Kolovoz 2011.
Odlazak u crkvu (ili kad vam se Proust zapliće u misli)
Marcel Proust: U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM
Teško sam uzdahnuo kada sam saznao da smo kao kumovi pozvani na još jedne krstitke; ovoga puta pozvali su nas naši prijatelji koji su živjeli u jednom selu. „Opet taj odlazak u Crkvu“, promrmljao sam sebi u bradu da me žena ne čuje. Ali nije imalo smisla ne otići, zbog prijatelja. Uvrijedit će se bez veze. Svoj duhovni nazor na svijet prisiljen sam opet skriti pod tepih. Zanimljivo, baš smo se u razgovoru s tim prijateljima prije neki dan obrušili po crkvi – “sve u šesnaest”. Ali to očigledno nije značilo ništa. Dijete se mora krstit – a to se obavlja u Crkvi. Tako danas funkcioniramo.
Na svoju Crkvu seljani sela odakle su bili naši prijatelji bili su iznimno ponosni. Završena u rekordno kratkom vremenu sada se trsila svojom upadljivom narančastom bojom podsjećajući na neku ogromnu dječju igračku. Nema sumnje, crkva se svakim svojim dijelom, koji god bi čovjek pogledao, razlikovala od bilo koje druge građevine nekom vrstom misaonosti kojom je bila prožeta; ali činilo se da tek svojim zvonikom dosiže svijest o samoj sebi i da tek njime potvrđuje svoj individualni i odgovorni bitak.
Sam šiljak Crkve je…
… bio tako tanak, tako ružičast, da se činilo kao da je na nebu samo ugreben noktom kome se prohtjelo da tom krajoliku, da toj slici koja prikazuje samo prirodu, ipak dade ovu malu biljegu umjetnosti, ovu osamljenu vijest o čovjeku.
Shvatio sam da se u moje misli upliće nitko drugi doli Marcel Proust s izvacima iz one „dosade čitanja“ – sagom U POTRAZI ZA IZGUBLJENIM VREMENOM. Priznajte, vi, lijeni dokoličari 21. stoljeća, kojima književnost nije nimalo strana ili dosadna, na kojoj ste knjizi ipak stali u čitanju “Potrage za izgubljenim vremenom”? Ja sam na petoj. Pročitao sam Combray, Put k Swanu i… više se ne sjećam kako su se zvale preostale dvije. A ima ih trinaest (u poštenom izdanju ružičaste boje). Ipak, ono što sam zapamtio (nekad davno prepisao u notes), nenadano, sada mi se započelo pojavljivati u mislima. Doživljaj crkve Saint-Hilaire kao da je trebao poslužiti kao nadomjestak mom, nikakvom doživljaju seoske crkve u Crkavcima. Hvala bogu, pa se ne radi o onom čajnom kolačiću zahvaljujući kojem se, kad ga je stavio u usta, Proustov um prometnuo u pravi vremeplov o kojem učenici 4. razreda srednje škole sve znaju.
Sâm svećenik, kukastog nosa, koji je moju ženu podsjetio na bivšeg playboya, daleko je bio od svakog dovođenja u vezu s Bogom i anđelima.
– Danas su župnici građevinari. Svi rade! Takvo je vrijeme, pa i ovaj naš to čini. – čujem glasove oko sebe.
Uđosmo u crkvu. Na zidovima poznate slikarije Kristovih muka, nijedna da bi je čovjek udostojio pogleda više od dvije sekunde. Jedino iznad oltara, nalazila se poveća slika s više likova i s motivom malog Isusa bebe koju je možda i trebalo podrobnije razgledati… Ali, avaj, ni tu nema ničeg. Moje srce je možda prazno, ali prazna je od svakog duha i ova sakralna prostorija!
Idemo, pomolimo se! Pratimo svećenika i njegove riječi kojima nam govori što da činimo. Moja žena kao kuma uzima dijete. Debeli valjčići na bebinom licu veselo poskakuju jer naslućuju blizinu mlijeka moje žene (koja, inače, doji našeg sinčića). Bebi nekako polazi za rukom dohvatiti rub njene majice te je povući prema sebi. Mojoj ženi postaje neugodno, te ispravlja dijete u naručju. Playboy-svećenik nastavlja svoju litaniju. Mrtve riječi odzvanjaju mrtvom prostorijom. Ipak, svi ih pozorno slušamo. One su sada naša stvarnost.
U jednom trenutku, prisjetim se Blocha, naočitog momčića iz Combray-a a koji je prijateljevao s Marcelom i kojemu, prema Marcelovom opisu, nije bilo ništa sveto. Kada ga je netko upitao po dolasku u školu da li je vani padala kiša on mu je odgovorio:
Ne mogu vam, gospodine, apsolutno ništa reći o tome da li je padalo. Ja živim tako odlučno izvan svih fizikalnih okolnosti da se moja ćutila uopće ne trude da ih zamijete.
A malo dalje:
Ja nikad ne dopuštam da na mene utječu atmosferski poremećaji, a ni konvencionalna raspodjela vremena. Bez prigovora bih odobrio i u upotrebu uveo pušenje opijuma ili talasasti malajski bodež, ali neću da znam za ta dva neizmjerno opasnija i, uostalom, posve neukusna malograđanska instrumenta, kao što su kišobran i sat…
Isti taj Bloch se „nije svidio ni baki, jer je poslije ručka kad je ona rekla da se baš ne osjeća dobro, prigušio jecaj i obrisao suze…“
Njega sam sada zamislio u svojoj glavi kako kruži oko nas i svećenika i čudom se čudi. Gleda u nas svojim mirnim očima i pita se zašto, zašto to još radimo. Čemu sve te konvencije moljenja, krštenja, pokajanja grijeha? Sve to pripada jednom drugom vremenu, vremenu Tome Akvinskog, 12. stoljeća, ali koje je nepovratno prošlo. Danas religioznost mora izgledati drugačije. Zar nitko nije čitao Anthony de Mella?
Bloch je još jedno vrijeme nastavio kružiti oko nas, smješkajući se i zviždeći, a onda se na petama polako okrenuo i iskliznuo van i na, u ovom trenutku, „čudovišno snažan sunčev sjaj“…
O Duhu i njegovim Moćima 
50eura said,
Kolovoz 2011. u 11:33 am
Možda to i nije važno,ali ja npr. u zadnjih 43 godine idem nedjeljom na misu upravo iz suprotnog uvjerenja: KRIST JE STVARNOST,”ostalo” je(za mene!) blago govoreći-čisti gubitak vremena(kad već govorimo o vremenu).A što je to “ostalo”:
Odavno već subjekt(danas ga već nazivamo – postmodernist )svijet više ne vidi kao neki objektivni red bitka nego tu “novu objektivnost” stvara sam pomoću struktura koje je spoznao kroz povijest.To što je iskonstruirao pretvorilo se u MATERIJALNO.Materijalno=ekonomsko+tehničko.To je današnje “oružje” subjekta.
Kad odjednom(netko shvati),to “oružje”,to materijalno,to ekonomsko i tehničko više nema nikakvih obilježja svog “stvaraoca” ,ništa više zajedničkog.To dovodi do toga da subjekt biva zarobljen vlastitim “stvorenjem”(ekonomsko+tehničko) te umjesto više slobode događa se paradoksalna situacija da mora braniti to “sofisticirano ropstvo” jer je njegovo vlastito “dijete” .A to dijete (da se izrazimo sintagmom koju rabe današnji tinejdžeri -“dete je kreten” ; “postmoderna =dete” najbolje ocrtava mrtvilo postmoderne.
So,iz takvog “materijala” izvlačiti duhovnost je Sizifov posao-doslovno.
Vratimo se na početak:
Kontemplacija znači viši oblik spoznaje u kojem je bitna jednostavnost čina.Nasuprot složenim oblicima spoznaje(logičko zaključivanje),kontemplacija se sastoji u jednostavnom činu uvida u istinu(koja je apsolutna,jer bi inače bila besmislena)ili u mirnom počivanju na spoznatom predmetu(sadržaju).Dakle kao što govoreći o kontemplaciji nastavlja de Mello-molitva se ne smije izjednačiti s razmišljanjem isto tako ni mi ne bi trebali upasti u klopku i općenito govoriti crkva je …Konačno i ja sam crkva(kakav god da jesam),majka Tereza je crkva,crkva je i kardinal pedofil i moja baka je crkva ,Sv.Franjo(nije bio svećenik!) je crkva,dosadni svećenik je crkva…Ime i prezime,inače…mi i oni… koji to?
Zašto krštenje,pričest i ostalo -toga ima u knjigama(malo više truda!),za one koji to neće prihvatiti kontemplativno kao moja pokojna bakica i Anthony de Mello
Magičar said,
Kolovoz 2011. u 12:55 pm
Znam, ovo je težak tekst za sve one koji još idu u Crkvu, ali nisam mogao drugačije. Da bih sačuvao kakvu takvu religioznost u sebi prisiljen sam raskinuti sa svim sadašnjim crkvenim običajima. Po pitanju Anthony de Mella se slažemo, čak i pripremam post o njemu, a upravo on je bio prozivan od nekih crkvenih krugova zbog navodnog prelaženja granice kršćanske vjere u svom propovjedanju…
S druge strane, u pravu si, i ovdje je izlivena bespotrebna negativna energija. Pisac uvijek naknadno otkrije razlog zašto piše.
50eura said,
Kolovoz 2011. u 9:45 pm
Ne radi se tu o običajima.Može li se reći :Problem sa žeđi će imati oni koji još uvijek ne mogu bez vode!”Mislim da ne može.(To je naravno stav mene kao vjernika)Problem današnjih “mislioca” je u tome što se primjerice Krista stavlja u isti kontekst sa Zeusom,Šamašom ili Ozirisom, i raspolaže kao nekakvom mitskom činjenicom koja će u budućnosti kada potpuno nestane biti analizirana kao nešto što tek obična povijesna etapa u hodu čovječanstva.Tu je u stvari temeljna greška i temeljni nesporazum. Upravo tu prestaje kompetencija.Tu dolazi vjera,a ona nije tu zahvaljujući mojim umnim sposobnostima i zalaganjima-ona je dar Božji.
Krist za razliku od drugih isto tako povijesnih likova je istovremeno i onaj koji je prisutan prije Vremena(Big banga kako neki vole reći) u onom fizički malom prostoru u kojem elektroni ,neutroni i protoni prebivaju, Krist je bio u dahu posljednjeg dinosaura,on je bio pokraj onog prvog ljudskog bića koje je postalo svjesno svoga postojanja on je ukratko Kozmičko Tijelo – u svemu što je bilo, što postoji,i što će biti.On je sve,on je Alfa i Omega i zato jedina i prava stvarnost.Njegove dimenzije nadilaze dimenzije pukog čovječjeg tijela .(To je ono u što kao isusovac i svećenik,psiholog i filozof A.de Mello vjeruje,to ti govori samo drugim stilom i Benedikt XVI.,ali tko će čitati danas papine tekstove)
Eklezijalno vjerovanje(odlazak u crkvu) je neophodno jer se u euharistiji stalno događa uprisutnjenje(svijest o tome što/tko je moj “motor” koji me pokreće) ‘sjedinjenja neba i zemlje’ čovjeka i Boga. I apostolima je izgledalo ‘nemoguće’ no što im Isus zbori: ja ću biti prisutan svojim tijelom (sobom) i krvlju u kruhu i vinu.(Posljednja večera).No,dosta vjeronauka a i nije mi namjera da te “obraćam”tek sam osjetio potrebu razjasniti neke stvari meni bitne.Uostalom,dijalog je način da se pokuša shvatiti i prihvatiti drugoga pa čak i kad razmišlja o životu dijametralno suprotno.
Magičar said,
Kolovoz 2011. u 12:13 pm
Sve si jako lijepo rekao, zanimljivo, gotovo sa svim bih se i složio. Bio je to vrlo nadahnut komentar 🙂 U čemu je možda razlika između tebe i mene? Možda i samo u tome što mene nisu naučili ići u crkvu. Ali recimo da sam neke druge vjeroispovijesti. Sve potpisujem, ali se moj Krist nekako zove drugačije. Krist je za mene samo metafora koja oslobađa duševne energije. Da bi bio kompletno biće religioznost je potrebna čovjeku, ali ta religioznost ne mora imati ime, pogotovo ne mora na ništa prisiljavati. Ne kažem da je odlazak u crkvu neko prisiljavanje. Za tebe to pogotovo nije, pa i za mnoge vjernike. Problem je taj što se taj odlazak sveo na deklarativne radnje. Ovo što pišeš je fantastično, ali to se može doživjeti i samo posjetom Crkvi, kada nema mise. Anthony de Mello kaže da je ključ neovisnost o drugim ljudima, zašto bi riskirao da s govornice dođe neka riječ koja će te kompromitirati, s kojom se nećeš složiti ali uz koju će te nepovratno vezati.
Na Zapadu se Crkva očajnički bori za svoj opstanak, kod nas to nije slučaj. Osjećaji su izmiješani. Kroz ovaj post u sebe sam izgleda pripustio M. Houellebecqa koji religiozne osjećaje više ne posjeduje. (BTW, tekst koji si citirao je moj tekst o M. H. 🙂 Ali zašto na ovim prostorima ne bi izraslo nešto u religioznom smislu malo drugačije u odnosu na zapadnu tradiciju kršćanstva? I sam moraš uočiti razliku između prvotnog kršćanstva, Kristova lika i djela, i kršćanstva koje je nastupilo s izgradnjom romaničkih i gotičkih katedrala…
50eura said,
Kolovoz 2011. u 5:47 pm
Upravo i je bitno da je Krist bio istovremeno i povijesna osoba jer je Sin Božji-utjelovljen.Zato se i slavi Tijelovo(mislim da je to neradni dan kod nas ,ali i u još nekim dijelovima Europe).Venera je metafora ljepote,Apolon metafora mudrosti i mjere itd.,ali Krist to nije.Kao što vidim, temeljnu kršćansku istinu je jako teško prihvatiti,ali bez toga kršćanstvo nema smisla.Krist je istobitan s Ocem i Duhom Svetim kako kaže Vjerovanje,On je prije svih vjekova.I sam čin križanja je cijelo vjerovanje: U ime Oca(koji me je zamislio i stvorio) i Sina(koji se spustio u moju čovječnost) i Duha Svetog (koji jedno pretvara u drugo/zato ramena/ ili drugim riječima koji nesvjesno čini svjesnim).Dakle taj Trojedini Bog, tj. Kršćanski Bog je osoban,daleko od nekave apstrakcije,sile koja je nametnula ritam i uspostavila Vrijeme kao vraćanje istog,upravo suprotno, kršćansko Vrijeme ima svoj početak i kraj,Alfu i Omegu a u Kristove zemaljske 33 godine “stalo je cijelo vrijeme od Big Banga pa do Eshatona(dovršenja evolucije materije, svijesti i savjesti)I zato je on znak,da ljudi ponovo znaju što i kako treba živjeti jer su zaboravili…ali bit će dosta zasad.
Magičar said,
Kolovoz 2011. u 10:08 am
Kad bi kojim slučajem Ti držao propovijedi vjerojatno bih dolazio u Crkvu s obzirom na zanos i koloplet riječi koje upotrebljavaš.. 🙂 Međutim, što se tiče “kršćanske istine” ne mogu se složiti, već i na osnovi toga da se radi o nekakvoj ‘istini’. Religioznost je privatna stvar i uvelike se tiče unutarnjeg života pojedinca pa i dalje smatram da ne mora zauzeti toliko rigidne oblike poput Svetog Trojstva. Ali čak vjerujem da bi ga (Sveto Trojstovo) sam de Mello možda bio u stanju svesti na oblike puno prihvatljivije današnjem vremenu i tako zadržati njegovu tradiciju. Bez problema mogu zamisliti misu u kojoj umjesto “Mir s Tobom” izgovaramo i ono “Ja sam magarac, ti si magarac” ili imamo molitvu u kojoj se molimo da ništa ne očekujemo od drugih a da isto tražimo zauzvrat… To nimalo ne bi bila nekršćanska misa, to bi i dalje bilo ‘kršćansko slavlje’ ali prilagođeno današnjem vremenu. Doista sam siguran da bi de Mello u njega mogao i anticipirati “kršćansku istinu” kako si je gore naveo… ili bi ti to mogao učiniti… ili si već učinio?… 🙂
50eura said,
Kolovoz 2011. u 11:08 am
I još nešto …”Sve nam se više čini da gubimo vjeru u prajedinstvo svijeta. Ono što svijet jest, kroz zbroj i sinenergiju svih njegovih dijelova, toliko je proturječno u sebi da je, iza toga, teško zamisliti bilo kakvu sliku pretpostavljenog idiličnog prazajedništva
nit”-npr.ovaj tekst M.Houellebecqa kojeg si stavio na svoj blog,ti sa svojim filozofskim promišljanjima i neki drugi ljudi ipak pokazuje da u svijetu postoje oni koji su svjesni-kao Neo i ekipa u filmu Matrix(to je za mene inače najvažnija filmska trilogija 20.st.)bez obzira na religijske i druge pripadnosti.
Prijatelju,zahvalan sam ti na svim ovim “šahovskim partijama”(to što su moji odgovori duži znači da sam se prebacio s petominutnog na dugominutno šahiranje!) gdje me potičeš otvoriti se novim potezima ,pa što bude!
Magičar said,
Kolovoz 2011. u 12:45 pm
I ne mogu a da ti ne proslijedim sljedeći tekst s Wikipedije koji govori o tome kako de Mellovo učenje nije u skaldu s katoličkom crkvom a kojeg potpisuje, glavom i bradom Joseph Ratzinger, u to vrijeme kardinal:
“A review of de Mello’s work by the Congregation for the Doctrine of the Faith prompted the group to release a lengthy comment expressing their theological concerns. While the group showed appreciation for many of de Mello’s writings, some positions were found to be ‘incompatible with the Catholic faith’.[1] In an opinion dated June 24, 1998 Cardinal Joseph Ratzinger, who later became Pope Benedict XVI, wrote for the Congregation:
‘But already in certain passages in [his] early works and to a greater degree in his later publications, one notices a progressive distancing from the essential contents of the Christian faith. … With the present Notification, in order to protect the good of the Christian faithful, this Congregation declares that the above-mentioned positions are incompatible with the Catholic faith and can cause grave harm.’ [2] “
50eura said,
Kolovoz 2011. u 6:09 pm
Ako pratiš situaciju u Hrvatskojj možeš vidjeti da se biskupi i kardinali ne moraju uvijek slagati.U crkvi ne postoji jednoumlje što je opet stereotipna slika crkve kao institucije.Meni je odavno poznata situacija s Anthony de Mellom,Hansom Kuengom,Edvardom Schilleebexxom i mnogim drugim u povijesti.No,danas Crkva tu ne može zabraniti njihovo djelovanje i pisanje dekretom nego ostavlja svakom vjerniku da sam prosudi po vlastitoj savjesti,jer i meni je de Mella preporučio jedan fratar.Dakle,neslaganje je legitimno iako je naravno u Srednjem vijeku bilo opasno ne slagati se jer si mogao izgoriti i metaforički i doslovno,ali je puno,puno više bilo onih koji su izgorili zbog neslaganja u “naprednom” 20.st u Auschwitzu ili u Sibiru.
I stoga je meni interesantno pitanje M.Houellebecqa o prajedinstvu,ali ne i njegov zaključak o istom ,pa mi u tom smislu jednakovažno može biti mišljenje nekog od njegovih likova kao i ono Jovice Ježa iNikoletine Bursaća.To su tek “teksture”
50eura said,
Kolovoz 2011. u 12:43 am
Bilo kako bilo ja ne znam nikoga od “vjerujućih” s kim sam toliko razglabao o toj temi kao s tobom.I to nešto govori!?Živio dijalog!
P.S.
Moradoh te u novom postu spomenuti.Tebe i tvog “prijatelja”.
bubnjem po tintari said,
Kolovoz 2011. u 11:56 am
“”Dakle,neslaganje je legitimno iako je naravno u Srednjem vijeku bilo opasno ne slagati se jer si mogao izgoriti i metaforički i doslovno,ali je puno,puno više bilo onih koji su izgorili zbog neslaganja u “naprednom” 20.st u Auschwitzu ili u Sibiru.””
vrlo interesantno izjednacavanje najvecih zlocina covjecanstva… u ime krscanstva, fasizma i radikalnog komunizma. ima mi to smisla, ali nisam ocekivao nakon citanja ove polemike izmedju vas dvojice…