Veljača 2018.
Jesmo li paralizirani zbivanjima oko sebe? (prilog viti contemplativi)
Karl Ove Knausgaard: MOJA BORBA (DRUGA KNJIGA)
Ako se odlučim napisati još koji roman u životu, nezamislivo mi je da u startu ne bude ‘knausgardovski’. Po norveškom piscu, to podrazumijeva ustajanje u 4:00, 4:30, pisanje do 6:00, 6:30, jer se jedino tada može pisati ako se ima obitelj… i biti obasjan onim njegovim ‘hladnim svjetlom’…
…ono što je isprva bilo samo dugački esej polako, ali sigurno počelo je prerastati u roman, uskoro je dosegnulo točku u kojoj mi je to bilo sve i nisam mogao ništa osim pisati… Bio sam ispunjen jednim fantastičnim osjećajem, u meni je gorjelo nekakvo svjetlo, ne toplo i izjedajuće, nego hladno, jasno i sjajno.
Danas na putu do vrtića obuzeo me zanos čistog postojanja u prostorvremenu. Držeći za ruku svog, kapom i šalom, zakrabuljenog sinčića pratio sam kosa koji se podigao s obližnjeg krova i poletio u pravcu istoka. Zatim se ‘na sceni’ pojavio i nekakav dim iz dimnjaka, siv i proziran, vragolasto se miješajući s okolnim zrakom. Odjednom, svih stvari postao sam svjestan. Prostor i vrijeme ne traže više. Pa opet, postavlja se pitanje u kojoj smo mjeri svjesni da se sve ovo u čemu se nalazimo ničim ne da objasniti? Ono jedino što možemo učiniti je da budemo uvjereni u neko fingirajuće, provizorno objašnjenje; bilo da je to Bog, krajnja spoznaja, vlastita vrijednost, zagrobni život, ponovljeni život i sl. Neki od nas, kojima su još uvijek potrebni odgovori, uvjereni su, kao i naš Učitelj, da se on krije iza nauka o Vječnom Povratku, međutim, nama današnjima čini se da nijedan odgovor više nije potreban. Shvatili smo da je to samo naša duhovna djelatnost, odnosno nešto što nema direktne veze sa stvarnošću, kosom koji leti u pravcu sunca i vragolastim dimom koji se miješa s okolnim zrakom.
Čini se da nikada nećemo moći pobiti nužno zavaravanje da smo Netko, a ne samo ‘oživotvorena energija’ jedne točke prostorvremena kojoj je omogućeno da nešto čini. A netko je upravo samo ono što čini. Tako smo mi ljudi koji od sveg činjenja najviše volimo misliti… Mi radije činimo refleksiju stvarnosti (vita contemplativa) nego da doista činimo nešto u stvarnosti (vita activa); radije mislimo o životu, nego ga živimo… Uvijek će nas više privlačiti mozganje o njegovim mogućnostima, nego da ih spontano iskušavamo jednu po jednu… Zbog toga se naš život možda pravilnije može opisati kao – iskustvo misli!
U drugoj knjizi Moje Borbe, sa svojim prijateljem Geirom Knausgaard vodi raspravu o tome jesu li njih dvojica sudionici ili promatrači vlastita života. Obojica su se vrlo brzo složila da su samo promatrači, pa ipak, onako neobavezno, Geir dometne: sudionici nikada ne mozgaju o tim stvarima; ova pitanja, čini se, muče samo promatrače. Što si manje svjestan to više sudjeluješ. No Knausgaard primjećuje:
….promatrač je pogrešna riječ u ovom kontekstu, to je svojevrstan eufemizam; pravo je pitanje je li čovjek paraliziran zbivanjima ili nije.
Možebitno da smo upravo paralizirani zbivanjima oko sebe zbog ustrašenosti stvarnim životom… I da naš strah od stvarnosti čini da smo je sposobni prepoznati na svakom koraku kako bi je u što većem luku zaobišli!
*
* *
Iluzije su priče o čistom duhu, moralu, dobru i zlu. ‘Oživotvorena energija’ kad nešto čini, to može za drugu ‘oživotvorenu energiju’ biti dobro ili loše, samo po sebi to nikada nije… Ne postoji Bog, ali postoji vjerovanje u Boga. Ne postoji konačna spoznaja, ali postoji življenje na način spoznavanja (za potrebe preživljavanja). Ne postoji najvrijednije umjetničko djelo – sva su umjetnička djela jednako vrijedna. Nešto je vrijedno jedino u odnosu na nešto drugo. I na koncu, ne postoje odgovori nego samo dobro postavljena pitanja (u filozofskom duhu). Religija, znanost, umjetnost i filozofija stoga nemaju cilja, kao duhovne moći one su samo način života i ništa više…
Ovim zaključkom kao da je dugovječna borba iluzornih golijata – DUHA I EGA – u meni okončana. Ego nije ništa drugo doli ona razlika u mišljenju između onoga što mislimo o sebi i onoga što činimo u stvarnosti. Najbolja motivacija za djelovanje je dobro mišljenje o sebi. Ne biti svjestan ničega osim dobrog mišljenja o sebi – to je ulaznica za sudjelovanje, ulaznica za stvarni život. Stvarno pomoći ljudima i za njih nešto učiniti, i stvarno im se moći suprotstaviti – i već smo u stvarnom životu, već ga živimo. Ali zašto su samo rijetki od nas na to spremni?
Ako ništa, barem pročistimo terminologiju! Sve mi se više čini da su i ego i duh u mojim tekstovima ipak bili precijenjeni… Ne Ego, nego JASTVO je naziv za onu količinu ‘oživotvorene energije’ kojoj je omogućeno da iz jedne točke čini nešto u prostorvremenu. Između ostaloga, Jastvo može i misliti, a ako misli o sebi onda na svijet donosi Ego, a ako misli o drugim stvarima, samo ne o sebi, onda ‘utjelovljuje’ Duh… U skladu s navedenim, razvidno je da netko može imati dobro mišljenje o sebi (čist, pozitivni ego, uobičajeni ego), ali i loše mišljenje (negativni ego koji rezultira niskim samopouzdanjem). Međutim, tu valja primijetiti da se Ego, kao samo jedna posebna vrsta mišljenja, nikako ne može odnositi na stvarni život, odnosno činjenje… U istom smislu, Duh je, onda, ona razlika u mišljenju o stvarima ovoga svijeta u odnosu na to što te stvari jesu, što za sebe čine u stvarnom svijetu. Iz ovako definiranog duha, mogu se bez problema izvesti sve četiri njegove sestre; od religije koja se prepoznaje kao mišljenje o Bogu koji stoji u pozadini svih stvari svijeta, do znanosti kao mišljenja koje razotkriva mogući potencijal stvari ovoga svijeta i tako dalje.
Koliko je ovaj tekst prilog viti contemplativi, iskreno, nisam siguran. Ali ako smo doista paralizirani zbivanjima oko sebe – što nam drugo preostaje…?
O Duhu i njegovim Moćima 