Kolovoz 2011.
Opet o najdosadnijoj temi na svijetu – postanku svemira…
Leon Lederman & Dick Teresi: BOŽJA ČESTICA
Ponovno o najdosadnijoj temi u svemiru – njegovu postanku. Tko će to više slušati? Stara po tisućiti put prežvakana tema. Ali što mogu kad je ona ‘krv’ mojih misli i svakog drugog napora u duhu… Ne smatram gubljenjem vremena ako čovjek svoje misli, s vremena na vrijeme, posveti drevnim tajnama prirode, mozganju o porijeklu prostora i vremena, postanku i svršetku. Danas kao pisac sva područja morate pokrivati. Jedno od njih je i to, nekad blistavo a nekad blještavo, područje znanosti, u čijoj domeni se danas nalazi i priča o postanku, koju je znanost u međuvremenu otrgla iz ruku religije. Ne očekujem da ću išta novo saznati, ali samo razmišljanje o ‘prvim i posljednjim stvarima’, neobično pročišćuje moje biće, smiruje moju intelektualnu izbezumljenost, ako me razumijete. Smatram to, dakle, elementarnom potrebom, ako ne baš svih ljudi na planetu, onda barem nas, šačice slobodnih duhova…
Ovaj post imao sam namjeru posvetiti prikazu Lederman & Teresijeve knjige groznog naziva. Na koncu, ta je knjiga ostala na razini priručnika, smjestio sam je iza drugih knjiga na mojoj polici s knjigama. Jedino vrijedno što ćete u njoj naći je osvrt na pojmove i koncepte fizike čestica, opis rada ubrzivača i izvođenja sudara, te usustavljen prikaz pronađenih i još nepronađenih čestica. Na ostalo zaboravite.
No, jedna stvar mi je ipak privukla pažnju. Nastojeći odgovoriti na pitanje što se to događalo na „početku svih početaka“, vraćajući se u sve veću nespoznatljivost i tamu početka svemira kakvog znamo, Leon Lederman u jednom trenutku, poput djeteta, započinje se pitati: „A što se događalo prije Velikog Praska?“ Naravno da dječje pitanje iziskuje i dječiji odgovor. Ne znamo. Ne znamo ni da je prije Velikog Praska bilo i ‘postojalo’ to ‘prije’…
No, na ovom mjestu, eksperimentator iz Fermilaba suprotno akuratnosti izvođenja svih svojih pokusa s ubrzivačem čestica potpuno će proizvoljno pretpostaviti kako, dok nije bilo Velikog Praska, zapravo nitko nije ni mogao zamijetiti postojanje prostora i vremena – ako su postojali i “tada”. Čitava tajna prostora i vremena tako se prema Ledermanu svela na njihovo neprimjećivanje. Oni su jednostavno ‘postojali’ oduvijek. Jesu li prostor i vrijeme proizišli iz Velikog Praska kako to tvrdi suvremena kozmologija ili su zaista postojali i “prije” nastanka svemira, možda nećemo nikada saznati….
Bilo kako bilo, na ovaj način, makar i nesvjesno, Leon Lederman je učinio veliku uslugu filozofiji: prostor i vrijeme su vraćeni na adresu filozofa odakle i nisu trebali odlaziti. Kada bi prostor i vrijeme stvarno postojali ne bi li nam fizičari trebali podastrijeti fizička očitovanja o prirodi njihova postojanja? Ne bi li se s Velikim Praskom trebali poroditi, pored svih kvarkova, gluona, bozona i gravitona i čestice poput ‘prostoreona’ i ‘vremeona’ koje bi u fizičkom smislu u teoriji Velikog Praska zastupale prostor i vrijeme? Međutim, to se dosad nije dogodilo. Čak se ni u glavama fizičara ovakva jedna spekulacija ne javlja. Prostor i vrijeme s fizikalnog stanovišta, stoga, ostaju zagonetke do daljnjega…
O Duhu i njegovim Moćima 
50eura said,
Kolovoz 2011. u 11:34 pm
Mislim da ne treba biti prorok i znati kako sva ta znanja koliko god uvećana ni za milimetar ne rješavaju ljudska temeljna i egzistencijalna pitanja.Stoga je moje mišljenje da nam bilo kakva spoznaja uključujući i znanstvenu može poslužiti tek kao alat,materijal,jocker zovi,sako,čaša piva ili neka potpuno druga kombinacija.Nebitna i bitna istovremeno.
Ili kako bi stari Kikaš(Prosjaci i sinovi) u trenutku umiranja konstatirao:”Što je smisao života?Napiti se hladne izvorske vode?A,možda nije ni to?”
Magičar said,
Kolovoz 2011. u 9:52 am
Vidi ti to, kako lijepo zajednički ograničavamo znanje da bismo ostavili mjesto za vjerovanje. Na koga li me to podsjeća? 🙂