Travanj 2014.
Prijelom duha i ‘zatamnjenje’ označenoga
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Peter Sloterdijk: KRITIKA CINIČKOG UMA
PRIJELOM DUHA I ‘ZATAMNJENJE’ OZNAČENOGA
Ono što mi mislimo da se dogodilo s čovječanstvom na prijelazu stoljeća jest – prijelom, svojevrstan prijelom po pitanju ‘stvari duha’. Pod neizdrživim pritiskom Praznine i Besmisla, ali znatno ojačanima uslijed rasta kapitalističke bezobzirnosti, najveći dio duha čovječanstva okrenuo se starim vrijednostima.
Ovaj je događaj iznjedrio na svijet novo doba – doba pseudomodernizma. I sama riječ nas zaboli kad je se spomene, i teško nam je priznati, barem većini nas koji se još uvijek smatramo nekom vrstom duhovnih nomada, da smo pseudomodernisti (ili pak pseudopostmodernisti). Ali što je danas Peter Sloterdijk, autor oštre, briljantne i možda najdublje knjige dvadesetog stoljeća, ‘Kritika ciničkog uma’, koji danas proklamira da je ‘dosta rasprave o jeziku’ i da smo ‘čitavo dvadeseto stoljeće potrošili na njega’, ako ne tipični proklamirani pseudomodernist! Što smo mi, intelektualci, piskarala po lokalnim novinama i portalima, kolumnisti, opinion-makeri, koji bez srama pred sobom troše svoj spisateljski talent na dnevno-političke teme, ako ne prokušani, pasionirani, kakvi god, ubitačno-istiniti – pseudomodernisti. Dok se objavljujemo svijetu, vjerujemo u vrijednosti koje su mrtve. Vjerujemo u vrijednosti kojih nema, koje smo sami raskrinkali kao ne-vrijednosti.
Ali neka se drugi autori bave ‘pseudozbiljom‘ koja nas sve više rastače, kojoj smo na neki način i sami ‘kumovali’, i koja je dovela do toga da se kotač duhovne povijesti okrene unatrag prisiljavajući nas da ponovno prođemo kroz sva razdoblja ljudskog duha, ali u ‘pseudoobliku’ – pseudomodernizam, pseudoegzistencijalizam (možda i pseudofenomenologiju), pseudorealizam, pseudoromantizam, pseudobarok, pseudorenesansu… Radije se okrenimo onom malom ostatku ‘duhovnog čovječanstva’ koje je, na način koji nam nije poznat, zadržalo svoj smjer, i koje sada kroči poststrukturalističkom tminom koju nam je zavjetovao posljednji inovatorski filozof zapadnjačke misli – Jacques Derrida. Na što tu još možemo naići?
Neki će osporiti da je Derrida bio poststrukturalist, dok će drugi spremno potvrditi da su se strukturalizam i poststrukturalizam – ta dva ‘grobara’ zapadnjačke misli, odvijali usporedo. Za čitavu priču, to je najmanje važno. Ono što je važno, ali što Derrida možda nikad nije tako jasno artikulirao, izbjegavajući svoje uobičajene diskursne akrobacije – tiče se objave smrti I(i)dentiteta (s velikim ili malim ‘i’), te konkatedrale našega duha u koju smo bili tako radi skloniti se pred svim olujama strukturalističkih i poststrukturalističkih teorija; Onu istinsku ‘katedralu duha’ pak oduvijek smo tražili izvan sebe: filozofi u bitku, vjernici u Bogu itd. Kada književni teoretičari danas viču na sav glas: “Gdje je subjekt?“, oni uvijeno još uvijek stignu misliti o toj smrti.
Iako u duhu istočnjačke filozofije, kojoj je u to vrijeme bio vrlo blizak, današnje utjelovljenje pseudomodernističkog (ili možda čak pseudopostmodernističkog) filozofa, Peter Sloterdijk, već je tu smrt najavio i objavio. To je učinio u svojim poznatim ‘kritikama ideologije’ u djelu Kritika ciničkog uma. U svojoj završnoj, osmoj kritici, Kritici privatnog privida, zapisano je (dio izvatka već sam citirao u jednom postu, ali u drugačijem kontekstu):
Kako jastvo [identitet] dolazi do svojih određenja? Odgovor glasi: jastvo [identitet] je rezultat programiranja… Gledam u zrcalo i prepoznajem stranca koji me uvjerava da je on ja. Neodoljiva je ironija prosvjetiteljstva da ono našu svijest razara s takvim radikalnim kontraintuicijama. Na kraju ovog misaonog toka želim u naznaci odvagnuti da li posljednja integracijska ravnina prosvjetiteljstva mora biti neka vrst “racionalne mistike”… U nama je uprogramiran quasi formalan Netko kao nosilac naših socijalnih identifikacija… No, u osnovi nijedan život nema ime. Samosvjesni Nitko u nama – koji tek svojim “socijalnim rođenjem” dobiva ime i identitete – jest ono što ostaje životni izvor slobode. Živuće Nitko je ono, što se grozoti socijalizacije usprkos, prisjeća energetičkih rajeva među osobnostima. Njegov životni temelj je duhom prisutno tijelo [ja naglasio], koje nam ne valja imenovati nobody nego yesbody i koji se u toku individuacije može razvijati od arefleksivnog “narcizma” do reflektiranog “samootkrivanja cjelini svijeta”. U njemu nalazi kraj posljednje prosvjetiteljstvo kao kritika privatnog, egoističkog privida.
Na kraju devetnaestog stoljeća ‘umro je Bog’, na kraju dvadesetog – Identitet – preostaje pitanje, kome se još možemo obratiti? Ako mislite da je odgovor ‘nikome’ (nobody), onda lako skliznete u baruštinu pseudomodernizma, jer, dakako da nitko ne može izdržati živjeti u takvu odgovoru. On je inicijalna vatra ‘pseudodoba’. Međutim, odgovor koji je ponudio Jacques Derrida nije oduzimao nadu, kako to mnogi misle, možda je samo želio biti manje pretenciozan (i više kompliciran), glasio je: différance, osobito strujanje u jeziku, zasnovano na ‘nošenju’ (fra. différer, engl. to defer) i ‘odgodi’ (fra. différer, engl. to differ) značenja; ako ćemo pravo, odgovor je bio: sâm tekst. I premda Derridaovski uvijen i nejasan, ovaj odgovor izvan njegovih spisa, čini se, do dan danas, nije promišljen u svim svojim mogućnostima. Ono što mi, ‘post-metafizički-mislioci’, želimo, jest krenuti tim stopama, ‘tragovima’ i pokazati kako je duhovno čovječanstvo imalo priliku, a možda je još uvijek ima, za novi uzlet, novu avanturu duha, obogaćujući svoje životno duhovno iskustvo i opet – do neslućenih granica…
Zamislimo da prihvatimo biti samo tekst ili struja misli, koji tek utjelovljeni traže svoj smisao i svoje značenje, spremni da uronimo u tu značenjsku ‘kupku za pomlađivanje’, neiscrpni izvor mogućnosti; ipak, još jednom, upozoravajući glas do nas stiže: ne možemo graditi oko značenja samog teksta. I samo značenje je, poput identiteta, iluzija. Značenje teksta, ako postoji u bilo kojem obliku i i može biti utemeljeno, počiva na pukim razlikama! Vrhunac razmatranja, kazao bi Nietzsche. Međutim, po nekima, ovaj naš zaključak mogao bi se protumačiti i kao: “To naš ostarjeli postmodernitet sâm sebe guši.” Filozofski zaključak, nevin poput djeteta, bio bi: “Dakle, ne postoji ono za čim tragamo.” Ne samo filozofija, već i znanost (da ne govorim o religiji), osjetila bi se ugroženom ovim nalazom, drugim riječima, svi oni koji su imali svoje ‘predmete’ istraživanja. ‘Zar se više ne smijemo ni pitati?’, površno su tumačili čudan nalaz francuskog filozofa filozofi i znanstvenici…
Nesuglasje (le differend), razlika (la différence) između Dioniza i Apolona, između poleta [snage, života] i strukture, ne briše se u povijesti, jer ona nije u povijesti. Na neki neobičan način, ona je i izvorna struktura: podrijetlo povijesti, sama povijesnost. Razlika naprosto ne pripada ni povijesti ni strukturi. Ako valja kazati, kao što to čini Schelling, da “sve tek je Dioniz“, onda valja i znati – a to znači pisati – da Dioniza, kao čistu snagu, opsjeda razlika [ja naglasio]. On vidi i vidljiv je. I bode (sebi) oči. Oduvijek je u vezi sa svojim izgledom, s vidljivom formom, sa strukturom, kao i sa svojom smrću. Takvim se sebi i pokazuje.
Pojam différance, koji je Derrida namjerno doveo u homonimijsku vezu s pojmom ‘razlike’ (fra. la différence), za razliku od svega ostalog filozofskoga pojmovlja, čini se – ne dopušta graditi u ‘prostoru uma’ – ni pomoću samog tog pojma, ni oko njega. To mu je dodatno priskrbilo prilično neugledan status kod generacije filozofa koja je stasavala u to doba, 1970-ih i 1980-ih, . I danas teško mogu objasniti činjenicu da se cijela jedna skupina filozofa u 1980-im posvetila znanosti i njezinim metodama poučavanja a da do kraja nisu promislili ovaj ključni pojam, koji je ostao da strši nad provalijom, u svakom slučaju, još uvijek ‘filozofskog mora’. Većina ih se bacila na fiziku, neki se i danas koprcaju u ‘mreži’ Einsteinove teorije relativnosti, dok se drugi naslađuju opojnim mogućnostima koje potiče ta nevjerojatno bizarna kvantna teorija, predstavljajući školski primjer izvora neiscrpne potrebe za filozofiranjem u znanosti.
Ali što mogu na to reći? U ovom trenutku, ništa, osim pozvati vas da napokon započnemo ozbiljno razmišljati o tom prijelomu (po pitanju stvari duha) koji nam se dogodio na prijelazu stoljeća, zašto smo skliznuli u rijeku ‘pseudodoba’, u kojoj se poput lososa sada nastojimo ‘uzvući’ natrag prema njenu izvoru, i možemo li se uopće iz nje još izvući i oteći niz opasne, stjenovite rukavce kanjona poststrukturalističke misli, koja, na prvi pogled, ne ostavlja nikakvu nadu?
Prema mom mišljenju, radi se doista o dramatičnom preokretu u razvoju ljudskog duha, ravnom, po analogiji ili metafori, spektakularnom potonuću Titanika. Nakon tog događaja, jedan od dva prelomljena dijela broda odmah je pohitao prema dnu, dok se drugi još neko vrijeme uzaludno nastojao izdići, nagnavši glavne glumce ove drame – nas, ‘post-metafizičke-mislioce’ – da se uspnemo do samog pramca, i ‘rukama dotaknemo zvijezde’… prije nego što će iskusiti istu neumitnu sudbinu ‘svršetka igre’ na dnu mora.
Prije toga, ipak, usudio bih se najaviti odgovor na pitanje o zabrani postavljanja pitanja nakon poststrukturalističkih uvida u prirodu našeg mišljenja… Naravno, o tome nema ni govora. Možete se pitati (a time i vjerovati, stvarati i spoznavati), štoviše, pitanja će biti više nego ikad, ali ono što je označeno pitanjima, odgovorima, tekstom – samim označiteljima – neće više biti obvezujuće precizirano. Nastupa novo doba – doba ‘zatamnjenja’ označenoga u prostoru uma, koje se pak vraća samom životu…
…POVRATAK TETKE!
U trenutku dok sam dovršavao svoje ‘strujanje misli’, netko zakuca na vrata Prostorije s Kolom. Ustao sam se, odgegao do ulaza i pogledao kroz špijunku. Dva nepoznata muškarca stajala su pred vratima s nečim Velikim i Bijelim iza sebe. Pa da, to su bili Dostavljači! Otkračunao sam veliki lokot na vratima i širom ih otvorio:
– Kasnite! – rekoh prijekorno.
– Žao nam je gospodine, ali nije bilo lako…
Drugi muškarac odrješitom kretnjom prekinu prvoga.
– Potpišite ovdje! – reče i pruži mi mali pohabani notes.
Nakon što sam u dostavljački notes upisao veliko T i veliko M, pokazao sam im mjesto ispred televizora na kojem bi se dostavljački paket – ogromna kocka leda – trebala smjestiti…
Kada su otišli, zagledam se u bijelo, prozirno, kockasto zdanje koje je postalo novi stanar Prostorije s Kolom. Je li se radilo o novom stanaru? Negdje u sredini te ‘geometrizirane zime’, uhvaćena u pokretu onog svog odvratnog smijeha, sleđena Tetka kesila se zatvorenih očiju, u poluležećem položaju na smrznutom kanapeu, zagledana u sliku ‘sto-jedan-inčnog’ isto tako smrznutog SMART TV-a. Paradoksalno, zaledila se u svom Ljetnikovcu, ili u dobu koje ju je jedino zanimalo, koje je odlučila promatrati i na svoj način proučavati. Kako je nekoć javno obznanila, nastojala se zanimati “…za samog čovjeka… njegovu osobnost, a ne za ono čime se hvalio da je napisao, stvorio ili postigao”. U jednom trenutku, sjećam se, čak se zapitala: “Otkud izvire naša, gotovo bolesna, fasciniranost nečijom osobnošću danas?” A odgovor možda glasi: iz žalovanja za izgubljenim Identitetom. Nakon toga, iselila se iz Prostorije s Kolom u obližnji Ljetnikovac, upravo kako bi prionula uz ‘osjećaj stvarnosti’, “Uz onog tvog Dioniza!”, kako je govorila. Naprosto željela je biti uronjena u vrijeme Nadstvarnosti a ne u vrijeme Prostora Uma, jer je željela doživjeti iskustvo nekakve ‘čiste opojnosti’ današnjicom. I vidi sad što joj se dogodilo? U kojem se stanju mora nalaziti ta ‘čista opojnost’ ili ‘čista snaga’ o kojoj je nekoć maštao Jacques Derrida i anarhisti poput Johna Zerzana ili Hakim Beya, da bi Tetku dovela do ovoga – da se zamrzne u kocki leda u svom Ljetnikovcu – u vlastitom ‘prostoru snage’?
Očito, nešto je pošlo po krivu. Možda se nešto nepredviđeno dogodilo s onim njenim nejakim suncem? Izračunao sam da će mi trebati vremena popraviti ga i da će se za to vrijeme kocka leda otopiti. Baš fino! Pored svih ingenioznih uvida u ljudski bitak i načine mišljenja koji u Prostoriji s Kolom u posljednje vrijeme kulminiraju, opet ćemo imati i vrisku, i ciku i gizdanje, i neprestano uključen televizor, a da ne spominjem nekad prikriveno, a nekad otvoreno omalovažavanje svih mojih duhovnih napora koje ovdje poduzimam. Tja!
Siječanj 2013.
Ne znati u kojoj si mjeri bio u pravu
Jacques Derrida: PISANJE I RAZLIKA
Mislim da će Jacques Derrida u mjesecima što dolaze postati moja opsesija. U Prostoriji s Kolom više ništa nije isto. Kada glasno spomenem njegovo ime veće se Kolo oglasi prodornim tonom kao da sam spomenuo Nietzschea ili Heideggera. Definitivno, Jacquesa Derridau pozvat ću jedan dan na ručak ili večeru. Njegov duh sići će s ‘osamljenih visina’ i pridružiti mi se u ćaskanju o toj nedokučivoj umotvorini kulture čovječanstva – jeziku. I ne samo jeziku, razgovarat ćemo, i o značenju, pisanju i razlici.
U posljednje vrijeme Prostorija s Kolom ispunila se neobičnim likovima. Nije to više onaj prostor opsjena u koji povlačim svoj duh kako bih uživao u samoći. Slike na zidovima su oživjele, namještaj se po prostoriji počeo pomicati, a sinoć mi se dogodilo da sam na kanapeu koji je Tetka ostavila za sobom usnio i primjeren san u skladu sa svim tim promjenama. Sanjao sam da se krećem iz jedne Prostorije s Kolom u drugu, sa sve većim Kolom Duha Svijeta koje sam na koncu započeo zvati Kolom Prostora Uma.
Portret Fridricha Nietzschea smješten ponad kamina pomicao je svojim usnicama ispod gustih brkova. I uvijek je nešto imao za reći! Dočim, usnice nisu proizvodile nikakav zvuk. Tromo sam se pokrenuo do preimenovanog Kola. Ovoga puta vrtjelo se nestalnom brzinom. Nešto se događalo, a ja sam morao utvrditi što.
Privremeno, ušutkat ću portret Sloterdijka koji se smjestio nedaleko od Nietzscheova. Želim još jednom čuti tu priču o jeziku iz usta njegova ‘dekonstruktora’ i mogućnosti koje je ostavio za sobom.
Što se to dogodilo na prijelazu stoljeća? U što smo uronili kada smo u nadnevke započeli pisati dvojku i nule? Zašto smo se počeli ponašati kao da Jacquesa Derridau nikada nismo čitali, zašto ignoriramo mogućnosti koje nam je ostavio za sobom? Zašto se danas ponovno vraćamo na strukturaliste, istinu, smisao i Boga, zašto vapimo za čvrstim temeljima kad smo ih tako lijepo ‘dekonstruirali’. Ako ste mislili da je filozofija Jacquesa Derridae jedna od najpesimističnijih filozofija u povijesti filozofiji – u pravu ste… pa ipak, i na njoj takvoj, možda se može graditi. Njegova teorija o tzv. “strujanju u jeziku”, o différance, okvir je na kojem sada nastojim postaviti svoju teoriju…
Pisanje i razliku čita se fragmentarno, malo tu, malo tamo, jer ako bi se čovjek prihvatio nekakvoga linearnog slijeda čitanja, vjerujem da ne bi daleko dogurao. Pisanje i razlika uglavnom su sastavljeni od eseja koji predstavljaju osvrte na učenja drugih filozofa ili pak osvrte na druge filozofe koji se osvrću na učenja trećih filozofa i tako dalje; a možda su u igri i četvrti filozofi/autori na koje se osvrću treći filozofi/autori i tako u beskonačnost… Bitno je shvatiti, tradicija filozofskog mišljenja duga je i teška. Kada i pomislimo nešto novo, to novo obvezni smo usporediti sa starim, u ovom slučaju, nebrojenim mišljenjima drugih filozofa koji su živjeli prije nas i ostavili razumljiv pisani trag. Tako to čini i Derrida. Piše o Levinasu (drugi autor) koji se osvrće na Heideggerovo učenje (treći autor), a pošto je u igri i fenomenologija, odatle i na Husserla (možebitni četvrti autor), a da ne spominjemo Platona (kao n-tog autora) koji se čini u korijenu svakog mišljenja ili filozofije. Pa tako, Derrida piše i o Batailleu (drugi autor) koji je, pak, pisao o Hegelu (treći autor) itd. Uglavnom, Derrida će poput lukave lije, skriven iza filozofa-analitičara, potkopavati stavove proslavljenih filozofa da bi tek u rijetkim prilikama, u proplamsajima neviđene filozofske oštroumnosti, natuknuo i nešto ‘svoje’. S ovakvim načinom čitanja na izraz ‘dekonstrukcija’ još nisam naišao, dok se “diferancija” (fra. différance) prvi put pojavljuje tek na dvjesto i nekoj strani…
Pisati […] znači i ne moći postići da značenje apsolutno prethodi pisanju: time na ljestvici spuštamo značenje, ali istodobno podižemo upisivanje… Pisati znači znati da ono što se još nije dogodilo u slovu nema drugog prebivališta, ne čeka nas kao propis […] ili u nekom božanskom razumu. Značenje mora čekati da bude izrečeno ili napisano da bi samo sebe nastanilo i postalo ono što za razliku od sebe jest: značenje […] Književni čin tako na vlastitu izvoru pronalazi istinsku moć.
Pisanje je opasno i tjeskobno zato što je inauguralno, u izvornom smislu riječi. Ono ne zna kamo ide, nikakva ga mudrost ne štiti od tog esencijalnog hitanja prema značenju što ga uspostavlja i koje je prije svega njegova budućnost. Hirovito je, međutim, samo zbog kukavičluka. Nema, dakle, osiguranja, protiv izlaganja takvoj opasnosti.
Ipak, jesam li pravilno razumio ovog francuskog poststrukturalistu? Jer, on će rado ponoviti da ga mnogi nisu razumjeli. Možda ga razumijem, ali na sebi svojstven način, i možda to nije onaj način s kojim bi se on složio… Osim toga, Derrida koristi “prokleto” težak jezik. Stil mu je zamoran, prepun vratolomija s riječima, tek tu i tamo iskrsne po koja književna metafora, ali uglavnom bez onog literarnog šarma koji pronalazimo, primjerice, kod Nietzschea. Probajte se, recimo, uhvatiti u koštac s ovom Derridinom rečenicom:
Ta estetika koja neutralizira trajanje i snagu, kao razliku između žira i hrasta, nije kod Prousta i Claudela autonomna.
Ako ste je prisiljeni još jednom pročitati da biste je shvatili, definitivno, nemate afinitet za stil pisanja Jacquesa Derridae. I u mom slučaju to je ozbiljna poteškoća. Definitivno, to nije razumljivo pisanje, bez obzira na prijevod, premda shvaćam da se filozofi vole ‘gubiti’ u pojedinostima i biti razumljivi jedino i opet – filozofima.
Osim toga, postoji još jedna stvar koja me kod French philosophera odbija a to je – bezrezervni hegelijanizam. Postavio me je u mučnu nedoumicu citirajući na početku jednog poglavlja Georgesa Bataillea koji je za Hegela ustvrdio kako „nije ni znao u kojoj je mjeri u pravu“. I što sad? Neće li me ta, iz moje perspektive, začuđujuća podrška Hegelovom šematizmu, apsolutnom duhu i ostalim hegelijanštinama koje sam dosada smatrao običnim filozofskim bedastoćama, natjerati da u ruke uzmem štivo za koje sam vjerovao da, u najmanju ruku, pripada naličju moga duha – tu notornu Fenomenologiju duha (za koju sam, btw, svugdje ponosno naglašavao da je nikada nisam i nemam namjeru pročitati)? Razumijem da se sva ljudska umna djelatnost može svesti na tekst i da ta struja značenja koja obavija stvari ovog svijeta ne podliježe nikakvim pravilima, osim i jedino drugom značenju, ali ne razumijem kakve to veze može imati s Hegelom, običnom “filozofskom usidjelicom” koji je filozofiju usmrtio u svom pokušaju da od nje načini sustav. Ali kad Bataille kaže da Hegel „nije ni znao u kojoj mjeri je u pravu“ onda to nekako pritajeno razumijem. Priroda nikada nije postojala, ali je zato postojalo mišljenje… U mišljenju doista možemo graditi misaone sustave koji kao da nemaju nikakve veze sa stvarnošću i životom, i kojih, kao u slučaju Hegela, ne moramo biti svjesni. I Bataille i Derrida se , zbog tog uvida, nalaze iznad Hegela, a to je ono što me posebice u filozofskom mišljenju zanima, to prevladavanje ili izdizanje u misli…
Na kraju, ne možemo se ne zapitati: možemo li se u misaonom pogledu izdići čak i iznad jednog Jacquesa Derridae? Ne vidim razlog zašto ne. Filozofija je ta koja se, možda i zbog Derridae, desetljećima činila mrtvom za novi iskorak. No nije li danas došlo vrijeme da to napokon učini…? Uostalom, zašto svaki novi iskorak u filozofiji i ne bi bio obilježen tom, jednom te istom, odvažnošću – da za svoje prethodnike ustvrdi ono isto što je Bataille ustvrdio za Hegela – kako nisu ni znali u kojoj su mjeri bili u pravu?! Za ‘naš’ iskorak – potrebno je to ustvrditi i za Derridau. Na kraju krajeva, nikada nikome ne odricati pravo da po nekoj svojoj “filozofskoj istini” bude u pravu, ali zatim se u svom filozofiranju pokušati izdići iznad nje. I ne čini li se vrlo poticajnim ako bi se razvoj filozofije događao upravo na taj način…
O Duhu i njegovim Moćima 