Listopad 2013.
Što je religija?
Yann Martel: PIJEV ŽIVOT
Roman je to koji na neobičan način leluja između zoologije, teologije i običnog avanturizma, ali i predstavlja onu jednu priču koju, nakon što je napišete, osjetite da niste uzalud trošili toplu vodu. Kanadski pisac Yann Martel možda je mogao upravo to osjetiti.
U uvodnoj bilješci autora, u pomalo demode stilu Dostojevskog, pokušao je kobajagi izložiti svu muku neplodna pisca. Priznavši da je njegovo prethodno djelo bilo spisateljsko mrtvorođenče okrenuo se tuđim pričama. Posrećilo mu se upoznati nekoga tko mu je pristao ispričati svoju životnu priču te je tako napisao ‘roman u romanu’.
Skladna napetost između zoologije i teologije u prvom dijelu romana, te njihovo začudno prožimanje, isprva zbunjuje čitatelja. Sjećam se, na izlazu iz kina po završetku filmske ekranizacije Pijevog života, mogao sam čuti primjedbu: “Samo da nije toliko spominjao tu religiju!” Pa u religiji i jest bît djela, htio sam povikati za površnim gledateljem koji je ubrzo nestao u gužvi trgovinskog centra.
Tako se djelo Yanna Martela (svejedno radi li se o filmskoj ekranizaciji ili pisanom izvorniku) može promatrati na dvije razine: avanturističkoj, za pojedince kojima je scena s tigrom u čamcu na pučini Tihog oceana vrh vrhova avanturističkih scena uopće, te duhovnoj, koja nam na sebi svojstven način razotkriva smion odgovor na pitanje – što je to religija. Naravno da se po prirodi ovog bloga nisam mogao ne osvrnuti na ovaj roman. Netko je, eto, u formi romana ponudio odgovor na pitanje što je po njemu jedna od moći duha o kojima ja ovdje zdušno, već više od dvije godine, razglabam i kako na njega ostati ravnodušan?
Početak romana uistinu je sjajan. U poluironičnom, ležernom tonu pisac se osvrće na život troprstog ljenjivca, životinje kojoj je ‘dobroćudan osmijeh vječno na usnama’ i koji opstaje i usprkos bazičnoj nemotiviranosti da uopće pokreće svoje tijelo, kako bi dao naslutiti da je potka romana mnogo dublja od bjelodane teme preživljavanja u čamcu s tigrom koja se prikazuje i na naslovnici knjige … Začudnu zapletenost spomenutih zoologije i teologije, Yann Martel divno dočarava sljedećim odlomkom:
Katkad bi [ih] pomiješao… Mnogi su me kolege na bogosloviji – smušeni agnostici koji ne znaju ni gdje im je glava, a robuju razumu, tom luđačkome zlatu bistroumnih – podsjećali na troprstog ljenivca, a troprsti ljenivac, predivan primjer životinjskog čuda, podsjećao na Boga.
Zatim na red dolaze bazeni; izrijekom, riječ je o pariškim, opisi njihove čistoće i nečistoće, neobično su skopčani s nastankom imena glavnog junaka. Uživamo u točnom nabrajanju svih tih nevažnih informacija, jer nas nagone na estetsko zadovoljstvo pročitanim. Nakon bazena ulazimo u problematiku života u zoološkim vrtovima s izvrsnom, rekli bi gratis, raspravom po pitanju zatvoreništva životinja u zoološkim vrtovima. Svi ti opisi su, zapravo, vrlo pažljivo sročeni i trsim se da sam shvatio poruku koju nam pisac želi prenijeti. Zatvorenost životinje u kavezu treba nas asocirati na ‘zatvorenost’ ljudske duše u religiji. Prema Yannu Martelu zoološki vrtovi su mjesta u kojima su životinje riješile većinu svojih stvarnih potreba (vlastiti teritorij, osigurana hrana, bez neprijatelja u blizini) te da su u takvim okolnostima rijetko spremne na bijeg. Ne možemo li na isti način gledati i na ljudsku dušu okovanu ‘svetim predanjem’, kao da nam želi poručiti…
Otvorenost pogleda na religiju u romanu najbolje dočarava očaranost glavnog junaka trima svjetskim religijama. On je i doslovno kršćanin, musliman i hindus u isto vrijeme! Ta fenomenalna dosjetka osim što zabavlja kao da otkriva i vrata nečeg dubokog u nama. Sve se religiozne tradicije danas nalaze u službi pojedinca čiju duhovnu potrebu kao da više ne može zadovoljiti samo jedna od njih. Kao da roman govori u naše ime: iako smo i dalje prijemčivi za religije, na njih više ne gledamo isključivo iz svoje kulture, običaja, podneblja, tradicije, gledamo je iz kozmičkog kuta, eklektički…
Bilo kako bilo, koliko god ponuđeni odgovor na pitanje o religiji bio dubok, od kojeg na trenutke ostajemo ganuti, jer što imamo – na površini prekrasnu, fantastičnu priču, a u dubini gorku i zastrašujuću istinu – ipak se taj odgovor, čini se, tiče samo jednog segmenta religioznog osjećaja u nama, onoga koji religiozno dočarava u metaforama. Religiozno, dočarano u metaforama, u jednom trenutku prisiljava nas na ‘osjećaj vjere’, da stvarno povjerujemo u ono što je samo metafora. Zbog toga u religijama vjera dobiva prednost, dok sve drugo pada u drugi plan. Ovdje sam namjerno napisao ‘osjećaj vjere’ kako bih naglasio da osjećaj – a ne vjeru – smatram istinskom religioznošću po sebi. Svaki umjetnik može potvrditi da se radi samo o osjećaju… ‘Običnom čovjeku’ u nama, s druge strane, već su potrebne riječi, predaje, pripovijesti, molitve… Kada svojim osjetilima dopustimo neposredno osjetiti stvarnost oko sebe tek tada postajemo duboko religiozni…
Da bi mi dočarala jedan prekrasan dan svoga ljetovanja, jedna mi je prijateljica prije neki dan napisala kako “nije radila ništa”, samo je promatrala i osluškivala morski krajolik oko sebe, osjećala vjetar, sunce i more, i svim tim bila duboko zaokupljena i dirnuta. Naravno, o toj vrsti religije u romanu Yanna Martela nije bilo riječi.
Bez obzira na moje mušičave upadice na koje ste se valjda već navikli, pred vama je knjiga koju ipak morate pročitati. Ne dajte da vas zbuni prilagodba izdanja dječjem uzrastu (knjigu ćete u mnogo slučajeva naći na dječjem odjelu knjižnica). Iako jest lektira, nije za školarce, nego za vas devetnaestogodišnjake pred kojima život tek počinje…
O Duhu i njegovim Moćima 