Listopad 2017.
Damar književnosti
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Svoj putopis po Italiji Marko Pogačar, jedan od naših najperspektivnijih književnika, odlučio je nasloviti Talijanske sveske. Izvadak putopisa dobio sam priliku poslušati u nedjeljno jutro u emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija, onako polubudan, u krevetu. Sve je na svom mjestu. Marko ne samo da vlada putopisnim žanrom, stilskim figurama, “radnjom putopisa”, nego je zadivljujuće i njegovo poznavanje korpusa hrvatskog jezika. Posjet nekom malom neuglednom seocetu u sjevernoj Italiji on opisuje s barem dvadesetak riječi čije značenje ne poznajem. Izbrušen je to tekst do najsitnijih detalja, i kad bih sebe uzimao kao nekog ozbiljnog pisca, bilo bi mi teško priznati da Marko piše bolje od mene… Talijanske sveske po svemu su vrhunsko putopisno štivo i tu nema nikakvog spora…
Međutim – ah to moje “međutim”, u kojemu nikako ne želim pronaći nekakav trag ‘naknadne’ ljubomore, a što je kod pisaca uobičajena stvar – ovoga puta odnosi se na nešto drugo. Ono me je već počelo golicati kod saznanja samog naslova putopisa Talijanske sveske. Naime, malo-pomalo, počelo mi se vrzmati glavom: ta, nije valjda otputovao u Italiju samo zato kako bi mogao pisati…? I znači li to da putopis nije proizišao spontano iz unaprijed planiranog (ili neplaniranog) putovanja…? Nekako, više nisam u stanju podnijeti pisce koji su “u potrazi za inspiracijom”. Ne kažem da je Marko takav pisac, ali čini mi se važnim to reći. Jednostavno, pisanje, kao i sve drugo na svijetu što je dodatak životu a ne sâm život, nikako se ne bi smjeli graditi toliko ozbiljnima, niti je pisac u tolikoj mjeri ozbiljan stvor, da bi se do te mjere uzimao ozbiljno i radio nešto drugo kako bi mogao pisati! Ako ćete ikada staviti nešto na papir, stavit ćete to isključivo iz duboke unutarnje potrebe, u bilo kojoj životnoj situaciji, imali ili ne imali vremena za to; ukratko, neovisno od toga što se trenutno događa u vašem životu… To je jedina legitimacija umjetnika, druge nema!
I sada vidim Marka u društvu etabliranih zvijezda hrvatskog književnog bunjišta, u kojemu pokorno prima savjete kako bi se trebala odvijati njegova književna karijera, o čemu bi on to zapravo trebao pisati… Nevjerojatno je to u kojem broju slučajeva danas mladi pisac pristaje na ovaj način ‘slavno propasti’, prihvaćajući savjete starijih kolega i urednika izdavačkih kuća te započeti pisati o temama koje nikada nisu bile i nikada neće biti njegove teme… Ne kažem da je tako i u Markovom slučaju, ali neka sjena mojih misli šapuće mi da su u njegovu slučaju te teme možda upravo njegovi putopisi… kao ‘službeno’ opravdanje za odgodu pisanja romana…
Žao mi je što je moja žaoka usmjerena prema kretanju na lokalnoj književnoj sceni ponovno oplela po onom do kojeg mi je zapravo stalo… Jer, čitajući još njegovu poeziju, u Marku Pogačaru vidio sam damar, onu životnu snagu koja je preostala u tijelu hrvatske književnosti prije njezine konačne smrti kao istinske književnosti; premda bi bilo ispravnije reći – prije njezinoga potpunog potonuća u Coelhovsku književnost podilaženja čitatelju… Ono što će se dogoditi s ostatkom, ili se već uvelike događa, možda bi se još moglo nazvati “stilskim vježbama” à la Milko Valent, ili pak “književnost radi književnosti” prema slavnijoj analogiji l’art pour l’art…
Je li važna hrvatska književnost? Nije. Je li uopće važna bilo koja druga književnost? Nije! Je li, onda važno, što uopće pišemo? Jest, ali samo ako pisanjem zapravo izdržavamo život i svu patnju koju sa sobom nosi. Ako u tome što pišemo možemo pomoći drugima na isti način – onda se već možemo nazvati i piscima! Ali ako život ne osjećamo kao patnju, onda ne trebamo pisati, onda možemo i samo podilaziti čitatelju i ‘štancati’ detektivske romane, ljubiće, krimiće, sf-ove… drugim riječima proizvoditi kapitalistička dobra kao i svaka druga, uključiti se u borbu za čitalačku publiku na književnom tržištu, popularizirati se preko društvenih mreža i sl.
*
* *
O tome kako stoje stvari na ovome svijetu, kao i o istinskom, ali danas zaboravljenom pozivu pisca u izloženomu smislu, ne mogu se zasititi čitajući kratki esej Ostati živ Michaela Houellebecqa podijeljen u četiri dijela, znakovitih naziva: Najprije patnja, Artikulirati, Preživjeti, Udariti gdje treba. Prema ovome eseju, Michael Houellebecq i rock zvijezda Iggy Pop, inače bliski prijatelji, snimili su film. To vam je to, dragi pisci, samo trebate slijediti ovaj naputak kako ostati živ, ako pišete da biste svladali patnju koju osjećate u svom postojanju…
Zašto najprije patnja? Zato što je…
…svijet… rasprostrta patnja… Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje… Svijet se sastoji od patnje, zato što je, po svojoj biti, slobodan. Patnja je nužna posljedica redovitog funkcioniranja sustava. To morate znati, i [to morate] reći!
Tako, dakle, stoje stvari na ovome svijetu. A kako onda artikulirati patnju? Jednostavno, stavite je u strukturu, savjetuje Houellebecq.
Vjerujte u strukturu. Osim toga, vjerujte u nekadašnje metrike. Versifikacija je snažno oruđe za oslobađanje unutrašnjeg života… Ne uspijevate li artikulirati svoju patnju u dobro definiranu strukturu, gotovi ste. Patnja će vas smazati sirove, iznutra, prije nego što budete imali vremena napisati bilo što… [I] nikada nemojte raditi; pisati pjesme nije posao; to je naboj.
Nakon što ste uspjeli (ili neuspjeli) artikulirati svoj izraz, kako preživjeti? Često će vam se održavanje na životu učiniti bolno beskorisnim i prestat ćete pisati…
Ako ne pišete više, možda je to uvod u promjenu forme. Ili promjenu teme… Ili je to možda doista uvod u vašu stvaralačku smrt. No o tome ne znate ništa. Nikada nećete točno upoznati taj dio sebe koji vas nagoni na pisanje… Možete odabrati …strategiju à la Pessoa: naći neku službicu, ništa ne objavljivati, mirno čekati smrt…
Trebat ćete se obilno koristiti mehanizmima društvene solidarnosti (naknada za nezaposlenost, itd.), kao i financijskom pomoći bolje stojećih prijatelja. Ne razvijajte pretjeranu krivicu u tom smjeru. Pjesnik je posvećeni parazit.
Ne morate se tući. Tuku se boksači; ne pjesnici. No, ipak, treba malo objavljivati, to je nužan uvjet da bi se moglo dogoditi posthumno priznavanje… Bili vi i najsavršeniji genij, neki ćete trag morati ostaviti; i imati povjerenja u literarne arheologe da iskopaju ostatak.
Nijednom nemojte misliti na sebe dok pišete, na sebe možete misliti u životu, s kojom ćete ženom/muškarcem završiti u krevetu, od koje(g) prijatelja/prijateljice ćete zatražiti financijsku pomoć, ali dok pišete usredotočite se samo na to kako da ovom svijetu izreknete svoju i njegovu istinu; samo to; to je i poruka zadnjeg dijela ovog iznimno motivirajućega, izvanrednog eseja.
Jer vaše je najdublje poslanje dupsti do Istine… Istina je sablažnjiva. No, bez nje, nema ničega što bi vrijedilo… Što se vas tiče, jednostavno recite istinu, ni više ni manje.
Daljnje riječi Michaela Houellebecqa moraju vas natjerati barem na drhtaj; ja ga svaki put osjetim:
Ne možete voljeti i istinu i svijet. Ali već se odabrali. Sada se problem sastoji u tome da se držite toga odabira. Pozivam vas da sačuvate hrabrost. Ne da biste se imali bilo čemu nadati. Naprotiv, znajte da ćete biti vrlo sami. Većina ljudi nagodi se sa životom, ili pak umru. Vi ste živi samoubojice.
Kako se približavate istini, tako raste samoća. Građevina je raskošna, ali pusta. Hodate praznim dvoranama, koje vraćaju jeku vaših koraka. Okružje je prozračno i nepromjenjivo; predmeti kao da su postali kipovi. Katkad zaplačete koliko je okrutna jasnoća vizije. Rado biste se vratili nazad, u magle neznanja; no zapravo znate da je već prekasno.
Nastavite. ne bojte se. Najgore je već prošlo. Dakako, život će vas još uvijek razdirati; ali vi, sa svoje strane, s njim više nemate toliko posla. Sjetite se: od vrha do dna, već ste mrtvi. Sada ste licem u lice s vječnošću.
Drugim riječima, dragi Marko, ako se sasvim dobro provodiš po tulumima, književnim susretima itd. i nekako ti polazi za rukom završiti u krevetu su curama s kojima to upravo želiš – što ti fali? Zašto trebaš još i pisati? Možda to činiš kako bi u krevet odveo još više cura. To je sasvim prihvatljiv odgovor za mladića. Ali kada te, jednoga dana, ta unutarnja, mahnita potreba ščepa za gušu, bez izuzetka, bez osvrtanja na sve tvoje prijatelje, i svo tvoje lijepo mišljenje o sebi, što ćeš učiniti? Hoćeš li joj se napokon prepustiti i otkazati sva književna okupljanja, susrete po Skandinavskim zemljama i predstavljanja po sajmovima knjiga…? To pitanje, na kraju krajeva, trebao bi sebi postaviti svaki čovjek koji u životu kani nešto ozbiljno napisati; dakle, neću još reći pisac. Kristian Novak vjerojatno si ga je postavio, pa otišao u Berlin i za nekoliko mjeseci napisao izvanrednu Črnu mati zemlu… Robert Perišić odgovor na to pitanje već dulje vremena živi; zamijenivši dan za noć, poput pravog vješca novije hrvatske književnosti, stvorio je besprijekorne romane koji se nažalost ne cijene u onoj mjeri u kojoj bi se, prema autoru ovih redaka, trebali cijeniti… Vjerojatno se nešto slično dogodilo i Damiru Karakašu dok je pisao Kino Liku… Ali već odavna znamo da vrijednosti društva nisu naše vrijednosti, i ne moramo to sto puta ponavljati!
I ne zamjeri Marko, što sam tebe ‘uzeo za zub’ u ovoj osobitoj kritici coelhovske preobrazbe ne samo hrvatske, nego i svjetske književnosti… Ovo je samo dobronamjeran tekst upućen svim mladim ljudima koji uživaju u pisanju, da se ne daju navesti, kako to Paolo Coelho predlaže, na podilaženje čitatelju, osobitoj žanrovskoj izobrazbi, i općenito pisanju o temama koje nemaju nikakve veze s njima. Uživati pisati, to se samo tako kaže u početku, u kasnijim fazama života ono postaje naš lijek za stvarnost, a ako do kraja slijedimo naputke iz eseja Ostati živ, pisanje može postati i naša sudbina…
Siječanj 2012.
Najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš
MARKO POGAČAR: Poslanice običnim ljudima
– …
– Tko da je došao? – ponovim pitanje.
– Neki malac; želi te vidjeti pod svaku cijenu.
– I što hoće?
– Pojma nemam; pitaj ga sam.
Tetka je provirivala kroz ključanicu sobička u koji sam se sklonio ne bih li barem zakratko počinuo. Ovo Kolo mi ne dopušta ni trenutak mira. Duboko uzdahnem i istupim iz sobe. Upitno kimnem tetki, a ona uzvrati identičnim kimanjem samo na drugu stranu, u smjeru doista pristiglog mladića. Koji je tebe vjetar nama nanio, pomislim.
Svakog jutra prethodiš stvarima
Kao što neke druge prethode Tebi
Stajao je i gledao ispred sebe odsutno. Imao je bradu zanesenjačkog tipa, a la Dostojevski, i dječački nevin pogled koji ga je, iz nekog razloga, barem u mojim očima, još više činio sličnim tom fanatičnom Rusu. U rukama je držao tanku knjižicu. Ponudim ga da sjedne, ali odmahnu glavom. Bio je u vidnom šoku kojeg kao da mi je želio prenijeti riječima.
– Vidite gospodine – počeo je – Ni sam ne znam kako sam dospio ovdje, do vas; sjećam se da sam upravo zapisao dva posljednja stiha pjesme koja me dugo mučila i da se onda dogodilo to – našao sam se ovdje s vama, vašom gospođom i tim nadasve čudesnim Kolom…
Činilo se da nikako nije mogao skriti svoje oduševljenje duhovnom skalamerijom koja se sada ponosno okretala u njegovu prisustvu. Kolo na sve djeluje ili kako bi kazao jedan norveški pisac, a moj dobar znanac: „ i nikog ne ostavlja bez svog traga u sebi“.
– Dođite, pokazat ću vam ga izbliza. – dobrohotno rekoh i povedoh mladića do Kola – Došli ste ovuda! – te mu pokazah središnji otvor onog manjeg Kola koje se vrtjelo na osovini većeg. To manje Kolo potpuno je zadiralo u sobu, gotovo se moglo tretirati kao dio namještaja, dok se ono veće, puno moćnije, već gubilo u vanjskom prostranstvu čudesnog žutog odsjaja.
– Ne razumijem… – prošaptao je.
– Ništa strašno, pjesma je bila povod da vas manje Kolo uzme pod svoje. Naime, vi pripadate sadašnjosti, a u ovom trenutku u kojem teče ovaj naš razgovor, teče i vaš život izvan ove prostorije… Dakle,… – pritom podignem tanku knjižicu u mladićevim rukama kako bih pročitao ime autora – … Marko, možda se sada krećete jednom od zagrebačkih ulica u susret svojoj dragoj kako biste joj objavili da ste danas imali sreće i napisali jednu duboku pjesmu, a možda idete samo u susret prijateljima kako bi se još jednu noć namrtvo napili…
– Čekajte! – povikao je Marko – Doista sam se kretao jednom zagrebačkom ulicom i zastao na jednom osvijetljenom mjestu, izvadio notes i zapisao ta posljednja dva stiha, ali nisam išao svojoj dragoj ni svojim prijateljima, išao sam u Booksu… znate, to vam je jedan književni kafić odnosno kafić u kojem se okupljaju književnici… Tamo se, naime, održavala večer poezije, a ja sam bio domaćin-urednik…
Manje Kolo na to zaškripa i na svom ekranu prikaza tu malu pustaru duha s pjesnicima. Pjesnici su svako malo zazivali Markovo ime, ali ne u ulozi vehementnog pjesnika već više u kontekstu organizacije pjesničke večeri. „Marko će to srediti, on je dobar dečko“, „Prepustite to Marku“… čulo se sa svih strana za potrebe osiguravanja dovoljnog broja stolica za publiku, pića i umjerene količine slastica, kako je to već uobičajeno na pjesničkim večerima.
– Eto, povlače vas na rukav na svakom koraku, kako biste im služili… Vjerojatno vam još uvijek udjeljuju i savjete kako da pišete, je li tako? – podrugljivo se osmjehnem.
– Gospodine, nemate uopće pravo…
– Baš ste skroman mladić! – bez mog dopuštenja i tetka se ubaci u razgovor. Na prvu se moglo zamijetiti da je ostala zatečena mladićevom pojavom i da je spremna bacit se na njega upravo ovog trenutka.
– Hvala, gospođo, ali ja zaista… – zbunio se Marko.
– Za vas sam tetka, samo tetka – reče Tetka sneno pružajući mu svoju ruku s crveno nelakiranim noktima.
Stvari za trenutak kao da mi počeše izmicati iz ruku. Manje Kolo pojača svoju vrtnju i ja dograbim Tetkina ramena i okrenem ih u smjeru kuhinje.
– Siguran sam da je naš gost žedan. Đus, grejp ili nešto drugo, mladiću? – upitao sam na brzinu zbunjena mladića.
– Može sok od jabuke – na kraju je skrušeno zatražio.
Nikog nema na tavanu
znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
tavana.
kuće.
svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
već sam rekao,
nema tavana.
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo.
Ponovno uzeh u ruke mladićevu tanku knjižicu. Naslov je glasio Poslanice običnim ljudima, iznimno duboka i zahtjevna poezija. Iznenađujuća za ovo doba…Možda svi pjesnici tako dobro pišu, ali teško je u to povjerovati, trebalo bi pitati onog Tomicu Bajsića, on to sve prati.
– Slušajte mladiću, iako izgledam kao da imam godina kao i vi, uzimam si za pravo ocjenjivati vašu poeziju i vaš život kao da mi je dvostruko više. Ona, to jest vaša poezija, iako iznimna, hrvatskom društvu je apsolutno bespotrebna – u ovom obliku. Ono danas počiva na mnogo beskrupuloznijim zasadama kao i mnoga druga tranzicijska društva danas.
– Jedino mi se francusko čini iznimkom! – povikala je tetka iz kuhinje – Pročitala sam neki dan da su Francuzi najdepresivniji narod od svih! Ti su sigurno ludi za poezijom i romanima!
Naše poglede zakratko okrenute tetki vratismo jedan na drugoga.
– Ljude ne zanima poezija. Nikad ih i nije zanimala. – nastavio sam – Poezija zanima samo pjesnike, pišeš pjesme isključivo zbog sebe kako bi sebe podržao u svijetu, kako bi uopće preživio. Naravno, te tvoje pjesme mogu zanimati još samo ljude koji isto tako pišu pjesme. S romanima je drugačije. Njih čitaju i ljudi koji nisu pisci. Jedino još romani, kako tako, drže vodu. Drugim riječima, pokušajte napisati roman ukoliko želite otisnuti svoj bitak u prašinu bivanja…
– Ali, ja ne želim pisati ono što, kako kažete, ljude zanima. Pjesme su u meni i izlaze kad one to hoće…
– Da, razumijem…još ste mladi. Sve u svoje vrijeme. Nego… jeste li upoznali onog Perišića? – povedem razgovor u drugom smjeru.
– Da, imao sam ga prilike upoznati, nekoliko puta smo bili na pivi u Gjuri…
– Noćna ptica, taj Perišić – promrmljam – Za sebe tvrdi da je Velik Igrač ali i dalje nikako da se udostoji napisati jedan pravi i veliki roman…
– Ali kako se piše ‘veliki roman’, gospodine, ako smijem znati? – mladić je sada postao znatiželjan iako se vidjelo da ne očekuje bog zna kakav odgovor.
– Zamisli najgori mogući scenarij u društvu u kojem živiš i eto ti velikog romana! – kazao sam bez većeg razmišljanja – Kao primjer mogu ti poslužiti romani onog Šveđanina, Larssona, Stieg Larssona. Za njega danas tvrde da je predvidio pojavu onog ubojice Brevika u skandinavskom društvu, a on je samo zamislio najgori mogući scenarij…
U tom trenutku stiže tetka sa sokom.
– Evo, mladiću moj – reče tetka i pruži Marku čašu zelena soka popravljajući punđu drugom rukom.
„Dostojevski“ obori oči.
– Čula sam – poče tetka kao obraćajući se meni – da ti je 50 eura na Silvestrovo kazao da je Brevik učinio nešto epohalno: onaj idealan život u skandinavskim zemljama, o kojem smo svi dosada maštali, da je porušio kao kulu od karata…
Bilo je očigledno da je željela pred mladićem ispast pametnija nego što je to bila. Ali on kao da nije obraćao pažnju na nju. Uperio je svoj dječački pogled prema meni.
– A što bi mogao biti najgori mogući scenarij društva u kojem živim? – upitao je.
Vratim smiješak na lice kao Toni Soprano pred Christopherom Moltisantijem u čudesnom umjetničkom serijalu.
– To je na tebi – da ga prepoznaš, uočiš, izmisliš – što god! – kazah nastavljajući oponašati stil televizijske gangsterske zvijezde zakratko hvatajući mladića za ramena.
Ali u tom trenutku prostorija u kojoj smo boravili iz temelja se zatrese; jednom, pa onda još jednom. Netko je bio vani, netko izvan ovih zidova, hodao je ovom zemljom, i bio očito jako velik. Mladić uplašeno pogleda u nas.
– Je li ovo stvarnost? Je li se ovo uistinu događa? – upita nas uplašeno.
– Probaj ovo prepričati svojim pjesnicima u Booksi! – podrugljivo kažem – Ne mogu podnijeti misao o kulturi koja nije skopčana sa stvarnošću. Riječi se ispisuju krvlju i moraju moći zaboljeti dok se čitaju, samo ih treba znati moći napisati na pravi način. Evo ti jednog koji upravo tako čini! –pokazah u smjeru prozora odakle je dolazilo sve veće podrhtavanje. Postajalo je sve jasnije da je podrhtavanje dolazilo od koraka koji su se približavali, koraka iznimno velikog bića.
– Inače, ne moraš ništa brinuti, on je samo jedan od Magičara na proputovanju Izgubljenom Zemljom Uma.
Uskoro, ogromno lice francuskog pisca Michela Houellebecqa, nalik licu stare kornjače, proviri kroz jedan od visokih prozora. Natprirodne veličine morao se sagnuti kako bi zavirio u prostoriju, toliko je bio ogroman.
– Ta nije li i ovo samo jedna od mojih maštarija uma? – prošapta kao za sebe zavirujući nehajno u unutrašnjost prostorije.
Potom se uspravi i uz podrhtavanje tla udalji nastavljajući svoje, po svemu sudeći, beskrajno lutanje…
O Duhu i njegovim Moćima 