Kolovoz 2011.
Dosada čitanja
Charles Bukowski: KLAUN U MRAKU
Razmišljam o dosadi čitanja. Netko ti predloži neku knjigu. „Izvrsna je, vidjet ćeš!“ Kreneš čitati i na trećoj stranici već umireš od dosade. Sve je tu lijepo posloženo, vidi se da pisac zna svoj posao, tekst je bogat metaforama, poredbama i sličnim stilskim figurama. Čak se i spominju riječi smrt i besmisao. Ali sve to ne pomaže ukloniti dosadu čitanja njegova djela. Pitam se, onda, kako je čitateljima mojih djela, mojih tekstova? Ne umiru li i oni od dosade nakon nekoliko stranica? Nije li, općenito, čitanje postalo zamorno? Možda je web u sve to upetljao svoje prste i zarazio čin čitanja načinom kako se on sâm konzumira – nekom vrstom “skeniranja” a ne čitanja? Možda smo zbog konzumiranja sadržaja s weba postali nestrpljivi i u čitanju kao što smo to kod pregledavanja kakve web stranice. Naježim se pri pomisli da će čovječanstvo napustiti tako profinjen način bivstvovanja kao što je to čitanje! U jednom prijašnjem postu svečano sam izjavio da mislim da je ovo stoljeće – stoljeće književnosti. A da se nisam ugrizao za jezik?
Neke pisce i neka njihova djela uvijek bih mogao čitati. Primjerice, pripovijetku Lanzarote Michaela Houellebecqa. Pritom, ne mogu dokučiti razlog zašto je to tako, što ima toliko privlačno u Houellebecqovom načinu pisanja. „Ocean je bio svjež, prilično nemiran“ čudesna je rečenica o kojoj povremeno meditiram.
S druge strane, bilo koji roman nekog našeg pisca ne mogu čitati dulje od tri poglavlja. Događa mi se čudna stvar. Svakom odlomku koji pročitam ne mogu pronaći nijednu zamjerku, međutim, ne nuka me ponovno ga uzeti u ruke – dosadan je. Zbog takvih djela, i iz neotkrivenih razloga, književnost će možda jednog dana propasti. Charles Bukowski još je oštriji prema većini današnjih pisaca:
Kao pisac imam problema u čitanju drugih pisaca. To jednostavno nije namijenjeno meni. Za početak, oni jednostavno ne znaju kako sastaviti rečenicu, jedan običan ulomak. Dovoljno je površno pogledati tekst i već izgleda dosadno. A kad se stvarno udubiš u to, gore je nego dosadno. Nema ritma. Nema nikakve svježine, ničega što bi ti privuklo pažnju, iznenadilo te. Nema igre, nema vatre, nema sočnosti. Što to stvaraju? Sve to izgleda kao mučan rad. Ne čudi me što mnogi pisci kažu da je pisanje mučenje. Sasvim ih razumijem.
Ne znam što nije u redu s drugim piscima u mojim i očima “starog pokvarenjaka” Bukowskog. Možda za pisanje ipak treba i nešto patnje. Možda pisac jednostavno ne treba praviti kompromise, možda ne treba težiti da mu u životu bude dobro . Zbog toga mi se Damir Karakaš danas čini jedinim našim autentičnim piscem. Ipak, njegovi pokušaji da objavi roman u Francuskoj o njegovom životu u toj zemlji ostaju bezuspješni. Svi drugi pisci izgledaju mi kao “prodane duše”, jer pišu po novinskim tabloidima i internet portalima kako bi, prema njihovim riječima, „mogli preživjeti od pisanja“. Ali pritom zaboravljaju jednu staru “uzrečicu” koja kaže da je „pisanje jedini častan posao od kojeg se ne mora zarađivati“ (vjerojatno potječe od Chamforta). Ipak, ne želim ih pretjerano optuživati, znam da im nije lako. Robert Perišić je, u najnovije vrijeme, postao njihovim zastupnikom; u javnosti nastoji pokazati kako se malo ulaže u književnost u ovoj državi. Ali pritom, sâm vrlo rijetko piše. Vjerojatno je u pravu, ali svejedno: kada ćeš, brate Roberte, objaviti svoj novi roman? Jedan jedini koji je dosada napisao bio je vrlo dobar, ali za pisca koji je stigao u godine u kojima se bori za prava drugih pisaca, to je premalo. Ali ni Robertu Perišiću ne mogu zamjeriti, otkrio je i pomogao Damiru Karakašu objaviti svoje prve radove, a 1990-ih me časopisom koji je uređivao (Godine Nove) podgrijavao na tihoj vatri da bih i ja mogao postati piscem za čija prava bi se on danas borio. Na sreću ili nesreću u tome nisam uspio. Konačno, možda on puno bolje od mene može objasniti zašto nam je književnost dosadna.
Da, književnost je dosadna. E, te rečenice se upravo plašim. Da netko ustvrdi kako je društvo mog Plavog noja dosadno, da su mu Vjetar i Zrnca Čarobnog Pijeska koja govore dosadni i slično. To ne bih mogao podnijeti. Zato bih o tome, prije ili kasnije, trebao prestati razmišljati.
O Duhu i njegovim Moćima 
ondajosh said,
Kolovoz 2011. u 9:38 pm
Književnost je dosadna? Hm, može li se reći onda da je i more dosadno, sudeći po kapljici mora? Vjerovatno postoje dosadni autori, ali Svijet sam po sebi ne može se tako kategorizirati. Više bi to govorilo o onome koji kategorizira. No, Književnost je vrlo vjerovatno bliskija životu samom (kako su to rekli mag Hamvas i mag Borges) nego išta drugo. Oni koji pišu kako žive, čine književnost zabilješkom života samoga u mediju koji prikazuje, najprofanije je reći slike. Alexis iz Dinastije je jednom rekla da se o ukusima ne razgovara, osim o onim lošim. Ja sam, recimo iz svoje biblioteke izbacio, dijelom, Krležu. Sada, nakon svega, mi je žao. Ali onaj čin, prohujali čin je imao neku svrhu. Možda ljekovitu? Ne znam. Znam samo da treba se baciti niz vodopad onih riječi i slika koje voliš. Nakon toga nema dosade, niti u književnosti, niti u životu.
Magičar said,
Kolovoz 2011. u 1:03 am
Književnost je ocean za sve rijeke duha koje ovdje spominjem, velika Tješeteljica i onda kada sve presuše… Dakako, da mi zbog toga ne može biti dosadna, i da me samo ljute oni kojima je dosadna (neki čitatelji) i koji je prave dosadnom (neki autori). Ali dobro si primijetio, i onaj koji viče na sav glas “Dosada čitanja” morao je iskusiti takvo iskustvo, morao je usmjeriti svoj pogled ukrivo, tamo gdje nije trebao. Drugi riječima, držimo se svoje ulice pisaca i dobrih knjiga i nikada neće nastupit – dosada čitanja… 🙂