljenoj prostoriji. Shvatio sam da je došao dan da provjerim jesam li jedan od ljudi s ravnica. Neki od velikih zemljoposjednika došli su u grad, a nekolicina njih tada je bila u hotelu.
Nastojao sam ne izgledati uznemireno, a pritom sam pomno promatrao ostale goste. Većina njih je također nestrpljivo čekala na poziv u udaljeni unutrašnji salon i kratki razgovor s ljudima čije su pokroviteljstvo priželjkivali. No, znali su da će u vrijeme zalaska sunca ili čak u ponoć možda i dalje čekati. Vlasnici posjeda, koji su inače rijetko dolazili, nisu marili za raspored kojeg su se stanovnici grada pridržavali. Voljeli su riješiti svoje poslove u rano jutro, a zatim se prije ručka skloniti u svoja omiljena hotelska predvorja. Ostajali su tamo koliko su željeli, mnogo pili i naručivali grickalice ili cijele objede u nepredvidljivim razmacima. Mnogi su od njih ostajali do jutra ili čak popodneva sljedećeg dana, pri čemu bi u isto vrijeme samo jedan član skupine drijemao u stolcu dok bi ostali u privatnosti razgovarali ili intervjuirali građane koji su podnosili molbe.
U jednom trenutku pomislio sam da bi Istočna Slavonija – u duhovnom, materijalnom i bilo kojem drugom pogledu, jedan zaostao kraj u odnosu na europski prosjek – mogla poslužiti kao motiv za hrvatsku verziju Ravnica. Danas područje koje filozofi, umjetnici, i intelektualci zaobilaze u najvećem luku, u romanu bi moglo postati ekskluzivno mjesto njihova okupljanja. Ne bi li upravo Istočnu Slavoniju, i grad Vukovar prije svih, trebalo umjetnički preoblikovati u Murnaneovskom stilu, pomislio sam; barem ih u tekstu učiniti duhovnom oazom, nečim od čega su u praktičnom smislu i stvarnom životu bili najdalje. Eto što mi se čini da sam ‘naučio’ od Murnaneovih Ravnica.
U iščekivanju objave ovog romana na hrvatskom jeziku dao sam se na pisanje. U jednom dahu napisao sam kraći tekst, jedva dulji od stranice, koji sada nastojim uklopiti u svoju priču (ili roman) – o zatvaranju zgrade Filozofskog fakulteta. Veselilo me je što sam besramno oponašajući stil Geralda Murnanea, ostavljao dojam najveće originalnosti. Noseći ga u mislima, njega i njegov stil Ravnica, stvorio sam vlastitu prozu koju sam najviše želio stvoriti. Je li sličnosti stvarno postoje više me nije zanimalo. Dospio sam tamo gdje sam htio, u srce same književnosti! Prosudite i sami!
Dok sam stajao pred caffe aparatom u iščekivanju željenoga crnog napitka, u dugačkom hodniku na drugom katu zgrade Filozofskog fakulteta, znao bi me zahvatiti neobičan osjećaj da je vrijeme stalo, i da sam se, ne svojom voljom, našao u doticaju sa samom bezvremenošću, koja se, neznano kako, baš na tom mjestu ulijevala u svijet koji sam poznavao. Ne bih mogao reći jesam li ja tome bio zaslužan ili je to bio prostor u kojemu se sve događalo. Je li susret s bezvremenošću nastajao na osnovi mog pogleda ili okolnog prostora, to nisam mogao dokučiti, ali osjećaj je uvijek bio isti.
Takav je bio i kada sam ga prvi put osjetio, prije dvanaest godina, pripremajući se za instalaciju programa Greenstone na jednom od računala u potkrovlju zgrade. Bilo je kasno poslijepodne i u zgradi nije bilo mnogo ljudi. Mnogo poslije shvatio sam da je za potrebe javljanja tog osjećaja, zgrada upravo morala biti ispražnjena od ljudi… tek onda bi se (taj) osjećaj pojavio. U takvim okolnostima i tada sam dospio u hodnik i nemarno pogledao uzduž. Savršena, ali i sasvim uobičajena simetrija prostora hodnika, ravnajući se prema svim poznatim matematičkim zakonima, otvorila se mom pogledu. Neprimjetni zidovi sa obješenim i u oku stanjenim slikama uokvirivali su je, dok se između nalazio prostor u svom iskonskom obliku, zauzevši pritom, najprostodušnije što je mogao, oblik puta. Hodnik je završavao stubištem i prozorom na svom dnu. I tek tada i na tom mjestu, u cijelu priču mogao sam uvesti i eshatološku simboliku; recimo, da je stubište moglo poslužiti kao simbol mogućnosti čovjeka da dospije na druge razine postojanja iste stvarnosti, a prozor simbol njegova pogleda na paralelne svjetove… No to nije bilo toliko važno. Snaga slike koju sam stvarao svojim pogledom nije bila primarno simbolička. To je bila sama slika, kojoj je, dok se materijalizirala u prostoru, neznano kako, pošlo za rukom zaustaviti vrijeme…
Ne mogu reći na koji način je prostor bio povezan s tim uvidom u nepostojanje vremena. Je li to bio znak da čak ni sâm prostor nije postojao? Kad bismo to tvrdili otišli bismo predaleko. Oduvijek sam osjećao da stvaram prostor oko sebe, kako svojom sviješću, tako i fizičkom pojavom, i s tim nikada nisam imao problema. No drugačije je stajalo s vremenom. Vrijeme nisam mogao (sebi) objasniti. I najvjerojatnije će tako i ostati. Istina, možda ću, kako budem bivao sve stariji, klonuti, kao što se to ljudima događa, i pomisliti da sam pronašao prikladnu teoriju koja objašnjava narav vremena, ali to, dakako, neće odgovarati istini. Više će to govoriti o mojoj senilnosti i mom umoru, kao i o onoj nestrpljivosti kojoj su osobito skloni ljudi duha, u nastojanju da za vrijeme jednoga, u načelu, vrlo kratkog životnog vijeka pronađu odgovore na sva pitanja kojih su se mogli dosjetiti. Uvjeravam vas, to je nemoguće.
Uvijek će nam se činiti da su odgovori na dohvat ruke, jer smo svijet unaprijed prekrili silnim značenjima, uvjereni kako jedno od njih na kraju mora upaliti. No, u isto vrijeme skloni smo zaboravu da smo ta ista značenja mi stvorili i da je svijet u načelu jedno od-značenja-izuzeto mjesto… Podižući pregradu caffe aparata kako bih dohvatio šalicu željenog crnog napitka, još jedan trenutak razmišljam o tome. Može li se reći da običan čovjek oduvijek živi u svijetu jednostavnih značenja, kojih ne mora biti ni svjestan, a za razliku od nas, zatvorenih po ovakvim zgradama, koji neprestano proizvodimo i ‘konzumiramo’ značenja? Da, može. Ako je tomu tako, onda, nismo li mi upravo ti koji se značenja ne možemo zasititi?!
Kolovoz 2018.
Je li prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju?
STEVEN PINKER: Prosvjetiteljstvo danas
PETER SLOTERDIJK: Kritika ciničkog uma
U svojoj knjizi “Prosvjetiteljstvo danas” – čiji prikaz nedavno poslušah na Trećem programu Hrvatskog radija – ugledni eksperimentalni psiholog Steven Pinker iznio je, prema mojem uvjerenju, pomalo sumanutu tvrdnju da je prosvjetiteljstvo danas ne samo živo, nego i vrlo dobrog zdravlja, potkrijepivši to tvrdnjom da se njegove pozitivne posljedice na ljudsko društvo mogu sagledati kroz niz statističkih pokazatelja koji se, više-manje, odnose na usporedbu ovoga današnjeg i prijašnjih doba.
Nakon već nekoliko minuta radio-emisije, doista sam se uvjerio da čovjek stvarno misli na ono prosvjetiteljstvo, prosvjetiteljstvo koje je kao kulturni pokret nastalo krajem sedamnaestog ili početkom osamnaestog stoljeća te postalo ‘dobri očuh’ racionalnoga uma i ‘otac’ moderne znanosti, prosvjetiteljstvo kojemu su put prokrčili najveći europski umovi poput Voltairea, Jean-Jacques Rousseaua, Denisa Diderota, i naravno, Immanuela Kanta. U ovim trenucima da postoji pokret analogan onomu trljanja očiju nakon što se ugledalo nešto što se nije očekivalo, ja bih ga učinio na/sa svojim ušima. Doista, misli li on to doista na prosvjetiteljstvo koje je svoje posljednje hvalospjeve doživjelo u onoj prekrasnoj knjizi mladoga Sloterdijka Kritika ciničkog uma? Da, misli. Upravo to prosvjetiteljstvo, prema Pinkeru, još i danas drži lampu razuma nad napretkom čovječanstva i on to može dokazati.
No čime? Pokazalo se da je Pinkerov dokaz mahom kvantitativne a ne kvalitativne prirode odnosno da se odnosi na niz statističkih pokazatelja koje je, zatim, započeo revno iznositi podupirući svoj generalni stav. Radi se dakako o podacima o rođenima i umrlima, bogatima i siromašnima, obrazovanima i neobrazovanima, područjima pogođenim ratom i područjima bez rata i tako dalje. Drugim riječima, Pinker je vjerodostojno pokazao da je prema svim pokazateljima situacija u svijetu znatno povoljnija nego što je to bila u prijašnja vremena. Više je rođenih nego umrlih, više sitih nego gladnih, više obrazovanih nego neobrazovanih i naposljetku, više je područja u kojima vlada svjetski mir nego onih pogođenih ratom. U ovim trenucima, prema Pinkeru, čovječanstvo je najbrojnije, najsitije, najobrazovanije i najmirnodopskije nego što je to ikada bilo u svojoj povijesti! I da na toj činjenici trebamo zahvaliti upravo prosvjetiteljstvu! Mora biti da je tako, pa i standard nam je značajno porastao!
No ne radi li se tu o nečemu drugom, nečemu usporedivom s onim statističkim fenomenom po kojemu se u svijetu iz godine u godinu objavljuje sve više rock pjesama, dok je sam rock – kao glazbeni pravac – već poodavno završio sa svojim životom a s čim bi se, vjerujem, složila velika većina glazbenih kritičara…? Svaki glazbeni pravac, kao i sam život, kao i štošta drugo na ovom svijetu, ima svoj početak i kraj. Zbog toga, danas možemo slušati na tisuće prosječnih glazbenih rock brojeva, ali više ne možemo poslušati onu jednu, stvarno dobru, novu rock pjesmu.
Čini se da upravo u tome i jest kvaka. Gospodin Pinker dao je prednost kvantitativnoj ocjeni današnjih posljedica razvoja prosvjetiteljstva, a zanemario onu, po meni, puno važniju – kvalitativnu.
Što bi, prema mom mišljenju, bilo pravo prosvjetiteljstvo na djelu demonstrirat ću na banalnom primjeru zadržavajući se u, meni bliskom kontekstu, rock glazbe. Prije neki dan ruka mi je valjda greškom (ili je to bila ruka moje žene) na daljinskom upravljaču pronašla kanal specijaliziran za rock i pop glazbu, na kojem su se preko cijelog dana vrtjeli glazbeni spotovi. U jednom od njih simpatični momak evidentno dobrog glasa pjevao je u očajno prosječnoj pjesmi. Iako se njegovu glasu, motivaciji, i ako baš hoćete, ljubavi spram glazbe nije imalo što prigovoriti, pjesma je bila ispod svake razine. Kako je bilo moguće da on to nije primijetio, zapitao sam se. Još pod utjecajem radio emisije o knjizi Stevena Pinkera, odgovor je stigao u trenu: prosvjetiteljstvo u njemu je ‘zakazalo’! Ako ga je i bilo, utopilo se u sivilo samo još jedne vrste kapitalističkog tržišta. Pod prosvjetiteljstvom u ovom slučaju mislim na razvijenu kvalitativnu prosudbu pojedinca da je nešto dobro ili nije dobro, odnosno da je po njegovu ukusu ili to nije. Vrhunska racionalnost u pojedincu, a onda i u čitavom društvu, osim kroz nezaobilazne kvantitativne pokazatelje, morala bi se očitovati i na kvalitativan način, majku mu staru, recimo, kroz najkvalitetniji svjesni život koji pojedinac u danom trenutku može voditi.
Nakon [posljednje kritike koju prosvjetiteljstvo može izreći] logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život…
U našem primjeru ta “praksa” je život posvećen izvođenju stvarno kvalitetne, a ne šund glazbe, one koja proizlazi iz dubina duše samog glazbenika, a ne koju traži tržište, one koja, na kraju krajeva, ne mora biti čak ni rock glazba! Međutim, ovaj jadni, nadareni glazbenik, kojeg je, kao i sve ostale, odgojio ubitačni logaritam YouTube-a, nije više u stanju razlikovati dobro od lošega u području u kojemu je istinski talentiran. Razlog tomu je, po mišljenju prosvjetiteljstva moga uma, kvalitativno stanje prosvjetiteljstva u njegovu umu, a koje je, za razliku od Pinkerovih statisitičkih pokazatelja kvantitativnih odlika istog, bilo u prilično lošem stanju.
Stoga, čak i na osnovi ovog banalnog primjera, usuđujem se suprotstaviti mišljenju da je prosvjetiteljstvo danas u dobrom stanju. Ako je razorilo religiju i religijsko u čovjeku, kao kolateralna žrtva pala je umjetnost. Ako je neprimjereno u nekoliko posljednjih stoljeća uzdiglo znanost, kao nus-pojava tog uzdizanja javila se neprimjerena degradacija filozofije i tako dalje. (Je li umjetnost danas u dobrom stanju saznali smo prije nekoliko godina također na ovom blogu u tekstu posvećenom eseju Jeana Claira Razmišljanja o stanju umjetnosti).
Tko je, onda, odgovoran za to što je prosvjetiteljstvo u takvom stanju kakvom već jest? Tu se bolno po moj um ocrtavaju konture dva odgovora. Prema jednom, moguće je da je Steven Pinker u pravu, odnosno da se prosvjetiteljstvo prometnulo upravo u ono koje on zagovara, a zahvaljujući spomenutom razaranju religioznog i filozofskog u čovjeku, i da je zbog te činjenice to bio njegov nužan put. U tom slučaju, on, Steven Pinker, danas mu je s pravom postao najvećim zastupnikom. Prosvjetiteljstvo se svelo na čisti znanstveni pogled, bez Nietzscheovih “samoopsjena koje podaruju snagu”, ono je ono koje odsada samo računa, u svojoj srži matematičko, no kao takvo izigralo je svoje vlastite ideale jer je stalo pored čovjeka i više nije u mogućnosti ‘ući’ u njega a kamoli dospjeti do njegova središta.
Drugi odgovor je u jednakoj mjeri poražavajući, no meni puno prihvatljiviji. Prosvjetiteljstvo se, kao i sve drugo, ispeklo na dvadesetprvostoljetnoj vatri kapitalizma i ljudskog egoizma – kapitoegoizma! Drugim riječima, nestalo je u ponoru ponude i potražnje i akcijskih prodaja… Prema ovom odgovoru, Pinkerovi dosezi prosvjetiteljstva danas, stoga, nisu dosezi prosvjetiteljstva nego dosezi kapitoegoizma, koji je u ovom stoljeću ušao u jedan od svojih najprofinjenijih stadija. Iako obojan neoliberalnim bojama, nijedan trenutak ne propušta brinuti se o potrošaču, kupcu, konzumentu i u svim prigodama upravo njega stavljati na prvo mjesto. A potrošač – tko bi bio taj potrošač u današnjem društvu – pa onaj koji je prije svega brojan, sit, obrazovan i neratoboran. Pinker je jednostavno zamijenio teze. Ljudsko društvo se razvilo u smjeru u kojemu se razvilo zahvaljujući kapitoegoizmu, a ne prosvjetiteljstvu!
Možda se to čini neizvjesnim, ali predviđam da ćemo u najskorije vrijeme ući u doba koje bismo mrtvo-hladno mogli nazvati… kapitalizam s ljudskim licem. To znači da će čak i kapitoegoizam evoluirati nama u prilog, ali samo kao potrošačima…
No ono što najviše plaši je činjenica da je znanstvenika poput Stevena Pinkera danas sve više, trebamo li ih nabrajati…? To su oni koji će bez krzmanja izjavit da su religija i znanost nespojive, a u svojim odgovorima na znanstvena pitanja uvijek navoditi postotke. 10% je turista više nego lani, bruto-proizvod je porastao 2,1%, broj prometnih nesreća se smanjio za 0,5% itd. Najparadoksalnijim se čini to da se najzagriženiji znanstvenici koji se drže prosvjetiteljima danas najviše oslanjaju na znanstvenu disciplinu koja u svom nazivu i doslovno ima riječ… vjerojatnost.
No, čini se kako nitko od njih nije pročitao, ili možda zapamtio, a možda i razumio, osmu kritiku prosvjetiteljstva koju je u Kritici ciničkog uma naveo suvremeni njemački filozof ( i još jedan moj dobri učitelj) Peter Sloterdijk, onu koja se odnosi na kritiku egoizma odnosno kritiku privatnog privida… Upravo egoizam, i s njim usko povezano jastvo, ono je čega se u posljednjoj ravni prosvjetiteljstva, prosvjetiteljski um mora otarasiti! Ako postoji nešto čemu sam posvetio svoj život, to je, onda, toj “praksi”, implementaciji Sloterdijkove posljednje osme kritike prosvjetiteljstva u stvarnom životu:
KRITIKA PRIVATNOG PRIVIDA. Kritika egoizma, bolje kritika privatnog privida, tvori, držim, jezgru svoga prosvjetiteljstva u kojemu samoiskustvo civiliziranih jastava dospijeva do zrelosti. Nakon nje logički ne može biti više nikakve otkrivajuće kritike, nego samo još “praksa”, svjesni život… Kako jastvo dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo je rezultat programiranja… Nije li već Nietzsche upozoravao na ono “životu protivno prosvjetiteljstvo” koje načinje samoopsjene što podaruju snagu…. “Ja” je ono koje pruža najodrješitiji otpor odlučujućem prosvjetiteljstvu… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo, koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Već i pri prvom čitanju ovog fenomenalnoga, zavjetnog pasusa upada nam u oči fraza ‘racionalna mistika’ kojom njemački filozof, a za kojeg mi se nažalost čini da je danas pomalo odustao od svojih teza, na svoj način dopušta koegzistenciju religioznog i znanstvenog u čovjeku. Daljnje rečenice nisu ništa drugo doli inicijalna elaboracija ‘moje’ ‘sopstvenosti cjeline’, a njegovog yesbodyja koji stoje naspram nobodyja, ali i jastva, o čemu sam naveliko pisao u prošlom postu…
Stoga, za razliku od Pinkera, držim da je prosvjetiteljstvo danas u očajnom stanju, ako je uopće na životu. Ne vjerujem da je nasjelo prejarkom “svjetlu razuma” i preko noći postalo statističar. A to mislim zato što do dan danas, prema mom mišljenju, nije ništa poduzelo u svezi kritike ljudskog egoizma koji se danas čini na svom vrhuncu…
U konačnici, zašto mislim da je znanost samo jedna malo ‘posebnija’ vrsta umjetnosti? Zato što znanje, koje gradi i na kojem počiva, prema zbilji stoji u istom odnosu kao umjetničko djelo spram života! Znanje o zbilji nije sama zbilja, ono je njen dodatak. Analogno tomu, umjetničko djelo je uvijek dodatak životu, nikada sâm život. Znanost je odatle, baš kao i umjetnost, ljudska po sebi, ali je u stanju stvoriti objektivno znanje. To je kao da na svijet gledamo kroz naočale određene ‘pojmovne boje’, u ovom slučaju kroz naočale ‘obojane’ ljudskim znanstvenim pojmovima… No zbilja ‘po sebi’, u kantovskom i/ili nekantovskom maniru, ostaje neljudska i izvan jezika.
S druge strane, umjetnost je istinska samo ako govori istinu života… (ili kako bi Heidegger prispodobio: umjetnost je “način kako istina kao neskrivenost biva povijesnom”). Umjetnost nam putem svoji ‘naočala’ (osobitih umjetničkih sredstava, slikarstva, glazbe, književnosti itd.) otkriva kakav život zapravo jest, ali se ne može svesti na sâm život. Tako se i znanje o zbilji ne može svesti na zbilju. To su protivnosti na kojima počiva sve duhovno, sve stvaralačko!
Filozofija nije ništa drugo doli stvarateljica pojmova (Deleuze & Guattari) kojima se znanost služi i dospijeva do objektivnog znanja, dok je religija tu da nas podsjeća da su zbilja i život jedno, dijelovi jedne te iste cjeline… u tim zasadama vidim pravo prosvjetiteljstvo koje uzgajam i poput vrta uređujem u sebi!
Vjerojatno nikada nećemo saznati je li se kapitalizam zasnovao na egoizmu, vjeri u ‘ja’ ili je egoizam prolazna faza kapitalizma. Međutim, sve mi se više čini da kapitalizam možda trebamo ostaviti na miru, a sve snage usmjeriti na borbu protiv ljudskog egoizma… Ako ‘sopstvenosti cjeline’ ‘zavladaju’ svijetom, sasvim je moguće da će se kapitalizam sasušiti sâm od sebe. A kako će se novo društveno uređenje zvati možda u tim trenucima više neće biti važno…
O Duhu i njegovim Moćima 