Travanj 2019.

Živjeti u “postideološkom” dobu (ničeancije xxii.)

Posted in FILOZOFIJA, WARK tagged , , , , , u 5:43 pm autora/ice Magičar

McKenzie Wark: SPEKTAKL DEZINTEGRACIJE

143.

Biti socijalist sa imalo jasnoće i poštenja znači shvatiti da smo poraženi. Ako nas ne sustigne komodifikacija, klimatski poremećaji zasigurno hoće. Ipak, ne možemo tumarati u melankoličnom zagrljaju poraza. Ne možemo se držati za ono što je izgubljeno. Također ne možemo preispitivati prošle poraze ne bismo li sljedeći put pobijedili. Nema sljedećeg puta.

…napisao je u svojoj knjizi Spektakl dezintegracije McKenzie Wark – australski pisac i znanstvenik, poznat po svom Hakerskom manifestu i općenito, dojmljivoj kritici kapitalističkog društva i medijskog doba u kojem živimo. Ako vas njegove riječi u startu nisu dirnule, onda i neće, jer jednostavno nemate tu sklonost – ne samo “lijevim idejama” – nego, općenito, idejama bilo kojeg predznaka. Jer, Warkovo “nema sljedećeg puta” ne odnosi se samo na nemogućnost daljnjeg razmišljanja o tome koji put izabrati kako bi se svijet učinio boljim mjestom za život, nego i na nemogućnost da se više bilo kojom idejom svijet preoblikuje u nešto drugo u odnosu na ono što on nepopravljivo jest.

144.

Citirani odlomak, stoga, čitam kao jezovit proslov ulasku u “postideološko doba” – doba u kojem ideologije bilo kojeg predznaka ili – same ideje “po sebi”, premda još uvijek “žive”, više ne kraljuju u društvu. Čini se da su nepovratno izgubile moć da djeluju na ljude, motivirajući ih za život, s koje god strane gledali. Neke su se povukle u osamu kao, recimo, marksističke ideje – a neke, pak, navukle maske na svoje lice šizoidno poričući to što jesu – kao neoliberalne ideje. Štoviše, neoliberalizam stoji na poziciji s koje deklamira o potrebi prevladavanja svih ideologija, od fašističke do komunističke, pa se sama neoliberalna ideologija ne predstavlja kao ideologija, iako se takvom, i ne samo među neomarksističkim misliocima, oduvijek prepoznaje.

145.

No ako se doista radi o tomu da ideologije više ne kraljuju u društvu … što je, onda, na stvari? Tko ili što vlada društvom? U skladu s tim, prisjetio sam se starog Nietzscheova uvida koji mi je uvijek bilo teško prihvatiti. On tvrdi da su naše misli samo odraz borbe naših nagona među sobom, a racionalni um “kognitivna slika” njihove uznapredovale logike i iskustvom stečene mudrosti. Ne može li se odatle zaključiti kako su u “postideološkom” dobu, nagoni ponovno ti koji upravljaju idejama – i njihovi gospodari – a ne obratno… I doista, nije li ideja tzv. “slobode od neometanja”, kao temelj ideologije neoliberalnog kapitalizma, upravo najbezobzirnijim pojedincima društva dala za pravo da “dođu na svoje”, vješto skrivajući da zapravo predstavlja utjelovljenje onog nihilističkog principa “Sve je dopušteno!” koji je još u 19. stoljeću Dostojevski stavio u usta jednog od najcitiranijih likova njegovih romana –  Ivana Karamazova? No ova “sloboda od neometanja” samo je racionalistička anticipacija “evolucijske nužde” po kojoj samo najsposobniji preživljavaju (pa kako god!) a koja se bez izuzetka, “od vijeka vjekova” odnosila na sav biljni i životinjski svijet.

146.

Tako je medijsko doba (koje se prometnulo u “postideološko”), uz popratne kulturološke i političke fenomene “lijevog predznaka” poput poststrukturalizma, seksualne revolucije ili pada Berlinskog zida, na kraju dovelo do otkrića da razvojem ljudskog društva ponovno upravlja – za jedan prosvjetiteljski um – izrazito sramotan princip: “tko jači – taj tlači”. Sve drugo, očigledno, bile su samo ideje… nešto što nije imalo nikakvog uporišta u stvarnosti. Ali eto, baš se u medijskom dobu “ljudska životinjska vrsta” odlučila “razračunati” s idejama jednom zasvagda!

147.

Ne samo da se marksizam, odnosno sve “lijeve ideje” razaznaju kao ideologije odnosno “čiste ideje” koje nam dolaze “odozgo”, a ne iz “mulja” naših nagona, nego je to i otvoreno pomaganje (drugim ljudima i bićima u cjelini) u bilo kojem smislu. Prema tome, i bilo kakva socijalna politika također nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti. A ako ćemo na stvari tako gledati, onda tzv. “desne ideje” (i “ideologije”) nisu ni postojale! Fašizam, nacionalizam, i ako baš hoćete – kapitalizam, racionalizirani su aspekti ljudske prirode kao volje za moć; “izracionalizirani nagoni” koji su nam uvijek dolazili – “odozdo”.

148.

Ako su “lijeve ideje” bile ideje koje su se otrgnule vlasti nagona, “desne” to nikada nisu učinile. I tko je pobijedio? Nisu to ideje bilo kojeg predznaka, nego ona ista “neprosvijećena životinja” u čovjeku. “Postideološko” doba vraća nas korak unatrag u duhovnom razvoju, dok u povijesnom smislu čini korak naprijed – ono navješćuje novo povijesno razdoblje kojemu, sa svom užasnutošću slobodnih duhova, dajemo naziv – “tehničko kameno doba”

 

DODATAK: U aktualnoj “ideološkoj” debati koja se ovih dana provlači medijskim prostorom između Slavoja Žižeka i Jordana Petersona, neki su razočarano ustvrdili da nitko nije pobijedio. Zar je trebao? Ta nije li u samom načinu predstavljanja ovog događaja razvidno da narod više ne zanimaju ideje koje netko podastire nego svojevrsni “fight mislima” koji se trebao dogoditi, a koji je “nedopustivo izostao”… Sve to naši mediji vrlo dobro znaju, pa su događaj tako i predstavili. Jedan argument više da smo duboko zakoračili u doba kojemu je lako prišiti “epitet” – postideološko, a ovoga puta čak i bez navodnih znakova…

Prosinac 2016.

Komunizam – riječ s konfliktnim značenjem (ili o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja)

Posted in FILOZOFIJA, Kapital, MARX tagged , , , , u 12:34 pm autora/ice Magičar

Karl Marx: KAPITAL

Riječ komunizam danas se rabi u dva upadljivo suprotna značenja. Prema izvornomu, Marxovu značenju, komunizam je ideja po kojoj je društveno uređenje moguće zasnovati na društvenom a ne privatnom vlasništvu. U drugom značenju, komunizam se najčešće dovodi u vezu s totalitarnim socijalističkim režimima 20. stoljeća, ponajviše staljinizmom. Nažalost, upravo ovo drugo značenje danas odnosi prevagu na “ideologijskoj pozornici” pred spuštanje zastora.

Naime, iako su se pozivali na izvornu Marxovu ideju, totalitarni socijalistički režimi 20 stoljeća nisu implementirali ni k. od komunizma u njegovu izvornom značenju. Čak je i jedan Lenjin, koji je rusku revoluciju nazivao “ratnim komunizmom” (što je čista besmislica), toga bio malo svjestan. Ponovimo, prema izvornomu, Marksovom učenju, koje se u neoliberalnim društvima u sociologijskim udžbenicima pomalo posprdno naziva i konfliktnom teorijom, komunizam (a danas se pokazuje da bi to trebalo vrijediti i za socijalizam) nikako ne bi trebao izroniti iz čiste, nasilno-revolucionarne prakse proletarijata. On bi se trebao dogoditi općim pristankom svih, a što prije svega uključuje ono neizbježno “evoluiranje svijesti ljudi” koje svako malo upotrebljavamo kad ostanemo bez argumenata u nekoj moralizirajućoj raspravi.

Odatle, revolucionarna praksa Oktobarske revolucije ili čak NOB-a mogli su dovesti jedino do kakvog-takvog, na brzinu sklepanog, socijalizma. I doveli su. Sve zemlje tzv. Istočnog bloka, uključujući među njima i bivšu državu s ovih prostora, smatrale su se socijalističkim. Komunistički epitet prišiven im je tek naknadno, najčešće u pogrdnom smislu, u vremenu nakon što više nisu bile ni socijalističke. Preskočivši jednu etapu klasne borbe prema izvornoj Marksovoj zamisli i nametnuvši socijalizam narodu ‘odozgo’ a ne ‘odozdo’, Oktobarska revolucija našla se u ‘neobranom grožđu’. Ono što se ubrzo dogodilo, stoga, i nije bilo iznenađenje: zlorabljenje bez presedana jedne, utopističke ideje za interese “starog boga” – jednog ili više gramzivih pojedinaca željnih moći. U ideološkom smislu, Staljin je od svih Rusa toga doba najmanje bio komunist. A ono što se još i danas događa u Sjevernoj Koreji, pod geslom jednog tako uglednog imena, graniči već s čistim ludilom a kamoli dobrim ukusom. U tom smislu, držim da na izraz ‘komunistički diktator’ s pravom možemo gledati kao na oksimoron. Ako će se ikad pojaviti, kako je to na jednoj kavi spomenuo jedan moj prijatelj, komunizam će ljudima ‘doći’ odozdo, a ne ‘odozgo’. Neće im biti nametnut, jer po svojoj izvornoj zamisli (definiciji), on to i ne može biti. Na komunizam se jedino može dobrovoljno pristati (u svojoj glavi).

Međutim, u međuvremenu, toliko je toga lošeg vezano uz tu riječ, da vjerojatno ni ovaj post, kad bi se našao u nekom iole posjećenijem digitalnom prostoru, ne bi izbjegao navalu uvreda branitelja kapitalizma i neoliberalizma svih vrsta, uključujući tu razne skupine neofašista, nacionalista i sl. (koje unaprijed upozoravam da nijedan njihov uvredljiv komentar neću objaviti), a pogotovo ne bi mogao izbjeći uvrede još živućih i opravdano ozlojeđenih žrtava tzv. “komunističkih režima”. Nitko, ali baš nitko, u ovom trenutku ne bi im mogao objasniti da njihovu stvarnu muku koju su prošli nitko ne dovodi u pitanje, nego samo to da su njihovi krvnici i tlačitelji vlastiti teror podveli pod ideju koja ne može imati nikakve veze s njima, jer je duboko mirnodopska po sebi. Drugim riječima, nitko im u ovom trenutku ne bi mogao objasniti da se tu radi o možebitno najvećoj zlouporabi jedne ideje u povijesti ljudskog mišljenja ikad!

U neka druga vremena ideja komunizma bila je utjeha masama, potlačenoj radnoj klasi koja danas polako iščezava s lica zemlje; prividni paradoks je što je ona to još uvijek, ali u obrnutom smislu. Nijedna druga ideja ljudima danas ne pruža toliku ‘utjehu’ u preuzimanju uloge dežurnog krivca za sve zlo u svijetu kao što je to komunistička ideja. Izgleda da će trebati proći jako puno vremena pa da pravo značenje ove riječi ponovno izbije u prvi plan. I sasvim je moguće da se to neće dogoditi dok smo živi…

Ali zašto je važno da ideja komunizma ipak i napokon izbije u prvi plan? Zato što su se ljudski odnosi u modernom kapitalističkom društvu srozali do neizdrživosti.

Uzmimo za primjer ideju solidarnosti ili uzajamlja (prema još jednoj ‘biser’ hrvatsko-jezičnoj istoznačnici) koju je, kao što znamo, svojedobno zadivljujuće demonstrirao poljski narod. Za ovu ideju slutimo da je izravno proizišla iz jedne druge, ali u jednakoj mjeri, zadivljujuće prakse kršćanske tradicije koja se duboko ukorijenila u habitusu poljskog bića i koja se može izraziti riječima – “ljubi bližnjega svoga”. Međutim, kad danas pogledamo što je ostalo od ideje solidarnosti, vidjet ćemo da ona grca pod nogama neke nove (iako još uvijek katoličke) ksenofobne Poljske.

A zbog ideje solidarnosti, moram priznati, najviše mi se plače. U redu na blagajni, kako je to odlično zamijetio jedan drugi moj prijatelj, blagajnica će svoj prezir nezadovoljstva životom upravljati najprije prema onima koji su poput nje, običnim i beznačajnim ljudima, često obespravljenima i na rubu egzistencije, a ne prema dobro uhranjenim i obučenim kapitalistima za koje i ona zna da su svoj prvobitni kapital, kao po nekom pravilu, najčešće stekli ‘sumnjivim poslovima’. One koji su u istom financijskom rangu s njom, upravo njih će najviše prezirati! Iskazat će anti-solidarnost na djelu, koliko je tu u njenoj moći. Solidarnost je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom, radnička klasa je nestala, jer se dovodi u vezu s komunizmom. Zato je tlačenje kapitalista o(p)stalo, jedino što se danas naziva drugim imenom – mobing – svodeći ga na izuzetak, a ne pravilo. Svoje probleme rješavaj sâm, geslo je neoliberalizma, a ako to nisi u stanju povinuj se “presvetoj čizmi kapitalizma”.

Damir Pilić, prema vlastitim riječima “zakašnjeli marksist”, na svom izvrsnom blogu i u jednom intervjuu dotiče se izravno ovih pitanja. Negdje mu je pošlo za rukom iskopati podatak da je altruizam u Hrvatskoj prema jednom istraživanju provedenom 1983. zauzimao visoko 4. mjesto na ljestvici najpoželjnijih ljudskih osobina, da bi samo deset godina nakon toga (ili nakon nekoliko godina života u kapitalizmu), u ponovljenom istraživanju, završio na posljednjem 20. mjestu. To najbolje govori što nam se dogodilo kad smo odlučili prijeći u društvo liberalne demokracije s kapitalizmom kao društvenim uređenjem.

Još jedno obilježje ‘krasi’ današnji kapitalizam, koji ‘od milja’ nazivamo neoliberalizmom; više ne možemo govoriti o otvorenom natjecateljskom ratu, nego o zakučastom, prikrivenom ratu “svih protiv sviju” u kojemu pušku, pa i konkretnu materijalnu i financijsku moć, sve više zamjenjuje uredno potpisan i pečatiran dokument od strane “trenutne vlasti” kojim ona ostvaruje stvarnu moć u društvu. Birokracija je postala nova bojišnica gramzivog čovjeka. Ako će krenuti u rat, onda će on prvo ovladati papirologijom, zakonima, statutima, pravilnicima, propisima kako bi se druge svladalo; dakle, ne više snagom mišića, nego nekim u pravo vrijeme potpisanim i javno obznanjenim dokumentom.

Najbolji argument u obranu kapitalizma koji sam dosada čuo glasi: kapitalizam je u skladu s ljudskom prirodom. Svaki čovjek je u duši egoističan, uvijek će nešto htjeti i uvijek za sebe. Uvećanje moći u bilo kojem smislu, jedini je i pravi smisao života. Nećemo se praviti grbavi te se praviti da ne poznajemo autora ove izjave. Da, to je Nietzsche iz svoje posljednje misaone faze… one, nad kojom smo najviše bili zamišljeni, i koja nam je izazvala najveću turobnost i sjetu…

Jer, pitamo se: što da, onda, radimo mi ovakvi, sa snažnim porivom ili osjećajem da ćemo biti sretni i zadovoljni društvenim životom, životom u bilo kojoj zajednici (poslovnoj, obiteljskoj, crkvenoj) samo ako su u njoj zadovoljni svi, a koji tek danas prepoznajem kao komunistički po sebi? Zašto bih trebao tajiti vezu između svoje altruističnosti, humanosti i solidarnosti s drugima i riječi komunizam zbog njegovog iskrivljenoga drugog značenja koje ga dovodi u vezu s uobičajenim nealtruističnim, nehumanim i nesolidarnim namjerama pojedinaca koji streme k moći? Ne kažem da sam to svaki puta, ali što me to tjera da većinu vremena budem entuzijastičan, a ne pragmatičan; altruističan, a ne mizantropski nastrojen, human, a ne nehuman, i u konačnici, solidaran, a ne ksenofoban (spram drugih)? To komunističko biće u meni, koje je stvarno, jer ga kroz sebe mogu osjetiti, tko ga je odgojio? Je li to bio neuspješan eksperiment jedne države unaprijed osuđene na propast, zbog kojeg me u današnjem neoliberalnom društvu prepoznaju kao nesposobnu, nesnalažljivu, pa čak i psihički bolesnu jedinku (zbog depresije), jer se ne ponašam kao “većina ljudi”, a to znači da se u društvu ne znam ‘izboriti za sebe’, ili je to nešto što će svaki čovjek steći evolucijom vlastite svijesti kad-tad neovisno u kojemu društvenom uređenju danas živi…? U skladu s potonjom mogućnošću, bivša država je u svom kakvom-takvom socijalizmu najdalje dogurala od svih drugih država (ali vjerojatno i ne dalje od Kube)…

Prava kritika komunizma, stoga, mora započeti drugim pitanjem koje glasi: je li stremljenje jednom takvom nepobitno uzvišenom cilju (svrsi) života uvijek mora završiti s tako pogubnim posljedicama? Zlouporabom jednih te istih gramzivih pojedinaca? Je li se ljudske jedinke odnosno njihove pameti doista enormno razlikuju jedna od druge, kao što to tvrdi francuski pisac Michel Houellebecq, da je nemoguće od njih očekivati da ostvare bilo kakav konsenzus u pogledu načina vođenja života koji bi vrijedio za sve. Ideja komunizma ovdje se otkriva kao zavodnička, i suviše utopistička, drugim riječima, nezamisliva s obzirom na stvarnu ljudsku prirodu. Možda je, stoga, opasno stremiti komunizmu? A upravo ovim pitanjem pozabavit ćemo se u sljedećem postu…

%d bloggers like this: