Prosinac 2011.
Planckova ‘sumnjiva’ zamisao
Ivan Supek: POVIJEST FIZIKE
Što se to, zapravo, događalo u ljeto 1900-te u Berlinu, i u kojim okolnostima je najveća teorija moderne fizike prokrčila put do svog priznanja? Kako je uopće došlo do ideje da se silovita i dotad neukrotiva energija svemira podijeli na svoje dijelove?
Max Planck bio je čudo od čovjeka za svoje vrijeme. Prosijedi brkovi na izmoždenom, ali strastvenom učenjačkom licu, odlučan, nepokolebljiv pogled; ne možete pogriješiti, u vas upravo gleda lice sa sudbinom. Sve to mogu iščitati dok promatram Planckovu fotografiju koja se raširila preko cijele stranice Povijesti fizike Ivana Supeka. Na idućoj stranici otkrivam da je slika ponovljena, ali u znatno manjem formatu s prigodnim riječima objašnjenja što je to fizičar učinio za čovječanstvo.
Početak povijesti kvantne fizike oduvijek mi je sličio kakvoj bajci. U igri imamo crno tijelo za koje se ustvrdi kako je prepuno tih sićušnih vražićaka elektrona koji u svom titranju proizvode još sićušnije vražićke – fotone – odnosno emitiraju svjetlost. Sama narav te igre – proizvodnje svjetlosti – ostaje po strani, te se promatra titraj elektrona, i promišlja amplituda tog titranja…
– Pa pobogu, zašto ne? – morao je uskliknuti naš junak, kako rekosmo, jednoga ljetnog dana 1900-te, dok mu se genijalna zamisao oblikovala u glavi. Zašto se amplituda titranja elektrona ne bi uzela kao paketić energije ravan umnošku frekvencije titranja čestice i hm…, recimo, neke konstante koja je tu u igri kako bi frekvenciji omogućila interakciju s očigledno malim vrijednostima energije na čestičnoj razini. Nakon toga, Planck je ideju požurio prenijeti svome sinu a što je uredno zabilježila većina kroničara povijesti kvantne fizike/mehanike od kojih je Ivan Supek samo jedan, a tu se računaju i oni fizičari čestica i kozmolozi kojima je kvantna fizika/mehanika tek nužan uvod za obrazlaganje svojih zamisli na tom području poput Leona Ledermana ili Briana Greena (spominjem samo one koje sam pročitao i o kojima već postoje zapisi na ovom blogu).
Na samrti devetnaestog stoljeća, tako, stvorena je formula koju će fizičari vrlo često koristiti u dvadesetom:
E= hv
U formuli v se razaznaje kao frekvencija titranja, h kao fizikalna konstanta kojoj je naknadno pridodan posvojni pridjev tvorca te je postala Planckova konstanta, dok E označava upravo taj sićušni paketić energije kojeg usput prozvaše kvant…
Tetka prekide moje pisanje da bi mi rukom pokazala na starčića koji se odjednom stvorio tu i stajao pored Kola, očito očaran konstrukcijom i ravnomjernom vrtnjom danas vrlo raspoloženog mehanizma.
– Gospodine… – zazvao sam starčića.
Okrenuo se prema meni a pogledom mu prostruji isti tračak odlučnosti koji sam već bio zamijetio na fotografiji u knjizi Ivana Supeka. Preda mnom je stajao, glavom i bradom, Max Planck, u starijoj dobi, možda negdje oko 1930-te, tridesetak godina nakon svog čuvenog otkrića. Začudo, izmoždenost lica zamijenila je blaga snishodljivost promatrača. Nije više mogao stajati u prvom redu bitke koja se vodila u natjerivanju prirode kako bi nama, običnim smrtnicima, razotkrila svoje tajne, ali, ako bi ga se sada krenulo propitivati o trenutnoj situaciji u kvantnom području, vrlo brzo bi se otkrilo da je vidno očaran Heisenbergovim načelom neodređenosti koje je u to doba, oko 1930-te, krčilo put širem razumijevanju u zajednici fizičara. Ipak, kad je progovorio osjetio sam da mu je na umu olakšati dušu.
– Vidite… – počeo je obraćajući se i tetki i meni.
– Nemojte samo meni pričati o toj vašoj kvantnoj mehanici! – uskliknu tetka – Pričajte njemu, on vam je ljubitelj spoznaje prirode! – i prstom pokaza u mom smjeru. Potom se lagano nabadajući štiklama odvuče do televizora.
– Vidite… – ponovio je starčić – Skoro da nisam nikome pričao o ovome. Ali sad, kad sam se već našao tu, dobivam sve veću želju to nekome prenijeti…
Ponudio sam Maxu Plancku da sjedne na kanape, a i ja sjednem pored njega pretvarajući se sav u uho.
– Jeste li vi dio ovog Kola? – bojažljivo me upitao.
– Da, ja sam njegova transmaterijalizacija u ljudsko biće – hladno sam odgovorio.
– Pretpostavio sam to… pa to je sjajno, to Kolo se čini tako savršenim…
– U redu, u redu, starče – prekinem hvalospjeve – Započeli ste neku priču…
– Ah da, da. Vidite, radi se o mojem otkriću, je li. Pretpostavljam da znate tko sam. Kao i većina znanstvenika tog doba tražio sam područje u kojem bih se mogao dokazati. Nakon nekog vremena vjerovao sam da sam ga našao u istraživanju zračenja crnih tijela. Vidite, to zračenje je predstavljalo rijetku fizikalnu pojavu koja se nikako nije uklapala u građevinu klasične fizike koja se tada, prema mišljenju mnogih, nakon nekoliko stoljeća mukotrpne izgradnje, dovršavala… Proučavanje pojave koja se ne uklapa u poznatu sliku svijeta mladim fizičarima se čini izvrsnom prilikom za dokazivanje, je li…
– Da, poput ovih danas koji ne žele da se ‘Higgs’ otkrije jer im više ne bi bilo uzbudljivo istraživati… – prodera se tetka iz kuta prostrije u kojoj se nalazio televizor.
– Molim? O čemu ona to…? – prenu se iznenađeno starčić. Za trenutak, izgledao je zabrinuto.
– Ništa, ništa, ne brinite. Ne slušajte ju…, ona, jednostavno, previše čita novine. Vi samo nastavite… – ohrabrio sam Maxa Plancka u dobi od sedamdeset godina. Pogledao me nesigurnim pogledom pa potom nastavio:
– U to doba, a vjerojatno vam je ta činjenica poznata, J. W. Rayleigh i J. H. Jeans izračunali su na osnovi zakona klasične fizike kakva mora da je jakost i spektar svjetlosti što ga šalju užarena crna tijela. S druge strane, moj kolega Wilhelm Wien proučavao je distribuciju zračenja crnih tijela i pokazao kako se spektar brzo gasi u ultraljubičastom području što je bilo protivno izračunima Rayleigha i Jeansa. Drugim riječima, jedna prava “ultraljubičasta katastrofa” kako smo Wilhemov nalaz voljeli nazivati u danima nakon provedenog eksperimenta**. Mi u Berlinu, imali smo moćan, tehnički super-opremljen laboratorij i mnogi znanstvenici su zbog te rijetke povlastice bili pomalo ljubomorni na nas. Svi ostali morali su čekati da Wilhelm objavi rezultate svog istraživanja pa da vide što se tu može učiniti odnosno pokušati dati neki svoj doprinos kako bi se očita nepodudaranja između teorijskih izračuna i eksperimentalnih uvida nekako prevladala. Jer Wilhelmovi rezultati, bili su, blago rečeno, uznemirujući; građevina klasične fizike opasno se počela tresti…
Svrnuo sam pogled na Povijest fizike Ivana Supeka koja se smjestila u mojem krilu i ubrzo pronašao odgovarajući odlomak koji je pratio događaje u praskozorje teorije koja je, eto, malo-pomalo, dovela do toga da se danas u najvećem ubrzivaču čestica na svijetu – u švicarskom CERN-u – provodi veliki lov na česticu-utvaru koju je spomenula tetka – stanoviti Higgsov bozon – neporecivo božjih ovlasti, jer se njegova funkcija vezivala uz jednu tako fundamentalnu stvar kao što je davanje mase kompletnoj materiji u svemiru.
Max Planck je ljeti 1900, odmah nakon Rayleighova rezultata razmišljao što treba da se promijeni u tom teorijskom izvodu, da bi se postiglo slaganje s Wienovim opažanjima. Prema klasičnoj teoriji otpada na svaki harmonični oscilator ili ravni val u termodinamičkoj ravnoteži u prosjeku energija kT (gdje je k Boltzmannova konstanta a T apsolutna temperatura). Budući da ima beskrajno mnogo harmoničnih oscilatora i ravnih valova visoke frekvencije, to bi i ta energija beskrajno rasla. Mora, dakle, postojati nešto u prirodi, zaključio je Planck, što „reže“ raspodjelu energije prema visokim frekvencijama. Pri tim nagađanjima došla mu je na um genijalna misao da pri tvorbi prosjeka ne ume kontinuum energije, već diskontinuum. I to je bilo rješenje!
– I što sam ja učinio? – ponovno sam se koncentrirao na glas starca. – Wilhelmove eksperimentalne krivulje distribucije zračenja crnog tijela počeo sam uspoređivati sa zbirkom grafova matematičkih funkcija. Kad sam pronašao jedan koji je veoma sličio eksperimentom dobivenoj krivulji zračenja crnog tijela našao sam da se radi o grafu koji prikazuje sumu reda cijelih, kvantiziranih, brojeva. Odatle mi se rodila zamisao da zračenje mora biti kvantizirano!* Međutim, ni dan danas s tim svojim postupkom nisam raščistio, ne smatram ga u cijelosti ispravnim, ako me razumijete…, to je bio čin očaja**, a pogledajte do čega je sve doveo…
– ‘Higgs’ – već otkriven, samo je skriven u podacima istraživanja! – ponovno se začuo Tetkin glas koja je očigledno glasno iščitavala naslove dnevnih novina.
Starčić se ovoga puta samo okrenuo u smjeru odakle je glas dopirao, ništa ne govoreći. Potapšam ga po ramenu.
– Nemate razloga za brigu. – kazao sam – Spoznaja uistinu može biti objektivna ali može biti i samo još jedan strašni izum čovjeka. O tome nikada nećemo moći donijeti konačnu odluku. Osobno, uvijek sam je uzimao kao ogledalo sa svim svojim zavojitim i ukrašenim rubovima u kojem se, zajedno s prirodom, svijetom, svemirom kao pozadinom, nužno, u prvom redu i prije svega, ogleda sam čovjek…
Na te moje riječi Kolo se zaustavilo. Podignem pogled. Šarene boje od kojih je bilo satkano kao da se malo više zažariše dok je žuti odsjaj pozadi Kola ponovno postajao sve snažniji…
– Mislim da sa svojom zadnjom izjavom i nisam puno promašio. A što vi…? – ali tada primijetih da se starac zaledio u vremenu, s jednom pozom, činilo se, trajnog smješka na brkovima poluskrivenim usnicama. Kao da su ga u trenutku zamrzavanja moje riječi umirile, kao da je u njima našao neku vrst znanstvenoistraživačkog olakšanja. Naravno, nije mogao preživjeti zaustavljanje vremena koje se u ovoj prostoriji svako malo desi. Prije nego li će se njegova pojava potpuno rasprsnuti i nestati pred mojim očima začujem tetkin glas:
– Prebacujem nas ponovno u dvadeseto stoljeće, u osamdesete… Dosta mi je više tog devetnaestog!
* dio teksta koji je književno obrađen na osnovi jednog posta na forumu na koji sam slučajno nabasao i koji se nalazi >> ovdje
** ubačen tekst na Davorovu sugestiju iz komentara 🙂
Prosinac 2011.
Slova-ljudi
Arthur Rimbaud: SAMOGLASNICI
A crno, I rujno, O modro, E bijelo
U zeleno – evo postanja vam tajnih…
Negdje u nekoj praznini i pustoši dosjetio sam se kako prekratiti vrijeme: antropomorfizirati slova. Slovo A je žena u klasičnom smislu riječi. Duboko u tridesetim, još uvijek lijepa i šutljiva. Slovo B je muškarac. Slovo C je također muškarac, ali lakonskog izgleda moguće s kicoškom kapom. Blizanac u horoskopu. Slova Č i Ć su, naravno, djed i baba. Slovo D je šutljivi muškarac koji slijedi B, njegov tjelohranitelj. Slovo E opet jedna žena slična A, ali jezičava. Slova F i G opet muškarci. G se bavi body buildingom. F je profesor. I, J, K, L su mlade djevojke prijateljice, članovi društva u kojem K vodi glavnu riječ, L je najljepša, I se kikoće a J je sramežljva. Njima se povremeno može pridružiti LJ, debela i ružna djevojka koju ne vole. M je sredovječna gospođa s naočalama, N je dvospolac, osoba za koju jedino nisam siguran da li je muško ili žensko. Nj je dijete, derište. O je gospodin sa štapom i frakom, P je ambiciozna žena, R je zločesta žena, S je žena ljubavi i putenosti, Š je gospodin smlata, T je debeljko, moguće bez kose, U je ratnik, V je također šutljivi muškarac, Z je muškarac u kostimu, Ž je, nevjerojatno, opet muškarac ali u ženskom kostimu… Neka slova sam preskočio, ali praznina vremena je preda mnom. Stoga, svaki povratak na izložen proces je moguć… Čitajući ovaj tekst, tetka se od srca smijala.
Prosinac 2011.
Fratri
Arvo Pärt: FRATRES
Danas sam bio sa “svojima”. Kada to kažem ne mislim na svoje najbliže: djecu i suprugu ili sestru i mamu. Ovo „danas sam bio sa svojima“ ima namjeru konotirati arhaično. Da se veže uz prošla stoljeća i da privede u svijest moju nesuđenu „braću i sestre“ koji su u tom dobu živjeli na ovim prostorima. Dakako, riječ je o ljudima duha – fratrima i redovnicama. Zapravo, bio sam u društvu dvojice franjevaca, fra Mirka i fra Ilije, u novoizgrađenom, i rekao bih čak, postmodernom zdanju (arhitektonski osmislila su ga dva sarajevska umjetnika) plehanskog samostana u bespućima Sjeverne Bosne.
U prošla vremena za muške pripadnike jednog plemena, kasnije naroda, uvijek se nudio samo jedan izbor: postati ratnik ili svećenik. Zaređivanje je u tako surova vremena sigurno moralo biti privilegij jer je značilo ne sudjelovanje u ratovima. Međutim, u primitivnijim sredinama to i nije morao biti slučaj. Na početku razvoja svake civilizacije u rat su išli svi, bez izuzetka, naknadno su se osjetljivije prirode odlučivale za svećenički poziv jer im ništa drugo ne bi preostalo. Možda sam i sam jedna takva priroda. Da sam živio u stara vremena zaredio bi se i izbjegao odlazak u rat. Vjera u Boga tu je bila najmanje važna. U moderna vremena situacija se nužno izmijenila. Čovjek ne mora postati fratar da bi izbjegao rat.
Tako može zboriti samo čovjek kojem u djetinjstvu nisu usadili prirodnu vjeru u Boga. Pustoš i prazninu uslijed tog čina još uvijek osjećam u sebi i vjerojatno ću osjećati tijekom cijelog svog života. Međutim, narav svijeta je takva da je Boga zapravo teško nijekati, čak i u ovom, razumom preosvijetljenom, dobu u kojem cvjetaju znanost i tehnika. Neki tračak numinoznog uvijek mogu osjetiti u sebi. Sve se to sada izmiješalo, danas, u društvu dvojice franjevaca, i moja osjetljiva priroda, i (ne)suđena sudbina i čudno ateističko otvoreno simpatiziranje boga te je na koncu dovelo toga da sam se osjećao kao da sam ponovno na svom izvoru. Da, upravo tako sam osjećao danas, na maglovitom plehanskom brdu s malo meni poznatim fratrima. Kroz razgovor o restauraciji samostanske knjižnice strujao je zrak osobite prisnosti. Da je 17. stoljeće, sjedili bi tu na istom mjestu i uvježbavali španjolske korale. Ovako pričamo o u ratu oštećenim knjigama.
– Fra Ignacije iz samostana u Visokom je znao svaku knjigu, njemu ne trebaju kompjutori da bi ih popisao i organizirao. – kazao je fra Mirko.
Kimnuo sam s velikim uvažavanjem, a zatim sam se okrenuo fra Iliji. Zanimalo me je kako je samostan nastradao u ratu.
– Priča o kamionu eksploziva ne stoji. – reče fra Ilija – Da bi srušio crkvu eksploziv moraš polagati na same zidove. Stari crkveni zidovi poput plehanskog nemaju armaturu. Znači, dovoljno je bilo na njega postaviti samo protutenkovske mine i zid bi se „sam od sebe“ složio. To su vrlo dobro znali oni koji su samostan sravnili.
A onda se Fra Mirko prisjetio znamenitog fra Jukića koji življaše na ovim prostorima prije jednog stoljeća i koji je ostavio zapis o ljudima koje je susretao. Na jednom mjestu fra Jukić je zapisao:
– Najviše je bilo onih iz kotara Ljubuškog, obučenih u obično sukno koji s puškom na ramenu zemlju obrađivaše a koje lokalni Šokci ismijavaše zbog smiješnih riječi koje su upotrebljavali u običnom govoru poput „vidija“ i „’tija“.
To je bila uobičajena fratarska šala pa se glasno nasmijasmo.
I u tom trenutku, zazvoni mi mobitel. Tetkin uzrujani glas dopirao je s druge strane. U glavi mi se okrenu.
– Pa gdje si ti? Umakao si ranom zorom. Ovo tvoje Kolo kao da je poludjelo. Da si se smjesta vratio i urazumio ga!
– Što? Pa kako ću ga urazumit, tetka. Ono se ne može urazumit… Što mu se događa? – uspio sam izustiti.
– Opet je započelo neku svoju kompoziciju, po svemu sudeći liturgijske naravi…
– Pa možeš li je prepoznati?
– Naravno da ne mogu, nisam ti ja neka redovnica pa da je „mogu prepoznati“, iako se ponekad osjećam da me ovdje držiš zatvorenu baš kao u samostanu…
Mogao sam zamisliti tetku kako pritom popravlja svoju kratku suknju uzaludno je pokušavajući navući preko koljena.
– Čekaj, sad ću pogledati… – na kraju je promrmljala.
Začuo se zvuk energičnog pokreta ostavljanja telefonske slušalice, a potom do mene dopre čudan huk iz prostorije s drevnim Kolom, huk, zov, štogod, koji me je sada sve više svladavao. Klonem na stolici. Sva sreća, tetkin glas me prenu:
– Arvo Pärt, Fratres.
U sklupčanom položaju nisam mogao ništa izustiti. To Kolo, to čudesno Kolo bilo je na neki način skopčano sa mnom, ovdje, „vani“, u svijetu. Taj teško stvoreni bezvremeni prostor u meni stekao je moć promatrati moje kretnje u vremenu i prostoru, još dubljem „meni u meni“. Kako je samo saznao gdje sam…
Kompoziciju Fratres karakterizira verziranost kojoj se njen autor odao u petnaestogodišnjem razdoblju od nastanka prvih čistih sekvenci karakterističnih i dojmljivih akorda. Međutim, nijedna verzija Fratresa, za violinu, gudače i udaraljke, ili gudački kvartet, ili čelo i klavir itd. ne može se usporediti s prvom verzijom, neopterećenom od naknadnih dodavanja, u kojoj upečatljive akorde prekida samo periodična stanka potmulog i prigušenog udaranja u bubanj. Glazbenu temu Fratresa, otkad sam je prvi put čuo, iz neznanih razloga, odmah sam povezao s ljudskim životom. Na početku glazbenog komada ona se javlja u tihim i visokim tonovima simbolizirajući nevinost dječjeg doba, a što vrijeme kompozicije, a tako i samog života, odmiče, skala se premješta k dubljim tonalitetima, tema postaje sve glasnija, sve odrješitija. U jednom trenutku osjećate da je postigla svoju zrelost da je odsvirana u svom punom sjaju, da je karakter čovjeka u potpunosti formiran i da je čovjeka moguće vidjeti kakav doista jest, međutim, iza toga ponovno slijedi zlokobni bubanj i tema ponovno postaje sve tiša, sve nerazgovjetnija. Potpuno potonuvši u duboke tonove, glazbena tema Fratresa sada aludira na propadanje i starenje našeg organizma, da bi prije zadnjeg udarca zlokobnog bubnja svršila nečujno tiho i stravično duboko, a što bi bio, morate priznati, vrlo dirljiv opis načina kako to mi uistinu svršavamo sa svojim životom.
Pandan svojem opisu kompozicije Fratres pronalazim u rečenicama najnovijeg romana Michela Houellebecqa Karta i teritorij:
Starenje, osobito vidljivo starenje nipošto nije kontinuiran proces, život se prije može okarakterizirati kao niz katova, odvojenih naglim padovima… Katkada, [za nekog] imamo dojam da se nije promijenio. Varljiv dojam – propadanje si, najprije, potajno prokrči put kroz unutrašnjost organizma, prije nego što izbije na svjetlo dana.
U „katovima života“ koje spominje francuski pisac prepoznajem glazbenu temu Fratresa i izmjenu ljudskog bitka u vremenu, ne samo u fizičkom smislu kako to navodi pisac, već i u onom, iako za mnoge danas izlišnom – duhovnom. Drugim riječima, fizičko propadanje organizma, u najvećem broju slučajeva, prate prigodne sve tamnije i zlokobnije misli kao i pesimističniji stav o životu.
Potpuno iscrpljen snatrenjem osjetim nečiju ruku na ramenu. Vraćam se u svoju nutrinu, „nutrinu nutrine“, prostor i vrijeme, svijet pokreta i ponovno ispred sebe ugledam smirena i dostojanstvena lica franjevaca plehanskog samostana.
– Je li ti dobro…? – pitaju me ta „nesuđena braća“ a njihovo pitanje kao da dopire iz nekog od minulih stoljeća…
Studeni 2011.
Čudnovata izmjena bitka
Rambo Amadeus: BIOLOGIJA
Tek ovih dana, u onim trenucima tišine vlastitog bića koji nenadano uslijede nakon silna opterećenja i pritiska svakodnevice, osjetih da se moj bitak pomalo izmijenio. Kakva čudna stvar! Taj, nikome do kraja nikad jasan pojam, i još da se izmijenio. Bitak bića je, kako je još kazao Heidegger, njegova srž, jednostavno, ono što ono (biće) jest. Ali ako se bitak izmijenio, ne znači li to da se i biće izmijenilo? Sve čudnija pitanja započinju opsjedati moje misli. Koliko je poznato mojoj napuhanoj spekulantskoj glavi biće se mijenja u vremenu tako da jednostavno stari. Međutim, ovo s bitkom, da se i on mijenja, tektonski trese sve moje unutarnje strukture. A zapravo, jest tako. I bitak se mijenja.
Lijepo je to opisao Rambo Amadeus u svojoj pjesmi „Biologija, pedagogija…“ opisujući četiri životne dobi kroz koje prolazi svaki muškarac. U prvom si mladi anarhist koji jel’ – „moš’ s noga“,
Dok si mlad ništa ne mora,
ništa ne treba,
Po koja piva i džabe treba
Ni krevet, jer moš’ s noga
Biologija radi za tebe
u drugom, otac i glava obitelji kao vječni nezadovoljnik,
Onda si se zaljubio,
stomak dozubio,
troškovi rastu, prioriteti se mijenjaju
vrtić, škola, dječiji dispanzer,
uletiš u sistem,
papirologija, birokratija,
ta kukaš đe je demokratija,
pravo na rad,
pravo na život,
pravo na to da te glupa masa nadglasa
u trećem, u kojem si već nekako pohvatao konce igre, krećeš se na ljestvici od oligarha do monarha,
Napokon si savladao pravila igre
pa te krenulo
našao si pravila unutar pravila
odradio si akciju
sad treba sačuvati kombinaciju
kuća, bazen, stomak, šofer,
ljubavnice, ženini jebači,
a sve to košta, burazere,
pa loša ti je demokratija,
još gora anarhija
da te ne bi plašila mafija
treba ti oligarhijaSve si veći, sve si jači,
ljudi ti se dive,
monopol na tržištu,
sva obradiva i zelena površina je tvoja,
šumski turistički kompleksi
ušća, bare, izvori,
gasovodi, kanalizacija,
akcije u zdravstvu i školstvu,
asfaltna baza parlament držiš u šaci
ti si car, imperator, vođa i kralj,
tad ti ne valja ni oligarhija,
još gora je anarhija,
ti si car
i treba ti monarhija
da bi četvrto životno doba – starost – mudro preskočio jer da „neko treba djeci da prodaje kazete“. Zapravo, Rambo Amadeus opisivao je tu izmjenu bitka, onog nečeg u nama što u određenom životnom dobu – jesmo.
Tako me je šokirala spoznaja da uskoro neću više biti onaj koji kao sebe poznaje jer će me nove prilike srednje životne dobi pretvoriti u nešto drugo. Zar će nestati osjećaji uzvišenosti i smislenosti koji me obuzimaju kod pisanja, čitanja i svakodnevnog mišljenja o tome kako je nužno razmišljati o životu i svijetu koji nas okružuje? Zar će se ti osjećaji pretvoriti u uobičajeno ambiciozno stremljenje k uspjehu u društvu očajnički nastojeći iznaći tu „formulu uspjeha“? O svemu tome, eto, u danima koji dolaze izjasnit će se moj bitak.
Studeni 2011.
Priča o kuhanju i pisanju
Olja Savičević Ivančević: ADIO KAUBOJU
Između mene i odgovornih s televizije dogovor je brzo pao. Nitko nije u stanju odbiti tako unosnu ponudu. Od dvije do nevjerojatnih i vrtoglavih dvadeset tisuća kuna na mjesec za tajno snimanje moje žene dok je zaposlena u kuhinji. Snimci bi se iskoristili za neku verziju kuhinjskog Big Brothera, emisiju „Uhode u kuhinji“, u kojoj bi se tajno snimanim aktivnostima žena dodjeljivali bodovi za ovu ili onu kuhinjsku djelatnost. Bodovi su se mogli zaraditi za pripremu zaprške, kao i za ispečen komad teletine. Čak se gledalo i na vrijeme pripreme jela. Ukoliko bi žena kuhala kasno u noć ili rano ujutro dobivala bi dodatne, bonus bodove.
– Kameru smo instalirali točno iznad kuhinje kako bi obuhvaćala njen kompletan tlocrt i davala pregled onoga što se u njoj radi. – objasnio mi je tehničar s televizije srčući voćni jogurt poput prave svinje. Bio je ugojeni tridesetpetogodišnjak s plosnatim brkovima vučjeg izgleda. Na ovaj način lice moje žene ostalo bi skriveno za javnost, ali bi se vrlo dobro vidjelo što radi, koliko je vrijedna.
Bio sam vrlo uzbuđen pristajući na ovaj nesvakidašnji dogovor. Emisija se prikazivala u nekom neuglednom terminu četvrtkom, odmah iza top sapunice. Mala je vjerojatnost da će se do tog doba moja žena zadržati pred televizorom. Na taj način mogao bih pokupiti sve novce koje bi ona eventualno zaradila. Ako bi postala glavni pobjednik, onda joj ne bih mogao tajiti ovu medijsku avanturu u koju sam nas besramno upustio i morao bih joj sve priznati; momci s televizije došli po nju i odveli bi je u studio kako bi završnu emisiju snimili s njom uživo.
Kad je stvar napokon krenula drhtao sam kao prut. U rukama sam nakon duljeg vremena držao knjigu jednog domaćeg autora. ADIO KAUBOJU Olje Savičević Ivančević trebala je utažiti moju neprestanu glad za književnošću. Međutim, od uzbuđenja nisam mogao čitati. U trenutku paljenja ringle na plinskom šporetu kamera će se aktivirati i snimanje započeti. A moja je žena upravo to učinila! Zapalila je ringlu!
Za prvi put, sve je dobro prošlo. Pripremila je jednostavnu salatu s povrćem; naribala kupus, skuhala tijesto, u sve to ubacila kojekakvih sastojaka od ulja, margarina, luka i sl. i sve to zapržila u rerni. Priprema jela nije bila toliko zahtjevna, ali ju je moja žena vrlo revno obavila. Nagrada je ubrzo došla. Prvih 50 bodova u prvoj emisiji.
Ubrzo se pokazalo ono u što sam bio već godinama uvjeren: mojoj ženi nema premca u kuhinjskim poslovima. Svakog četvrtka puštali su barem jedan kratki film iz njenih kućanskih radinosti a u trećoj emisiji kad je neprikosnoveno preuzela vodstvo u ukupnom poretku, prikazali su ih dva. Nije prošla nijedna emisija a da se moja žena nije pojavila u njoj, bilo u trenutku dok je pržila zapršku, mikserom mutila jaja ili sjeckala luk. Sjećam se, u vezi sjeckanja luka, gost u studiju, ugledni kulinarski stručnjak, komentirao je moju suprugu riječima od kojih me i sada podilaze srsi:
– Zamislite, i kad joj krenu suze za oči ona nastavlja sa sjeckanjem. To je prava domaćica! To treba pohvaliti!
– Hoćete reći da se radi o prekaljenoj domaćici koja i kad bi se opekla ili, ne daj ti bože, rasjekla prst, nastavila sa svojim poslom? – neumjesno je upitala atraktivna glupača u liku televizijske voditeljice kakve su danas u modi.
– Ne, ne; hoću reći da ta žena vrlo dobro zna da luk momentalno ugrize za oči i – ako ujed nije snažan, ako se može izdržati – da se više neće ponoviti… Zbog toga je nastavila sa sjeckanjem…
Topio sam se u fotelji pri pomisli na svu tu silnu lovu koju ćemo zaraditi. Gotovo da sam zaboravio na knjigu koju sam kanio čitati dok je moja žena zaposlena u kuhinji. Čudno stoji s tom domaćom književnošću, teško da mogu izdvojiti knjigu i autora koji su po mom ukusu. Prije četiri godine pročitao sam roman Roberta Perišića „Naš čovjek na terenu“ i bio, recimo, relativno zadovoljan; u međuvremenu, pod mojim rukama su se našle i stranice s rečenicama Damira Karakaša, sad čitam Olju, ali tu se priča o susretu moje katkad zabrinjavajuće žestoke potrebe za upijanjem romanesknog pogleda na svijet i hrvatske književnosti i završava. (Više puta sam u prolazu, između polica Profilovog Megastora u Bogovićevoj, uzimao u ruke knjige hrvatskih autora, ali i vrlo brzo ih vraćao na njihovo mjesto. Ako vas nakon nekoliko pročitanih rečenica u bilo kojem dijelu romana/priča ništa ne mami čitati dalje – klonite se te knjige – nije za vas; ubrzo sam tim načinom otkrio da hrvatska književnost uglavnom nije za mene). Čovjek ne može izbjeći osjećaj da s našom književnošću nešto nije u redu, da ima nešto posrano u njoj, u što zasada ne bih ulazio. Dok ste trepnuli okom zaradite prozivanja po medijima, tjeraju vas da se tučete riječima, maltene da opravdavate svoj, godinama pažljivo izgrađivan, književni ukus.
Na istoku je industrijska zona. Istok je velika nasukana olupina. Brodogradilište s visokim zelenim dizalicama, hangari, tvornica cementa i napuštena željezara, a iza te goleme ropotarnice, na rubu poluotoka, olinjali je Staro Naselje s poštom i crkvom i tamnim žitkim muljem u zagađenom portu, smiješno mjestašce ispod udaljenih nebodera koji noću žmirkaju na nas dolje.
S raskošnih i blještavih rečenica Olje Savičević Ivančević pogledom pređem preko zaposlenog i pomalo natmurenog lica moje žene. Upravo je dovršavala pitu s jabukama na koju će tek na moje insistiranje posuti šećer u prahu.
– Šećer ti je već unutra, prase jedno! – podviknula je.
– Znam, ali s njim pita mi je još slađa!
Kakva vrednica, ta moja žena. Ali ne daj bože da joj to kažete.
U pretposljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“, sasvim nenadano, moja je žena izgubila čelnu poziciju. Prikazali su montiran film od više filmskih isječaka u kojem mojoj ženi, ni manje ni više, nego tri puta prekipi mlijeko! Svaki put, nalazila se ni metar od velikog sivog lonca, ali i svaki put se prekasno stizala okrenuti i mlijeko bi joj prekipjelo. Nisam joj smio pomoći, jer, ako bi se druga osoba umiješala, kamera skrivena u svjetiljci na plafonu momentalno bi prestala snimati.
Nazvao sam urednika emisije i požalio se.
– Kako to da se u slučaju kad ti prekipi mlijeko gubi čak 50 bodova? Nije li to malo previše?
Nakašljao se ravno u slušalicu prije nego će mi odgovoriti.
– Nisam pozvan komentirati odluke kulinarskih stručnjaka. Valjda oni imaju dovoljno jake razloge zašto su donijeli takvu odluku. Nego, i s drugim i s trećim mjestom dobivate nešto love koja nije za bacit. Što bi bilo da se nismo pojavili na vašim vratima? Bolje vam je ako uzmete ponuđeno. – zaključio je.
Morao sam se pomiriti sa situacijom. Zamislio sam Olju Savičević Ivančević kako negdje u nekoj otočkoj konobi sjedi, pijucka crno vino i piše svoj novi roman – zahvaljujući stipendiji Ministarstva kulture. Oko novaca se danas sve vrti. Piscima se mora platiti da pišu, inače neće pisati. Čak i ti ‘moji’ domaći pisci, pisci po mom ukusu, Robert Perišić i Olja Savičević Ivančević po medijima pletu istu žalopojku kako se književnost u Hrvata ne cijeni, kako su potplaćeni za svoj posao i ostale slične bedastoće. Dok Robert Perišić smišlja nove modele stipendiranja za pisanje romana (jer očigledno novi neće napisati po starim pravilima), Olja piše članke za internetske portale u kojima proziva valjda i same čitatelje što ne čitaju romane koje hrvatski pisci objavljuju i svesrdno poziva na spas hrvatske književnosti. Pomislim, zašto se oni svi lijepo ne ugledaju na moju ženu? Da li njoj treba slava, pažnja i novac za svoja kulinarska umijeća i iznimna snalaženja po kuhinji? Svaki pisac koji piše kako bi jednog dana postao slavan, ne može na kraju postati dobar pisac, ne može izvući iz sebe ono najbolje. Pisanje treba uzimati kao pripremu hrane, u tome mora biti neke podzemne strasti kojoj nikada nećemo biti u stanju otkriti izvor.
U posljednjoj emisiji „Uhode u kuhinji“ pozvali su pobjednicu, 38-godišnju Čakovčanku valovite, na mjestima čupkaste kose, bljedunjava i ugojena lica da primi nagradu. Slučajno, i moja žena se u toj prilici nađe pokraj televizora.
– Kad mi je muž rekao što je učinio, pozvao sve te ljude, i da su me tajno snimali, mislila sam da ću propasti u zemlju. Sva sreća pa mi je odmah iza toga kazao da sam osvojila nagradu… – prepričavala je sva zajapurena svoje doživljaje Čakovčanka.
– Kakvi idioti… – u slatkom neznanju oglasila se moja žena prije nego li će započeti kuhanje ručka za sutra.
Studeni 2011.
Simfonija “svete tuge”
Hector Berlioz: FANTASTIČNA SIMFONIJA
Stajao sam, netremice očaran glazbom koja kao da je pronašla put kroz sve pore mog bića. Odnekud dotrča tetka pokrivajući uši rukama:
– Što se to čuje? – povika.
Kratko sam svrnuo pogled na tetku, a onda se ponovno prepustio očaravajućem zvuku. Doista, što se to čulo? Točno u 8 sati ujutro Kolo je nenadano započelo izvođenje jednog glazbenog komada. I to kakvog glazbenog komada! U jedno maglovito jutro, odabralo je prekrasnu i netipičnu simfoniju koju nisam stigao odmah prepoznati.
Početak izvođenja zatekao me u kuhinji. Taman sam s ringle šporeta uklonio gotovu kajganu kad sam začuo posvema tanašan zvuk violina koji je dopirao iz sobe. Nisam mogao pretpostaviti o čemu se radi pa sam, nesvjesno, s tavom u ruci, krenuo prema zvuku. Zvuk violina bio je tako umilan, tako se lijepio za uho da mu nisam mogao odoljeti. U sobu sam dospio baš u trenutku kad su violončela, koja su pratila violine, svojim snažnim i turobnim tonovima odrezale prolog prvog dijela simfonije, nakon kojeg je uslijedilo tako veselo tonsko uzdizanje violina da sam u glavi momentalno stvorio sliku jata ptica u pjevu koje se upravo vinulo k nebu. Uskoro moje ušne školjke zapljusnu kanonada svih ostalih instrumenata i već sam se nalazio, razoružan, u samom središtu ove prave glazbene svečanosti.
I u tom je trenutku dotrčala tetka.
Podigla je moju mlitavu ruku kako bi osmotrila ono što sam nesvjesno držao u rukama. Pokazalo se da je riječ o praznoj košuljici CD-a koju su krasila velika lijepa slova u Garamondu – Hector Berlioz: Symphonie Fantastique. Tetka samo odmahnu glavom i ispusti moju ruku.
– To Kolo te je potpuno obuzelo! – prosikta, namjeravajući se udaljiti.
Jedva je zaustavim, posjednem na stolicu i uspijem je nekako natjerati da posluša simfoniju u cijelosti.
Trebalo je neko vrijeme da se povratim i izreknem svoje dojmove o kompoziciji.
– Hector Berlioz je ovu simfoniju skladao očigledno povrijeđena srca. – kazao sam. – Melodijska linija koja se provlači kroz cijelu kompoziciju čini se da simbolizira njegovu misao koja zrcali lik njegove voljene supruge i koja se mijenja u skladu s promjenama njenog karaktera. Ako igdje i ikad jedna žena treba biti ponosna na izraz ljubavi svog muža onda je to u slučaju žene i supruge Hectora Berlioza jer je u zanosu ljubavi, ali i zagonetno ranjenog srca, u vrlo kratko vrijeme, skladao cijelu jednu simfoniju upravo za nju i po njoj. Jedino… – i tu sam zastao – … sve je ovo samo moja interpretacija…
– Da, ali pogledaj kako je nazvao peti stavak… – reče tetka zadržavajući svoj pogled na omotnici CD-a – Vještičje leglo!
– Hm, da…. Sam Berlioz sastavio je tekst koji, u romantičarskom stilu, objašnjava dramski tok radnje: sanjarenje, na balu, u polju, put na gubilište i to što si kazala – dospijeće u vještičje leglo nakon smrti…
– Da, ali nisi li malo prije rekao kako se radi o izmjenama karaktera odabranice njegova srca, a ne o nekakvom njegovom putu ili sudbini, što god?
– Da, kazao sam, ali sada sam ti kazao i to što je o samoj simfoniji kazao njen stvaralac…On ju je shvaćao kao izraz sudbine mladog umjetnika koji se nesretno zaljubljuje… A sam sam više dojma da je simfonija izraz njegove misli o ženi u koju se nesretno zaljubio i o kojoj je postepeno otkrivao sve najgore…
– Da je od slatkog nevinašceta na kraju postala prava vještica? – mrtvo hladno prozbori tetka gledajući me ravno u oči.
– Pa da, upravo tako… – s knedlom u grlu prozborim i ja.
– Ma znaš što ću ti reći! Prije bi se reklo da je ovaj tvoj frajer ovim komadom želio ocrnit žene i ništa više! Haj’mo samo slijedit tu melodijsku liniju u kojoj se, kako kažeš, ogleda djevojčin karakter. U prvom stavku njeni izrazi su prekrasni i nagrđeni samo upadima „tamnih dijelova“, tako ih nazivam, a tu mislim na one dijelove simfonije u kojima violončela završe u nemoguće niskim tonovima ili se odnekud pojave neslušljivi disonantni tonovi…
– Za te, kako kažeš, „niske tonove“ i disonancije, kazao bih da su samo glazbeni izrazi pozadinske svete tuge koju nužno mora osjećati svako misleće biće a o kojoj je pisao još i Dostojevski… Neka vrst slutnje da je ovaj svijet samo odsjaj oblaka o crno jezero žalosti i ništa više, kako je već negdje napisao Nietzsche. Ali bez sumnje, to su i najljepši dijelovi simfonije. – pridodah.
– U redu, ali onda imamo drugi stavak – na balu – u kojem kao da se povratila iz snatrenja, sva je lijepa i nasmijana, sve divno i krasno, točno uz nju mogu zamisliti i ženski lik kako pleše taj valcer, ali od trećeg stavka, melodijska linija za koju tvrdiš da zrcali njen karakter, sve se više deformira; u četvrtom stavku se čak na kraju stavka naprasno prekida; u petom stavku, u kojem ju izvode one nepodnošljive frule ona već doista simbolizira pravu vješticu, još k tomu imamo i one fanfare na kraju!
– Umjetnost previše uzimaš k srcu. Glazba treba biti izuzeta od svakog razmišljanja, svake interpretacije, i način na koji sam ja interpretirao simfoniju nema nikakve veze s njenom pravom vrijednošću… – pokušao sam zaustaviti bubrenje tetkinog razočarenja u ovaj izniman glazbeni komad.
Ali tetka kao da me nije htjela čuti te je nastavila svoju litaniju:
– Znaš li da sam nedavno na televiziji gledala film o bolesno ljubomornom tipu koji je svoju ženu držao u izolaciji u prekrasnoj kući na obali mora, daleko od očiju drugih ljudi. Sjećam se da je njihovo vođenje ljubavi izgledalo kao neki blaži oblik silovanja, a znaš li koji je glazbeni komad puštao taj manijak za to vrijeme? Ovaj tvoj peti stavak s fanfarama!
Bila je u potpunosti izbezumljena. Odlučio sam okončati cijelu stvar.
– I što misliš, jesu li žene upravo takve?
– Kakve?
– Pa takve, da se kad tad pretvore u vještice….
– Slušaj momčiću… – prosikta tetka – Ako te ja samo dohvatim…!
U tom trenutku Kolo se zaustavilo, a kompozicija završila. Žuto svjetlo iza Kola za malo se pojačalo primajući u sebe prve zrake narančastog sjaja. Trenutak je bio dojmljiv. Zapravo, u trenutku o kojem je riječ, stalo je samo vrijeme koje je bilo potrebno za izvođenje glazbenog komada. Opet smo bili svoji na svome, tetka i ja i čudesno Kolo, zaleđeni u sebi, u trenutku u kojem je naš duh pobijedio vrijeme…
Studeni 2011.
Mračni “prezentist”
Heraklit: FRAGMENTI
(fragmenti preuzeti iz knjige “Filozofija Heraklita mračnog” Miroslava Markovića)
Žuto svjetlo dolazi odnekud odozgo… ili odozdo. Nikad nisi siguran otkad imam ovo čudo u sobi. Vani je temperatura pala ispod ništice, u otvorenom prozoru imam magično Kolo, ipak, u sobi nije hladno. Kolo ne dopušta prodor hladnog zraka u moje utočište.
Ponekad se vrti samo od sebe, ponekad ne. Nekad samo zuji, a nekad mi se čini da u njemu nešto samo grebunja. Različiti čudni zvukovi dopiru iz njegove unutrašnjosti. Jutro je, 8 sati, a Kolo je već u pogonu. Primakao sam svoju stolicu bliže, stavio ruku na podest s knjigama i osluškujem… Nekad bi slova iskočila sama od sebe, nekad bi Tetka zavrtjela staro drveno svrdlo ispod kućišta pa bi se kolo čudno drmusalo i mogu to slobodno reći, gotovo, kao za sebe, pjevalo. Nikad nisi mogao predvidjeti što će se sljedeće s Kolom dogoditi.
U njemu su misli naših prethodnika, svih magičara koji su nekoć živjeli. Sve misli sakupljene u tom kolu, malenom i velikom. Sve ljudske misli koje su pokušale biti most između zbilje i mišljenja. Hoće li i jedna moja biti u njemu sačuvana? Zasada samo još kradem od drugih. Obmotavam svoje misli, misli jednog magičara u stasanju, oko misli svojih velikih prethodnika i čekam…
Čeprkam po džepovima. Tetka mi prilazi. Traži cigaru.
– Ne pušim, znaš to…
– Tko bi tebe znao – jedan dan pušiš, drugi ne – odmahuje glavom i kukovima. Udaljava se. Sjeda na kanape koji se odjednom tu stvorio i skida štikle. Zaviruje u jednu kao da traži upali kamenčić. Potom ih odlaže pored kanapea. Jedno vrijeme samo sjedi, zaleđena je, ne gleda nikud iako drži oči otvorene, takva vam je moja tetka…
Priđem polici i u trećem redu prvog odjeljka prstima izvučem malu smeđu knjigu. Potom je postavim na podest Kola predviđen za tu namjenu. Kola oživješe. Vrtnja malog kola je bila obrnuta na od velikog. Škripa kotačića, pera, možda i pokojeg zupčanika ispuni prostoriju. Iz velikog mijeha na koncu isplovi oblak sa slovima.
FRAGMENT 7
Ljudi treba da su upoznati s mnogim stvarima. (frag. 7)FRAGMENT 12
Ubogi svjedoci jesu ljudima njihove
Oči i uši ako imaju dušu
Koja ne razumije njihov jezik. (frag. 13)
– O kome je riječ?
– O Heraklitu iz Efeza.
– Onom što je tvrdio da nikad ne ulazimo u jednu te istu rijeku ili nešto u tom stilu.
Kimnem glavom. Kola su postigla zadovoljavajuću brzinu i sada su se truckala u jednoličnom ritmu. Druga slova ubrzo zamijeniše stara.
FRAGMENT 8
Pravo ustrojstvo stvari voli da se krije.FRAGMENT 9
Nevidljivi sklop jači je od vidljivoga.FRAGMENT 12
On [logos] izmiče ljudskom znanju
zato što ljudima nedostaje povjerenje
[da ga mogu saznati].
– On je bio među prvima koji je upoznao ovo Kolo… Shvatio je kako se okreću kotači svijeta…. Ipak, kasnije u životu, odlučio se za jednu stranu bitka – postao je prezentist (engl. presentist).
– Uh, što ti je to sada? – zagrmi tetka.
– Prezentisti su ljudi koji smatraju da postoji samo sadašnjost, da se svijet iz trenutka u trenutak ponovno stvara i da je zbog toga iz trenutka u trenutak uvijek nov, drugačiji. Odatle ona misao da nikad ne gazimo u istu rijeku kao i ona da je ovo sunce koje nam se čini isto, zapravo, svaki dan novo… za razliku od…
– Za razliku od? – ponovi tetka kao ošamućena mojim riječima.
– Za razliku od eternalista (engl. eternalists)… koji kažu da je svaki dio vremena stvaran, i prošlost i budućnost zajedno sa sadašnjošću. Najoštrija konsekvenca te misli je nijekanje kretanja.
– Brzo, podsjeti me, ne radi li se o nekakvoj kornjači koju neki nespretnjaković nikako da prestigne iako je bio poznat po svojoj brzini?
– Tako je, riječ je o grčkom junaku Ahileju i kornjači…
Ali baš u tom trenutku na televizoru započe Bingo.
– Samo malo… – protisnu Tetka, vidljivo ošamućenija emisijom igara na sreću nego mojim riječima o efeškom misliocu te se odgega do televizora.
Uskoro, Tetkino Kolo Hrvatske lutrije zavrti se na televizoru. Škripa tog Kola kao da je za trenutak nadjačala škripu mojeg.
– Devedeset jedan – reče naočit muškarac koji se, prema tetkinim riječima, nedavno proslavio u nekoj sapunici i tamo vjerojatno zaradio brdo novca. Ubrzo je otkrio i način kako se taj isti novac može u vrlo brzo trošiti. Kad se završilo snimanje sapunice i novca ponestalo, nije mu preostalo ništa drugo nego se prihvatiti uloge Bingo voditelja.
Kad tetka pojača televizor moje Kolo padne u sjenu, za trenutak gotovo da iščezne. Ali, i u sjeni televizora i njegovih muljavih boja, u vlastitoj tami koju je oblikovalo oko sebe, ono od sebe još uvijek znake daje…
FRAGMENT 14
Gospod čije je proročište u Delfima
Niti otkriva niti skriva
Već znake daje…FRAGMENT 15
Ja sam zapitao samoga sebe.
Listopad 2011.
O drevnom Kolu Duha Svijeta
Oswald Spengler: PROPAST ZAPADA (predgovor)
Sjedim potpuno miran na stolici. U otvorenom prozoru okreću se Kola, čudesna kola duha svijeta, tako su se barem predstavila po svom dolasku. Velika i Mala Kola spojena u impozantnu konstrukciju. Nešto drevno, nešto prije pojave riječi. Oko rubova Kola izbija snažno žuto svjetlo. Mogu samo nagađati oko zalaska sunca koje se iza Kola vječno događa.
U prostoriji vrijeme ne teče. Vrijeme je obustavljeno. Na stvari je apsolutna pobjeda duha. Pokreti koji se događaju brižljivo su izrežirani naumi svijeta. Mogu ih poništavati, po volji prekrajati, igrati se boga.
Obučen sam jednostavno, crna rolka i crne hlače; izgledam kao vječni student, a zapravo mi je devetnaest ili možda dvadeset i devet godina. Vječnih dvadeset devet godina u mojem umu zrcali ovu sobu u nadstvarnosti.
Tetka gleda televiziju u svom kutu sobe. O, da, i ona je tu. Pripijene uz tijelo – suknja i majičica. Vrpolji se na stolici dok se daju reklame. Tko bi mogao reći, tko je ona ustvari? Neka moja misao, uspomena, nastojanje duha? Ipak njeno živo tijelo lebdi pred mojim očima. Svjestan sam da je u ovoj sobi ona žena od krvi i mesa, toliko me ne mogu lagati moja čula.
Ponovno se okrećem Kolu. Ogromno je, ali tek svojim vrškom ulazi u moju sobu. Na samom vršku smješteno je manje kolo koje mi je nadohvat ruke. Veće kolo, kako već rekoh, gubi se negdje u neizmjernoj žutoj praznini koja dolazi iza prozora. Tetka se ustaje iz fotelje i klizi prema jednom zidu. Pomiče zastor, isto žuto svjetlo probija se u prostoriju, gleda kroz prozor.
– I tako ćeš odsad cijeli život provesti ovdje sa mnom? – pita me.
– Pa, tu sam zbog Kola… – nevješto kažem.
– Ovog čuda ovdje? – upita me oštro svinuvši glavu prema Kolu.
– Pa da…
Kolo, koje se dotad vrlo polako okretalo, kao da se sada započelo brže vrtjeti, sićušne lampice počeše treperiti.
– Ovo je zatvor, limb, znaš to?
– Da, znam.
– I ne bojiš se ničega?
– Bojim, ali drugog izbora nemam. – kazah u potpunosti svjestan svojih riječi.
– U redu – mirno reče tetka i odmaknu se od prozora. – I? Što ćemo ovdje raditi?
– Čitati.
– Ma nemoj! Nisam valjda luda čitati one tvoje dosadne knjige s police. Gledat ću televiziju i povremeno zirkati kroz prozor…
Pritom, vještim pokretom ruke namjesti kratku suknjicu oko struka. Bio je to jedan od onih pokreta koji žene čine kad su sigurne da ih nitko ne gleda ili kad su u društvu svog intimnog partnera. Ali nisam bio tetkin intimni partner. Tko zna, što sam ja za nju, ustvari? Neka njena misao, uspomena, nastojanje duha? I moje živo tijelo lebdi pred njenim očima. Ali koliko znam, čovjek sam od krvi i mesa i vjerojatno joj to njena čula ne mogu utajiti.
Kolo povremeno škripi na vjetru. Trenutačno zalandaraju svi njegovi privjesci, amajlije, talismani, sličice čudnih likova. Ono je jednostavno kolo duha svijeta nekako prizemljeno u moju sobu.
Polica s knjigama se nalazi nasuprot tetkinog dijela sobe. Sve knjiga do knjige koje sam pomno odabrao prije nego li ću raskrstiti s vanjskim svijetom. Ne plašim se, ja, stidljivi momak u crnoj rolci, s vječnih devetnaest ili dvadeset devet godina. Čega se još imam plašiti?
Odjednom, sirena kola se oglašava. Skačem sa stolice i prinosim knjigu koju već neko vrijeme držim u rukama. Oswald Spengler, PROPAST ZAPADA. Sad ili nikad, pomislim. Stavljam knjigu na podest i odmičem se. Kolo zarotira i proguta knjigu. Zvuk snažnog praska prolomi se sobom. Poput ptolomejovskih epicikli Kolo se sada zavrtjelo pomalo podsjećajući na Stroj namijenjen ostvarivanju kontakta s vanzemaljcima – Vegancima – iz filmske ekranizacije romana KONTAKT Carla Sagana. Na jednoj rampi kola koja se nije vrtjela pažnju mi privuče skalamerija s lampicama koje su se sada uporno palile i gasile. Radilo se o malenom podestu s dva plitka utora s otiscima ljudskih ruku na dnu svakog od njih. Bez razmišljanja, ruke provučem kroz utore i položim ih na otiske. Na ovaj način, ma koliko to nevjerojatno zvučalo, Kolo mi je omogućavalo ispreplesti me s mislima morfeološkog filozofa sudbine. Najednom, u stanju sam čuti glas njegovih misli; ne dišem, samo puštam da kroz mene prolazi:
U uvodu [prethodnog izdanja]… rekao sam da je tu, po mome uvjerenju, nepobitno formulirana misao koja se više neće opovrgavati čim se jednom izrekne. A trebalo je da kažem – čim bude shvaćena.
Tko se ikada duboko zagledao u pretpostavke živog mišljenja, taj će znati da nam nije dan neproturječan uvid u krajnje temelje bivstvovanja… Tako mogu srž onoga što sam pronašao jedino označiti „istinitim“, istinitim za mene i, vjerujem, također za vodeće duhove razdoblja koje dolazi, a ne istinitim „po sebi“…
[Ipak, ova knjiga] sadrži samo jednu stranu onoga što vidim pred sobom, novi pogled jedino na povijest, jednu filozofiju sudbine, i to prvu svoje vrste.
Svijet razumjeti nazivam ja – svijetu biti dorastao. Okrutnost života ono je bitno, a ne pojam života.
Osjećam se ponukanim da u zaključku [ovog predgovora] još jednom navedem imena onih kojima dugujem gotovo sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea sam preuzeo metodu, a od Nietzschea način postavljanja pitanja, i ako bih svoj odnos spram njega morao izreći u jednoj formuli, usudio bih se reći: iz njegovog vidika (njem. Ausblick) načinio sam jedan pregled (njem. das Überblick). Goethe, pak, bijaše, a da to nije ni znao, Leibnitzov učenik u cijelom svom načinu mišljenja. Stoga, ovo što je napokon pod mojim rukama dovršeno na moje iznenađenje, osjećam kao nešto što usprkos bijedi i odvratnosti tih godina s ponosom želim nazvati: njemačka filozofija.
Priđe mi tetka zagrizavši jabuku koju je tko zna gdje pronašla.
– I tko je onda taj filozof sudbine? – pompozno je zagestikulirala rukama.
– Oswald Spengler, ubojita njemačka filozofska mašina. – rekoh povlačeći ruke iz utora – Svima predviđa neumitnu sudbinu, s početkom i krajem, ali svima i samo prolaznost. Bivanju nije moguće utisnuti karakter bitka.
– Dobro, dobro…? A jesi li ga čitao?
– O, kako da ne! Bio sam i više nego zaluđen njime!
– A što kaže Kolo na sve to?
– Koliko ja znam, ono je tu da mi samo omogući ispreplitanje misli s tim ljudima, nisam siguran da je tu kako bi u nečemu zauzimalo svoj stav…
Tako je i bilo. Nakon što je shvatilo da neću vraćati ruke u utore, Kolo je započelo prikazivati odabrane citate teksta iz progutane knjige. Pohranjujem ih u kolovator. Cijeli postupak se dovršava prikazom broja 91. PROPAST ZAPADA obilježena je brojem 91, a da tomu ne znam pravi razlog, i po prvi put, nakon duljeg vremena, osjećam se smislenim…
Listopad 2011.
Tajne Velikih Arkana koje čuvamo u sebi
Franz Kafka: DVORAC (ZAMAK)
Bilo je kasno uvečer kad je K. stigao. Selo je ležalo u dubokom snijegu. Od brijega na kome se nalazi zamak nije se ništa vidjelo; bio je obavijen maglom i tminom, i ni najmanji zračak svjetlosti nije odavao veliki zamak. K. je dugo stajao na drvenom mostu koji s druma vodi u selo i gledao naviše u prividnu prazninu.
Ovim rečenicama započinje Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak), možda i najljepši Kafkin roman (pritom, ne možemo zanijekati veličinu Procesa) a koji je, moram to priznati, poslužio kao predložak za uvod mog romana U zemlji plavog noja. Usporedite:
Krajem zime Ki.-a su poslali na otok – trajektom što vozi u zoru. U blijedoj svjetlosti dana on ga opazi u daljini, ali još sasvim nejasno i maglovito, poput slutnje kojoj nije bio spreman do kraja povjerovati. Otok je okruživala gusta magla skrivajući obale te su pogledu ostali dostupni jedino njegovi lebdeći vrhovi. U polutami i na odstojanju činili su se poput plavih lelujavih dimova što se dižu put neba u beskrajno polaganom ritmu. I sa sjedišta na najvišoj palubi Ki. je morao dobro napregnuti oči kako bi bio siguran u prvu sliku otoka koju je obrazovao u glavi. Za to vrijeme pramac trajekta mirno je sjekao valove probuđenog mora, a sunce, pod horizontom, na nebu risalo prve boje.
Eto, ne znam zašto, odlučio sam po prvi put na blogu objaviti i zapise iz dnevnika kojeg sam vodio još tamo 1990-ih, a koji čuvaju uspomenu na početak pisanja one moje litanije, romana „U zemlji Plavog noja“. I kako ćete uskoro otkriti, u tom trenutku, to nije bio roman, to je više bio pokušaj oponašanja mog velikog uzora u pisanju – Franza Kafke. Skrušeno moram priznati, nijedan pisac nije ostavio toliko traga na meni kao ovaj stidljivi i boležljivi praški činovnik. Njegov K. postao je inspiracija za mog Ki.-a. Njegov modernistički tjeskobni stil, bio je osnova za moju postmodernističku papazjaniju koja je vrlo brzo u potpunosti potonula u nesvjesno s odveć čudnim likovima (Magičar, Plavi noj, Moćni Mehanizam). Moj Ki. na kraju i ništa ne doživljava na ovome svijetu, svijet je postao velika globalna praznina u kojoj se čovjek jedino fizički iscrpljuje i ništa više. Sjećanja na savršen svijet koji je iza sebe ostavio polako mu u umu blijede. A i savršenost tog svijeta uglavnom se odnosi na ovladavanje raznoraznim tehnikalijama znanstvenih dostignuća.
Kako je, dakle, sve započelo, prije nekih više od trinaest godina? Upravo čitanjem romana Dvorac (u nekim prijevodima, Zamak)…
14.02.1998.
Lagano, bez žurbe, čitam tu knjigu. Kad god je dohvatim čini mi se da tonem u jedan svijet koji već dobro poznajem, u jednu izopačenu stvarnost blisku meni. Kafka je prvi [takoreći] pisac atmosfere kojeg poznajem. Njegov stil se izgrađuje u atmosferi koju u romanu ostvaruje. Ne samo da su nam pred očima slike koje Kafka opisuje nego osjećamo kao da možemo udahnuti zrak tog podneblja. K. više nije sam [kao u Procesu]; u stopu ga prate dodijeljeni mu pomoćnici – u prevedenom značenju, novinar i fotograf, intima privatnog života potpuno je razbijena. U isto vrijeme, K.-u govore da im zemljomjer (on), više nije potreban. Tako stoje stvari danas s umjetnošću.
Osim toga, dijalozi Kafkinih likova kao da se vode ‘otvorenih karata’, toliko ‘otvorenih’ da se u njima spominje svaka ostvariva mogućnost, primisao jednog lika o drugome. Uzgred, likovi sami objašnjavaju zašto su takvi kakvi jesu, zašto su i događaji takvi kakvi jesu, ali ništa ne pomaže, jer je K. u svemu tome i više nego izgubljen…
–
16.02.1998.
Uputio sam K. preko otoka. Danas sam napisao nekoliko eksperimentalnih stranica moje najnovije novele. Gdje sam ja od pisca, rekoh sebi, kad sam ih pročitao. Atmosfera je jasna, gotovo kao i namjera – K. treba dobro izmoriti. Put preko otoka pod nesmiljenom toplinom sunca to upravo čini. Sam njegov dolazak predvečer u selo i Crkvu, ostavio sam za kasnije.
Na otok K. dospijeva trajektom, nepogrešivo vođenim od ruke nevidljivog kormilara, prilično ofucan štos. Ipak, motiv biva spašen slučajnim upadom K. u kontrolnu salu broda gdje se nađe u okruženju tisuće dugmadi i treperećih lampica označenih njemu nepoznatim simbolima. K. to umiruje, ali i stvara nelagodu. On bi ipak da popriča koju s kormilarom, ali ovome ni traga ni glasa. U jednom trenutku K. se zapita: “Nije valjda prepušten ovom šarenom robotu bez imena i mana koji, za razliku od njega, ima jasnu svrhu svoga postojanja i pored toga da brod dovede do otoka i koji se, zbog toga, u njegovim očima činio svemoguć, naspram njega, jadnika, kojemu ni njegova zadaća, ni cilj na otoku, zapravo nisu poznati, a kamoli kakvo djelovanje iza toga!”
Vani je more mirno, sve se odvija kao po nekom zacrtanom redu i K. može u miru uživati u jutarnjoj kavi dok otok postaje sve veći u njegovim očima…
K. je na početku još uvijek K. i nije se proburazio u Ki.-a. Osim toga, spominjem i nekakav dolazak u selo i Crkvu koje u romanu više ne spominjem. U stvarnom životu ta novela se neće nikad napisati, odnosno sve je manje nade da ću je napisati. Sve to nekako ima smisla, u tom nepisanju, a ne znam zašto. Iako je Velikom Piscu u mojem romanu kao na kraju to “uspjelo”, Theo, lik nijemog galeriste koji se pojavljuje u IV. dijelu, njegovoj pisaniji ne poklanja ni najmanje pažnje… Dan poslije, nastavljam s osvrtom na Kafkina djela…
17.02.1998.
U Kafkinim romanima pored sve njihove genijalnosti osjeća se i upliv trauma pisca koje je podnosio u životu, a koje su bile dovoljne da ga izgrade kao umjetnika. Tu u prvom redu mislim na traume uzrokovane odnosom sa svojim ocem. Lik autoritarnog i samovoljnog oca u nekoliko priča poslužio je i kao izravna inspiracija, a kroz ostatak opusa provlačio se kao avet na konju koji skače s jedne stranice na drugu. Osim oca, traume je trpio i uslijed svog zaposlenja. „Po struci“ je bio obični činovnik i tu dužnost u životu i obnašao. Koliko sam puta imao prilike pročitati u Dvorcu ili Procesu „odnosi s vlašću“, „akti“, „saslušanje“, „sud“. Sam Kafka zasigurno ne bi negirao utjecaj njegova života na njegovo književno djelo kojeg je stvorio.
Biti umjetnikom znači izražavati se najiskrenijim svojim porivima. U svoj izraz, dakle, unositi i svoje traume i nervoze… Biti bez strasti znači biti bez stida pred samim sobom.
Da li sam ovim išta postigao, to što sam na blogu objavio neke stare dnevničke zapise, oživio neku staru energiju? Ni sam ne znam… Ako ništa, podsjetio sam sebe na tajnu Velike Arkane koju čuvam u sebi. A, naravno, poznato je i to biste i vi morali znati – da ništa nije vrjednije od tajni Velikih Arkana koje čuvamo u sebi…
Listopad 2011.
Ljepota ništavila
Haruki Murakami: KAFKA NA ŽALU
Čitajući Kafku na žalu, nakon izvjesnog vremena, zahvati vas osjećaj kao da imate posla s utvarama, a ne likovima. I ne samo to, zahvati vas osjećaj da je glavni lik romana, zapravo, Ništavilo, Praznina, tamna besprizorna pozadina na čijoj podnici se odigrava neobična radnja. I sam autor, pa i sama knjiga, kao da prihvaćaju biti dijelom toga. Kafka na žalu ponaša se kao samosvjesna knjiga koja zna da je ništa kao što je to svaka ljudska jedinka na svijetu. Međutim, trenutak kad praznina jedne osobe ili bilo čega drugog uđe u prazninu druge osobe ili bilo čega drugog – dogodi se čarolija. Vjerujem da taj trenutak stoji kao lajtmotiv pisanja ove knjige.
Niste sigurni koja su vam poglavlja romana zanimljivija, ona s Kafkom Tamurom, petnaestogodišnjakom koji je pobjegao od kuće i koji kao da predstavlja vrlo važan dio psihičke energije svakog od nas, dakle, i više nego primamljivu utvaru, ili ona s prostodušnim Nakatom, likom koji živi na rubu svijeta, čije pustolovine doživljavate i komično i tragično.
Krenimo od Nakate. S obzirom na svoj položaj u svijetu, on kao da se prešutno prihvaća ulogu prometnika na granici svjetova. Sav duhovni promet između svjetova prolazi kroz Nakatu koji sebe osjeća praznim te primjećuje da je njegova sjena samo upola tamna kao u drugih ljudi. Duševne energije ljudi se jednostavno mogu useliti i iseliti iz Nakate bez da si mrdnuo prstom. Posljedica je to davne nesreće u dječačkom dobu koja je Nakati učinila da jedva osjeća protjecanje vremena; osim toga, on ozbiljno govori s mačkama, štoviše, s mačkama mu „nikada nije ponestalo tema za razgovor“, ali:
Kad su ljudi pokušavali razgovarati s Nakatom, deset minuta je bilo dovoljno da potroše sve što su imali za reći.
Nakata je jedan najčarobnijih likova Murkamijeva opusa. Rekao bih da je on upravo onakav kakvi uobičajeno jesmo, prije nego vlast predamo nadmenom egu.
Nikakva nezadovoljstva, nikakve ljutnje ni na što. Nikakvih osjećaja samoće, tjeskoba zbog budućnosti ili briga što je život težak i nezgodan.
Murakami zna opaliti i bez rukavica. U to se uvjeravamo u odlomku u kojem se obrušava na ljude bez mašte. Hm, morat ćete priznati, radi se o popriličnoj diskriminaciji nemaštovitih koju stavlja u usta maga romana, Oshime, dvospolnog lika – duhom muškarca u tijelu žene:
… Ali još više mi se gade ljudi koji nemaju imaginacije [mašte]. Ona vrsta koju T. S. Eliot naziva šupljim ljudima. Ljudi koji taj manjak imaginacije ispunjavaju bezdušnim komadićima slame, a nisu čak ni svjesni što čine. Okorjeli ljudi koji vas zasipaju gomilom praznih riječi, pokušavaju vas prisiliti da činite što ne želite činiti… Uski umovi lišeni imaginacije. Nesnošljivost, teorije odsječene od stvarnosti, prazna terminologija, prigrabljeni ideali, kruti sistemi. To su stvari koje me doista plaše.
Razgovori Kafke i Oshime čine nam se poput razgovora dva vodopada u netaknutoj prirodi. Kafka, dječak petnaestogodišnjak, u njima na trenutke preraste svojih petnaest godina, postaje najdublji glas našeg nesvjesnog, netko tko je živio i uvijek će živjeti u nama, koji intuitivno pogađa u naše najskrivenije dijelove bića. Upravo razgovori njih dvojice čine okosnicu za razumijevanje glavne potke romana.
– … Kad već razgovaramo o mogućnostima, pretpostavimo načas da su sve tvoje odluke i sav tvoj trud osuđeni na propast. Ali čak i u tom slučaju, i dalje ćeš to biti ti, a ne netko drugi. Ideš kroz život kao vlastita osoba. Dakle, opusti se.
Podignem glavu i zagledam se u njega. – Zašto to mislite?
– Jer je u to uključena ironija.
– Ironija?
– … To što sada doživljavaš motiv je mnogih grčkih tragedija. Čovjek ne bira sudbinu. Sudbina bira čovjeka … Ljudi zapadaju sve dublje u tragediju ne zbog svojih poroka nego zbog svojih vrlina … Ali ironija produbljuje osobu, pomaže ljudima da sazriju … mi prihvaćamo ironiju kroz izum koji nazivamo metaforom. I kroz to odrastamo i postajemo dublja ljudska bića.
U igru, na ovom mjestu, tako ulazi metafora, taj čudesni izum, koji u sebi krije ključ romana. Oshima, kao još jedan u nizu Murakamijevih groteskno-ugodnih likova, na kraju će Kafki otkriti tajnu: svijet je obična metafora, sve ono što vidimo vani, samo je ogledalo onog unutra i obrnuto, sve ono što osjećamo u sebi pronalazimo i u onom vani, u svojoj okolini. Tako će gospođica Saeki bez problema u Kafki pronaći svog nikad prežaljenog nasilno preminulog ljubavnika (čak će se i sam Kafka ponekad osjećati kao on!), dok će Kafka kroz nju preliti svoju čežnju za majkom koja ga je neobjašnjivo ostavila kad je napunio četiri godine. S druge strane, šuma na kraju romana u koju Kafka zaluta nije ništa drugo doli njegova nutrina, njegovo nesvjesno… Ali da se razumijemo, ako ste istinski Murakamijev čitatelj, morat ćete prihvatiti tu, van svake logike, dvoznačnost istine, ako baš hoćete. Drugim riječima, gospođica Saeki u neku ruku jest Kafkina majka, iako objektivno to nije. Objašnjenje za ovu ludu dvoznačnost Murakami daje kroz sljedeće, ponovno, Oshimine riječi:
Najvažnija je stvar u životu ovdje da svi dopuste da ih upiju stvari… To je kao kad si u šumi, postaješ nerazlučivim dijelom nje. Kad si u kiši, ti si dio kiše. Kad si u jutru, nerazlučiv si dio jutra. Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene.
„Kad si sa mnom, postaješ dijelom mene“, ta rečenica/mogućnost kojom gospođica Saeki postaje Kafkina majka, a sam Kafka njezin davno preminuli ljubavnik, još uvijek mi bruji u glavi kao naputak/prijedlog za upražnjavanje svih budućih međuljudskih odnosa. Koliko se čudesnih mogućnosti tu krije? A koliko tek opuštanja od otvrdnutog ega? Mi nikad ne doživljavamo drugu osobu objektivno, to činimo samo kroz nas, kroz naš svijet misli i onda nam ona dođe samo … kao metafora za nešto naše, nešto unutar nas.
Zbog svega toga, nakon čitanja romana nešto vas prisiljava duboko uzdahnuti i sklopiti oči, za trenutak osjetiti taj čarobni svijet stvarnosti koji vas okružuje, a kojemu pristup otežava naš nadmeni ego. Tako sam uostalom i ja učinio, nakon što sam zatvorio korice ove uistinu prekrasne književne čarolije…
O Duhu i njegovim Moćima 