Lipanj 2017.

Pojednostavljen opis propasti

Posted in ADAM CURTIS, Hipernormalizacija, UMJETNOST - FILM tagged , , , , at 10:36 pm autora/ice Magičar

Adam Curtis: HIPERNORMALIZACIJA (HyperNormalisation)

Uvjeren sam da svakome od nas u nekom trenutku pođe za rukom skovati izraz koji nam u trenu razotkrije na koji to način živimo – dok živimo kao ljudi na Zemlji, izraz za ‘patinu’ doba kojemu svjedočimo, a koji nam opet, ne neki čudan način, pomaže dalje živjeti. Za slučaj ljudske životinje s kraja dvadesetoga i početkom dvadeset i prvog stoljeća, Kevin Adam Curtis, engleski redatelj i producent, skovao je izraz hipernormalizacija (engl. HyperNormalisation). Probajte ‘proguglati’ tu riječ i odmah ćete (sa)znati o čemu se radi: njegovom istoimenom dokumentarcu snimljenomu pod patronatom BBC-ja, iznenađujuće dostupnom s većine piratskih sajtova, unatoč tomu što je snimljen tek prošle godine…

Priznajem, nisam imao prilike pogledati ništa slično a što mi u tolikoj mjeri govori u čemu to danas živim, odnosno u kojoj to ‘vrsti društva’ čiji sam pripadnik (htio to ja ili ne)… Mnoge stvari na ovom svijetu, prvenstveno društvenog karaktera, nakon gledanja ovoga nimalo zamornoga, trosatnog uratka, poprimaju drugačiju, jasniju ‘boju’. Recimo, po pitanju političara, hipernormalizacija Adama Curtisa otkriva da se uglavnom radi o glumcima, klaunovima, a poneki put i pravim idiotima, na koje se slobodno mogu primijeniti i riječi Grouncho Marksa, jednog od braće Marx (koje Žižek obožava citirati) iz filma Douck Soup:

“…on možda govori poput idiota i izgleda poput idiota, ali nemojte da vas to zavara…on jest idiot!”

Bilo kako bilo, film Adama Curtisa poručuje nam dvije stvari: prvo, da je svijet suviše komplicirano mjesto da bi se moglo smisleno objasniti što se to u njemu cijelo vrijeme događa; i drugo, da je političku moć negdje od sredine druge polovine dvadesetog stoljeća polako započela zamjenjivati ona, vjerojatno puno gora, financijska (moć). Obje hipoteze, dakako, zahtijevaju svoju elaboraciju.

Unatoč tomu što film Adama Curtisa podastire jednu distopijsku viziju svijeta, nazivajući današnji svijet “čudnim mjestom za život”, uspijeva odoljeti podastiranju i jedne prikladne teorije zavjere za kojima bi obično posegnuli filmovi ovoga tipa; sjetimo se, primjerice, Zeitgeista. Ne, nitko ne stoji iza onoga u čemu smo se našli osim možda ‘stare, dobre’ volje za moći koja se u vizuri ovog našeg doba očituje kao volja za isključivo financijskom moći i koja se ogleda u toj ubitačnoj logici “slobodnog tržišta”… (navodnici kazuju sve, ono je sve samo ne slobodno!) Svima nama ‘današnjima’, bez izuzetka, ona će nesmiljeno oko vrata zavezati mašnu korisnosti i učinkovitosti. A upravo iz razloga što odnosi snaga na pozornici “volje za moć” nužno moraju biti kaotični, nitko ne može upravljati ‘sustavom’ odnosno u konačnici dovesti do njegove stabilnosti. Budućnost trajno ostaje nepoznata i neodređena a jedino što se može predvidjeti jest nadolazeća opasnost. Tako će odsada funkcionirati ‘ljudsko odviše ljudsko’ na zemlji…

I upravo ta sudbinska nepredvidivost, tvrdi Curtis, u ljudskom biću mora izazvati otpor te ga natjerati da proizvede pojednostavljeno objašnjenje realno kompleksne situacije – drugim riječima, mora hipernormalizirati svoje stavove spram onoga što živi. I da ne bude zabune, hipernormalizaciju prakticiramo svi, ne samo političari! Ipak, kod političara ona je najuočljivija, na njihovom primjeru ona se najlakše može p(r)okazati. Političari u nedostatku odgovora na realnu kompleksnu situaciju počet će izmišljati, te podastirati masi iluzije različitog tipa koje, tek kao takve, postaju okidač za prikladne teorije zavjere… Jedna od takvih brižljivo građenih iluzija posjet je vanzemaljaca, a kojoj drugoj državi nego Sjedinjenim Američkim Državama, u mjestašcu Roswell 1940-ih…

S druge strane, iza financijske moći, ne stoji i ne može stajati nitko konkretan, ona sama je nus-produkt djelovanja ‘volje za financijskom moći’, logike tzv. slobodnog tržišta, koja je u stanju mijenjati svoje glavne igrače. I ako o nečemu trebamo danas pričati, i to neprestano kritizirati, to je taj moloh neprestanog umnažanja naše financijske moći, potreba da ako nešto radimo, da to bude korisno, da bude u službi tog moloha. Nijednog trenutka ne smijemo stati, opustiti se… Dokolica je lijenost prošlih vremena, a vožnja biciklom po gradu bez odredišta duboki izraz egoizma. Poduzetnička klima uništila je u čovjeku, na koncu, ono najprofinjenije, osjećaj da ima vremena – i da ne gubi vrijeme ako u danom trenutku ne radi ništa… Jer, upravo iz tog ‘nečinjenja’, praznine, tek može nastati ono nešto doista vrijedno… a o tom nam osjećaju, siguran sam, ‘braća umjetnici’ mogu nadugačko pričati…

Osim navedenoga, dokumentarac je prepun dodatnih referenci na događaje i osobe koji su obilježili doba u kojem živimo; ali namjerno nisam spomenuo nijedno ime, nijedan konkretan događaj, jer to nije osobitost Pustopoljine… Naše nije baviti se politikom, ali jest sagledati, dobiti uvid u doba u kojemu živimo. Do nas današnjih je, kako Žižek često naglašavasamo misliti, a ne djelovati; kako god da se to nekima činilo čudnim i odbojnim! Samo utvrditi stanje, dijagnozu društva, a zatim stisnuti ruku jedan drugome i razići se… Tako otprilike izgledaju i razgovori u stvarnom svijetu @Caninha, kojemu imam zahvaliti za mnoge reference iz ovog posta, i moje malenkosti…

Jer, kad malo bolje razmislite, neće li svako naše djelovanje neoliberalizam u ovom trenutku uvijek znati iskoristiti za uvećanje vlastite financijske moći koja mu je glavni okidač? Paradoksalno, to je čak i slučaj s ovim tekstom… Na koji način završava današnji pobunjenik protiv društvene nepravde na sjajan je način prikazano u Black Mirror seriji Charlija Brookera u epizodi Fifteen Million Merits.

Mnogi današnji pisci čine mi se ishlapjelima u jalovim društvenim raspravama, povijesnom egoizmu naroda i obitavanjem u vlastitim svjetovima… Moj je, recimo, treći slučaj. I moj je roman u tom smislu čisti promašaj, kao što je to svaki roman koji ne izlaže inherentnu društvenu laž koja upravlja njime. Možda će nam poći za rukom u red dovesti svoj život, ali ‘život’ ovog doba – više ne. Na kraju, gledat ćemo njegovu propast onim istim egoizmom kojim smo danas okruženi na svakom koraku… S tim da naš egoizam i nije tipični egoizam, to je egoizam povučenosti u ‘vlastiti svijet’ u kojemu se osjećamo dobro, i ne marimo za druge… Jedino što nam je preostalo je svijest o ovoj bezizlaznosti, o ovome “da nije dobro” i da se na društvenom planu u budućnosti ne možemo nadati ničemu boljem… Svaka naša javna, glasna riječ, ako ne bude iskorištena od vlastodržaca financijske moći (a što se naposljetku dogodilo glavnom protagonistu navedene epizode Black Mirrora), odbit će se o ‘zidove’ nezainteresiranih umova ispunjenih trivijalnim sadržajima… I ne radi se o tome da joj nedostaje snage kako bi se mogla obračunati s drugim, najčešće trivijalnim sadržajima uma, nego prije o tome da joj nedostaje nešto puno jednostavnije, ali nedostatnije  – šifra, lozinka, kôd… kako bi uopće prodrla unutra.

Polako i sigurno vraćamo se u bezličnost tavorenja ljudske životinje u okrilju Prirode… Ali zar je i moglo biti drugačije? Kad se sve može objasniti novcem, ima li onda još smisla pisati ovakve tekstove?

%d bloggers like this: