Travanj 2019.

Živjeti u “postideološkom” dobu (ničeancije xxii.)

Posted in FILOZOFIJA, WARK tagged , , , , , u 5:43 pm autora/ice Magičar

McKenzie Wark: SPEKTAKL DEZINTEGRACIJE

143.

Biti socijalist sa imalo jasnoće i poštenja znači shvatiti da smo poraženi. Ako nas ne sustigne komodifikacija, klimatski poremećaji zasigurno hoće. Ipak, ne možemo tumarati u melankoličnom zagrljaju poraza. Ne možemo se držati za ono što je izgubljeno. Također ne možemo preispitivati prošle poraze ne bismo li sljedeći put pobijedili. Nema sljedećeg puta.

…napisao je u svojoj knjizi Spektakl dezintegracije McKenzie Wark – australski pisac i znanstvenik, poznat po svom Hakerskom manifestu i općenito, dojmljivoj kritici kapitalističkog društva i medijskog doba u kojem živimo. Ako vas njegove riječi u startu nisu dirnule, onda i neće, jer jednostavno nemate tu sklonost – ne samo “lijevim idejama” – nego, općenito, idejama bilo kojeg predznaka. Jer, Warkovo “nema sljedećeg puta” ne odnosi se samo na nemogućnost daljnjeg razmišljanja o tome koji put izabrati kako bi se svijet učinio boljim mjestom za život, nego i na nemogućnost da se više bilo kojom idejom svijet preoblikuje u nešto drugo u odnosu na ono što on nepopravljivo jest.

144.

Citirani odlomak, stoga, čitam kao jezovit proslov ulasku u “postideološko doba” – doba u kojem ideologije bilo kojeg predznaka ili – same ideje “po sebi”, premda još uvijek “žive”, više ne kraljuju u društvu. Čini se da su nepovratno izgubile moć da djeluju na ljude, motivirajući ih za život, s koje god strane gledali. Neke su se povukle u osamu kao, recimo, marksističke ideje – a neke, pak, navukle maske na svoje lice šizoidno poričući to što jesu – kao neoliberalne ideje. Štoviše, neoliberalizam stoji na poziciji s koje deklamira o potrebi prevladavanja svih ideologija, od fašističke do komunističke, pa se sama neoliberalna ideologija ne predstavlja kao ideologija, iako se takvom, i ne samo među neomarksističkim misliocima, oduvijek prepoznaje.

145.

No ako se doista radi o tomu da ideologije više ne kraljuju u društvu … što je, onda, na stvari? Tko ili što vlada društvom? U skladu s tim, prisjetio sam se starog Nietzscheova uvida koji mi je uvijek bilo teško prihvatiti. On tvrdi da su naše misli samo odraz borbe naših nagona među sobom, a racionalni um “kognitivna slika” njihove uznapredovale logike i iskustvom stečene mudrosti. Ne može li se odatle zaključiti kako su u “postideološkom” dobu, nagoni ponovno ti koji upravljaju idejama – i njihovi gospodari – a ne obratno… I doista, nije li ideja tzv. “slobode od neometanja”, kao temelj ideologije neoliberalnog kapitalizma, upravo najbezobzirnijim pojedincima društva dala za pravo da “dođu na svoje”, vješto skrivajući da zapravo predstavlja utjelovljenje onog nihilističkog principa “Sve je dopušteno!” koji je još u 19. stoljeću Dostojevski stavio u usta jednog od najcitiranijih likova njegovih romana –  Ivana Karamazova? No ova “sloboda od neometanja” samo je racionalistička anticipacija “evolucijske nužde” po kojoj samo najsposobniji preživljavaju (pa kako god!) a koja se bez izuzetka, “od vijeka vjekova” odnosila na sav biljni i životinjski svijet.

146.

Tako je medijsko doba (koje se prometnulo u “postideološko”), uz popratne kulturološke i političke fenomene “lijevog predznaka” poput poststrukturalizma, seksualne revolucije ili pada Berlinskog zida, na kraju dovelo do otkrića da razvojem ljudskog društva ponovno upravlja – za jedan prosvjetiteljski um – izrazito sramotan princip: “tko jači – taj tlači”. Sve drugo, očigledno, bile su samo ideje… nešto što nije imalo nikakvog uporišta u stvarnosti. Ali eto, baš se u medijskom dobu “ljudska životinjska vrsta” odlučila “razračunati” s idejama jednom zasvagda!

147.

Ne samo da se marksizam, odnosno sve “lijeve ideje” razaznaju kao ideologije odnosno “čiste ideje” koje nam dolaze “odozgo”, a ne iz “mulja” naših nagona, nego je to i otvoreno pomaganje (drugim ljudima i bićima u cjelini) u bilo kojem smislu. Prema tome, i bilo kakva socijalna politika također nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti. A ako ćemo na stvari tako gledati, onda tzv. “desne ideje” (i “ideologije”) nisu ni postojale! Fašizam, nacionalizam, i ako baš hoćete – kapitalizam, racionalizirani su aspekti ljudske prirode kao volje za moć; “izracionalizirani nagoni” koji su nam uvijek dolazili – “odozdo”.

148.

Ako su “lijeve ideje” bile ideje koje su se otrgnule vlasti nagona, “desne” to nikada nisu učinile. I tko je pobijedio? Nisu to ideje bilo kojeg predznaka, nego ona ista “neprosvijećena životinja” u čovjeku. “Postideološko” doba vraća nas korak unatrag u duhovnom razvoju, dok u povijesnom smislu čini korak naprijed – ono navješćuje novo povijesno razdoblje kojemu, sa svom užasnutošću slobodnih duhova, dajemo naziv – “tehničko kameno doba”

 

DODATAK: U aktualnoj “ideološkoj” debati koja se ovih dana provlači medijskim prostorom između Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, neki su razočarano ustvrdili da nitko nije pobijedio. Zar je trebao? Ta nije li u samom načinu predstavljanja ovog događaja razvidno da narod više ne zanimaju ideje koje netko podastire nego svojevrsni “fight mislima” koji se trebao dogoditi, a koji je “nedopustivo izostao”… Sve to naši mediji vrlo dobro znaju, pa su događaj tako i predstavili. Jedan argument više da smo duboko zakoračili u doba kojemu je lako prišiti “epitet” – postideološko, a ovoga puta čak i bez navodnih znakova…

%d bloggers like this: