Prosinac 2014.
‘Definicija’ umjetnosti ili zašto smo (samo) osjećaj svijeta
Zlatko Kozina: USKRSNUĆE
Na slici nazvanoj Uskrsnuće mog prijatelja Zlatka, lik anđela, koji u Bibliji nosi vijest o Isusovu Uskrsnuću, nalazimo u istom poslu u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku (popularnoj MoMA-i). Svoj osjećaj svijeta, neskriveno religioznog podrijetla, Zlatko rabi kako bi izrazio jedan drugi osjećaj – osjećaj praznine i nedostatnosti današnje umjetnosti koja, po njemu, više ‘ne stanuje’ u Museum of Modern Art nego se čini kao da je uskrsnula. Usporedba umjetničkih ‘tijela’/djela s Isusovim tijelom ostaje na prvi pogled zamagljena. Međutim smisao Zlatkovog ‘tijela’/djela je mnogo sumorniji. Umjetničko nadahnuće vratilo se Bogu, svome stvoritelju; svijet je završio s umjetničkim stvaranjem. Ovdje u MoMA-i nema više ničega. Premda, dakako, mogu postojati i druga tumačenja ovog platna, u konačnici i sâm umjetnik može ponuditi neko svoje, ovaj uvid pomogao mi je da do kraja uobličim vlastitu definiciju umjetnosti.
Umjetnost je svođenje umjetnikovog osjećaja svijeta u djelo koje (kao izraz njegova ‘osjećaja’) zrači biće umjetnika.
Izvorna umjetnička potreba pojedinca ogleda se u nastojanju da svoj osjećaj svijeta pretoči u čvrsto djelo, dakle, da nešto, u načelu bezgranično (iako se radi samo o osjećaju bezgraničnosti), postane nešto konačno, opipljivo – gledljivo, slušljivo, čitljivo – drugim riječima, djelo iz kojeg svoju jedinstvenost i konačnost sada zrači biće umjetnika. I upravo to vidim na slici Uskrsnuća mog prijatelja Zlatka. Bez obzira na mogućno pragmatički karakter motiva za stvaranje umjetnosti, koji se još od spiljske umjetnosti razotkriva kroz pokušaj komuniciranja i ovladavanja Drugim, sâm karakter umjetnosti razaznaje se kao nešto drugo i povezan je s temeljnim osjećanjem svijeta pojedinca. Dok pokušava komunicirati i ovladati Drugim, on kroz umjetnost, ponajprije govori o sebi, da budemo precizniji – govori o svom osjećaju/osejećanju Svijeta. Na neki način, dolazimo do samog dna bića. Nema nikakvog ‘Sebstva’ ili ‘Jastva’ koje bi se moglo razlikovati od osjećaja/osjećanja svijeta pojedinca. U skladu s tim, i sama svjesnost može se shvatiti samo kao posebna vrsta osjećanja svijeta. Sâmo osjećanje svijeta smo mi. Zato je umjetnost duboka. I zato nema dublje istine o čovjeku od umjetničke istine. Na najnižoj psihičkoj razini mi jesmo upravo ‘osjećaj svijeta’ i ništa drugo – i ništa ‘više’! Ego je tek naknadno i žalosno nadograđen.
Religiozni osjećaj svijeta nastupa u onom trenutku u kojem se pojedinačni osjećaj svijeta stapa sa zamislivim osjećanjem svijeta u cjelini. Za religioznog čovjeka, razdvajanje, u načelu, nikada nije postojalo. Za njega pravo pitanje glasi: „Zašto postoji Drugi, a ne samo ja?“ Podsjetimo, među prvima formulirao ga je Bela Hamvas u samoći svojih vinograda zapisavši ga u Scientii Sacri. Tek s Drugim dolazi vrijeme, zapisat će sjetno Emil Levinas nešto ranije u Od postojanja do postojećeg. A za osjećaj svijeta koji zamišlja svijet kao cjelinu i sebe kao dio te cjeline tek naknadno će se uspostaviti postojani označitelj – Bog.
Iako ne spadam u ljubitelje angeologije, u jednom trenutku svog života, i meni je ‘zatrebao’ anđeo za vlastiti izraz nedostatnosti i praznine u osjećanju svijeta koji me okruživao i koji me i dan-danas okružuje. Kako je to izgledalo možete pročitati u kratkoj književnoj crtici jednostavnog naziva Anđeo koju sam napisao negdje na prijelazu stoljeća:
Dva dana poslije Anđeo siđe na zemlju. Već tada – sve je bilo gotovo. Nije bilo preostalo nijednog čovjeka, ni jednog živog bića na zemlji. Ipak, na svakom koraku suočavao se s ovim ili onim ostatkom ljudskog postojanja. Nailazio je na otkinute reklamne panoe, prevrnute automobile, boce vina i limenke piva, razbijene televizore – sve sa zadnjeg čovjekovog tuluma. Zemlja je uistinu izgledala očajno.
More je bilo zagađeno; kao i rijeke i jezera, ali eto, svijet više nije imao smisao. Više o ničemu nije trebalo brinuti. Nekoliko filmskih vrpci nađe se pod Anđelovim nogama. Uzeo je jednu, namjestio u kino projektor i pokrenuo. Čuli su se ljudski krici, izbezumljena lica koja sve do zadnjeg trenutka nisu vjerovala… Prekinuo je projekciju. Njegovu pažnju konačno privuče ogromni bijeli BMW otvorenih vrata, negdje ostavljen na cesti…
Biti čovjekom … odzvanjalo je Anđelovim ušima … mora da je bila osobita muka.
U zraku se još osjećala toplina ljudskog postojanja koja je svakim trenom kopnila. Prostor i vrijeme su se mrvili. Zadnji put Anđeo je hodao Zemljom ukrašen božjim znamenjem. I još se čudio svemu na što je nailazio. Kao da je bilo jučer kada je Zemlju pohodio prije stvaranja ljudi kako bi sve na vrijeme priredio. Zemlja je bila blistavo čista – riječ je bila o svetom trenutku. Sada, nakon Kraja bilo je izlišno razmišljati o tehnološkim inovacijama, njihovoj vrijednosti i o tome jesu li bile u skladu s Božjim naukom. Više nije bilo ljudi na zemlji, ako razumijete.
I tada se anđeo dosjeti i baci svoj pogled u tamu svemira. U orbiti oko zemlje preostao je još jedan čovjek, astronaut, zaboravljen – i od boga i od Strašnog Suda. Anđeo je ugledao njegove užasnute, unezvijerene oči i osjetio njegov strah, bez obzira na prostranstvo koje ih je dijelilo. Jer prostor više nije bio prostor u klasičnom smislu, a vrijeme nije bilo vrijeme. Astronaut je gledao anđela, jedini ljudski lik je napokon gledao lice Boga kada mu više nije trebao ništa značiti, kada je stigla presuda… I taj trenutak vremena bio je posljednji; dospio je u vječnost.
Sveti gral držim u rukama, ali… zanima li on koga još? Očito da sam iznašao odgovor na pitanje koje u ovom vremenu baš i ne pobuđuje preveliku pažnju; u ovom dobu malo tko mari za umjetnost, ali zato većina mari za profit; odatle, sve je češći broj povika da umjetnost nekome može postati zanimljiva samo ako je profitabilna. „Postoji Umjetnost i postoji Svijet Umjetnosti“, podsjetimo na sažet izraz ove misli britanskog umjetnika Damiena Hirsta koji tako bolno pogađa srce svakog umjetnika. Isto tako, možemo reći „Postoji Književnost i postoji Svijet Književnosti“, „Postoji Znanost i postoji Svijet Znanosti“ … drugim riječima, postoji Duh i postoji Život i u njemu nezaobilazni, ubitačni… društveni odnosi… Ali, kad malo bolje razmislimo, tako je sa svim stvarima danas, ne samo (sa) stvarima duha.
Tako sam (putem riječi) shvatio što je umjetnost; naravno, za sebe i svoj svemir misli… Hoće li ista formula biti primjenjiva na vas i vaš svemir misli…? Tko zna? I tu odluku, naravno, prepuštam vama…
Ožujak 2014.
Umjetnost ‘za bogataše’
DAMIEN HIRST: Za ljubav Boga
Običan čovjek traži i smisao zahtjeva od samoga života. Zato mu je potreban Bog ili kakva ideologija, u najboljem slučaju znanost… U ono, čime se bavi, on ne unosi smisao, i ne želi smisao. Ono čime se običan čovjek u životu bavi, on otaljava… S vama je situacija potpuno drugačija. Vi od života ne zahtijevate da bude smislen i nebitno vam je koliko ćete dugo živjeti… Ali zato, za ono što stvorite tražite najveći mogući smisao! Možete napisati onaj samo jedan roman ili priču, odlomak ili rečenicu, jedan stih ili samo onu jednu, jedinu riječ – ali svi oni zauzvrat moraju zadovoljiti jedan uvjet – da budu duboko smisleni… To je jedino što tražite! Nikako s umjetnošću ne možete otaljavati, premda vam se često čini da se upravo to događa. Umjetnost je za vas ozbiljan, najozbiljniji posao, i to će uvijek ostati… i s kojim, začudo, i ne morate zarađivati…
Na ovakve misli o umjetnosti ponukala me je rasprava koju posljednjih dana vodim u bespućima interneta. Slobodno mogu reći da sam se sa svojom sugovornicom ‘uhvatio u klinč’ po pitanju “umjetnosti i svijeta umjetnosti”. Opravdano joj nije bilo jasno kako netko obično platno, prefarbano crnom bojom, može proglasiti ozbiljnim umjetničkim djelom i za njega tražiti (i često dobiti) basnoslovan novac, a sve to u okviru nečega što danas nazivamo tržištem umjetnina… Napokon, svojom primjedbom pomogla mi je shvatiti izjavu jednog od najvećih živućih umjetnika Damiena Hirsta koja glasi: “Postoji umjetnost i postoji svijet umjetnosti.” Ponukan ovom izjavom, moj prijatelj slikar Zlatko Kozina naslikao je platno na kojem je umjetnika prikazao u podređenom a trgovca umjetninama u nadređenom položaju. Platno je nazvao “Svijet umjetnosti“… Postavlja se pitanje, što to umjetnike danas najviše pogađa? To što za svoj ‘posao’ nisu odgovarajuće plaćeni ili to što su se njihova djela našla na tržištu umjetnina, što su postala roba kao i svaka druga…?
Prekrasna, dijamantima optočena, lubanja
Landara po Prostoriji s Kolom,
Pričvršćena
Oko nedužna vrata lustera
Kolo uzalud škripi, tuli
I možda duh zaziva
Umjetnost za bogataše u Prostoriju s Kolom je stigla!
Kada Damien Hirst ljudsku lubanju optoči s pregršt dijamanata, on time ne postiže samo vrtoglavu cijenu na tržištu umjetnina, nego na upečatljiv način govori i o nama samima i našoj ubitačnoj sklonosti materijalnim vrijednostima. Sve u svemu, ipak smo mi ti koji biramo vrijednosti do kojih ćemo stajati u životu. “Za ljubav Boga” i nije ništa drugo doli – umjetnost za bogataše. Ali tu postoji još nešto: svojevrsno ‘sagibanje’ umjetnosti sa svrhom da podari nešto zanimljivo čak i tim siromasima duha – bogatašima – kako bi povjerovali da i oni ‘znaju’ prepoznati visoku umjetnost… Mislite da je umjetnost prošlost, da je dosadna i da će izumrijeti, e pa bogataši, evo nešto – umjetničko – što i vas čak može uzbuditi! I ne samo to; Hirstovo kontroverzno djelo u isto vrijeme može i ojaditi sve one koji su istrpjeli kako bi ono bilo sačinjeno. U svoju izradu, ‘dijamantna lubanja’ uključila je stvarnu patnju ljudi koji su sudjelovali u izvlačenju dijamanata iz afričkih rudnika, uključila je, u općenitom smislu, način na koji bogataši obično dolaze do svog bogatstva, na koncu, uključila je i našu emociju da povjerujemo u materijalnost lubanje i dovela do toga da izazove one iste osjećaje – i zavist i negodovanje, onu istu mržnju kojom odiše ovaj planet uslijed vječne nepravedne distribucije bogatstva na njemu… To nije samo umjetnost koja se izlaže u muzejima, ona posjeduje moć stvarnog učinka na nas…
Mogućnost da se uvijek možemo odnositi prema stvarnosti koja nas okružuje, u temelju je svake umjetnosti. U nekim slučajevima, umjetnost prelazi u znanost. To je slučaj, kada iz igre uma izostavimo perspektivu, priznanje da smo samo dio cjeline te povjerujemo da je spoznaja nešto neovisno o nama. Nekada, ona postaje filozofija. To se događa onda kada želimo samo promišljati o onome što smo stvorili. Filozofija nije ništa drugo doli jedan uzaludan pokušaj uzdržavanja od stvaranja pod izlikom proučavanja stvorenoga, najčešće metodama kojima se služi znanost. I filozofija i znanost bile bi nemoguće kad ne bi bile umjetnost. Odatle, religiozni osjećaj može biti samo slutnja o ‘još’ nestvorenoj umjetnosti, osjećaj koji prethodi svakom činu stvaranja. Religija ne treba biti ništa drugo doli motiv da se izrazimo…vjera da nećemo pogriješiti što god da napravimo… Najbolje u filozofiji i znanosti pak uvijek su njihove teorije, nikako njihovi motivi…
Umjetnost doista može biti sve, ali nije motivirana ničim drugim doli izražavanjem naše ljudskosti, a to se u suvremenim raspravama o umjetnosti često zaboravlja. Dugo vremena nisam mogao provariti izjavu književnika Ante Tomića, koju je često iznosio u javnost, kako je pisanje posao kao i svaki drugi, a onda sam shvatio da misli na onu vrstu pisanja koju sâm rabi za pisanje kolumni, i u kojoj se sjajno izvještio, i za koju, uostalom, i redovito dobiva novac. Međutim, onaj jedan… ili dva romana koje pisac ima u sebi, napisat će bez obzira na činjenicu hoće li ikada s njima zaraditi i jednu, jedinu kunu… Drugim riječima, motivacija umjetnika, a time i onog ‘istinskog pisca’ u ‘današnjem piscu’, bitno je drugačije prirode. To je i zato što umjetnost ‘pisca u piscu’ nikada neće počivati na vještini, nego na stilu… U neku ruku, on sâm je svoja umjetnost…
Sada mi se čini da bi bilo puno bolje kada bi čovjek unosio smisao u posao koji obavlja, a ne u život koji živi. Mislim da bi čovječanstvo time bilo puno sretnije nego što je to danas…
O Duhu i njegovim Moćima 