Studeni 2018.
O Duhu i Životu (ničeancije xx.)
Blaise Pascal: MISLI
124.
Čitam Pascala posvećeno, kako to i dolikuje jednom slobodnom duhu u ovu toplu jesen. Njegove misli su i moje misli! Njegovo dostojanstvo sadržano u njima je i moje dostojanstvo! Kako ostati ravnodušan na jednu ovako duboku misao:
“Ništa ne ističe više krajnju maloumnost nego ne uviđati kolika je to nesreća kad je čovjek bez Boga…”
No, ta duboka misao danas nailazi samo na podsmijeh. “Čitaš Pascala! Da, dobar je, samo pretjeruje s onom svojom religijom…”. Kako danas jednom technomanageru objasniti potrebu imanja Boga u svijetu novca u kojem on živi? Kako danas jednom djetetu objasniti potrebu imanja Boga u svijetu YouTubea i videoigara u kojem on živi? Kako danas bilo kome, učiteljici, doktoru, krovopokrivaču, glazbeniku, objasniti potrebu imanja Boga u svijetu u kojem oni žive?
125.
Bog kao Cjelina, besmislen je Bog. Bog kao Cjelina, ne zna da je Bog. A možda je upravo to njegova gorka istina?
126.
Istinu Cjeline – Boga, nemoguće je izreći; izričemo samo iluziju i kao da su te činjenice bili svjesni samo najdublji duhovi poput Pascalovog i Goetheovog.
Istina je mnogolika; neizreciva. Istina Cjeline “Sve je jedno!” samo je razumljiva iluzija koja nam se čini najbliža Istini. Možemo tvrditi i suprotno: da je istina Cjeline “Sve je podijeljeno!” i opet ne biti daleko od istine.
127.
Recimo da je istina Cjeline jedna, ali da se može izreći na bezbroj načina… U tom slučaju, kao što postoje ‘Sopstvenosti Cjeline’, postoje i ‘Sopstvenosti Istine’ one jedne – Apsolutne Istine!
128.
Duh uvijek nastoji doprijeti do Apsolutne Istine. Samo Apsolutna Istina zanima naš Duh. Samo Apsolutnu Istinu naš Duh kroz nas želi izreći… Ali Istina koju na kraju izriče samo je subjektivna Istina jednog bijednog Života. Svaki put kada se očituje, naš Duh ‘promaši po Duhu’, ali ‘pogodi po Životu’, jer stvori Iluziju koja Životu pomaže preživjeti…
129.
Ali moramo biti svjesni činjenice da je sâm pojam Apsolutne Istine također iluzija, jer je umotvorina Duha, premda objektivnost “tog nečeg” na koje ukazuje ne mora biti opovrgnuta. Zagledani u jednu te istu sliku, u jednom trenutku vidjet ćemo portret mlade žene, a u drugom starice. Međutim, objektivno vidimo samo linije za koje se ne može reći što su po sebi… možda différance – onaj Derridin “trag” po kojem razlikujemo i odgađamo značenje…?
130.
Apsolutna Istina ne postoji. Ono što postoji je Istina Cjeline, svega danog, koju bi mogla izreći samo ‘usta’ Cjeline – taj naš šutljivi Bog. No, kad bi ju i izrekao, ne bi li to opet bila samo njegova subjektivna Istina koja ne bi “vrijedila” za nas?
131.
Kako je uopće mogao nastati pojam Istine u Duhu jednog Života? Možda na osnovi želje da se stvari spoznaju kakve jesu kako bi se izbjegla Neugoda? Međutim, upravo spoznaja ‘stvari kakve jesu’ – da Život živi na račun drugog Života i svega drugog – imala je za posljedicu najveću Neugodu…. Život, sam po sebi, najveći je izvor patnji… i stoga se Neugoda ne može ukloniti!
132.
Tako smo došli do određenja našeg Duha: Život koji misli – to je Duh! Život se ne mora samo živjeti (i u njemu patiti), o njemu se (u njemu samom) može i misliti! Da je Životu dovoljno samo življenje, Život ne bi mislio, ali ipak to čini, u početku kako bi prevladao patnju, a kad vremenom shvati da to nije u stanju, onda kako bi ju iskupio… Što je logos ako ne druga riječ za Duh – jedna začuđujuću mogućnost samog Života da misli kako bi se naučio nositi s patnjom koja mu je inherentna.
Itekako mogu pojmiti čovjeka bez ruku, nogu, glave. Ali ne mogu pojmiti čovjeka bez mišljenja: to bi bio kamen ili sirova živina.
Veličina čovjeka je u mišljenju.
133.
Ideja Volje za moći možda je najveća iluzija jednog Života. Ideja objektivne, Apsolutne Istine vjerojatno je najveća iluzija jednog Duha. Zbog toga Život stremi Volji za Moć, a Duh Istini. No Život ne zna da je Volja za moć iluzija, dok poneki Duh zna da do Istine ne može doprijeti, a to je ipak velika razlika.
134.
…ne treba da se varamo o sebi samima: mi smo automat [Život] koliko i duh [Duh]… Treba, dakle, uliti vjeru u obadva naša dijela: u duh [Duh] razlozima, koje je dovoljno da smo jednom u životu zapazili; i u automat [Život], navikom, i ne dopuštajući mu da posegne za suprotnu stranu…
(Prema Léonu Brunschvicgu pojam “automata” za Pascala predstavlja Život, pa su Pascalovi problemi i naši problemi!)
O Duhu i njegovim Moćima 
caninho said,
Studeni 2018. u 9:43 am
Čitam baš o Blejz Paskalu i vidim kakav je tragičan život imao. Tjelesni problemi,gubitak majke,neprihvaćenost i onda se sjetim svih”pesimističkih” mislilaca (a moraš priznati da je za Paskala čaša ipak uvijek poluprazna) poput Ničea, Šopenhauera …I onda se čovjek hoće-neće mora upitati jesmo li mi koji se slabije snalazimo u životu po nekom pravilu skloniji duhu,skloniji razvijanju raznoraznih teorija koje će nam dati bilo kakvu utjehu. Sad naravno neki genijalnijijim idejama a neki mnogo jednostavnijim,ovisi o količini nadarenosti. Ono što želim reći naravno nije ništa originalno niti briljantno i ti na koncu si o tom već pisao, ali se opet pitam jeli duh proizvod patnje…jer moćnima on previše i ne treba. I Niče je govorio kako je moral( a njega moramo svrstat pod duh) proizvod slabih i poraženih u životu. Jedino što je po njemu fascinantno je da je taj ropski moral pobjedio volju za moć i preobratio veliko Rimsko Carstvo na svoju stranu. Ali sad sam već odlutao…bilo kako bilo,razumiješ šta pokušavam reći.
Magičar said,
Studeni 2018. u 6:54 pm
“je li duh proizvod patnje?” pa mislim da jest, brate Caninho, nakon svega, svih pročitanih knjiga i misli, svih tih ubitačnih misli o tom problemu… Duh se pojavio kako bi otklonio patnju koja je inherentna životu kao takvom… Je li u tome uspio? Odgovor na to pitanje ovisi od toga s koje strane gledaš na problem… Patnja se definitivno ne može otkloniti, ali se može ublažiti… prolaznost, “praotački grijeh” kako kaže Pascal, zloćudnost kako kaže Lars von Trier – sve oblici patnje i eto nam opravdanja za sve sestre duha koje se u nama stvoriše… religiju, umjetnost, filozofiju i znanost… 🙂
Zlatko Kozina said,
Studeni 2018. u 10:46 pm
U ono vrijeme: Isus uskliknu u Duhu Svetom: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo. (Lk 10, 21-24)
Magičar said,
Studeni 2018. u 8:55 am
Jedino što mogu na ovo odgovoriti je: I Pascal je bio uman, pa je ipak doživio prosvjetljenje… 🙂
Zlatko Kozina said,
Studeni 2018. u 9:14 pm
Istina,no do prosvjetljenja Pascal ipak nije došao pukim intelektualiziranjem,argumentiranjem i analiziranjem nego poniznošću.”Humilitas”,dolazi od “humus”( površno tumačenje=pristajanje na torturu,podčinjavanje bez otpora),Poniznost je svijest o vlastitoj zemnosti,krhkosti i prolaznosti.Pred kraj života isto su iskusili(u umjetnosti)npr.Tizian,Rembrandt,Mozart,Michelangelo
Magičar said,
Studeni 2018. u 10:01 pm
“Ima tri načina da se dođe do vjere: razum, navika, [otkrivenje] nadahnuće.” citiram Pascala. Dakle, čak i putem razuma može se do vjere… A za ovu poniznost imaš pravo, cijele Misli su o veličini i bijedi čovjeka, a zapravo u smislu poniznosti, poniznosti pred Bogom. Nije veličina čovjeka u nekoj njegovoj ingenioznoj misli o naravi svemira, pa i samog Boga, nego u misli koja je svjesna vlastite bijede, što je jedna od najdubljih misli koje sam ikada pročitao….
JELENA JURCEVIC said,
Prosinac 2018. u 6:29 pm
Svest cu svu tvoju filozofiju i pismoznanstva na jednu recenicu,odnosno opravdati cu gomilu tekstova, koji naizgled sadrze utemeljene argumente, opravdati cu te zasto imas pravo kad nazivas ovo mjesto pustopoljinom.Zaista ces vidjeti. Dakle svjesni lingvizma i njegove “razorne”moci odnosno razornosti istine koju jezik jednostavno sadrži u samoj svojoj tvorbi, a ipak nesvjesni činjenice , da je ateizam rezultat oporbene ili razuvjeravvajuce filozofije, dakle filozofije cija se vjerodostojnost i samo njeno bivstvo, temelji na negiranju vec postojeceg nauka/znanosti.
Da da … jer ironija kao ni sarkazam ,ove dvije odlike svih ateistickih pokusaja, nisu sredstvo s kojim se negira kultura covjecanstva od samog njenog zacetka…sve do dana današnjeg niste ponudili nista uvjerljivo osim uspjeha pojedinih da odstudiraji filozofiju i sociologiju pa da ih politika pogura, da kroz neko kržljavo štivo o uređenju društva provuku svoju ateisticku satiru. Izvolite mi nac krivice…!
Magičar said,
Prosinac 2018. u 10:03 am
Draga Jelena, komentar shvaćam kao tvoje neslaganje s ovdje napisanim, čak mi se čini da si pala u vatru podastirući svoje argumente za to, upotrijebivši jedan vrlo dubok izraz – razornost istine – ali si mi ostala nejasna… Što je po tebi istina, i zašto je razorna, a što postojeći nauk?
Drugi dio komentara ću zanemariti, jer se svima nama dogodi da u vatri rasprave podlegnemo običnim politikantskim komentarima na rubu uvrede, koje čujemo na svakom koraku, a kojima barem nije mjesto u raspravi o ljudskom duhu i njegovim moćima.