Studeni 2012.

I mrtve stvari se mijenjaju, zar ne?

Posted in FILOZOFIJA, Povijest filozofije (KALIN) tagged , , , , u 12:45 pm autora/ice Magičar

Boris Kalin: POVIJEST FILOZOFIJE

Ni u kojim okolnostima ne trebate drugima nametati svoj pogled na svijet, svojom neprikosnovenom filozofskom lucidnošću poručuje vam Učitelj Drugačijih, Friedrich Nietzsche. Ljudima samo trebate ukazati da na stvari, ako to žele, mogu gledati drugačije.

Studentima nekad, ponesen naglom i briljantnom intuicijom, počnem saopćavati „istine o prvim i posljednjim stvarima“ za koje slutim da ih uskoro više nigdje neće moći čuti. Tako mi se dogodi da pri tematiziranju jedinstvenosti svakog ‘informacijskog entiteta’, neprimjetno prijeđem na razmatranje jedinstvenosti svake stvari na ovom svijetu, pa im kažem da i sebe mogu uzeti za primjer. Zašto? Osim što se o njima samima može izricati bezbroj informacija, od onih najobičnijih vezanih uz fizički opis, pa sve do onih u kojima se zrcale trenutne banalne misli koje misle upravo u ovom trenu, kažem im, u duhu svog starog pruskog učitelja, da su oni nešto jedinstveno, nešto što se nikada prije i nikada poslije neće pojaviti u tom istom obliku te osjećati i doživjeti svijet na isti način. U tim trenucima, u predavaonici zavlada muk, ne čuje se više ni onaj uobičajeni zvuk koje uobičajeno proizvodi fizičko tijelo u pokretu, za trenutak gledaju me kao opčinjeni, oči im zasjaje, ali to potraje samo tren. Brže bolje izlaganje vratim se na ‘informacijske entitete’, ali s nekakvom pritajenom nadom da neki od njih možda više nikada neće gledati na svoj život kako su ga dosada gledali, i da će ono Drugačije napokon ući u njihove živote…

U originalu Nietzscheova misao glasi:

Svaki čovjek dobro zna da na svijetu živi samo jednom, da je on nešto jedinstveno, i da ni u najrjeđem slučaju ne može od tako divne šarolike raznovrsnosti po drugi put nastati nešto tako jedinstveno kao što je on.

Navedenu misao prvi sam puta pročitao u knjizi Povijest filozofije Borisa Kalina u svojstvu epigrafa poglavlju naslovljenom Antropologija. Da se razumijemo, moja prva filozofska učiteljica bijaše upravo knjiga Boris Kalina Povijest filozofije (izdana 1995. kao XIX. prerađeno izdanje). Da, tako je; radi se o onoj bijeloj knjizi s labirintom (s izlazom!) na naslovnici, a zapravo, netko će primijetiti, običnome, bijednom udžbeniku filozofije za srednjoškolce. A ja sam ga, eto, pročitao tek u dvadeset i petoj godini života!

Ali shvatite, poziv za filozofiranje možete dobiti bilo kad i u bilo kojim životnim okolnostima. Srednjoškolsko obrazovanje u svom najvećem dijelu posvećeno je nečem drugom, više tome da vas navikne na društvene kalupe u koje ćete, po njegovu završetku, početi nemilice biti ulijevani nego ozbiljnom promišljanju o potrebi učenja dok ste živi. U svakom slučaju, srednjoškolsko obrazovanje nikako ne može biti obrazovanje po vašoj mjeri. Stoga ste kad tad prisiljeni krenuti vlastitim stazama samoobrazovanja. Poziv za samoobrazovanjem, ujedno i filozofiranjem, u mom životu odigrao se nedugo nakon prvog ozbiljnijeg napada depresije. Rat je završio, naizgled bilo je gotovo s traumama, i nastavili smo živjeti misleći kako je najveće zlo na svijetu napokon iza nas. A onda jednoga dana u meni se nešto tiho urušilo, kao ugljen u peći, kazao bi Sartre; dopao sam u depresiju. S tim urušavanjem definitivno više nisam bio ista osoba, ali osim što sam upoznao tugu življenja postao sam prijemčiv i za primanje poziva. Na koji način? Počeo sam se pitati za smisao ljudskog života izvan dotad ponuđenih društvenih okvira. Dosad su o tom pitanju i odgovoru na nj brigu vodili drugi: roditelji, učitelji, nastavnici, profesori, nisu li? Ali kad-tad dogodi se i tu brigu morate preuzeti na sebe vi. Započeo sam gorljivo prepisivati citate iz knjige Boris Kalina u svoju malu bilježnicu, koju i danas držim pred sobom:

Za smisao života ne pita nitko ko ne osjeća potrebu za njegovom promjenom. Toga se pitanja klone svi koji su smisao života našli u produženju postojećeg stanja. (Lešek Kolakowski)

Od svih filozofskih pravaca koji su bili predstavljeni na prvih sedamdesetak stranica knjige odabrao sam jedan; bit ću antropolog, obećao sam naivno i u zanosu sebi što, naravno, nikada nisam ispunio. Ali tada, antropologija me je privlačila jer je istraživala ono najtajanstvenije na svijetu – čovjeka – posredno mi ponudivši metode da proniknem u sebe sama, dakako, u to vrijeme moj najveći problem. Sjećam se čarobne rečenice „Sloboda znači stvaralaštvo“ na koju sam naišao u poglavlju o antropologiji i kojom sam se, iza toga, danima opijao razbuđujući svoju snenu, a to ću kasnije shvatiti, i definitivno lijenu, umjetničku prirodu.

Danas, naravno, na tu knjigu gledam drugačije. Na stranicama izdavača saznajem da je knjiga doživjela svoje trideset i drugo izdanje, ali struktura poglavlja na prvih sedamdesetak stranica, uglavnom, nije se mijenjala. Kako to, pitam se današnji ja, s trezvenim odmakom od svakog mladalačkog zanosa. Kako se uopće moglo dogoditi pa da jedna empiristička djelatnost poput antropologije završi u jednoj knjizi filozofije? Naime, poznato je da danas s pomisli na filozofiju podrazumijevamo nešto drugo. Thomas Nagel svoj ‘kratki uvod u filozofiju’ naslovljuje „Što sve to znači?“ možda i svjesno ignorirajući staro pitanje „Što sve to jest?“, dok Boran Berčić, riječki sveučilišni profesor, svoj drugi, teorijski, svezak Filozofije objavljen ove godine, osim metafizike (koja je spala na jedno poglavlje i u kojem se zapravo raspravlja o pitanju stvarnosti a ne ‘metastvarnosti’) posvećuje epistemologiji, filozofiji uma, filozofiji religije i filozofiji matematike. Netko će možda cinično primijetiti da se i u teoriji napredovalo u praktičnom smjeru.

Uspoređujući Kalinovu Povijest filozofije s modernim uvodima u istu došao sam do zaključka da se u filozofiji neprimjetno odigrala velika promjena (ako ne i revolucija) s obzirom na fokus i predmet filozofskih istraživanja. Nema više stare dobre metafizike (u skladu s tim, filozofiji su ontologiju brutalno preoteli i sebi prilagodili računalni i informacijski stručnjaci te je kao takva danas čak i usputnim predmetom mojih predavanja na fakultetu), gnoseologiju su udruženim snagama zamijenile epistemologija i filozofija uma dok se za antropologiju, u Kalinovom izdanju najprivlačniji biser filozofije, danas slobodno može reći da je potpuno samostalna disciplina.

Što sam, onda, želio reći ovim postom? Vjerojatno to da ponekad nismo svjesni promjena koje se u našoj okolini svakodnevno i neprimjetno događaju. Nema stvari, ‘informacijskog entiteta’, koji bi u potpunosti bio isti kao neki drugi. Ali nema ni bivanja koje bi u vremenu ostalo isto; sve je neprestano sklono promjenama nebitno kakve prirode. Ali to nije nešto nepoznato. Ono što sam želio istaknuti je da se to događa čak i s nekim danas ‘mrtvim stvarima’ poput „prvih i posljednjih istina“ ili filozofije. Bez obzira što su mrtvi – začudno se mijenjaju. Očigledno, na njih moramo računati čak i kad su mrtvi, ili je, pak, kritika koja ih je nekoć proglasila mrtvima ona koja je danas doživjela svoju smrt…a oni, zapravo, živi…? Zbog toga, na ovaj tekst, onda i nadalje, možete gledati kao na književno zapakiran protudokaz o današnjem mrtvilu filozofije…

Kolovoz 2012.

Osviješteni osjećaj

Posted in FILOZOFIJA, NAGEL, Što sve to znači? tagged , , , u 10:32 pm autora/ice Magičar

Thomas Nagel: ŠTO SVE TO ZNAČI?

U prolazu, krajičkom oka okrznem tanku ljubičastu knjižicu koju sam za tridesetak kuna kupio na prošlogodišnjem Interliberu. Naslov joj je ‘Što sve to znači?’, a autor Thomas Nagel. Zastao sam, vratio se polici i uzeo ju u ruke. Slučajno, knjižicu otvorim na mjestu početka drugog poglavlja naslova ‘Znamo li išta?’

Ako razmislite o tom pitanju, vidjet ćete da je sadržaj vašeg uma jedino o čemu možete biti sigurni.

Opa! Vrlo dobro. Knjižicu sam pročitao za nekih sat vremena, ali su se na kraju dojmljivijim pokazale opservacije koje su mi pale na pamet u trenutku uzimanja knjige u ruke…

Ponajprije, Thomas Nagel asocirao me je na Filozofiju uma, intrigantan pravac u filozofiji novijeg datuma ali o kojem sam znao vrlo malo. Ono što sam znao svodilo se na informaciju da se o filozofiji uma danas naveliko raspravlja. Također, bilo mi je poznato da je Thomas Nagel upravo onaj filozof koji je sa svojim člankom „Kako je to biti šišmiš?“ zavrtio tu lavinu popularnosti filozofiranja o umu u ovo današnje doba.

Druga opservacija odnosila se na naslov knjige. Naime, ‘Što sve to znači’ nedvosmisleno upućuje na suvremeni ‘informacijski’ način poimanja i rezoniranja stvarnosti. Eto, više nas ne zanima što jest to čime smo okruženi već što to za nas znači. A to je bitna razlika. Svjesno ili nesvjesno, Thomas Nagel, naslovom svoje knjige, izdigao nas je na novu razinu, izmijenio paradigmu postavljanja pitanja, kontekst filozofiranja, prilagodio se vremenu i usput nemarno pridodao podnaslov s jakim konsekvencama: vrlo kratak uvod u filozofiju.

Dakle, današnji filozofi pitaju se što sve to znači, a ne što sve to jest. Krupnim koracima udaljavamo se od metafizike u susret novoj informacijskoj paradigmi koja će nas pokušati uvjeriti da smo okruženi svijetom sa značenjem. Odustali smo od mozganja o prirodi stvarnosti i usredotočili na mozganje o prirodi značenja stvarnosti – za nas i samo za nas. Ukoliko informaciju sebi protumačimo kao podatak sa značenjem, a što je jedan od vrlo pojednostavljenih načina gledanja na informaciju, onda možemo naslutiti kuda nas sve to može odvesti.

Posljednja opservacija u svezi tanke ljubičaste knjižice odnosila se na naslov drugog poglavlja po redu ‘Znamo li išta?’. U ovom slučaju, ne naglašava se samo informacija već i sam pojam znanja postaje dijelom glavnog fundamentalnog pitanja današnjih filozofa. Međutim, baš na tom mjestu onaj isti kepec sumnje i ona ista krtica nepovjerenja ponovno mi proviruju iz rukava. Kako to da je pojam znanja postao sastavnim dijelom jednog tako fundamentalnog filozofskog pitanja bez da se prije toga nismo fundamentalno zapitali o samoj prirodi znanja kao takvog? O jesmo, jesmo, uzviknut će vojska epistemologa i podastrijeti čitav niz pozitivnih uvida o prirodi znanja do kojih su došli u posljednja dva stoljeća. U redu, kažem, i ne želim sada s vama ulaziti u dublje epistemološke rasprave na tu temu. Želim se sasvim jednostavno zapitati: koliko je pojam znanja doista utemeljen u stvarnosti, koliko je objektivan po sebi, a koliko je tek samo ljudska konstrukcija u čovjekovu umu kao i sve drugo?

Jedan od mojih drevnih magičnih talenata instinktivno mi govori da svemir na nekoj ‘zamišljeno-objektivnoj’ razini svakako nije spoznatljiv. Briga svemir za čovjeka i njegovo znanje! Spoznaja je samo ljudska kategorija, dovikuje mi iz svojih nebula, spoznavati je samo jedan način postojanja! Znanje koje proizlazi kao rezultat spoznaje čovjekov je alat u okrilju prirode koji on rabi za kapitaliziranje vlastitog iskustva i ništa više. Naravno, da se s ovim mnogi neće složiti, ali bože moj, živimo u znanstvenom dobu, međutim, dopustite, svatko ima pravo na svoje mišljenje i okanite se uvredljivih komentara!

– Ti si lud! – povika tetka kao da me nije čula što sam rekao – Kako znanje možeš tako nisko postaviti? – procijedi, tresući tepih preko prozora prostorije s Kolom. Mjesecima nitko ništa ovdje nije čistio. Tetka je odlučila odustati od takve prakse.

– Nisam kazao da znanje nije važno. Kazao sam da znanje predstavlja samo još jedne naočale kojima čovjek promatra svijet oko sebe. Samo za čovjeka svijet je spoznatljiv. – ponovih uključujući usisavač u malu utičnicu za struju koju na brzinu zamislim pored vrata verande.

– A kako onda onaj dabar gradi svoju branu na potoku? – upita tetka.

Koji dab…? Gdje se samo sjeti dabra, tetka, pomislih. Ljudi 21. stoljeća izgledaju nekad tako blesavo kad se odmaknu od televizora i računala. Upalio sam usisavač i podesio ga na bezvučni rad.

– On ne zna, on osjeća kako branu treba izgraditi… Čitavo znanje, zapravo, počiva na osjećaju – mirno sam kazao – U korijenu svakog znanja samo je osjećaj. Osjećaj postaje znanje tek kada se osvijesti u umu.

– E baš si munjen! Hoćeš reći da bi jedan matematičar zapravo trebao govoriti ‘Imam osjećaj za brojeve i mogu se s njima izražavati’?

– Znam da zvuči ludo, ali tako nekako…

Više me nije slušala. Okrenula se televizoru na kojem se, pa barem dvanaest sati dnevno, vrtjela Olimpijada. Biciklisti olimpijci sada su jurili uskom cestom oko koje se smjestila šuma. Uz samu cestu, s malenim zastavicama u rukama, poredali su se gledatelji. Kamera juri za biciklistima te se na ekranu gledatelji vide samo u nejasnim kratkotrajnim obrisima. Iz sekunde u sekundu pojavljuju se obrisi novih gledatelja pored ceste. Činilo se da uz biciklističku stazu nikada neće ponestati ljudi.

– Eto, dovoljno mi je samo vidjeti ovaj špalir gledatelja koje više nikad neću nigdje vidjeti osim u ovoj mili sekundi pa da čovjek postane svjestan koliko nas je samo na ovoj planeti. – bubnu tetka i nastavi s trešnjom tepiha.

%d bloggers like this: