Listopad 2018.
Zašto na svijetu ništa ne pati kao što pati sâm Život
Lars von Trier: ANTIKRIST
Kada govorimo o teškim, egzistencijalnim filmskim ostvarenjima, učinili bi nepravdu kad ne bi spomenuli von Trierovog Antikrista. I naravno da će prikaz muško-ženskih odnosa u ogledalu odnosa Prirode i Duha u čovjeku imati za posljedicu i neizreciv užas gledatelja… ali, to je slučaj gotovo sa svakim filmom ovog redatelja.
Već sama uvodna scena filma je nepodnošljiva! Smrt djeteta zbog nemara roditelja ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. No, uvodna scena samo je “limunada” u usporedbi s onim što je ponudio ostatak filma… Kao da je redatelj htio poručiti da se najdublje tajne ljudske prirode mogu otkriti samo kroz “najviše psihičke energije”, na isti način kao što se tajne materije u ubrzivaču čestica u CERN-u u Ženevi otkrivaju putem “najviših fizičkih energija”.
Bilo kako bilo, mimo crno-bijele interpretacije cijele priče koja se nameće gledatelju – one o vječnoj borbi ljudskog uma, odnosno Duha (u filmu utjelovljenog muškarcem) i Prirode (u filmu utjelovljene ženom) – čini se da film nudi puno dublju i precizniju sliku tragičnosti ljudskog stanja, a koja bi napokon mogla otkloniti optužbe za mizoginiju kojima je često izložen redatelj ovog filma.
Prema nekom mom mišljenju poanta filma je sljedeća: dok muškarac u filmu uglavnom boravi u iluziji na koji ga ‘nagoni’ njegov Duh, dotle se žena kroz “abnormalno ponašanje” suočava i bori s Istinom, odnosno Prirodom u vlastitu biću. Ono što se događa u filmu zapravo je prikaz reakcija “duhovnog bića” žene i muškarca na počinjeni grijeh (plaćen gubitkom djeteta), a koji je prouzrokovalo njihovo “prirodno biće”. U Antikristu žena predstavlja poprište borbe između duhovne i prirodne strane čovjeka, koje su u njoj, da li usudom ili nečim drugim, uvijek zaoštrenije postavljene nego u muškarcu! Film, stoga, ne osuđuje ženu, nego Prirodu u ženi! Njenu duhovnu smirenost (privid potpune izliječenosti) remeti iznad krajnjih granica potencirana životna potreba za seksom, njen strah od prirode koji predočava scena nemogućnosti gaženja trave, gazi suludo nasilničko ponašanje koje kulminira scenama sakaćenja. No u odsutnom trenutku, a to je važno istaknuti, “duhovno” u ženi odnosi pobjedu nad “prirodnim”; jer, ne zaboravimo da ona na kraju filma sakati samu sebe, odstranjuje iz sebe ono što je najprirodnije u njoj, prerezavši najpogubniju vezu sa svojim dotadašnjim gospodarom, po Von Trieru, uzročnikom sveg zla… No muškarčeva racionalnost to ne shvaća… On će ju zadaviti u trenutku kada Priroda nad njom više nema vlast, kada u njoj više ne boravi onaj “zločesti Život” koji je i doveo do tragedije gubitka djeteta.
Tako smo došli do odgovora na pitanje tko se ustoličio na vrhu “piramide traume” njegove žene. Nije to bio ni vrag, ni on sâm, kako je mislio muškarac – nego sama Priroda u njoj! Taj zastrašujući odgovor poprimit će još jezovitije konture u Melankoliji u kojemu će ulogu najvećeg zla umjesto Prirode preuzeti sâm Život… Život kao takav, zlo je na ovoj planeti, tu jednostavnu a u isto vrijeme pogubnu rečenicu, ako se sjećate, izriče jedna od sestara… Eto, do koje samo dubine umjetnička istina može doći…
Život je taj koji se iz jedne stanice dijeli u beskraj, zauzimajući nasilno prostor oko sebe, nauštrb svega drugog! Život je taj koji ne daje izbora nikome u svom širenju da bi zatim nastavio živjeti na račun drugog života. No isti taj Život, zbog prirođene nasilnosti prisiljen je platiti visoku cijenu kroz osobitu patnju. Ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život…
Ako u ovom svjetlu promotrimo kršćansku ispovijed, nećemo li u njoj pronaći poriv za priznanjem zaboravljene, potisnute, arhetipske krivnje – zla Života samog – kao takvog! Mi ne dolazimo ispovijedati samo vlastitu krivnju zbog počinjenog ovoga ili onoga, s ovog stanovišta, bezazlenog grijeha prema nekomu ili nečemu; ispovijedamo se i što smo kao živi – “zlo u Cjelini”.
Samim tim što smo živi – mi smo krivi, deklamirao je i Heidegger na onim čudnim, i u isto vrijeme čudesnim, stranicama Bitka i vremena u kojima piše o zazivu, savjesti i krivnji, koje dugo vremena nisam mogao sebi protumačiti. Kako bih mogao biti kriv i imati grižnju savjesti, što je bilo “pravo” i “ne-pravo” postojanje? Odakle potječe krivnja čovjeka? Sada to znamo: od samog Života. Život neće postati duhovniji u svom razvoju, on će uvijek ostati “volja za moć”, jer je upravo on najprotivniji duhovnom u čovjeku, koliko nešto može biti protivno nečemu drugom…
Bilo kako bilo, zbog ove misli, možda ću jednoga dana i “zakračunati” ovaj blog, prestati s ovim suludim mislima koje nikud ne vode osim u tamu vlastita srca… Mi, duhovni, jašemo na leđima aždaje, oduvijek smo jahali, samo što toga nismo bili svjesni, sav naš napor “aždaja” života rabila je u svoje svrhe, a naši ciljevi bili su neutemeljeni, poput oblaka koje raspiruje vjetar…
Što smo naučili gledajući Von Trierovog Antikrista? Život se ne može urazumiti duhom. Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti. Nosimo u sebi dvije protivnosti koje se ne mogu svesti jedna na drugu. Čovječanstvo nigdje ne evoluira u “životnom” smislu, ono samo preživljava i uvećava svoju moć. Nikada nećemo ostvariti jednakost među ljudima. Ljudski odnosi imaju oblik piramide, jer odnosi života sa svim drugim stvarima i drugim životima imaju oblik piramide. Demokracija je u startu propao projekt koji će se u budućnosti samo zlorabiti. Homo Trumpus slavi svoju pobjedu.
Ima li Duh u nama snage ove istine nadići…? Ako je i u ovom trenutku nema, morat će je iznaći… o suprotnom ne želimo ni misliti!
O Duhu i njegovim Moćima 
Magičar said,
Listopad 2018. u 4:16 pm
Premda mi možda ovoga puta ni sâm Lars von Trier ne bi dao za pravo, usudit ću se u ovom posebnom komentaru izreći još jednu interpretaciju vezanu uz njegov film. Ne samo da je naše Jastvo “priroda presvučena u duhovno” (a što se lako dade iščitati sa stranica ovog bloga) – i naša racionalnost samo je “priroda presvučena u duhovno”… ona je taj “špijun Prirode” u našem “duhovnom biću”! U skladu s tim, a prema mom mišljenju, scenom davljenja, Lars von Trier je zapravo prikazao pobjedu Prirode nad Duhom a ne obratno! Preko “racionalnoga elementa” u muškarcu Priroda se osvetila se ženi, odnosno Duhu u ženi…
Dakako, mnogi kritičari i interpretatori ovog filma neće se složiti s ovdje iznesenom interpretacijom. Oni će tvrditi kako je muškarac simbol duhovnog principa, a žena prirodnog, i odatle zaključivati kako je žena kao služavka Prirode – služavka zla, te da je u sceni davljenja Duh pobijedio Prirodu… No, mišljenja sam da je to stoga što su na sebi svojstven način zadržali Njegovu, mušku svijest; drugim riječima, mozgali su o tim stvarima na njegov način, kako ih je On vidio i doživljavao. Međutim, nije li muškarac taj koji tijekom cijelog filma donosi pogrešne zaključke, i pogrešno vidi ono što se događa, od toga da je pokuša sâm liječiti, preko uzaludnih pokušaja utvrđivanja glavnog uzročnika njene traume, do toga da na kraju povjeruje da je ona u potpunosti sišla s uma? Kad je na kraju filma odluči zadaviti, On, a i kritičari zajedno s njim, uvjereni su da on ne davi svoju ženu, nego podivljalu Prirodu u njoj koja ju je pretvorila u opasnu luđakinju, i da se u alegorijskom smislu na taj način Duh obračunao s Prirodom u čovjeku odnoseći pobjedu…. Međutim, istina je, kako smo pokazali, upravo suprotna. U Antikristu Žena je bila ta koja je na sebe preuzela teret obračuna s Prirodom, a ne muškarac.
Život je taj koji se davno prerušio u racionalno u “duhovnom biću” muškarca. Razmislite malo, čemu “muška racionalnost” danas vodi ako ne sve ubrzanijem rastu modernih kapitalističkih društava, sve većoj “volji za moć” koja gazi sve pred sobom… a s druge strane, sve pogubnijem zatiranju sveg religioznog, umjetničkog i filozofskog u čovjeku – njegovih istinskih duhovnih vrijednosti. Ženski duh je drugačiji od muškarčevog, uglavnom ga neće privlačiti apstraktno umovanje, odlikuju ga smirenost, požrtvovnost, poniznost, a kako smo se u ovom filmu mogli uvjeriti, definitivno, i spremnost na borbu do posljednjeg daha…
arnela said,
Listopad 2018. u 6:36 pm
evo, ti si očigledan primjer da muškarčev duh privlači apstraktno umovanje, i smirenost i požrtvovanost i poniznost…tako da ta podjela koju si naveo u komentaru ne drži vodu…:)))
Magičar said,
Listopad 2018. u 10:57 pm
imaš pravo, draga @arnela, te generalije i podjele nikad nisu dobre, mnogim ženama, a tu osobito mislim na tebe :), zasigurno apstraktno umovanje nije nimalo strano… :)))
caninho said,
Listopad 2018. u 7:49 pm
Uf! Najbolji tvoj post – bar od ovih koje sam pročitao i najtmurniji. Iako mi je potpuno jasno da ideš totalno u mom pravcu razmišljanja, onako kako sam se ja cijeli život osjećao u vez s ovim temama – ipak nisAM sretan baš. Nisam sretan jer od tebe nisam očekivao pesimizam,još manje beznađe.Upravo zato što sam ja duboko u sebi pesimista želio sam biti okružen ljudima koji to nisu – da to nekako neutraliziram. E sad…valjda nije slučajno što ti je ovaj najtmurniji tekst i daleeko najbolji-to može značiti samo jedno-da si došao vrlo blizu istini. Hoćeš li sada dubsti dalje ili je bolje okrenuti se natrag i vratiti se lakšim temama?
Magičar said,
Listopad 2018. u 11:08 pm
Ne znam je li najbolji, ali siguran sam da je najteži, brate @caninho… Ni ja više nisam siguran kuda nas te misli vode, ovo što su sada iskopale čista je katastrofa, ali istini je teško pogledati u oči. Istina je ružna, govorio je i Nietzsche, ali zato imamo umjetnost kako ne bismo propali zbog istine… Valjda se tu nalazi rješenje za nas u koji volimo misliti…
Što je istina? Sam život. Nešto što nam je čitavo vrijeme pred nosom. Što je duh? Iluzija koja nam omogućuje podnijeti Istinu odnosno sam život. Zvuči nevjerojatno, ali je tako na ovom stupnju moga umovanja… Dakle, ne vjerujem da ću se okrenuti lakšim temama, ovo su samo “mjehurići misli” koje su mi se pojavile nakon što sam objavio ovaj post. 🙂
lamce08 said,
Listopad 2018. u 1:13 am
“Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti.” – Magičaru, voljela bih da mi pojasnis ovaj odnos zivota i ideala. Cini mi se da je ideal onaj Lacanov i Zizekov Drugi, vrhunac simbolickog poretka kojim se pojedinac brani od Realnog. Ako je tako, ako je zivot Realno a ideal Drugi, onda zivot ne moze ni da “zamislja”, on je djelatan a ne kontemplirajuci. Ne znam kako funkcionise taj odnos protivnosti izmedju zivota i ideala kada su ontoloski razliciti (realnost vs. simbolicki poredak)?
Magičar said,
Listopad 2018. u 11:51 am
Sve si upravo objasnila, draga @lamce08, Život kao Realno u čovjeku upravo je neizdrživ i potreban mu je simbolički poredak – mojom terminologijom – Duh. Znači, razlikujem sam Život kao “volju za moć” koji obitava u Prirodi (i koji je sama ta Priroda) od istog tog “Života u čovjeku”. Lars von Trier je ustvrdio da je sam Život po sebi zlo, ali nužno to ne mora biti Čovjek koji na njemu “jaše”. To je zato jer je Čovjek i prirodno i duhovno biće.
“Imati ideal nešto je najprotivnije životu što sâm život može zamisliti.” odnosi se na čisti Život koji je “volja za moć” i koji obitava u Prirodi. No kada se takav Život promatra u čovjeku onda on je samo “eksplozivni materijal” koji je potrebno iskupiti a to čini upravo “duhovno biće” čovjeka. Ideali su, stoga, proizvodi duha čovjeka i oni iskupljuju zlo samog Života u njemu.
Dakako, teško je razlikovati Život i Duh u čovjeku; prema mom mišljenju, ako gledaš samo sebe to znači da tobom upravlja čisti Život, no kad god osjetiš da si dio cjeline i započneš djelovati u korist te cjeline onda Duh odnosi prevagu…
Nadam se da sam ti ovim komentarom postao barem malo jasniji… 🙂
lamce08 said,
Listopad 2018. u 12:00 pm
Hvala puno na odgovoru! Takodjer, ne znam volis li Terrencea Malicka, ali mislim da bi ti se (na tragu tvog posta) mogao svidjeti njegov film “Knight of Cups” – u kontekstu ovog “osjcaja da si dio cjeline”. Pozdrav!
Magičar said,
Listopad 2018. u 12:24 pm
Hvala na preporuci! Čuo sam za Malicka, ali film dosada nisam pogledao. Ali naravno da ću ga u skoroj budućnosti pogledati!
LukaF said,
Prosinac 2018. u 9:05 pm
Briljantno napisano. Usput, sljedeći tjedan u Kino Europa dolazi najnoviji Von Trierov film.
Magičar said,
Prosinac 2018. u 10:37 pm
Hvala, LukaF, ali, nažalost, nisam iz Zagreba… Čuo sam za film, i da je u njemu “uzeo na zub”, odnosno tematizirao nasilje… Ne preostaje mi drugo nego da budem strpljiv. 🙂
Metafizika patnje | O Duhu i njegovim Moćima said,
Prosinac 2018. u 3:55 pm
[…] No zadržimo se barem na zamisli života koji daje koliko i uzima? Nije li nam takav život već pred očima… i ne vidimo li da već manje pati…? Kao fauna planeta nije li sâm život gotovo pa postao podnošljiv? Biljka preko dana proizvede kisik nakon što je noću iz atmosfere uzela ugljični dioksid. Još malo sunca i vode i nije joj potrebno više. Zauzima uvijek isti prostor, širi se polako i bojažljivo, a sve svoje nasilnosti, ako ih ima, provodi isključivo na mikro razini nad stvarima i bićima koje možda i ne osjećaju bol i patnju u tolikoj mjeri… Da li bi to, onda, značilo da stupanj nasilnosti jedne egzistencije dovodimo u vezu sa intenzitetom patnje koju ona osjeća u svom postojanju? Da, značilo bi; zbog toga smo i nedavno napisali da ništa na svijetu ne pati kao što pati sâm život… […]