Lipanj 2014.
‘Religija bez religije’ (ili kako umaknuti pseudo-dobu u nastajanju…)
Richard Rorty: KONTIGENCIJA, IRONIJA I SOLIDARNOST
A sada se vratimo našem ‘prijelomu duha’. U svojevrsnoj smo dvojnoj poziciji – ili se nalazimo iznad ključne točke prijeloma i krećemo se putem koji uspostavljeno ‘pseudo-doba’ više ne može slijediti; ili smo također samo pseudo-relikti – prva izravna posljedica tog prijeloma.
Što se tiče ‘pseudo-doba’ ono se, u nekom duhovnom smislu, više ne može uzdizati, jedino spuštati. U svom spuštanju, na svakoj razini, svakom stupnju, čemu god, proizvest će jedno ‘pseudo-djelo’, analogno ‘izvornom’ djelu, djelu originalu iz ‘ne-pseudo-doba’. Slijedeći ovu misaonu nit, postavlja se pitanje, nisu li upravo Sloterdijkove Sfere ‘pseudo-djelo’ koje u potpunosti odgovara Spenglerovoj Propasti zapada, djelu koje je nastalo u ‘srcu’ moderne? Također, na isti se način možemo zapitati koje će ‘pseudo-djelo’ – ili to već jest – pokrilo problematiku, primjerice, jednog Bitka i vremena? Na kraju krajeva, sa samog vrha ‘duhovne frakture’, možemo misliti jednu i za nas odveć uznemirujuću misao: nisu li i ovi postovi zapravo samo pseudo-pandan Derridainim odvažnim mislima? Drugim riječima, možda ništa nije u tolikoj mjeri ‘pseudo‘ od ‘Derridijanca’ koji misli da svog učitelja može prevladati…
Nakon uvida u ‘alternativnost’ našeg pogleda u odnosu na onaj uobičajeni, akademski uvid u povijest duhovnih sklonosti čovječanstva, moramo uvesti još jednu korekciju. Svi moji ljubimci duha – filozofi, književnici, umjetnici – svi redom, odane su pristalice alternativnoga pogleda na stvarnost, a ne onog koji prevladava u udžbenicima filozofije, književnosti i umjetnosti (nisam uzalud napisao da ne pišem za svakoga). Tako je bilo sa Spenglerom, tako se, po svemu sudeći, dogodilo s Derridom, a danas se događa sa Sloterdijkom. ‘Akademski pacificirani’ pogledi na stvarnost, na kulturnu povijest, na tijek duhovnih događaja, su sterilni, mrtvi. Zbog toga, moja misaona pozicija je upravo u kontrastu s tim mainstream pogledom.
Unatoč prethodnom uvidu, uvjeren sam da nam je fenomen ‘prijeloma duha’, koristeći Heideggerov jezik, ‘ontički nametnut’, a ne ‘ontologijski izmišljen’. Bilo da smo formalno obrazovani akademici ili filozofi autodidakti, bilo da hodamo ‘ravnim’ ili ‘zaobilaznim’ stazama, ‘prijelom duha’ utječe na sve nas, bez iznimke. Naše razlike su zapravo samo različite interpretacije ovog fenomena koji neprestano i neumoljivo utječe na naša osjetila, a time i na naš um.
Sâm vrh piramide prijeloma, zanimljivo, ne pripada nekoj ‘besperspektivnoj’ i ‘beskrvnoj’ Derridinoj misli, niti misli Paula de Mana, možda najvećeg ‘praktičara’ dekonstrukcije. Umjesto toga, pripada pomalo nezgrapnom konceptu ‘autoreferentne nekonzistencije’ (engl. self-referential inconsistency), koji je između ostalih, problematizirao američki postmodernistički (meta)filozof Richard Rorty. Taj izraz, u ovdje snažno naglašenoj metateorijskoj maniri, obuhvaća srž misli koje u svoju tvrdnju uvlače same sebe. Najbolji primjer predstavlja rečenica “Ova rečenica nije istinita“, za koju možemo reći da je istinita kada je lažna, i obrnuto. Lako je shvatiti da su gotovo sva razmišljanja post-strukturalista zapravo podložna kritici ‘autoreferentne nekonzistencije’. Ako opovrgavamo izvjesnost istine, kao što to čini Derrida, što reći za samu takvu izjavu; je li ona istinita, pita se Rorty? Ako Derrida može tvrditi da je sve tekst, ‘lijepa priča’, znači li to da je i njegova teorija dekonstrukcije, pa čak i rečenica u kojoj izriče “kako je sve to ‘lijepa priča'” – samo ‘lijepa priča’? Kako tvrdnja da nema istine – može biti istinita? Jasno je da je ovaj način izlaganja blizak onome koji je nekoć uzdrmao temelje matematike – jer u sâm jezik nastojimo ‘ući’ na sličan način na koji je u matematiku nekoć ‘ušao’ Kurt Gödel – potkopavajući ju od samog temelja s apsurdnim, logički nekonzistentnim tvrdnjama. Za razliku od Gödela, mi se koristimo sofisticiranijim oblikom apsurdne tvrdnje – koja se naziva ‘autoreferentna nekonzistencija’. Moramo biti iskreni, nakon nje, ako još želimo ‘plivati u moru’ istine, svaka misao postaje problematična.
Međutim, upravo na ovom mjestu možemo postaviti ozbiljan prigovor Rortyju, prigovor koji bi nas mogao odvesti iznad točke prijeloma koju ‘autoreferentna nekonzistencija’ sama sačinjava, ili koju je uzrokovala, u prostor gdje tek trebamo izgraditi put koji nastavljamo slijediti. Taj prigovor dolazi u formi pitanja: Zašto ponovno postavljati pitanje je li nešto istinito, ako smo samoj istini oduzeli izvjesnost postojanja? Nema smisla (niti obveze) utvrditi je li Derridina, ili bilo čija tvrdnja da istina ne postoji, istinita. O toj tvrdnji više ne možemo tvrditi da je istinita ili neistinita. Jednostavno možemo nastaviti slijediti tu tvrdnju, održavajući se iznad prevaziđene istine i gledati kamo će nas odvesti. Međutim, ovdje se postavlja još jedno važno pitanje: treba li nastaviti graditi bez oslanjanja na istinu, ili barem na ‘vjeru u istinu’ ili bilo koji drugi pojam koji smo sami stvorili? Odgovor na ovo pitanje danas ne možemo znati, jer naša post-metafizička misija tek počinje. Pred nama je otvoreno polje, pustopoljina, Prostor Uma u kojem je sve moguće, u kojem koncepti ‘stvari duha’, poput ‘vojnika metafizike’ nakon izgubljene bitke, žudnjevito traže novog gospodara. Onaj koji dolazi, ali još nije na vidiku, ne mora nužno biti njihov gospodar, ali mora biti netko ili nešto što će, u određenom smislu, preuzeti brigu o njima.
Vratimo se, međutim, Rortyju. Njegov zaključak, nakon svega rečenog, jest: “Kultura je jedina stvarnost za čovjeka“. Time se pridružuje svome postmodernističkom kompanjonu Derridau u iznošenju kontroverznih tvrdnji ‘autoreferentno nekonzistentne’ naravi. Sjetimo se, Derrida je jednom zapisao: “Priroda nikada nije ni postojala.” Možemo se upitati, o kojoj stvarnosti Rorty raspravlja? Naravno, o stvarnosti koja nas okružuje, ali koja je, prema Rortyju, uvijek prvenstveno ‘kulturno oblikovana’, te koja se mijenja čak i dok je percipiramo kroz pojmove/označitelje – ‘istine’, ‘slobode’, ‘ljepote’, ‘dobroga’ itd. koje smo sami stvorili. Stvarnost ne može biti neljudska, kao što nam Rorty sugerira, kao što Bog ne može postojati bez čovjeka, što je Sloterdijk jasno istaknuo. Rortyjeva stvarnost nije neka tajanstvena, po svojoj naravi nepoznatljiva stvarnost, nego je ono što čovjek doživljava, ono što mu nešto znači, u potpunosti usklađeno sa Spenglerovim uvidom iz ‘Propasti Zapada’. Kad dulje meditiramo nad rečenicom “Neprolazna misao je iluzija” (također iz ‘Propasti Zapada’), shvatimo da je na istoj razini sa svojim suprotnim tvrdnjama – ono što tvrdi, istovremeno negira, stvarajući ‘autoreferentnu nekonzistentnost’. Dakle, da budemo potpuno jasni, ‘stvari duha’ ne mogu biti ništa drugo nego literatura, ‘lijepa priča’, koja i danas nadahnjuje na nevjerojatan način. U stalnom kretanju, one [‘stvari duha’] postaju ono što je Derridu i njegovu filozofiju optuživalo – ‘religija bez religije’. Književnost je književnost koja je oduvijek znala da je književnost. Filozofija je književnost koja je upravo otkrila da je književnost. Mogu li napisati da je i znanost književnost koja još ne zna da je književnost? 🙂 Zbog neistraženosti novih područja uma/duha – informacija i izvedbi – to još ne mogu i ne smijem napisati, premda ne mogu zanijekati da mi se sviđa gledati na znanost kao na oblik ultrastvarne književnosti…
Na kraju, s potpuno otvorenim kartama, bez prednosti bilo kakve ideje u našem umu, pokušajmo se prisjetiti riječi biblijskoga Ivana na početku njegovog slavnog Evanđelja: “Na početku bijaše Riječ…” Taj neobični uvid, koji ne spominje nikakvu tamu ili bezdan, morao je sve zbuniti . Kako Riječ? Zašto Riječ? A kada se propovijed nastavi s “…i Riječ bijaše od Boga…“, u potpunosti smo s njim, i uz njega, spremni da čujemo najveću tajnu ljudskog duha ili uma, svejedno, koja glasi: “...i Riječ bijaše Bog“… Zbog tih riječi sada tiho vrištimo u sebi, jer shvaćamo da je ono što smo ovdje izrekli, i što je izrekao Derrida i ostali ‘post-strukturalisti’, već davno izraženo ovom anagogičnom, očaravajućom spoznajom…
Dalje, nećemo. Bilo da se izgubimo u visinama duhovnog razvoja, nedostupnih većini čovječanstva, ili da kao pseudo-Derridijanci samo maštamo o tome, ostavljamo to pitanje po strani. Čak i ako ne vidimo tlo na kojem stojimo, vođeni ogromnom radoznalošću, sada se pitamo što smo u tom ‘zrakopraznom’ prostoru uopće sposobni stvoriti. Neka buduće generacije tragaju za odgovorom na pitanje: na čemu smo ‘stajali’ – mi, ne-sljedbenici pseudo-doba – dok smo u ovom stoljeću nastavili graditi naše veličanstvene simbole i na temelju njih – naša grandiozna djela…
Veljača 2013.
Pustolovina postajanja čovjekom
Vilém Flusser: DIGITALNI PRIVID (Europski glasnik br. 17)
Pročitah sjajan članak Viléma Flussera u novom broju Europskog glasnika. Na nekih desetak stranica članka, čini se, stalo je više od onoga što obično stane u jednu knjigu. Stara dobra pitanja o našem identitetu ponovljena su u ledenom i sumornom ozračju digitalnog doba. Što se to, dovraga, s nama zbiva? Kroz što smo sve prošli dok smo se, kao Kant, pitali Što možemo znati? Filozof brazilsko-čeških korijena (nevjerojatna kombinacija!), zadivljujućom vještinom sažimanja povijesnih činjenica u svezi gnoseoloških ideja, uspijeva nam ponuditi svoj odgovor na njih, u čijoj srži kao da su utkani Derrida, postmodernizam i ideja Matrixa zajedno.
Flusserove teze o našemu etičko-gnoseološkom razvoju odlučio sam parafrazirati svodeći ih na natuknice koje sam zaodjenuo vlastitim književnim plaštem. (Pritom, uzdržavao sam se od citiranja jer vam uvid u njegovu originalnu misao nudim na posebnoj stranici.)
1. U srednjem vijeku vrijednost (čitaj istinu) neke stvari određivala se prema zamišljenom idealnom obliku te iste stvari. Biskupi su bili mjerodavni za konstituiranje idealnog oblika neke stvari. Istina neke stvari se sastojala u dovoljno dobrom literarnom opisu te iste stvari.
2. U novom vijeku vrijednost neke stvari postaje relativna, mjeri se u odnosu na neku drugu stvar. Znanstvenici smišljaju sve bolja i bolja objašnjenja za svijet koji nas okružuje, a prema njima udjeljuju vrijednost stvarima. Geocentrični sustav zamijenjen je heliocentričnim. Sunce na taj način postaje ‘vrjednije’ od Zemlje. Istina neke stvari sastojala se u dobrom matematičkom opisu te stvari. Kalkulacijsko mišljenje uzima maha, kao i ideja ‘slobodnog tržišta’.
3. Otprilike od osamnaestog stoljeća tinja nada da bismo putem kalkulacijskog računa mogli postati sveznajući. Diferencijalne jednadžbe omogućuju nam da popunimo posljednje rupe u prostoru. Krajem devetnaestog stoljeća mislimo da smo stvarno sveznajući, svaki kutak stvarnosti možemo opisati matematikom. Međutim, postavlja se novo pitanje: jesmo li time postali i svemoćni?
4. Prijelaz iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće nosi tužnu vijest. Kompleksne diferencijalne jednadžbe, jedino istinski zanimljive, za svoje rješenje trebaju vrijeme trajanja svemira. Premda smo sveznajući, nikada ne možemo postati svemoćni. Znanje se ne može pretvoriti u moć. To je taj tužan ishod modernističkog pogleda na svijet uslijed kojega mi, u postmoderni, kroz osjećaje apsurda i tjeskobe svakodnevno trpimo.
5. Ipak, ne damo se; izumljujemo računala! Njima ustupamo čast rješavanja kompleksnih jednadžbi. Ali, neočekivano, računala iskazuju dva nepredviđena svojstva. Prvo, uklanjaju potrebu za elegantnim matematičkim rješenjima, uklanjaju umjetnost iz matematike, jer i doslovno sve matematičke probleme računaju ‘na dva prsta’. Drugo, osim što su sposobni matematički opisati stvarnost, sposobni su je i ‘komputirati’, sintetizirati u likove. Drugim riječima, računala su u stanju u digitalnom obliku vraćati ne samo naš ‘stari svijet’, već i projicirati beskonačni broj drugih, alternativnih svjetova.
6. Jedan drhtaj morao je u tom trenutku proći cijelim područjem humanističkih znanosti. Jer, ako je tomu tako, pomisliše preživjeli filozofi druge polovice dvadesetog stoljeća, zašto i ovaj naš svijet ne bi mogao biti na isti način ‘komputiran’ kao i alternativni svjetovi? Rodila se ideja Matrixa! A toj, po svemu, revolucionarnoj i uznemirujućoj zamisli kratko vrijeme prethodila je još jedna, ne manje revolucionarna i uznemirujuća zamisao prema kojoj kalkulacijsko mišljenje možda samo zadaje jednadžbe prirodi, dok priroda rezultate tih jednadžbi jednostavno samo ‘eksperimentalno’ vraća. Drugim riječima, naša istinita spoznaja o naravi svijeta samo je naša projekcija prirode koju smo uspostavili kako nama odgovara.
7. Zaključak se morao dogoditi u takvom obliku kakvog ga sada navodimo. Ako su alternativni svjetovi svi redom komputirani, i ako u svojim kalkulacijskim izračunima mi stižemo samo do projekcije prirode i svijeta koji nas okružuje, zašto komputiranje ne bi bilo u osnovi i ovog našeg svijeta…
Na tom mjestu rasprave Flusser potresno zapisuje:
Mi nismo više subjekti danoga, objektivnog svijeta, nego projekti alternativnih svjetova. Iz podložnog subjektivnog položaja uspravili smo se u projekciju. Postajemo odrasli. Znamo da sanjamo.
Bez obzira što se i Flusseru, kao uostalom i svakom drugom Magičaru, u starom, dobrom postmodernističkom duhu, dosta toga može spočitnuti – primjerice, nije li cijeli njegov uvid također samo umna projekcija onoga što se to s nama ‘stvarno’ događa (a da s tim ‘stvarno’ ne pokušavamo izići iz granica kolokvijalnog govora) – ipak, ne može mu se oduzeti onaj patos filozofskog poštenja što se uopće drznuo ponuditi relativno novu sliku odnosa prirode i čovjeka – čega god – u jednom, relativno novom, okruženju kojeg najbolje opisuje izraz ‘digitalno’.
Što je, uopće, istina? Čim nešto izričemo, ciljamo na istinu. Želimo je isključivo za sebe, da s izrečenim, strogo uzevši, jedino mi budemo u pravu. Richard Rorty ovaj je problem detektirao kao problem autoreferencijalnosti, problem koji se praktički možda nikada neće razriješiti. Svakome od nas možda jednoga dana postane san: moći pisati, a ne ciljati istinu, ali ovoga puta, ostavimo problem autoreferencijalnost po strani i uživajmo u Flusserovoj igri riječi koja nas dovodi, ako ništa, barem do zamišljanja, kako nam sâm autor sugerira – nove faze pustolovine zvane „postajanja čovjekom“…
O Duhu i njegovim Moćima 