Listopad 2011.
O dobrim stranama rasplinjavanja subjekta I.
Peter Sloterdijk: FILOSOFSKI KVARTET (Das Philosophische Quartett)
Kako prihvatiti tu, naoko gorku i neprobavljivu, istinu Posljednje Ravni Prosvjetiteljstva koja tvrdi da, zapravo, ne postojimo i da je ovaj ‘permanentni osjećaj’ u glavi koji nazivamo svijest samo posljedica određenih kemijskih reakcija u našem mozgu i ništa više? Isto ovo tijelo, u kojem se odvijaju iste kemijske reakcije iz dana u dan, i tomu smo nadjenuli ime – ‘ja’!? Sad mi je već lakše razmišljati o tome da ne postojimo. Vrata raja ili pakla možda prođemo i neprimijećeni. No, postoje i druge mogućnosti: možda nas u svoj žrvanj dohvate druge kemijske reakcije, a možda se u krajnjem jezovitom paroksizmu u potpunosti rasplinemo poput mjehurića sapunice.
No, nije li to i ulaznica za jednu novu vrstu religioznosti, jedva se stignemo zapitati, ali već čujemo prigovor: „Ah, ta religioznost!“. Razum je više ne podnosi. Morat će se preodjenuti u nešto intelektualno daleko prihvatljivije. ‘Zašto ne!’, dovikuje Posljednja Ravan Prosvjetiteljstva. Razumom razotkriti čudesnost svijeta počinje u onom trenutku kad shvaćamo da nema toga ‘ja’ koje misli, nego da je riječ samo o određenoj količini energije svemira ‘udruženoj’ na neko vrijeme. U skladu s tim, ‘ja’ bi se moglo shvatiti i kao svojevrsno umjetničko djelo prirode…
Bilo kako bilo, to je najprije jedna razočaravajuća misao. Shvaćate da ćete proizvoditi ovaj isti osjećaj u glavi (svijest) samo dok ste živi, dok se te u ovom prolaznom tijelu. Porazna je to misao prosvjetiteljskog mislioca na kraju puta. Kao da sebi na uho govorite: „Ništa se nije moralo znati da bi se živjelo“.
S druge strane, u svemu tome ima i nečeg čudesnog. Ako sam samo zbroj kemijskih reakcija u tijelu i ništa drugo, ne budi li to u meni ustrajnog znanstvenika koji će po cijenu života sada prionuti na zadatak uspješnog premještanja istih u neke mnogo manje prolaznije tvari? Nećemo li jednog dana, kad već dosada nismo, razviti tehnologiju koja će biti u stanju preseliti naše misli… u računalo? Ili nas učiniti „mozgovima u bačvi“, kao što tu mogućnost ozbiljno razmatra i jedna odlučna grana epistemologije? Ili još čudesnije: kako bi bilo da idemo za tim da sve što zamislimo i ostvarimo?
U jednom znanstveno-hipotetičkom smislu, nema prepreka da se kemijske reakcije iz našeg tijela jednog dana ne prebace u neko drugo tijelo ili čak neki drugi oblik materije – ako mi sami kao jastva ne postojimo… Sa subjektom u igri mi smo samo nijekali čudesnost prirode u svojim mogućnostima. Ako nema nikog iza naših misli, postajemo Mađioničari/Magičari svijeta. Možemo činiti što god nam je volja i naša se mašta može odsad gubiti u beskrajnim mogućnostima bivstvovanja…
O rasplinjavanju subjekta, tog nadmenog mislećeg ‘ja’, najviše je pisao naočiti i u filozofiji još uvijek aktivni Nijemac – Peter Sloterdijk. Njegova emisija „FILOSOFSKI KVARTET“ bilježi i više nego prihvatljivu umjerenu gledanost na njemačkoj televiziji, ali čini se da ga danas zaokupljaju neke druge teme. Pogledamo li popis naslova već prikazanih emisija uočit ćemo neobičan spoj politike i religije u emisiji znakovitog naslova „Politika Benedikta XVI“ (Die Politik Benedikt XVI iz 2009) ili naslove koji se tiču manje-više svjetske financijske krize (Markt der Illusionen iz 2008, Irrationale Finanzwelt iz 2011,). Čini se kao da je batalio svoj najsjajniji filozofski biser – tezu o Posljednjoj Ravni Prosvjetiteljstva iz knjige Kritika ciničkog uma (1983) – koja se zasniva upravo na ideji rasplinjavanja subjekta. Naravno, svakomu je jasno da u ovom i ovakvom robno-tržišnom svijetu do rasplinjavanja subjekata teško dolazi. Štoviše, svjedoci smo otvrdnjavanja subjekta više nego ikad prije! Ali i u tome vidim početak njegove propasti. Jedini naslov „FILOSOFSKOG KVARTETA“ koji vam u duhu ovog bloga možda privlači pažnju jest „Svemir bez Boga“ (Unversum ohne Gott) u kojem se u natruhama spominje subjekt i njegovo možebitno iščeznuće.
Zanimljivo je i primjetiti da zbog upornog ignoriranja engleskog jezika Peter Sloterdijk ostaje zatočen unutar jezičnih barijera vlastite države. Piše i govori samo na njemačkom jeziku i nije poput onog glasnog Slovenca (Žižek) koji žari i pali na You Tube-u i katedrama zapadnoeuropskog kruga, izlažući svoju vlastitu filozofiju kroz osebujni postmodernistički diskurs na „manitu“ engleskom jeziku. Postoji jedna Žižekova izjava ili vic o tome kako je danas lako zamisliti kraj svijeta u fizičkom smislu, ali da je, u isto vrijeme, nezamislivo predočiti kraj trenutno vladajućih oblika ekonomskih odnosa, aludirajući pritom na niz filmova i knjiga apokaliptične tematike u kojima se majčici Zemlji prijeti ili udarom meteorita ili ubojitim Sunčevim vjetrovima. Jasno da je zajapureni Slovenac tu ciljao na kapitalizam. Međutim, ova rečenica već spada u sljedeći post, a koji ću nastojat povezati s ovim, pitajući se: ne nudi li nastupajući proces rasplinjavanja subjekta i mogućnost za konačan obračun s jednim, više neizdrživim, društvenim uređenjem?
O Duhu i njegovim Moćima 
50eura said,
Listopad 2011. u 11:52 am
…Karakteristika je prirodnog zakona baš to da nije pozitivan,tj.da nije zapisan,niti ga je moguće zapisati jednom zauvijek… Prirodni zakon,tj.zakon kojeg čovjek otkriva u svojoj dubini a ne daje ga samome sebi,ne smije se stoga ni tumačiti,ni shvaćati kao popis nepogrješivo i neminovno izvedenih normi jednom zauvijek za sve ljude u svim povijesnim okolnostima,već ga valja tumačiti i shvaćati kao čovjekovu sposobnost da istražuje,tumači,vrjednuje i prosuđuje konkretne situacije te da sukladno tome individualizira norme koje najbolje najbolje odgovaraju zahtjevima vrijednosti koje su tada u igri(T.Matulić.Metamorfoze kulture)
Ili jednostavnije rečeno:Ja više vjerujem,tj. moje su misli i nadanja više na tragu Tome Akvinskog koji kaže da čovjek nije samo član svijeta,niti je njegov razum tek obični organ pukog primanja u odnosu na prirodni zakon,nego po njemu čovjek svojim razumom sudjeluje u božanskom umu.
P.S.Ovo je napisano a propo “subjekta koji se rasplinjuje”
Borise,ovo bih inače htio reći: Bilo koje veliko ime svjetske(prirodne,humanističke ,umjetničke) misli za mene je tek kamen na sredini šireg potoka koje mi pomaže preskočiti na drugu obalu.Nisu to “mjesta”gdje se ja “zadržavam”.
Magičar said,
Listopad 2011. u 1:07 am
Dakako, ali upravo si mi ti naglašavao kako nema jasne granice, na mikrorazini, gdje završava tvoje tijelo a počinje vansjki zrak, Sve je u molekulama, atomima, kemijskim reakcijama. Samo sam htio istaći da bi jedan ovakav pogled na stvar mogao biti u temelju svake religioznosti bića. A još kad ga razum iznađe, tu priči nema kraja… Ovu emisiju sa Sloterdijkom (Svijet bez Boga) slobodno zaobiđi…
50eura said,
Listopad 2011. u 10:19 pm
Jesam,ali to ne mijenja na stvari.Bit svega je u pitanju koje si svatko treba postaviti :”Tko sam ja?”
Ja ne mislim da sam samo kemijska reakcija,skupina molekula i atoma.Na jednoj razini(površinskoj!) to sigurno i jesam,ali nisam samo to.Kako već A. de Mello navodi čak i svaki pojedinačni vrabac je jedinstven i neponovljiv, a koliko je onda to tek čovjek koji (kao ja i ti)postavlja pitanja o svemu ovome.
Katastrofa našeg doba je u “bezgraničnoj vjeri u ljudski razum.”
Magičar said,
Listopad 2011. u 9:08 am
Ali ne čini li ti se da je ovo rasplinjavanje subjekta samo razgradnja za nešto novo i drugačije. Ponovno, privremeno sjedinjenje s prirodom, povratak korijenima, kako bi se stvari postavile na drugačijim temeljima. Iza toga možda slijedi novo uobličavanje u što god, osobu, ego, ja… da ne izmišljam. Kada uklonimo ego Boga drugačije doživljamo kao i odnos s drugim čovjekom. To je nešto kao restart cijelog našeg bića…
Bez subjekta u igri naša religioznost, filozofija, umejtnost i znanost bi bile bitno drugačije, a boga mi, i društveno uređenje u kojem bi živjeli. Tu ne mislim da bi neke ideje nestale, poput kršćanstva, recimo, već da bi se one, kao sve što smo dosad mislili, preoblikovale u nešto drugačije, za novi uzlet čovječanstva. Sam A. de Mello u pogledu kršćanstva je učinio nešto slično. To nije isto kršćanstvo koje se danas izlaže na propovijedi u crkvi u Ruščici…
50eura said,
Listopad 2011. u 11:36 am
Sve je to koncept,a osoba je NETKO konkretan.Dakle,ovaj razgovor i vrijednosti koje ti isijavaš meni su ponuđene da ih ja intuitivno osjetim-što znači da je tvoje biće samo tvoje i ta tvoja bit nikad nije bila,niti će ikad biti još nečija.I konačno bit kršćanstva je u tome da se Bog(OSOBA) objavljuje čovjeku,a ne čovjek njemu,jer kad bi bilo drugačije onda bi Bog bio bog koji je tek rezultat razvoja ljudskih umnih konstrukcija kroz povijest.Nešto mrtvo,tj.bez konačnog smisla.
Magičar said,
Listopad 2011. u 10:42 am
Znači da kršćanstvo čvrsto počiva osim na vjeri u Boga i na vjeri u osobu, u ‘ja’. Ja samo kažem (paradoks je sada spominjati to ‘ja’) da je moguće razviti takvu religioznost ili čak novu religiju a koja ne bi počivala na vjeri u osobu, u ‘ja’, dok bi i dalje mogla počivati na vjeri u Boga. Religioznost je iskonska moć čovjeka i u tome se slažemo, ali u njezinim vidovima se izgleda potpunoma razilazimo… Zašto kršćanstvo ili ti, a vjerojatno u ovom trenutku i veliki dio ljudi na ovoj planeti 🙂 mislite da je ‘ja’ nešto čvrsto i neupitno? 🙂 Na čemu zasnivate tu postavku. Kada krenete istraživati jedino na što ćete naići i moći dokazati jest svjesnost (eto nam opet dragog A. de Mella). Svjesnost s mogućnošću pohrane svojih ranijih stanja pa odatle imamo sjećanja. Ali da li je svjesnost dovoljan dokaz za ‘ja’?
Znam da to sve možda još zvuči šašavo, pokušavam samo slijediti taj trag racionalne mistike, pa kud me odvede…
50eura said,
Listopad 2011. u 11:21 pm
Dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga”( Ps 139,16)
Kršćanstvo vjeruje da je svaki čovjek neponovljiv i na svijet je došao jer ga je Bog htio.Baš tebe i mene,imenom(konkretnost) i prezimenom.ne tek kao pripadnike čovječanstva(koncept). I budući da kršćanska povijest ima smislen početak i kraj u cijelom tom vremenu i prostoru vjernik vjeruje da će na kraju Eshatona ipak sve biti dobro.
..”ali iako je dopustio čovjeku uvid u vjekove,čovjek ne može dokučiti djela koja Bog čini od početka do kraja”(Prop 3,11)
Kao što si dobro primjetio,razilazimo se u pogledima,a i ja sam ti to još prije napisao ako se ne varam-tvoja i moja “polazišna točka” su bitno različite što znači da se nas dva možemo do stote ovako dopisivati,ali nećemo naći u ovome zajednički jezik. .Ja osobno mogu podnijeti da netko misli dijametralno suprotno od mene.Činjenica da mi komuniciramo,važnija je od činjenice da se ne slažemo oko koječega o čemu komuniciramo.
P.S.Ovim putem te pozivam na otvorenje zajedničke izložbe :Ivica Kurtz
Zlatko Kozina koja će se održati 3.11. u galeriji Goll(Mesićeva
51)
Magičar said,
Listopad 2011. u 11:27 pm
Hvala na pozivu! Ne mogu ništa obećati, osim još nekog novog komentara na tvoj komentar 🙂