Kolovoz 2011.

Čudesno zdrava i podrazumijevajuća neutemeljenost matematike

Posted in FILOZOFIJA, Filozofija matematike (ŠIKIĆ), ZNANOST tagged , , , , at 11:53 am autora/ice Magičar

Zvonimir Šikić: FILOZOFIJA MATEMATIKE

Prije neki dan u caffe-baru moga punca zamijetio sam neobičnog gosta. Ušao je malo prije mene te se povukao u samo dno prostorije  i sjeo za stol ispod palminog drveta povremeno pogledavajući oko sebe svojim izbezumljenim očima. Bio sam frustriran jer je sjeo na moje mjesto i nije mi preostalo ništa drugo nego da potražim stol bliže prozoru. I što sad? Misli su mi potpuno poremećene. Ne mogu s ničim započeti, a htio sam. Taj nezvani gost kao da je poremetio sve moje nakane. Učinilo bi mi se da se još onako bezobrazno smije kada bi pogledao u mene. Kad, evo ti punca:

– I opet ćeš ‘filozofirati’… – nonšalantno me priupita ne gledajući me ravno u oči.

– Tako je, danas ću filozofirati o matematici.

Nije mi ništa odgovorio.

– A ne bi li da ti ipak donesem neke novine? – pogledao me ravno u oči nakon što je s par energičnih pokreta krpom prebrisao moj stol.

– Ne bih. – odbrusim jetko – Pogledaj, i onaj gospodin tamo možda razmišlja, čak si je donio i neku knjigu. Učinit ćemo da tvoj caffe-bar postane ‘razmišljaonica’ za sve slobodne duhove, a ne hipodrom za  razgovore o kladioničnim koeficijentima…

Punac se na to samo kiselo osmjehnu i udalji. No, vrijeme teče, idemo početi razmišljati, ne vrijedi gubiti vrijeme…

Prije svega, želio sam propitati kako znamo da matematika pogađa u svom opisu stvarnosti? Pogledao sam u nezvanog gosta, i on u mene, i započeo razmišljati. Oduvijek su me mučili ti križići, povlake, točke i crte koje se stavljaju između, više-manje, apstraktnih simbola dogovorenog značenja. Matematičari govore o operacijama zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja prirodnih, kompleksnih, realnih i, kojih sve ne, brojeva. Međutim, a to se oduvijek pitao moj nematematički spekulativni um, kako im polazi za rukom, zapravo, zbrojiti različito? 2 i 3 su različiti entiteti ne bi li njihov zbroj dao 23 a ne 5. Ah ne, klikću matematičari. U pomoć im, pritom, priskače geometrija. Nacrta se lijepo ravna linija koja se podijeli na jednake dijelove. Kada se ti dijelovi započnu brojati, eto nam na sceni brojeva. Ali umjesto da brojimo „Jedan dio“, „opet jedan dio“, „opet jedan te isti dio“ u skladu s naukom o ‘vječnom vraćanju jednakog’ mi se stvaralački zaigramo i kažemo „jedan, dva, tri, krm, pvtu, liuf“ itd. Kasnije ćemo umjesto ‘krm’, ‘pvtu’ i ‘liuf’ staviti „četiri, pet i šest“… Odnos dijelova spram cjeline, dakle, utemeljuje brojeve, a odatle i matematiku u cjelini.

U 19. stoljeću će Georg Cantor, zbog problema beskonačne djeljivosti jednakih dijelova unutar sebe, biti prisiljen brojeve proglasiti skupovima te se od tog sretnog dana matematika zasniva na teoriji skupova. Kada malo bolje razmislim sve druge vrste brojeva nastaju postupkom dijeljenja osnovne „jednake veličine“, racionalni (razlomački i decimalni), realni (iskazuje odnos koji se ne može izraziti kao razlomak), kompleksni (koji obuhvaća realne i uvodi imaginarne brojeve) itd. Sva matematika se svodi na dijeljenje, usitnjavanje zbilje i na tom izvoru sama izvire.

Pa ipak, matematičari govore da rade s apstrakcijama. Podijeljena duljina o kojoj je riječ je apstraktna i ne može se pronaći u prirodi. To mi se već više dopada – matematika shvaćena kao čista umjetnost.

Matematika tako stoji na samoj litici znanstvene stijene s koje se pruža zastrašujući pogled na ponor beskonačnosti. Utemeljenja u djeljivosti, svejedno, zbilje ili apstrakcije, ona se zbog toga nužno mora gubiti u ponorima beskonačnosti.

Probali su pitagorejci pa odustali kada su otkrili nesumjerljiv odnos između stranice i dijagonale pravokutnog trokuta; probao je i Georg Cantor s teorijom skupova pa nakon spoznaje Russelovog paradoksa shvatio da do kraja nikada neće u tome uspjeti. Probao je i Gottlob Frege s logičkim utemeljivanjem matematike podržan Dedekindovom izjavom u kojoj on prirodu broja smatra neposrednim proizvodom čistih zakona mišljenja neovisnim o predodžbama ili intuicijama prostora i vremena. Ali kako piše Zvonimir Šikić u svojoj Filozofiji matematike logička definicija broja je zasnovana na svojevrsnim klasama pojmova (koje, pak, neodoljivo podsjećaju na skupove) te je ubrzo naišla na isti problem kao i teorija skupova:

Logicizam se povukao jer nije mogao logički zasnovati taj jedini preostali predmet matematike, hijerarhiju klasa. Pokušaj da se klase shvate “čisto logički”, kao sasvim proizvoljne ekstenzije, propao je suočivši se s paradoksalnim ekstenzijama poput Russellove klase svih klasa koje ne pripadaju same sebi. Ako takva klasa ne pripada sama sebi, onda ona, po svojoj definiciji, pripada sama sebi. Ako takva klasa pripada sama sebi onda ona, po svojoj definiciji, ne pripada sama sebi.

Preko svih tih odustajanja ipak se do dana današnjeg tiho prelazi kao preko smrti Boga. Nema veze, odmahuju rukama matematičari, kao da se ništa nije dogodilo i nastavljaju raditi. Ne znam koliko tisuća teorema se godišnje prijavljuje matematičkom uredu. A to je upravo karakteristika ovog vremena, opstati na nesigurnim temeljima. Taj točak što se njiše pod nama izgleda dovoljno stabilan; zbilju smo usitnili do neprepoznatljivosti, i zbog toga imamo posla, vječno imamo posla i potrebna nam je matematika.

Zamislite kao način života to usitnjavanje, primjećivati zbilju na tako šarolik način. Mitchell Feigenbaum, znanstvenik čiji doprinos se veže uz otkriće univerzalnosti teorije kaosa, tomu se usprotivio napisavši:

Ja bih zaista želio znati kako se opisuju oblaci. Ali reći da imamo jedan komadić s ovoliko gustoće i još jedan pokraj njega s onoliko gustoće – mislim da je pogrešno sakupljati toliko usitnjenih informacija. To sigurno nije način na koji ljudsko biće te stvari opaža, a nije ni viđenje umjetnika. Posao zapisivanja parcijalnih diferencijalnih jednadžbi nije nekako polučio pravi rezultat.

Tu smo! Jučer sam satima tupo gledao u te diferencijalne jednadžbe pokušavajući shvatiti ontologiju svih tih x-ova, y-ona, kvadrata i posebice tih razlomačkih crta. Što zapravo znači kad napišemo nešto iznad crte, a onda nešto ispod crte. Zašto to činimo?

Jedan od najpoznatijih primjera uporabe razlomačke crte odnosi se na poznatu fizikalnu formulu v=s/t. Shvatimo da je brzina (v) ovdje potpuno izvedena veličina, nešto što smo stvorili od odnosa prijeđenog puta (s) u točno određenom vremenu (t). Kasnije, kad kažemo tijelo se giba tom i tom brzinom zapravo izmišljamo jer koristimo pojam koji smo prethodno sami smislili. Kad bismo iznad svoje glave ugledali vanzemaljski brod ne bismo usmjerujući neki svoj uređaj prema njemu rekli: „Aha, ovaj brod se giba tom i tom brzinom, hajdemo vidjeti koliko će preći kilometara za jednu minutu“ već bismo na osnovu prijeđenog puta u danom vremenu tek izračunali njegovu brzinu…

Matematika je tako utemeljena na nečemu što nikako ne možemo pronaći u prirodi (npr. jednaku duljinu), ali se nadalje ponaša kao sama priroda te postaje raznovrsna – drugim riječima, započinje iz skromnih i neutemeljenih početnih uvjeta izvoditi svašta. Dočim, stvarnost nikad u prirodi neće ponoviti isti oblik ali će više-manje ponoviti svoje ponašanje, matematičkim jezikom, svoje funkcije. Stvarnost kao da jest funkcionalna u matematičkom žargonu. Možda se tu, onda, nalazi ta spona – u mogućnosti ponavljanja. Po prvi put, spreman sam objaviti svoju tezu: matematika utemeljena na neutemeljenosti nečeg jednakog (npr. jednake duljine) oponaša prirodu u daljnjem izvođenju te postaje raznovrsna na isti način kao što u temelju raznovrsna priroda u kojoj ništa nije isto sklona je pukom ponavljanju onog jednakog (svog ponašanja) (prema nauku o ‘vječnom vraćanju jednakog’) te pomalo sliči na matematiku. U tom malom preklapanju matematika i stvarnost se ipak podudaraju.

Gospodin ispod palminog drvetu učini mi se neobično veselim, kao da je i on stigao do istog zaključka. Gotovo sam bio spreman ustati se i prići mu, kadli se odnekud stvori punac i odnoseći ispred mene praznu šalicu nemarno dobaci:

– A vidim, čim ne skidaš pogleda, da ti se dopada ogledalo koje smo jučer postavili…

2 komentara »

  1. nikobit ein said,

    ,,Dva i Tri” su različiti entiteti i kad se saberu mogu dati bilo šta, nulu, jedinicu, dvicu. To je kao kad se pomiješaju različiti kvaliteti te od njih dobijamo treći tj. neki novi kvalitet, novi entitet ili novo (ne)Biće. Kad saberemo brašno, šećer i mlijeko dobijemo kolač. Sve je u ODNOSU i u nekoj SINTEZI koja nas uznosi ka višem saznanju. Sjetimo se i Kantovih apriori sintetičkih ,,sudova” matematike i pitanja da li je moguća metafizika.
    Ali, ne znači ako saberemo 2 i 3 da nema ostatka, tj. onog koje se ne može među njima uvezati ili stupiti u odnos. Da li su 2 i 3 = 5 ili 23 mislim da je sasvim svejedno koji ćemo sistem sabiranja preuzeti, i u svim slučajevima to nije isto ako uzmemo u obzir još i kvantnu fiziku i efekt posmatrača. No, kad se odlučimo za jedan od sistema matematike tad moramo biti u njemu dosljedni unutar kosmičkog jajeta u kojem smo. Jer mi u stvari ne znamo šta je dva i šta je tri, šta je pet, a šta 23, time definišemo jedan novi jezik poput novog kosmosa ili nove kulture, koja dalje stupa u odnose s drugima. Mi kad uočimo zakonitosti putem tog našeg Sistema shvatanja prema njima se i ponašamo, ali samo unutar tog ili tako shvaćenog kosmosa. Možemo ga i redefinisati, nije problem, a možda bi to i bilo jedno od rješenja boljeg života, ako znamo i to šta je ili da li je moguć, i da li ima smisla bolji život za tamo neke sakrivene svrhe. Bezbroj je mogućnosti kako u jeziku tako i u matematici, jer jako je bitno to kako shvatamo značenje brojeva: nule, jedinice, dvice, trice, itd. da bismo na kraju među njima ispravno izvodili matematičke operacije.
    Problem matematičara je što se oni predmetno vežu za broj i ne gledaju u brojeve kao u PRINCIPE, Zakone, Odnose ili slično, već u njih gledaju kao u jabuke, kruške. Npr. KRUG kao princip ima smisla, ali kao geometrijski opredmećen lik i nema toliko. Prava linija vjerovatno ne postoji u loptastom kosmičkom prostor-vremenu, a i da postoji ona nije najkraće rastojanje između dvije tačke na zakrivljenoj ravni.
    Matematika vrijedi do granica oblika u kojem je, a na samoj granici se ulazi u područje Beskonačnog, pa nema sabiranja ni konačnosti izvan tog, uzor za to je KRUG dok se ostalim geometrijskim likovima zavaravamo da smo ih potpuno obuhvatili u njihovoj prostornosti, pa i vremenosti. Mi ne znamo još šta je tačka (jedinica ili dvica, …) a šta linija, kamoli više od tog. Međutim, na nižim nivoima egzistencije našeg neBića (koje nije uvijek) i u granicama te prve pažnje važe zakoni logike silogizma kojima pomaže i euklidska matematika kojom se dičimo. Nije je ni Euklid izmislio već je prikupljao od drugih prije njega po sopstvenom odabiru. A i mi smo kasnije dodavali. Život je mnogo ili beskonačno dalje od tog, a matematika, naravno, može se shvatiti i mnogo naprednije ako bismo htjeli a i mogli. Možemo težiti poput limesa.
    Ne mislim da su Pitagorejci nešto odustali, oni su, koliko se zna, imali Unutrašnji i Spoljni krug učenika, akuzmatičare i matematičare, ovi zadnji su bili nazadniji ili bukvalniji u svom učenju i tražili dokaze za razliku od prvih koji su bivali i učili u Tišini spoznajući ili videći neposredno iza VELA (zastora ili zavjese), a takvima nije bilo do rasprave. Sam Pitagora je bio sakriven iza ZAVJESE, kao i istinska Priroda što se krije, a do nje se ne dolazi čisto intelektom
    Matematika, kao i logika, je alat za tek određeni dio Puta ka Apsolutnom ili Jedinici koja više nije broj, na Putu ka Slobodi jednog Bića zarobljenog u oblik iz nama sad nepoznatih razloga. A Sloboda, za mnoge, a i po meni je moguća. Platon kaže da u ovom svijetu mnoštva možemo brojati tek od DVA, pa su i sami grčki pojmovi imali značenje od obje krajnosti, jedno bliže Zemlji, drugo bliže Nebu, a spona ili spoj je prvi od bogova Eros, Zanos, Manika, poput poezije – sve religije pjevaju. I mnogi filosofi.
    Kako god da definišemo zakone mi putem njih, našom pažnjom, voljom, energijom projektujemo i takav Svijet, a Svijetova može biti bezbroj. Sigurno je da druge stvarnosti imaju druge zakone i drugu matematiku, a mi, možda, mogli bi redefinisati našu matematiku da bismo se uzdigli na viši nivo egzistencije, u nešto kvalitetnije gledajući prema arheu jer ovo dosad je prilično prizemno: turbofolk, serije, banalna čulnost, svađa, prepirka, laž, gluma. Grci su bili mnogo jači, mada njihovu nauku i koristimo u temelju savremene civilizacije, ali mislim da nismo ni blizu starih, sjaj savremenosti nas zasjenjuje, sve deblja i sve raznovrsnija maska, maska na masku.

    izvinjavam se na opširnosti komentara. Nikobit.

    • Magičar said,

      Što da radim, @Nikobit, matematika je jedna vrsta opsesije u mom životu, ali ne na način da volim ‘rješavati njene zadatke’, već joj želim ući u trag, na koji to način zahvaća stvarnost, drugim riječima, proniknuti u njezinu bit… Naravno, nisam toliko pretenciozan da u tome želim stvarno uspjeti, dovoljno je i da me takva znatiželja golica u životu… Vidim da i tebe slična opsesija ponese, u tvom komentaru naveo si zanimljiva zapažanja, primjerice ono da “Matematika vrijedi do granica oblika” ili da Krug nema pretjerana smisla kao geometrijski oblik već kao Princip…
      Moja zadnja razmišljanja po tom pitanju dovela su me do zaključka da je matematika jednostavno utemeljena u samom prostorvremenskom predstavljanju svijeta. Prostorvremenski je isto što i matematički… E sad, kao što si mogao pročitati u zadnjem postu, nekad se zanosim mišlju da prostorvrijeme izvire iz nas samih, odatle je i matematika naša umotvorina. Kada to ne bi bio slučaj, što je trenutni stav znanosti, onda matematika postaje po sebi objektivna, ali tu se već ne mogu naći… S druge strane, jako sam naklonjen stavu konstruktivista (vidi post https://pustopoljina.wordpress.com/2014/04/14/ima-li-smisla-govoriti-o-postojanju-knjizevno-dramska-verzija/) koji matematiku doživljavaju kao Dodjeljiteljicu Uloga… Nietzsche je kazao da iskustvo kapitaliziramo isključivo putem iskustva i matematike… Dakle, neupitno je da u tome uspjevamo, ali na koji način, to ostaje u tami…


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: