Lipanj 2018.

Nekonformizam življenja i konformizam ‘umjetnikovanja’

Posted in Dnevnik jednog nomada, KNJIŽEVNOST - PROZA, SEJRANOVIĆ tagged , , , u 10:59 pm autora/ice Magičar

Bekim Sejranović: DNEVNIK JEDNOG NOMADA

Bekim Sejranović, bosanskohercegovački, hrvatski, norveški, i u tom kontekstu, ponajprije europski autor, jedna je nadasve simpatična ‘književna skitnica’ koju ovi prostori nisu zabilježili još od početaka spisateljske karijere Damira Karakaša 2000-ih, kada je ovaj ličko ‘kneževstvo’ odlučio zamijeniti spektakularnim pariškim ‘beskućništvom’. Kako se iz naslova samog romana može zaključiti, Bekim je neprestano na putu, najčešće između Osla, Zagreba i Ljubljane i upravo o tome piše. U jednom trenutku nije više siguran je li došao ili se vraća u jedan od tih gradova, ali gdje god dođe čeka ga jednak osjećaj: da je stranac.

Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.

Bilo kako bilo, sav taj život predan skitnji, na rubu egzistencije, i ako se k tomu radi i o načitanoj skitnici, nekada se zvalo boemskim životom, te uživalo ugled među mladim piscima i općenito mladim ljudima. No danas ti isti boemi, a među koje Bekim spada i dušom i tijelom, osjetit će nelagodu ako ih se na taj način etiketira. Jer, tko bi se danas nazivao boemom, ili namjerno vodio boemski život? U kasnom kapitalizmu, a koji neki nazivaju neofeudalizmom (Rastko Močnik, slovenski sociolog i književni teoretičar) ili ‘feudalizmom s mobilnim aparatima’ (Rambo Amadeus, crnogorski teoretičar svih oblika gluposti s ovih prostora), opravdano ili neopravdano, boemština se srozala na niske grane. Ako je neki i prakticiraju, onda zasigurno o tome nikome ne pričaju. Boem je tako postao ono što je svim srcem oduvijek želio – pravim izopćenikom društva. Međutim, problem je u tome što se nekada na izopćenike iz društva – iz samog društva – gledalo s ljubomorom, na njih i njihovu nepatvorenu slobodu da čine i rade što hoće, s velikim mudima, odvažno i neumjereno. Nekada je gotovo svaki čovjek, sklon duhu, knjigama i tim ‘sranjima’, barem u svojoj mladosti, potajno želio postati boemom. No danas se situacija izmijenila. Naime, nekako se u neoliberalizmu brzo razotkrilo da boemština ničim ne pomaže u laktarenju na društvenoj ljestvici uspjeha. Nećeš postati većim piscem, ako si se potucao po bijelom svijetu, spavao pod mostovima Seine i u takvim okolnostima stvorio nešto autentično, kao što je to učinio Damir Karakaš, nego ako se, brate, upoznaš, zapiješ i što više zbližiš s kakvim utjecajnim urednikom.

Današnju nelagodu romanopisaca i pjesnika, kad im se spomene boemština, lako je osjetiti. To je čak i za njih nešto prevladano, iz “starih vremena”, i što možda graniči s infantilnošću. Gdje god da danas pokucaju, pravim boemima zatvorit će vrata. Ako želiš postati umjetnikom, onda se, molim lijepo, najprije obrazuj za umjetnost, prijavi se na umjetničku akademiju ili radionicu za pisce, a kojih, hvala bogu, ima koliko ti srce želi; ali ako želiš živjeti pod mostovima Seine izvan dosega društveno-korisnog rada u okviru tvog umjetničkog polja, recimo, nakladničke industrije, onda se, bajo, prijavi u beskućnike, jedi grah iz narodne kuhinje i utopi se u beznačajnost. Institucionalizacija umjetnosti bila je i ostala jedan od najvećih udaraca umjetničkoj slobodi.

U 21. stoljeću pisac je stjeran u ćošak ako ne opravdava svoje postojanje nekakvim društveno-korisnim radom, a što uključuje i njegovo pisanje. Visoki stupanj razvijenosti književne kritike doveo je do toga da je pisac unaprijed prisiljen ‘utoriti’ se u određeni ‘književni tor’ koji su za njega ‘pripremili’ književni teoretičari. Postoji čak i ‘tor’ za tzv. novu književnost, koji se nekada zvao avangarda, međutim, čak i ona danas mora slijediti neka pravila, ako želi biti priznata kao književnost. Drugim riječima, generalni naputak za mlade pisce mogao bi se svesti na sljedeću maksimu: piši kako se od tebe očekuje, a ne onako kako ti hoćeš. A o čemu danas pisati, ako se želi biti ozbiljnim autorom, ako ne o stradanjima Židova u 2. svjetskom ratu, i općenito – svim vrstama stradanja, obespravljenima i potlačenima, nacionalnim manjinama, LGBT zajednicama, pedofiliji, pogotovo među svećenicima, i svemu onome što je iskočilo kao bizarni izuzetak iz društva, a koje je uglavnom ukalupljeno u osnovni model kontrole iz kojeg, dakako, nisu izuzeti ni ti izuzeci. A da ne spominjem pisanje o nečemu povijesnome, komemoriranome, u startu mrtvome, i nadasve iritantnom za svakog onoga tko u pisanju vidi samo umjetničku potrebu (i slobodu) i ništa više.

Zato će Bekim na stranicama svog Dnevnika jednog nomada, nesmiljeno ponavljati kako ga je na potucanje svijetom natjerala sila prilika, a ne njegova ćud ili ne daj bože, nekakva boemština u njemu samome. I ne samo to; čitajući Dnevnik čovjek stekne dojam da se on neprestano opravdava što vodi takav život. U sâm njegov stil pisanja kao da je utkana ta neprestana potreba za ispričavanjem zbog vođenja takva života… Na stranu to, što ga život, kako se ono kaže, nije mazio. Odgojen, praktički, bez roditeljske ljubavi, različit po nacionalnoj, jezičnoj i svakoj drugoj kulturnoj osnovi u okolinama u kojima je živio (Rijeka, Oslo, Ljubljana, Zagreb), otvoreno će priznat da je razvio kompleks niže vrijednosti i općenito, kako mu psiha i nije najzdravija…

Imam osjećaj kako svi zure u mene, kako me sputavaju, nemam slobode, ne mogu disati, vidim ljude kako poput robota ulaze i izlaze u podzemnu, svi bulje u smartphone, nitko ne priča, svi su smrknuti, u dućanu žena pogleda nepovjerljivo u mene, onda rukom skriva aparat dok ukucava šifru svoje Visa kartice, u vlaku u podzemnoj snimljeni glas kaže: “Čuvajte se džepara” (kao što kaže “Sljedeća stanica je Majorstuen” ili “Pazite na razmak”) i onda ako nema Roma koji inače sviraju harmoniku i pjevaju pa traže love ili jednostavno samo prose, ako njih nema, svi pogledaju u mene.

Pa iako troši ‘na tone’ tableta za smirenje i spavanje – što reći – seksualni život mu je uredan, prijatelja ‘brdo’, uvijek se nađe netko kod koga može prespavati, slava pisca mu je umjerena, mnogi ga već znaju, nastupio je čak i u emisiji Nedjeljom u 2 (čime se i pohvalio), a među ženama ga bije glas zavodnika. On je, zapravo, sve ono što bi nekadašnji mladi pisac poželio biti, a tu ne izuzimam ni sebe. Bekim je u neku ruku ‘odživio’ i još uvijek živi život koji sam sâm oduvijek želio ‘odživjeti’, ali nikada za njega nisam skupio hrabrosti. Ono što sam ja doživio ‘na ženskom planu’ za cijeli život on je možda doživio kroz nekoliko tjedana partijanja po riječkim klubovima 1980-ih. Što je najgore, a što već pišem s neskrivenom ljubomorom, i u četrdesetima se zna bestijalno opijati i partijati po norveškim klubovima. Iako to ne želi istaknuti kao nešto osobito zanimljivo, većini muškaraca upravo je takav život ‘u krvi’. Drugim riječima, Bekim mi otkriva koliko je moj život zapravo kukavan, i konformistički, za razliku od njegovoga.

Osim toga, on kao da prepoznaje opasnosti koje donosi današnji spisateljski život, pa se čini da vješto izbjegava obvezu pisanja o nabrojanim društvenim problemima. Ako o njima i piše, čini to najčešće kroz osvrt na roman nekog drugog autora koji su svi redom predani tom poslu. Tu se dotakao i norveško-danskog autora, nekog Aksela Sandemosea koji je živio i djelovao u prvoj polovici 20. stoljeća, i koji se hrabro usprotivio licemjerju oba društva u kojima je živio, norveškog i danskog, i koji su ga, zbog toga, u pravom smislu riječi za života književno izopćili, da bi se nakon njegove smrti oko njega otimali s obzirom na njegovu neprocjenjivu književnu ostavštinu. Nekim piscima je zbog njihova nesalomljiva, nepoćudna karaktera, čini se, jedino suđena posthumna slava. Tek kao mrtvi oni mogu biti slavljeni od prozvanog društva…

Nerijetko, na stranicama svog Dnevnika Bekim spominje te ‘književne anarhiste’ s kojima se bezmalo poistovjećuje, u jednom trenutku to je Filip Latinovicz (pretpostavljeni alter-ego Miroslava Krleže), u drugom Thomas Bernhard. Ipak, posebnu ljubav, jasno je k’o dan, gaji spram Janka Polića Kamova, s kojim osjeća najveću povezanost, kako zbog dijeljenja životnog prostora odrastanja (riječko podneblje), tako i zbog činjenice da je o njemu napisao posebnu književnu studiju, ali ponajviše zbog stila životnog puta sklonog putovanjima i bježanju, kako to najradije voli istaknuti… No, tu nastaju problemi.

Na trenutke, Bekim piše sjajno (vidi VII. dio romana i pričice “Maksimir” i “Zagorje” na samom kraju knjige), ali u najvećoj mjeri – dopadljivo. Nema tu nekakvih nezaboravnih pasusa, teško mi je čak i jedan izdvojiti, ali zato piše iskreno i spontano, čista srca. Na papir baca ono što mu prvo padne na pamet, a što opet posjeduje svoju strukturu, i što je najvažnije predstavlja zaokruženu cjelinu. Pogotovo se to odnosi na spomenuti VII. dio romana iz kojega sam na kraju odlučio donijeti isječke koji možda nisu reprezentativni za cijelu knjigu, ali su sasvim po mom ukusu.

Isto tako, rijetko me je neka knjiga toliko usrećivala s pomisli da se približava slobodno vrijeme u kojem ću je moći uzeti u ruke. Međutim, uskoro sam otkrio zašto je to bilo tako. Kao što sam to već spomenuo, njegovo pisanje zadovoljavalo je moje komplekse, otkrivao mi je kako bi to moj život izgledao da sam u životu pokazao više odvažnosti kao što nisam; s druge strane, možda i kako bi moj život izgledao da sam kojim slučajem i ja u književnosti uspio kao on. Čitajući Sejranovićevo štivo, na svoju sramotu, književno sam onanirao, utapajući se u priče o ovoj, pa onoj promociji romana, susretima i pijanstvima s ovom ili onom poznatom književnom osobom i sličnom…

No na kraju sam shvatio da koliko god se Bekim nekonformistički ponašao u svom životu, koliko god njegov život bio nepatvoren i boemski u srži, i tim istinski uzvišen nad ovom bljutavošću života u kapitalizmu koji mi ostali smrtnici živimo, toliko je, čini se, i neoprostivog konformizma u njegovu stvaralaštvu. A tu u prvom redu mislim na nepotrebno povlađivanje pojedinim kolegama, piscima i urednicima, u osvrtima na njihova djela. Teško je to objasniti. S jedne strane, on će u stilu Aksela Sandemosea beskrupulozno napasti svog norveškog urednika zbog zarađivanja na otkupu njegove knjige od strane norveškog Ministarstva i kašnjenja isplate, a s druge, citirat pjesmu hrvatskog urednika njegova romana, koji mu je, zanimljivo, i osobni prijatelj. Je li mu hrvatski urednik najprije bio urednik ili prijatelj? I je li moguće da njegov urednik ne zarađuje na njegovom romanu na isti način na koji to čini i njegov norveški kolega? Na svojoj koži sam osjetio da je to i te kako slučaj i u Hrvatskoj i svom uredniku to već oprostio.

Drugim riječima, klijentelizam hrvatske književne scene nemoguće je izbjeći (kao i vjerojatno svake druge ‘male’ književne scene). Pisci se druže s drugim piscima, urednici s drugim urednicima, a onda se pisci započnu družiti s urednicima, i na kraju, nerijetko, urednici postanu piscima, a pisci urednicima… Bekimova osobnost je takva, i u to smo se mogli uvjeriti na stranicama Nomada, da lako sklapa i održava prijateljstva, ostvaruje i razvrgava veze sa ženama, i dakako, zapija se i partija s drugim piscima i urednicima. A ako si u stanju zapiti se s nekim urednikom to sigurno znači da imaš i veće šanse objaviti roman u njegovoj izdavačkoj kući. Ali kao što rekoh, to je nemoguće izbjeći i neopravdano bi bilo nešto takvo uopće spočitavati piscima i urednicima. Situacija nije ništa bolja ni u mojoj branši. Ako je urednica časopisa iz mog stručnog područja moj kućni prijatelj, daleko je veća šansa da ću u tom časopisu moći objaviti članak, ako nigdje drugdje to ne mogu učiniti. To je naša klijentelistička noć, kako bi kazao Karl Ove.

No, pogledajmo jesu li se Janko Polič Kamov i Aksel Sandemose zapijali s drugim piscima i urednicima. Je li se Kamov zapijao s Matošem kako bi izgladio nesporazume? Ni u ludilu. Oni, Kamov, Sandemose pa čak i jedan Henry Miller, zapravo, nikada nisu stajali do toga da uspiju, njihova pisana riječ bila je namijenjena jedino njima samima, kao i pojedincima poput njih, prožeta nesmiljenom, nekonformističkom kritikom licemjernog društva koje ih je okruživalo, i što je najvažnije – u svom pisanju oni na svoj uspjeh u društvu nisu gledali – možda su se jedino pritajeno nadali da će društvo u cjelini, između ostaloga, i zahvaljujući njihovu pisanju, ozdraviti…  druga stvar je što mi današnji znamo da ono ne može ozdraviti… I zato, Bekime, tvoj nomadski život ipak ne nalikuje Kamovljevu, ni Sandemoseovu, i znam da ćeš zbog svog bosanskog poštenja kojeg duboko korijeniš u sebi, to, htio-ne-htio, na kraju morati sebi priznati. U njemu ti gledaš samo kako da svoju književnost proguraš, jer kad bi se stvarno ponašao kao Kamov – davno bi se utopio u beznačajnost. Baš kao što se i riječki buntovnik u nju utopio za života u vrletima Barcelonette

Najžalosnija je činjenica u svemu tome što velika većina današnjih pisaca, za razliku od Kamova, Sandemosea, Hamsuna i sličnih, zaista danas isključivo ‘gledaju sebe’, i nastoje pod svaku cijenu uspjeti na književnoj sceni; pritom, da bi ostvarili zacrtani cilj služe se vrlo neknjiževnim sredstvima. (Baš kao što je i Nietzsche uočio da se svaki moral u startu želio nametnuti nemoralnim sredstvima). Prema nekom mom sudu, Bekim nam je nenamjerno na stranicama svog Dnevnika razotkrio tu poražavajuću istinu. Progovorio je o jadnoj poziciji književnika u današnjem društvu, koji se danas s drugim književnicima bori još samo za mrvice ‘starog položaja’ i ‘stare društvene slave’, prije nego što u potpunosti ne nestane ili se ne utopi u rastuće more onih koji, po Coelhovskom receptu, pišu zbog čitatelja, a ne zbog sebe.

Primjerice, ne bismo li za Miljenka Jergovića mogli reći da se njegov književni talent više-manje troši na “dobivanje Nobelove nagrade za književnost”; da njegov cjelokupni spisateljski dar odlazi na zadovoljavanje ukusa, te, svi to znamo, pomalo snobovske švedske gospode; da sva ta njegova, često prozivana skribomanija – ili ako ćemo to ljepše nazvati – književna produkcija, na kojoj su mu zavidni mnogi pisci, pati od tog kompleksa. No Jergovića to ne može zaustaviti; on će u međuvremenu ispisati na tisuće stranica sasvim solidne književnosti i čovjek se s pravom pita kako mu to uspijeva? Ipak nikada više nije, i najvjerojatnije neće, napisati onaj jedan Sarajevski Marlboro, koji je možda sâm vrijedan ‘Nobela’, ako do njega stojimo.

Naravno da se i Kamov protiv društvenog licemjerja i društvene laži danas ne bi borio kao što se borio nekada, možda se čak uopće ne bi borio, ali ako bi imao istu potrebu za pisanjem, isti talent, zasigurno bi ga trošio na jedan od nekonformističkih načina. No, ne bi li bilo lijepo danas pročitati kako to danas jedan pisac uspijeva, i dobiva javno priznanje, i koliko govana pritom mora progutati? Možda je takav roman već napisan, a ja ga ne znam, ali ako nije, nekako sam uvjeren da bi ga baš Bekim Sejranović jednoga dana mogao napisati…

Početak je ljeta i ja se napokon selim iz Osla u Zagreb. Nadam se potajno kako će to biti selidba za stalno. Prava istina je kako ne znam ni koliko dugo ću ostati, … od čega živjeti, ali imam mnoštvo ideja, planova, kao i uvijek kad me, istina sve rjeđe, zahvati val optimizma pred novim iskustvom, zemljom, gradom ili ženom.

Zrakoplov je upravo preletio preko posljednjih alpskih šiljaka koji na suncu blješte kao da ih je netko posuo šećernim prahom i sada već lagano počinje ponirati u Panonsku nizinu na čijem sam jugoistočnom rubu rođen i tamo proveo djetinjstvo. Knjige kažu kako je tu nekad bilo Panonsko more, a onda se jednog dana zbog velikog potresa Đerdap rascijepio, a more isteklo kao iz razbijene zemljane činije i iza sebe ostavilo nizinu kroz koju danas prema Crnom moru teku velike moćne i spore rijeke. Nekoliko milijuna godina poslije Dorđe Balašević će s tugom pjevati o ovom nestalom moru koje ga nije dočekalo, dok će ga njegov stari tješiti kako “ni Dunav nije loš”. A nije loša ni Sava, ako mene pitaš, rijeka uz koju sam odrastao i po kojoj sam još kao dječak plovio na brodu, svog oca, kapetana riječne plovidbe, i po kojoj i dan-danas plovim Savskom bubom, brodicom od sedam i pol metara čiji sam kapetan ja…

Dok nestrpljivo čekam u redu na kontrolu putovnica, razmišljam koliko bi mi dana trebalo uzvodno od Brčkog do Zagreba. Vidjet ćemo, kažem sebi, i već počinjem zamišljati novu riječnu pustolovinu: plovim od ranog jutra do mraka sjedeći za kormilom Savske bube, a svježe noći provodim ležeći na gornjoj palubi i promatram zavodničko namigivanje dalekih zvijezda, ne obazirem se na zujanje krvoločnih komaraca, osluškujem udaljeni lavež pasa. U rana, maglovita jutra vidim sive čaplje kako gacaju blatom u potrazi za doručkom, čujem rode kako klepeću kljunovima dok gutaju žapce, a poslije, kad zaplovim, divim se crnim kormoranima koji stoje nepomično na trulim deblima i šire krila kako bi ih sunce i vjetar što prije osušili. Po nebu jedre savski galebovi bez suvišnog mahanja krilima, a iz rijeke bljeskaju ribe dok se izbacuju loveći kukce. Majušna glava bjelouške predvečer para kao zrcalo mirnu vodenu površinu, a vilini konjici troše svoj jedini dan u životu odmarajući se na mom ramenu. Iznad svih nas po nebu lagano klizi užareno sunce koje kad počne padati u beskrajnu ravnicu zapali nebo purpurno narančastom vatrom koja nakon što umine, iza sebe ostavi samo rumenilo. A kad se na nebu pojavi oštri, žuti mjesec, ja zavijam poput usamljenog, gladnog vuka.

Siječanj 2016.

‘Metoda’ za pisanje romana-autobiografije

Posted in KNAUSGAARD, KNJIŽEVNOST - PROZA, Moja borba tagged , , u 7:56 pm autora/ice Magičar

KARL OVE KNAUSGÅRD: Moja borba

Karl Ove Knausgård danas je jedan od najvažnijih pisaca na svijetu. Njegovi romani-autobiografije svrstali su ga u sâm vrh svjetske književnosti. Romaneskno izlagati svoj život… uh, pa za to stvarno treba imati hrabrosti! Piscu kojemu sve propadne, koji iznevjeri sebe u poslu pisanja, ili ga njegovo doba ne prepozna kao ‘svog’ (pisca), svejedno na kraju preostane to – ‘Knausgårdovo rješenje’. Sam prizvuk njegova prezimena, gord i težak, kao da dodatno daje težinu čitavoj stvari. Na kraju, uvijek možete pokušati pisati kao Knausgård – s dna svoje duše, ‘reći sve’, i opravdati sebe kao pisca – barem pred sobom. Ali naravno, takvo rješenje ne može proći bez posljedica. Svi ljudi, kojih se dotakao u romanu, zasigurno su morali osjetiti nelagodu saznavši da su postali likovi njegovih romana, a pogotovo se to odnosi na njegova oca koji je u romanu dodatno ‘prokazan’ kao glavni uzročnik neuroze mladog Karl Ovea.

Bekim Sejranović, bosanskohercegovačko-norveško-hrvatski pisac, napisao je prije par godina dopadljiv osvrt na ovo djelo, a o tom zastrašujućem aspektu romana autobiografije, u kontekstu odnosa glavnih protagonista Moje borbe – oca i sina – napisao je sljedeće:

Bilo kako bilo, njegovom ocu se i nije baš svidjelo to što je pročitao o sebi pa je pokrenuo sudsku parnicu protiv vlastita sina zbog duševne boli, ali je istu glatko izgubio. Nije to prvi put da ljudi tuže autore autobiografskih romana zbog nezadovoljstva kako su bili prikazani u nekom djelu, ali norveški sudovi tradicionalno, tradicionalno priklonjeni anglosaksonskoj sudskoj praksi, redom oslobađaju autore svake odgovornosti i odbijaju dati bilo kakvu zadovoljštinu ljudima čija je jedina nesreća da su im sinovi, kćerke, članovi obitelji ili prijatelji postali pisci.

Kako je i sâm dobro upućen u pitanja norveškog duha, mentaliteta i sličnog – živio je skoro dvadeset godina u Norveškoj, a čak dvije u Kristiansandu, gradu u kojem je živio i Knausgård – a k tomu je pisac neobično dopadljivog, blago-ironičnog stila, odlučio sam, eto, ‘dopustiti mu’ da se, za početak, kratko objavi na mojemu blogu po pitanju ovog nesalomljivog norveškog književnika, a za dalje ćemo vidjeti. I Sejranović priznaje da je ‘kao i velika većina norveških i inih čitatelja’ pročitao tek prvi tom Moje borbe, te drži da je samo rijetkima uspjelo pročitati svih tri tisuće stranica ovog monumentalnog djela. Tako me je podsjetio i na moj pokušaj iščitavanja one Proustove ‘pisanije’ U potrazi za izgubljenim vremenom, u srednjim dvadesetim, koji je, ‘da se ne lažemo’, okončan sveopćim zamorom na petom tomu.

Međutim, u pogledu Knausgårda osjećam drugačije. Iako sam u ovom trenutku pročitao tek stotinjak stranica prvog toma Moje borbe, nekako sam uvjeren da će mi poći za rukom iščitati svih šest tomova, naravno, ako bude i izdašne upornosti hrvatskog izdavača da djelo u cijelosti prevede na naš jezik. Ako vam otkrijem da sam u neobičnu ushićenju, koje zaista nisam dugo doživio, prvih stotinjak stranica romana pročitao dvaput, možda ćete mi više vjerovati na riječ…

Sjetite se naputka koji sam vam dao prije nekog vremena: ČITANJE JE ISTO ŠTO I PISANJE. Ako naiđete na djelo pisca koje vam se toliko dopadne da ga poželite i sami napisati, pokušajte se osjećati kao da ste to već napravili. Po meni, Knausgård je napisao roman koji sam i sâm pritajeno oduvijek želio napisati; a polako ga čitajući, sve više osjećam kao da sam u tome stvarno uspio! Iako se radi o romanu o njegovu životu, lako mi je zamisliti kako bi on izgledao da se radi o mojemu životu. I odatle mi taj osjećaj! Drugim riječima, Knausgård kao da mi je isporučio metodu kojom bih se mogao poslužiti ako bih ikada odlučio napisati roman o svom životu. Kao da se radi o znanosti a ne književnosti, poslužio bih se načinom njegova pristupa svom životu da bih vlastitom životu udahnuo romanesknu narav. Mogao bih, primjerice, njegov jalov band bez pjevača zamijeniti sa svojim, mnogo perspektivnijim (i arogantnijim), a njegova iskustva s curama u četrnaestoj godini života zamijeniti za svojim istodobnim iskustvima izlaska u kino s parovima djevojaka zajedno sa svojim kumom. Neka me optuže za plagiranje, sve ću priznati, samo da mi pođe za rukom staviti na papir taj osjećaj koji me neprestano proganja, pa evo čitav život, vezan uz ta ubitačna sjećanja događaja iz moje, iz ove perspektive, bezazlene i sretne mladosti. Oni kao da se još uvijek događaju u meni, dovoljno mi je na njih samo pomisliti i već bih se ‘našao’ u atmosferi čitavog tog vremena koje je na čudnovat način isparilo iz sadašnjosti. O tom momentu, za mene izuzetno važnom, Knausgård piše na sljedeći način:

Jedino što sam naučio u životu jest da ga trebam izdržati i nikad život dovoditi u pitanje, a čežnju koja se tako stvara sažeći pisanjem. Otkud mi taj ideal, ne znam, a sad kad ga vidim crno na bijelo pred sobom, izgleda mi gotovo perverzno: zašto dužnost prije sreće?

Bekimu Sejranoviću zahvalan sam i za razjašnjenje fraze naziva prvog Knausgårdovog romana Ute av verden za koji on kaže da se prevodi kao ‘Izvan svijeta’; s jedne strane, to može značiti da je nekakav problem riješen, a s druge, da je ono što je u knjizi opisano danas isparilo. Naravno da i u tom romanu Knausgård bolno iskreno i neugodno po druge izlaže svoj život.

S druge strane, Zoran Malkoč, novogradiški pisac koji je iznenada privukao moju pažnju, podsjeća me da samo trebam doći do te neke ‘svoje rečenice’, kao što je on došao do ‘svoje’, i da će mi nakon toga biti lako pisati o bilo čemu, pa i o svom životu. Ako je pravu, onda se mogu nadati da u mom tekstu nitko neće prepoznati Knausgårda… Ali o čemu pisati? Što može biti zanimljivo u jednom životu? Bit je u tome što Knausgårdova ‘metoda’ pisanja čini svaki život dostatno zanimljivim. Umjetnička je to forma paar excellance koja iz ‘najobičnijeg’ izvlači ‘najumjetničkije’. I u tome leži Knausgårdova tajna uspjeha.

Silno sam se iznenadio kad sam otkrio da je Knausgårdovo iskustvo s djevojkama na početku puberteta bilo slično mojemu. Na isti način na koji se on sa svojim prijateljem Janom Vidarom nalazio s djevojkama, nalazili smo se i mi – moj kum i ja. Kako je to izgledalo u Knausgårdovom slučaju?

Već prvog dana škole bacio sam oko na jednu curu, zvala se Inger, imala je lijepe uske oči… no djelovala je distancirano… Umjesto toga spetljao sam se njezinom sestričnom Sussane… S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti. Imao sam četrnaest godina, ona petnaest i u nekoliko dana smo se spetljali, kako to često ide u toj dobi. Ubrzo nakon toga Jan Vidar prohodao je s njezinom prijateljicom Margrethe. Naše su veze bile nešto poput veza između dječjeg svijeta i svijeta mladih, a granica između tog dvoga je bila skliska.

Jedino, po pitanju ‘stvari poljupca’, oni su se činili puno naprednijim; ono što se njima događalo, recimo, u četrnaestoj godini života, nama se događalo godinu dana poslije. Međutim, čini se da nam Karl Ove i Jan nisu bili ni do koljena po pitanju dječjih ljubavnih intriga! Ni s punih četrnaest, bili smo u stanju istodobno održavati ljubavnu vezu s dva para djevojaka-prijateljica, a o čemu svjedoči i moj dnevnik koji sam začuđujuće iskreno vodio u to doba uspjevši ga nekako sačuvati. Kako su ‘veze između dječjeg svijeta i svijeta mladih’ izgledale u mom slučaju, ali upravo iz te perspektive, a ne s trideset godina odmaka? Donosim jedan izvadak:

U prosincu 1983. na red dolazi Anđelka (prezime ne znam) s još nekim curama. Ipak malo više ću govoriti o Anđelki. Upoznali smo se na jednoj od proba uoči nastupa za Novu godinu. Primio sam pismo od svog kuma koji kaže da je od neke male koja se potpisala s Anđelka. Nije bila baš dobra, imala je kovrdže koje su mi izgledale kao bodlje, ipak sve u svemu vrijedilo je pokušati [Kako se na ovom mjestu sjajno uklapa Knausgårdova rečenica: “S njom sam mogao manje toga izgubiti, manje se bojati, ali i manje dobiti”]. U tom pismu navodi kako je zaljubljena u mene i tako te cake. Sutradan uoči nastupa dao sam joj pozitivan odgovor, zato jer sam htio imati malo iskustva u tim stvarima. Ipak, nisam bio baš mnogo u njenom društvu, samo sam otplesao 2-3 plesa, tek reda radi. Pošto je cura mog kuma Ceca bila i njezina prijateljica naša veza je imala uslove za razvijanje.

Najveća pikanterija dječje ljubavne intrige u našem slučaju ogledala se u epistolarnoj komunikaciji pored one uobičajene verbalne. Naime, s vremena na vrijeme, među sobom smo razmjenjivali pisma. Događalo se, primjerice, da Igor i ja s dvije 14-godišnjakinje iziđemo u kino, a da po povratku kući razmijenimo pisma – nekad i zajednička – u kojima bi otvoreno pisali o svojim osjećajima. Jedno takvo pismo (koje spominjem u dnevničkom izvatku) uspio sam nekako sačuvati te me i danas takne svojom neobičnom dubinom dječje zaljubljenosti. Primio sam ga, dakle, od stanovite Anđelke. Nadam se da me neće tužiti, kao što je Knausgårda tužio njegov otac, što ću ga ovdje objaviti:

Zdravo Borise!

Pažljivo sam pročitala tvoje pismo. Mnogo ti se zbog toga zahvaljujem. Ali ja hoću nešto da znam. Kao prvo budi iskren. Ja ne mogu da budem u neizvjesnosti. Ja te volim to moraš shvatiti, ali hoću da znam da li ti mene voliš. Tvoje pismo sam pročitala sto puta. Nijedan tren ne mogu da budem a da ne mislim na tebe. Nova godina mi je bila nikakva, jer ti nisi bio tu. Stalno sam mislila na tebe. Možeš misliti da sam luda ili još nešto gore od toga, ali samo ja to mogu da znam. To mi je ležalo na duši, željela sam da ti to sve znaš. Mnogo te voli Anđelka.

Izvini zbog rukopisa.

Nakon primitka njenog pisma, ja sam, poput pravog bijednika, zabilježio u svoj dnevnik:

Dakle, ona hoće onu, pravu vezu, ali eto, iako se nisam zaljubio, ja ću joj predati pismo u kojem će stajati da ja nju “volim” iako to uopće nije istina. Mislio sam da će je to brzo proći i da ću ju nakon februara odbaciti (reći “zbogom”) i još sam mislio da će ona to izvrsno podnijeti.

Tim dječjim ljubavima, u Knausgårdovom i mom slučaju, kao da nije bilo kraja! Ali u svemu tome, postoji još nešto. Čini se da se, i Karl Ove i ja, u tom periodu svog života nismo puno razlikovali od svojih vršnjaka… Vrlo brzo, u mom životu nastupila je promjena; došao sam do granice koju, kad sam jednom prešao, više nije bilo povratka. Nakon nje odrastao sam u ‘ovo’, što sam danas. Nije tu bilo puno izbora, i ne žalim što se sve tako dogodilo. Međutim, bezazlenosti tih godina kao da se nikada neću zasititi. Pogledajte samo ovu dječačku ‘bezobzirnost’!

Dana 3.I sreo sam Džanu i Violetu. To naše slučajno prijateljstvo se nastavilo i sutra kad sam od njih dobio pismo u kojem one predlažu da s njima krenemo u ljubavne vode, ali da u društvu ostanemo samo prijatelji… i tako smo se nas dvojica upustili u dvije veze istovremeno. Međutim, znali smo da to neće dugo ostati tajna.

Na kraju, sjećam se i pisma koje smo moj kum i ja dobili upravo od dotičnih – Džane i Violete, adresirano na obojicu, u kojem nas optužuju da održavamo veze i s drugim djevojkama. Sve u svemu, to je bilo toliko drago vrijeme da mi i danas dođe da se nad njim isplačem, ali i da čežnju koju izaziva u meni sažmem upravo pisanjem, kako mi savjetuje i Knausgård. Hoću li to na kraju učiniti, ostaje za vidjeti…

Očito je da sam u ovom postu ostao dužan obrazložiti zašto držim da je Knausgård toliko važan pisac, gotovo prevažan u ovom trenutku za cjelokupnu svjetsku književnost. Iz nekih, samo meni znanih, razloga dotakao sam se samo površine njegova djela koja se opet, u mom slučaju, pokazala kao neizmjerna dubina, jer me je privela mojim najdražim uspomenama iz doba odrastanja. Zasada, osim nekoliko rečenica, prilično nevažnih i vezanih uz odrastanje, a koje su me dirnule u nekom mom privatnom smislu podsjetivši me na sretne dane kraja mog djetinjstva, još uvijek nisam naveo nijednu rečenicu koja bi potvrdila značaj njegove književnosti, pa nastavak postovske sage o ovom Norvežaninu uskoro slijedi…

%d bloggers like this: