Listopad 2017.
Damar književnosti
Michel Houellebecq: OSTATI ŽIV
Svoj putopis po Italiji Marko Pogačar, jedan od naših najperspektivnijih književnika, odlučio je nasloviti Talijanske sveske. Izvadak putopisa dobio sam priliku poslušati u nedjeljno jutro u emisiji Trećeg programa Hrvatskog radija, onako polubudan, u krevetu. Sve je na svom mjestu. Marko ne samo da vlada putopisnim žanrom, stilskim figurama, “radnjom putopisa”, nego je zadivljujuće i njegovo poznavanje korpusa hrvatskog jezika. Posjet nekom malom neuglednom seocetu u sjevernoj Italiji on opisuje s barem dvadesetak riječi čije značenje ne poznajem. Izbrušen je to tekst do najsitnijih detalja, i kad bih sebe uzimao kao nekog ozbiljnog pisca, bilo bi mi teško priznati da Marko piše bolje od mene… Talijanske sveske po svemu su vrhunsko putopisno štivo i tu nema nikakvog spora…
Međutim – ah to moje “međutim”, u kojemu nikako ne želim pronaći nekakav trag ‘naknadne’ ljubomore, a što je kod pisaca uobičajena stvar – ovoga puta odnosi se na nešto drugo. Ono me je već počelo golicati kod saznanja samog naslova putopisa Talijanske sveske. Naime, malo-pomalo, počelo mi se vrzmati glavom: ta, nije valjda otputovao u Italiju samo zato kako bi mogao pisati…? I znači li to da putopis nije proizišao spontano iz unaprijed planiranog (ili neplaniranog) putovanja…? Nekako, više nisam u stanju podnijeti pisce koji su “u potrazi za inspiracijom”. Ne kažem da je Marko takav pisac, ali čini mi se važnim to reći. Jednostavno, pisanje, kao i sve drugo na svijetu što je dodatak životu a ne sâm život, nikako se ne bi smjeli graditi toliko ozbiljnima, niti je pisac u tolikoj mjeri ozbiljan stvor, da bi se do te mjere uzimao ozbiljno i radio nešto drugo kako bi mogao pisati! Ako ćete ikada staviti nešto na papir, stavit ćete to isključivo iz duboke unutarnje potrebe, u bilo kojoj životnoj situaciji, imali ili ne imali vremena za to; ukratko, neovisno od toga što se trenutno događa u vašem životu… To je jedina legitimacija umjetnika, druge nema!
I sada vidim Marka u društvu etabliranih zvijezda hrvatskog književnog bunjišta, u kojemu pokorno prima savjete kako bi se trebala odvijati njegova književna karijera, o čemu bi on to zapravo trebao pisati… Nevjerojatno je to u kojem broju slučajeva danas mladi pisac pristaje na ovaj način ‘slavno propasti’, prihvaćajući savjete starijih kolega i urednika izdavačkih kuća te započeti pisati o temama koje nikada nisu bile i nikada neće biti njegove teme… Ne kažem da je tako i u Markovom slučaju, ali neka sjena mojih misli šapuće mi da su u njegovu slučaju te teme možda upravo njegovi putopisi… kao ‘službeno’ opravdanje za odgodu pisanja romana…
Žao mi je što je moja žaoka usmjerena prema kretanju na lokalnoj književnoj sceni ponovno oplela po onom do kojeg mi je zapravo stalo… Jer, čitajući još njegovu poeziju, u Marku Pogačaru vidio sam damar, onu životnu snagu koja je preostala u tijelu hrvatske književnosti prije njezine konačne smrti kao istinske književnosti; premda bi bilo ispravnije reći – prije njezinoga potpunog potonuća u Coelhovsku književnost podilaženja čitatelju… Ono što će se dogoditi s ostatkom, ili se već uvelike događa, možda bi se još moglo nazvati “stilskim vježbama” à la Milko Valent, ili pak “književnost radi književnosti” prema slavnijoj analogiji l’art pour l’art…
Je li važna hrvatska književnost? Nije. Je li uopće važna bilo koja druga književnost? Nije! Je li, onda važno, što uopće pišemo? Jest, ali samo ako pisanjem zapravo izdržavamo život i svu patnju koju sa sobom nosi. Ako u tome što pišemo možemo pomoći drugima na isti način – onda se već možemo nazvati i piscima! Ali ako život ne osjećamo kao patnju, onda ne trebamo pisati, onda možemo i samo podilaziti čitatelju i ‘štancati’ detektivske romane, ljubiće, krimiće, sf-ove… drugim riječima proizvoditi kapitalistička dobra kao i svaka druga, uključiti se u borbu za čitalačku publiku na književnom tržištu, popularizirati se preko društvenih mreža i sl.
*
* *
O tome kako stoje stvari na ovome svijetu, kao i o istinskom, ali danas zaboravljenom pozivu pisca u izloženomu smislu, ne mogu se zasititi čitajući kratki esej Ostati živ Michaela Houellebecqa podijeljen u četiri dijela, znakovitih naziva: Najprije patnja, Artikulirati, Preživjeti, Udariti gdje treba. Prema ovome eseju, Michael Houellebecq i rock zvijezda Iggy Pop, inače bliski prijatelji, snimili su film. To vam je to, dragi pisci, samo trebate slijediti ovaj naputak kako ostati živ, ako pišete da biste svladali patnju koju osjećate u svom postojanju…
Zašto najprije patnja? Zato što je…
…svijet… rasprostrta patnja… Svaka je egzistencija ekspanzija i prignječenje. Sve stvari trpe dok postoje… Svijet se sastoji od patnje, zato što je, po svojoj biti, slobodan. Patnja je nužna posljedica redovitog funkcioniranja sustava. To morate znati, i [to morate] reći!
Tako, dakle, stoje stvari na ovome svijetu. A kako onda artikulirati patnju? Jednostavno, stavite je u strukturu, savjetuje Houellebecq.
Vjerujte u strukturu. Osim toga, vjerujte u nekadašnje metrike. Versifikacija je snažno oruđe za oslobađanje unutrašnjeg života… Ne uspijevate li artikulirati svoju patnju u dobro definiranu strukturu, gotovi ste. Patnja će vas smazati sirove, iznutra, prije nego što budete imali vremena napisati bilo što… [I] nikada nemojte raditi; pisati pjesme nije posao; to je naboj.
Nakon što ste uspjeli (ili neuspjeli) artikulirati svoj izraz, kako preživjeti? Često će vam se održavanje na životu učiniti bolno beskorisnim i prestat ćete pisati…
Ako ne pišete više, možda je to uvod u promjenu forme. Ili promjenu teme… Ili je to možda doista uvod u vašu stvaralačku smrt. No o tome ne znate ništa. Nikada nećete točno upoznati taj dio sebe koji vas nagoni na pisanje… Možete odabrati …strategiju à la Pessoa: naći neku službicu, ništa ne objavljivati, mirno čekati smrt…
Trebat ćete se obilno koristiti mehanizmima društvene solidarnosti (naknada za nezaposlenost, itd.), kao i financijskom pomoći bolje stojećih prijatelja. Ne razvijajte pretjeranu krivicu u tom smjeru. Pjesnik je posvećeni parazit.
Ne morate se tući. Tuku se boksači; ne pjesnici. No, ipak, treba malo objavljivati, to je nužan uvjet da bi se moglo dogoditi posthumno priznavanje… Bili vi i najsavršeniji genij, neki ćete trag morati ostaviti; i imati povjerenja u literarne arheologe da iskopaju ostatak.
Nijednom nemojte misliti na sebe dok pišete, na sebe možete misliti u životu, s kojom ćete ženom/muškarcem završiti u krevetu, od koje(g) prijatelja/prijateljice ćete zatražiti financijsku pomoć, ali dok pišete usredotočite se samo na to kako da ovom svijetu izreknete svoju i njegovu istinu; samo to; to je i poruka zadnjeg dijela ovog iznimno motivirajućega, izvanrednog eseja.
Jer vaše je najdublje poslanje dupsti do Istine… Istina je sablažnjiva. No, bez nje, nema ničega što bi vrijedilo… Što se vas tiče, jednostavno recite istinu, ni više ni manje.
Daljnje riječi Michaela Houellebecqa moraju vas natjerati barem na drhtaj; ja ga svaki put osjetim:
Ne možete voljeti i istinu i svijet. Ali već se odabrali. Sada se problem sastoji u tome da se držite toga odabira. Pozivam vas da sačuvate hrabrost. Ne da biste se imali bilo čemu nadati. Naprotiv, znajte da ćete biti vrlo sami. Većina ljudi nagodi se sa životom, ili pak umru. Vi ste živi samoubojice.
Kako se približavate istini, tako raste samoća. Građevina je raskošna, ali pusta. Hodate praznim dvoranama, koje vraćaju jeku vaših koraka. Okružje je prozračno i nepromjenjivo; predmeti kao da su postali kipovi. Katkad zaplačete koliko je okrutna jasnoća vizije. Rado biste se vratili nazad, u magle neznanja; no zapravo znate da je već prekasno.
Nastavite. ne bojte se. Najgore je već prošlo. Dakako, život će vas još uvijek razdirati; ali vi, sa svoje strane, s njim više nemate toliko posla. Sjetite se: od vrha do dna, već ste mrtvi. Sada ste licem u lice s vječnošću.
Drugim riječima, dragi Marko, ako se sasvim dobro provodiš po tulumima, književnim susretima itd. i nekako ti polazi za rukom završiti u krevetu su curama s kojima to upravo želiš – što ti fali? Zašto trebaš još i pisati? Možda to činiš kako bi u krevet odveo još više cura. To je sasvim prihvatljiv odgovor za mladića. Ali kada te, jednoga dana, ta unutarnja, mahnita potreba ščepa za gušu, bez izuzetka, bez osvrtanja na sve tvoje prijatelje, i svo tvoje lijepo mišljenje o sebi, što ćeš učiniti? Hoćeš li joj se napokon prepustiti i otkazati sva književna okupljanja, susrete po Skandinavskim zemljama i predstavljanja po sajmovima knjiga…? To pitanje, na kraju krajeva, trebao bi sebi postaviti svaki čovjek koji u životu kani nešto ozbiljno napisati; dakle, neću još reći pisac. Kristian Novak vjerojatno si ga je postavio, pa otišao u Berlin i za nekoliko mjeseci napisao izvanrednu Črnu mati zemlu… Robert Perišić odgovor na to pitanje već dulje vremena živi; zamijenivši dan za noć, poput pravog vješca novije hrvatske književnosti, stvorio je besprijekorne romane koji se nažalost ne cijene u onoj mjeri u kojoj bi se, prema autoru ovih redaka, trebali cijeniti… Vjerojatno se nešto slično dogodilo i Damiru Karakašu dok je pisao Kino Liku… Ali već odavna znamo da vrijednosti društva nisu naše vrijednosti, i ne moramo to sto puta ponavljati!
I ne zamjeri Marko, što sam tebe ‘uzeo za zub’ u ovoj osobitoj kritici coelhovske preobrazbe ne samo hrvatske, nego i svjetske književnosti… Ovo je samo dobronamjeran tekst upućen svim mladim ljudima koji uživaju u pisanju, da se ne daju navesti, kako to Paolo Coelho predlaže, na podilaženje čitatelju, osobitoj žanrovskoj izobrazbi, i općenito pisanju o temama koje nemaju nikakve veze s njima. Uživati pisati, to se samo tako kaže u početku, u kasnijim fazama života ono postaje naš lijek za stvarnost, a ako do kraja slijedimo naputke iz eseja Ostati živ, pisanje može postati i naša sudbina…
O Duhu i njegovim Moćima 
Retka Zverka said,
Listopad 2017. u 6:09 pm
Magičare, al’ si opleo po mladom autoru koji je izgleda zastranio, pa ga valja vratiti na strmu stazu života. 😉 Ne znam, nisam čitala ništa od Marka a ni o ideji njegovog “podavanja” mejnstrimu. Ali, želim da pročitam esej “Ostati živ”. Gde je to moguće?
Magičar said,
Listopad 2017. u 12:03 am
A ja sam se baš ponadao da ga i nisam toliko opleo, @Retka Zverko… 🙂 Neće on sigurno u mainstream, ali hoće u neki svoj svijet, kao što sam to na kraju i ja učinio sa svojim Nojem (romanom)… E sada bi ja, kao netko tko je naučio lekciju, njega posavjetovao da drugačije piše…da stavi prst na ranu društva i čvrsto pritisne, a sam to nisam činio… U svemu tome, i nisam neki autoritet da bi ga ove riječi dirnule, ali sve što sam napisao stoji… pa je to sve i samokritika… 🙂
Esej Ostati živ je naprosto genijalan i možda nešto najbolje što je Michel Houellebeq ikad napisao, inače je objavljen u knjizi Lanzarote i drugi tekstovi i vidim da je ima na internetu i u hrvatskom (http://www.mvinfo.hr/knjiga/3313/lanzarote-i-drugi-tekstovi) i srpskom izdanju (https://www.knjizara-sigma.rs/kupi/lanzarote-i-drugi-tekstovi-misel-uelbek-402826
Retka Zverka said,
Listopad 2017. u 12:18 pm
Odlično mi zvuči ova tvoja konstatacija “da stavi prst na ranu društva i čvrsto pritisne”. Je li, dođe mu kao identifikacija sa Markom i neko naknadno utvrđivanje. Dragi Magičare, uvek ima prilike za nove romane. 🙂
Retka Zverka said,
Listopad 2017. u 12:20 pm
I kako ode komentar, pre nego što završih, a htedoh zapravo da odem u novi red… Hvala ti. Nisam imala pojma da je to u toj Uelbekovoj knjizi. Nekako, ona još nije stigla na red. Doduše, nisam sve njegove knjige ni pročitala. Negde sam na pola puta.
Retka Zverka said,
Listopad 2017. u 12:26 pm
Htela sam da pogledam sadržaj knjige kod izdavača (Booka), a možda i deo knjige ako je dostupan da se pročita, ali sajt trenutno nešto ne radi. Reci mi, da li je na ovoj adresi https://procedura.net1zen.com/?p=10254 zapravo deo eseja?
Magičar said,
Listopad 2017. u 11:24 pm
Čak ti je to cijeli esej, @Retka Zverko! Nije velik, a u njemu se i nalazi ono s ranom i prstom… 🙂 Meni je apsolutno nadahnjujući! Tako bi se trebao, po meni, osjećati svaki pisac, a ne da sanja o nekakvoj slavi… Zapravo, pisac može sanjati o slavi, ali slava nije nešto o čemu on odlučuje, niti ima veze s pisanjem, on samo treba uznastojati ‘dupsti do istine’ … stvarno krasno rečeno… A sama istina može biti ovakva ili onakva, u ovisnosti u kojem dobu živimo, ali zato je književnost i umjetnost, i ne mora nužno biti isključivo zabavljačkog tipa…
Retka Zverka said,
Listopad 2017. u 2:56 pm
Baš lepo, onda sam pročitala, prvi put za sad, čitav esej. 🙂 Slažem se s tobom, i meni je nadahnjujuć. Mislim da stvaralaštvo i slava ne idu ruku pod ruku. Da, i za zabavu valja potražiti neke druge izvore.
Magičar said,
Listopad 2017. u 1:41 pm
Da bih išta dodao… 🙂
lamce08 said,
Listopad 2017. u 7:52 am
Hvala puno na ovom postu. ❤️
Magičar said,
Listopad 2017. u 8:31 am
Nema na čemu, @lamce08, a hvala i Michelu i Marku! I znao sam oduvijek da si ti takav pisac! 🙂
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 7:38 pm
Magičare,
neka tebe nama, pa bilo to i 2017….živ si valjda?!
Kuckam ti u tipku, brusim svoju knjigu i nekako nabasah na “ovo”… ne mogu se ozbiljnije odlijepiti od merituma, Francuzov ću esej pročitati kasnije.
Za poticaj na razgovor poručujem tik da je Houellebecq plošan dok piše o patnji i istini. Istoznačnica za patnju je svjesnost; on to ne zna, nije to osvijestio…
Istine pak nema, niti je moguća, te je džaba do nje dupsti…ni to ne zna.
Nadam se da ćeš se osvrnutiti na moj skori javni naslov, kao što sam se ja na tebe i na Michaela!?
LP…”long play”…hm!?
Magičar said,
Ožujak 2019. u 9:48 pm
Ah, kako ti je neobičan komentar @Conte Ivano Bajamonti! I koliko je samo u njemu oštroumne kritike jednog od najvećih, ako ne i najvećeg pisca današnjice, ali i dubine vezane uz pojam istine. “Istoznačnica za patnju je svjesnost” od ovoga mi se već može zavrtjeti u glavi, jer nikada nisam razmišljao o toj mogućnosti… A po pitanju istine slažem se s tobom, nje nema, ali tu valjda obojica mislimo “samo” na krajnju istinu. Houellbecqova istina do koje on dubi je život sam kakav jest, kakav život zapravo živimo, a njegovu istinu može izreći jedino književnost… I dakako da ću se osvrnuti na “skori javni naslov” ako jesi onaj za kojeg slutim da jesi! 🙂
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 10:28 pm
Književnost je gaf i lelekanje, u tom sam smislu glasno odmotavao Krležu…po portalima, nešto na “Face-u”, ranije…imam zabranu pristupa javnim medijima unazad 6-7 ljeta.
Literati i pjesnici ne znaju izvor svojih nadahnuća, kazah Svenu Adamu Ewin-u(!?). Šutio je.
Anton Pavlovič Čehov je rijetko pošten: „Ne zavaravam li ja čitatelja, kad usprkos svemu, ne dajem odgovora na najvažnija pitanja?“
Houellebecq je književnik, ja sam znanstvenik, znanstvenik svjesnosti. Dugo mi je trebalo dok sam shvatio razloge moje spisateljske sporosti; nisam spisatelj, to je to. Valjano pišem, ali valjanije mislim…mediokriteti pišu romane, geniji kozmologije, volim reći. Moja će se prva knjiga objaviti u Njemačkoj, Hrvati je ne mogu popiti.
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 12:15 pm
Magičare,
izučavao sam ti blog sinoć…gledam kad si s time započeo, vidim i slab odjek…i shvaćam da si lijepu i učenu ideju okovao političkom korektnosti.
U mene si naslutio stanovitu nepristojnost…međutim, valja kreativno umijeti i s nešto nepristojnosti…svojedobno sam vodio on-line školu kognitivnog coachinga…u godini dan sam imao 26.000 postova…
(S)kidaj sterilnu koprenu s ovoga mjesta, ljubazno ti predlažem.
Conte Bajamonti
Magičar said,
Ožujak 2019. u 7:06 pm
Kad bih mogao to bih vjerojatno i učinio, dragi @Conte Ivano, i hvala ti na ovom savjetu. No iz nekog razloga ne mogu se tući riječima s drugima, jer mi je to potpuno besmisleno. Ta tu smo da si pomognemo u postojanju, a ne da budemo u pravu. No ljude je oduvijek zanimala borba, kroz nju se uostalom i izgrađuju, postaju ono što jesu… Zbog toga, potpuno sam svjestan da ono što napišem ljudima nije zanimljivo… i da upravo zbog te “sterilne koprene” koju sam prekrio preko teksta blog nema nikakva odjeka… Lagao bih kad bih kazao da pišem samo za sebe, pogotovo to nisam činio u početku, ali s godinama sam se s tim pomirio. Vremenom upoznajemo sebe, pisanjem smo odmah bili privučeni, ali nismo znali zašto, no na kraju shvatimo da pisanje najbolje zrcali osobu koja jesmo. Pisati o svemu što mi padne na pamet meni je jednako kao biti svjestan postojanja u svakom trenutku.
I moram priznati, imaš stila, i to onog i tvrdog i lucidnog, ničeanskog, u isto vrijeme. Napadaš pa se povlačiš, a kada napišeš “valja kreativno umijeti i s nešto nepristojnosti” – onda znam da si sigurno taj duboki “slobodni duh” kakve je i Nietzsche volio. A to znam po riječima. Baš me zanima kako će na kraju izgledati tvoja knjiga!
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 8:30 pm
“Tući se rječima” je strah. “Pomoći si uzajamno u postojanju” vrijedi dosljednije promisliti: sugovorniku nabijati faradayev kavez na osobnost, ruši radijaciju u oba smjera?
Humor je amortizer bitka; ne dopustimo li našim bližnjima gdjekad i oštru spontanost, skoro će nas tretirati kao mrtav blog; nismo li onda toj smrti blizu!?
Magičar said,
Ožujak 2019. u 12:01 am
Ne znam jesi li nabasao na ovaj moj post:
https://pustopoljina.net/2017/04/18/ne-moramo-se-vise-brinuti-o-meni-nego-o-stvarima-radi-kojih-sam-tu/
On mi se čini blizak našoj raspravi. kako sam naslov kaže: tko je glavni, ja ili stvari radi kojih sam tu. Tko će priznati da je tu da bi porobio svijet? Nitko, svi će govoriti da su tu zbog drugih i malo lagati… Mislim da nisi spomenuo Nietzschea u nijednoj od svojih “misaonija”, a toliko toga imaš od njega… 🙂
Poanta je u sljedećem: život je ono što je spontano i takvom životu ne treba komentar, ne treba duh. No misao je drugačija, ona kao slobodni, ali neodgovorni komentar života može puno toga: zavesti, upropastiti, očarati, motivirati itd. drugim riječima – može utjecati na život. No i dalje je život ono što je prava istina, a ne misao o životu! I zbog toga o životu možemo misliti što god hoćemo. Upravo zbog ovakvih misaonih akrobacija moj blog definitivno ne može polučiti nikakvo zanimanje na površini. Ali ako nisi primijetio, tvoja dubina ne može na ove moje misli biti ravnodušna… 🙂
I da, negdje si napisao da nisi spisatelj, da možeš samo misliti, a jesi li probao s aforizmima?
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 1:47 am
“Poanta je u sljedećem: život je ono što je spontano i takvom životu ne treba komentar, ne treba duh.”
Život je tek umišljaj, kao što je to i čovjek; tko onda odlučuje o spontanosti, na temelju kojeg vraškog polazišta? Niti je misao slobodna gdje je i sloboda umišljaj!
1.U ime zločina počinjenih nad samom sobom ljudska bi se vrsta trebala samodokinuti.
2. Ono što je stvoreno ne može pojmiti sebe.
3. Svjesnost o sebi je svjesnost o našoj predodžbi o nama.
4. Identitet je umorstvo bližnjega.
5. Čovjek je doista napravljen od blata.
6. Razodjenite žene, neke će bit nagije od ostalih.
….
Par od par stotina koje zapisah…
Nietzsche se znao prenuti iz rastrojstva: “Napisao sam nekoliko dobrih knjiga…”
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 2:09 am
Istina je nepriopćiva, što je god priopćivo ne može biti Istina. Prenut čovjek tek trkelja, ne zbori ni o čemu istinito. Zborenje je njegov trik za zaobilaženje vaših umova. Ne marite za ono što čujete, osluhnite što se zbiva u vama. Teško li je trkeljati suvislo.(Uzdah.)
.
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 10:55 pm
Skinuo sam se s “Fake-a” prije tri godine, kronološki mi šalju stare ispise, baš je stigao ovaj – postan prije 4 godine:
SMRTNO OZBILJNA IGRA
Introspekcija je smrtno ozbiljna igra. Jedan na tisuću namjernika naslućuje o čemu je tu riječ. Jedan od milijuna je spreman ići do kraja. Ostali fermentiraju u sudu uosobljene svjesnosti. Fermentacija je pravo bolna: pare šište, poklopac bića se nadiže, čini se da će sud eksplodirati svaki čas.
Zašto je fermentacija bolna? Bolna je zbog naravi onoga koji se u tom loncu ukuhava. Pa kakva je to narav? Bolje se zapitajmo što mi uopće znamo o sebi. Što nam je na nama tako znano i poznano da bismo za to stavili ruku u vatru? Ima li i jednoga djelića koji nam je posve jasan?
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 1:53 am
“…u romanu se propituju granice apstraktnoga mišljenja te pokušava dati odgovor na pitanje: što je sve moguće zamisliti i koje sve odnose između zamišljenog uspostaviti…”
Prije dotičnoga propitivanja prijeko je nužno propitati izvorište i mehanizam mišljenja…
Magičar said,
Ožujak 2019. u 5:15 pm
“Svjesnost o sebi je svjesnost o našoj predodžbi o nama.” Slažem se! Pa čak i u tome da je istina nepriopćiva. Ti jedino nisi rekao zašto, a ja jesam, zato što je sam život istina, i sa svojim duhom, ali i crijevima i želucom. Nije istina što duh izriče, tu si u pravu nego je sam duh istina jer proizlazi iz života. I sad, mislim da je glupo da obične ljude zamaram s ovim, samo ovakvi kao ti i ja o tome razmišljaju, zato ovakvim mislima nije nužan odjek. One su same sebi odjek. A da znaš samo koliko mi je dugo trebalo da to pomislim….
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 6:08 pm
Istine nema.
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 6:15 pm
“…nego je sam duh istina jer proizlazi iz života…”, veli tvoj sebe neprokazani um!?
Magičar said,
Ožujak 2019. u 5:21 pm
“Prije dotičnoga propitivanja prijeko je nužno propitati izvorište i mehanizam mišljenja”
Mislim da je to nemoguće a i ne smatram to nužnim. Dovoljno je to što volimo misliti, a zapravo zamišljati, Houellebecq je čak rekao da je karta zanimljivija od teritorija. Nije li?!
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 6:11 pm
Ne da je nemoguće, nego bez toga propitivanja ništa inoga nije moguće…štoviše: ništa bez toga nije ni pošteno, niti odnošenje spram samoga sebe.
Houellebecq je balavac spoznaje…
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 9:51 pm
Od svjetskih mislioca, znanstvenika, umjetnika… zahtijevam osobno iskustveni iluminacijski prasak…evo kako to stoji u uvodniku moje knjige:
Davna božjega dneva, na bijeloj stijeni, ponad modra bezdana, na najvišoj strmini jadranskoj, jedan se mladi život sučelio s vječnošću posve nepripravan. Za sunčeva žara, pri zdravoj pameti i pred živim svjedokom! U jednom se času, na prizor pred nevinim očima, dometnula još jedna slika, još jedna radnja. Dvije radnje, dvije slike, na istom krajobrazu istodobno!? Jedna od njih nije mogla biti istinita!? Ili obje!
Magičar said,
Ožujak 2019. u 10:32 pm
Dragi @Conte, ovo je maestralno! Ja sam htio tako moćno govoriti, ali mi to nikada nije u takvom nadahnuću pošlo za rukom, u zagonetkama, nejasno, a opet precizno u metaforama, odajući dojam da se zna s čim se uhvatilo u koštac. Ne mogu ponovno ne spomenuti našeg Učitelja, upravo sam htio zvučati kao Nietzsche, ali čini mi se da si me preduhitrio… Još više sam zainteresiran za tvoju knjigu!
Conte Ivano Bajamonti said,
Ožujak 2019. u 10:52 pm
Hvala, Magičaru, ali ću te odmah i iznevjeriti. Uvodnik je jedno, a potonji tekst drugo; moja je prva knjiga isključivo dijaloška. Dijalozi su, doduše, derivirani iz iskustva istaknutog u uvodniku, i moguće je da te se dojme i više nego što obojica očekujemo. Propituju (samo)spoznaju iz najneshvatljivijih aspekata; pitanja i odgovora je kao u priči.
Drugi je moj naslov esejistički. Par hrvatskih nakladnika htjelo ga je objaviti uz uvjet izbacivanja njegova (nerazumlivoga?) kognicijskoga dijela. Uzvratio sam im s objašnjenjem da su kulturalne, umjetničke, putopisne i ljubavne sastavnice mojega teksta zapravo instrument onoga dijela kojega bi oni rado izbacili. “Ti su tekstovi alibi za moje duševno zdravlje”, zavapio sam.
Magičar said,
Ožujak 2019. u 11:25 pm
Pa evo, što god pošalješ, bit ću zahvalan, i dakako kritičan (čitaj dat ću konstruktivan komentar)! pustopoljina@gmail.com
A ako još nisi spreman na to – nema problema – bit ću strpljiv!