Kolovoz 2011.

Opet o najdosadnijoj temi svijeta – postanku svemira…

Posted in Božja čestica (LEDERMAN & TERESI), ZNANOST tagged , , , , at 2:12 pm autora/ice Magičar

Leon Lederman & Dick Teresi: BOŽJA ČESTICA

Opet o najdosadnijoj temi, za većinu ljudi – postanku svemira. Tko će to više slušati? Stara, po tisućiti put, prežvakana tema. Ali meni je ona krv mojih misli i što mogu? Ne smatram gubljenjem vremena ako posvećujem svoje misli drevnim tajnama prirode, ako mozgam o prostoru i vremenu, postanku i svršetku. Danas, kao pisac, morate sva područja pokrivati. Jedno od njih je i to blještavo, ponekad i neukusno osvijetljeno područje znanosti, a unutar njega i priča o postanku koju je znanost bezobrazno otrgla od religije. Znam, neću ništa novo dosegnuti, ni najmanje ne očekujem da ću o tom postanku išta nova saznati, pa ipak, stav prema njemu, čvrst ili labav, neobično pročišćuje moje biće. Smiruje moju intelektualnu izbezumljenost, ako me razumijete. Smatram to, dakle, elementarnom potrebom, ako ne baš svih ljudi na planeti, onda barem šačice ćaknutih pojedinaca poput mene.

Žličicom nervozno miješam kavu u šalici simulirajući prastari Newtonov eksperiment s vjedrom vode kojim je pokušao dokazati postojanje prostora. Zakratko, promatram svoju okolinu, a onda se opet moje misli vraćaju natrag na prastaru i neuglednu temu postanka svemira.

Prikazu Lederman&Teresijeve knjige, moram priznati, groznog naziva koja je, na koncu, u mojem umu, ostala na razini priručnika i nije završila u magijskim dostignućima, u kojoj se tek objašnjavaju osnovni pojmovi fizike čestice, rad njihova ubrzivača, izvođenje sudara i naposljetku usustavljen prikaz pronađenih i nepronađenih čestica – pridodao bih ipak još jednu opservaciju.

Ona se tiče, po fizikalnu teoriju Velikog Praska, poprilično nesretne spekulacije dragog nam Leona (i njegova koautora Dicka Theresija čija uloga u pisanju knjige ostaje prilično zamagljena) o postanku i prirodi samog prostora i vremena. Vraćajući se u sve veću nespoznatljivost i tamu početka, u svom pokušaju objašnjenja što se to dogodilo na „početku svih početaka“, u jednom trenutku, autori se započnu naivno pitati, u dječjem duhu, „A što se, zaboga, moglo događati prije Velikog Praska?“ Naravno, dječje pitanje iziskuje i upravo takav odgovor. Tu će eksperimentator iz Fermilaba suprotno akuratnosti izvođenja svih svojih pokusa s ubrzivačem čestica potpuno proizvoljno pretpostaviti kako, dok nije bilo Velikog Praska, zapravo nitko nije ni mogao zamijetiti postojanje prostora i vremena, a onda stidljivo pridodati – ako su stvarno postojali i „tada“. Time se čitava tajna prostora i vremena svela, eto, na njihovo neprimjećivanje. Međutim, to je u velikoj suprotnosti sa stavom novovjekovne kozmologije koja se u potpunosti oslanja na postavku da su prostor i vrijeme upravo proizišli iz Velikog Praska a nikako da su postojali i „prije“ njega. Tako se tašti čičica s Nobelom pod miškom, na moje zadovoljstvo, ugrizao za jezik! Što je drugo učinio nego predložio: „A da se mi fizičari ipak maknemo od prostora i vremena?“

Na ovaj način, makar i nesvjesno, Leon Lederman je učinio veliku uslugu filozofiji: prostor i vrijeme su brzopotezno vraćeni na adresu filozofa odakle, zapravo, i nisu trebali nigdje ni odlaziti. Kada bi prostor i vrijeme stvarno postojali ne bi li nam trebali podastrijeti fizička očitovanja o prirodi svoga postojanja? Ne bi li se s Velikim Praskom trebali poroditi, pored svih kvarkova, gluona, bozona i gravitona i čestice poput ‘prostoreona’ i ‘vremeona’ koje bi u fizičkom smislu u teoriji Velikog Praska zastupale prostor i vrijeme? Međutim, to se nikad ne događa. Čak se ni u glavama fizičara ovakva jedna spekulacija nikad ne javlja. (Newtonov dokaz postojanja prostora u pokusu s vjedrom vode ne dokazuje postojanje prostora već točke promatrača u odnosu na koju se voda u vjedru okreće kada se vjedro zaustavi). To je stoga što su prostor i vrijeme s fizikalnog stanovišta jednostavno neobjašnjivi.

2 komentara »

  1. 50eura said,

    Mislim da ne treba biti prorok i znati kako sva ta znanja koliko god uvećana ni za milimetar ne rješavaju ljudska temeljna i egzistencijalna pitanja.Stoga je moje mišljenje da nam bilo kakva spoznaja uključujući i znanstvenu može poslužiti tek kao alat,materijal,jocker zovi,sako,čaša piva ili neka potpuno druga kombinacija.Nebitna i bitna istovremeno.
    Ili kako bi stari Kikaš(Prosjaci i sinovi) u trenutku umiranja konstatirao:”Što je smisao života?Napiti se hladne izvorske vode?A,možda nije ni to?”

  2. Magičar said,

    Vidi ti to, kako lijepo zajednički ograničavamo znanje da bismo ostavili mjesto za vjerovanje. Na koga li me to podsjeća? 🙂


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: